Jagodarije http://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

nedjelja, 23.03.2014.

Nemreš dihat bez kisika



Svake godine bi se svi mi klinci na ljetovanju natjecali u disciplini duljine uranjanja pod vodu. Onaj kog bismo odredili za suce stajao bi sa satom na obali i štopao vrijeme onima koji su uronili. Pobjednik bi u pravilu bio onaj koji je najdulje izdržao ispod površine (osim ako ti vrijeme nije štopao, recimo, tata). Aktualni gospodarski trenutak u priličnoj mjeri nalikuje toj dječjoj igri. Stotinjak tisuća gospodarstvenika je zaronilo, a nekoliko ministara i njihovih „pobočnika“ štopa vrijeme na obali jer znaju da prije ili kasnije svi moraju izroniti. „Nemreš dihat bez kisika“, glasio je poučni slogan iz nekad popularne Bregovićeve reklamne pjesmice. Jedina je razlika što današnji moderatori gospodarske izdržljivosti svojim odabranim stranačkim kameradima, rođacima, suradnicima s vremena na vrijeme dobacuju boce s kisikom, dok istovremeno protivničke igrače gađaju kamenjem. Tako igra dobiva na dodatnoj dinamici.

Kada je prije nekoliko godina recesija započela svoj pobjednički pohod, većina hrvatskih privrednika joj se relativno brzo prilagodila tako što su usporili gospodarsku aktivnost, otpustili sve što su mogli otpustiti, smanjili su troškove na minimum te stali na loptu i čekali neka bolja vremena. Pojednostavljeno – uronili su. Povećanje poreza, prireza, doprinosa, parafiskalnih nameta, koje je uslijedilo u narednim godinama kako bi se nadoknadio narasli manjak nije baš stimuliralo izranjanje. Ako svaku stavku svakog vlastitog proizvoda ili usluge opteretiš dodatnim porezima i dadžbinama, definitivno najvišima u Europi, tvoj proizvod i usluga na kraju postanu preskupi, nekonkurentni. Pod pretpostavkom da nije riječ o drogi, oružju ili bijelom roblju. Na koncu, kad se cijeli ciklus završi, gospodarstvenik najčešće odustaje od svoje privredne aktivnosti. U naprijed navedenoj prispodobi, on se jednostavno rečeno – utopi.

Naime, od smanjenog broja preživjelih gospodarstvenika koji još uvijek nekako uspijevaju plutati pod površinom na rubu smrti, politički moderatori na obali očekuju da dodatno nadoknade sve one gubitke koji su nastali zbog manjeg priljeva do kojeg je došlo zbog utapanja dijela sudionika. Pojednostavljeno – 10 privrednika plaća reket moderatorima na obali u iznosu od 10 milijuna. Onda se, recimo, trojica gospodarstvenika zbog otežanih uvjeta utopi. Sedam preživjelih će ubuduće morati pokriti gubitak, pa će plaćati opet 10 milijuna. Drugim riječima, plaćat će više. Zbog čega će se u narednoj godini utopiti dodatna dvojica. Pa će tih 10 milijuna pasti na grbaču petorica preživjelih. Itd. Politički moderatori u takvim slučajevima imaju niz iznimno mudrih objašnjenja: „u ovoj utakmici opstat će samo najsposobniji“, „gospodarstvenici bi trebali dodatno investirati“, „privrednici moraju snažnije poraditi na svojoj konkurentnosti“, „treba pronaći strane investitore koji će u zemlju dovesti svježi kapital“, garniranih s rutinskim najavama „oštrih zaokreta“, „novog gospodarskog kursa“, „restrukturiranja“, „mjera štednje“.

Istom tom logikom paraziti na kraju dokusure organizam na kojem su uspješno parazitirali te zbog vlastite parazitske neumjerenosti i pohlepe na kraju sami sebe osude na smrt. Naime, kad krepa organizam, istu sudbinu dožive i svi njegovi paraziti.

Međutim, iako je hrvatsko gospodarstvo daleko od toga da bi dotaknulo dno, kako neodgovorno prognoziraju neki dežurni optimisti, ne treba biti jako pametan pa zaključiti kako će se već do kraja godine pojaviti prvi znakovi „gospodarskog oporavka“. Kako je to moguće? Odgovor na to je savršeno jednostavan i logičan: parlamentarni izbori. Kako usponi i padovi hrvatskog gospodarstva nikad nisu ovisili o privrednim trendovima, već ih od pamtivijeka određuju moderatori s obale, hrvatski gospodarstvenici će po svoj prilici kratkoročno početi izranjati već za 6, 7 mjeseci te tijekom predizbornog perioda duboko disati i optimistički hvatati zrak za naredne urone koji će nastupiti poslije izbora. Jer, ruku na srce – „nemreš dihat bez kisika“.

23.03.2014. u 21:37 • 5 KomentaraPrint#^

nedjelja, 09.03.2014.

Intergalaktički HGK-pioniri

Svaka tri mjeseca na vrata tvrtki u Republici Hrvatskoj poštari donese nove uplatnice s članarinom za Hrvatsku gospodarsku komoru. Članstvo u ovoj organizaciji je obvezno. Riječ je o parapolitičkoj organizaciji koja, nominalno, „promiče, zastupa i usklađuje zajedničke interese svojih članica pred drugim organima u zemlji i inozemstvu“. Zakon je na brzaka donesen 1991. godine kako bi se komorski sustav Republike Hrvatske odvojio od bivšeg, jugoslavenskog, te radi sprečavanja primjene na području Hrvatske Zakona o Privrednoj komori Jugoslavije iz 1990. i Zakona o udruživanje u privredne komore iz 1989. godine. Zakonom o HGK, koji su supotpisali tadašnji predsjednici Vijeća općina, Vijeća udruženog rada i Društveno-političkog vijeća Sabora, propisano je da su „članice Hrvatske gospodarske komore sve pravne i fizičke osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost sa sjedištem na području Republike Hrvatske (…) a članice postaju upisom u sudski registar“.

Praksa obveznog članstva u raznoraznim parapolitičkim organizacijama jedna je od baština prethodnog režima kojeg se nove demokratske vlasti nisu željele samo tako odreći. Prethodni nedemokratski politički sustav, naširoko je primjenjivao praksu obveznog članstva svih građana u različitim organizacijama, a sve se to činilo, dakako, „isključivo za dobrobit svih radnih ljudi i građana“. Tako je, primjerice, svako dijete je s navršenih 7 godina automatski upisivano u Savez pionira (tamo se obvezno plaćala članarina). Svaki je pionir s navršenih 14 godina po istom automatizmu upisivan u Savez socijalističke omladine (opet s pripadajućom članarinom), a odrasli su građani obavezno „participirali“ u Socijalističkom savezu radnog naroda (dakako, opet s članarinom). Ako je čovjek bio zaposlen, automatski je učlanjivan u sindikat kojem je također morao plaćati članarinu, a obavezno je uključivan i u „zbor radnih ljudi“… Itd. itd. U svim tim strukturama uzgojene su u desetljećima „komunizma“ tisuće i tisuće nekompetentnih nabiguzica koje su odlično živjele od članarine, radile nisu ništa, a prema kojima su obični smrtnici s pravom osjećali neizmjeran animozitet. Njihov jedini posao bio je s vremena na vrijeme odaslati preko medija i političkih foruma poruku svome dragom članstvu. Uglavnom, bilo je dovoljno roditi se, pa da se od kolijevke do groba sa ili mimo vlastite volje participira u različitim parapolitičkim organizacijama i plaća im se članarina.

Iako velika većina vlasnika hrvatskih tvrtki ne samo da od svog članstva u Hrvatskoj gospodarskoj komori nema apsolutno nikakve koristi te zapravo nemaju pojma čemu ta organizacija uopće služi pa tom logikom nikad s njom nisu ni imali bilo kakav kontakt (zašto kontaktirati s nekim ili nečim čiju svrhu postojanja uopće ne znaš?), svi su oni odlukom Vijeća općina, Vijeća udruženog rada te Društveno-političkog vijeća Sabora obvezni biti članovi te organizacije i plaćati joj nemalu članarinu. Dok su socijalističke organizacije svojim članovima povremeno poklanjale različite predmete (kape, marame, značke, članske iskaznice) preko kojih bi članstvo bar na simboličkoj razini participiralo u njihovim aktivnostima ili ih prisiljavale da nauče napamet zakletvu organizaciji, Komora svojim članicama ne daje ništa i od njih ne traži nikakve zakletve. Osim da će plaćati članarinu. Komorski računi pristižu redovito i za njihovo neplaćanje nadležna porezna uprava šalje neurednim platišama rješenja o ovrsi. Teoretski, moguće je da hrvatska tvrtka završi u blokadi, a radnici na ulici, ako se tvrdoglavi vlasnik usprotivi plaćati ovaj „porez za budale“ organizaciji čiji član ne želi biti, od koje nema apsolutno nikakve koristi i u čije mu se rukovodeće parapolitičke strukture gade iz dna duše. Dakako, nitko nema ništa protiv toga da oni koji od komore imaju neku korist ili misle da bi je mogli imati, plaćaju komori. Pa tko voli, nek’ izvoli. Želi li netko pokloniti Komori stan, kući, imanje, ili im zaviještati nakon smrti cjelokupnu svoju imovinu, i to je njegovo neupitno pravo. Međutim, čemu prisiljavati ljude da budu članovi neke organizacije iako oni to izričito ne žele?

Dok plaćanje poreza na zrak nominalno bar pruža pravo na disanje, a plaćanje i najbesmislenijih parafiskalnih nameta nudi koliko-toliko racionalnu elaboraciju, na pitanje za što se točno plaća komorski doprinos, nema racionalnog odgovora. Većini gospodarstvenika, osobito onih malih i politički neovisnih, komorska članarina je jednako neshvatljiva kao da im, recimo, Zvjezdana flota razreže porez za neka svoja intergalaktička putovanja. Nitko nema ništa protiv Zvjezdane flote i njenih plemenitih misija. Neka Flota slobodno putuju kud god želi, ali o svom trošku.

Nezadovoljstvo Komorom je u javnosti osobito eskaliralo nakon što su se po lišavanju slobode pretposljednjeg predsjednika g. Nadana Vidoševića počele u javnosti pojavljivati teledirigirane informacije o pokradenim milijunima, zakopanim zbirkama umjetnina, ubijanju lavova, polarnih medvjeda, krokodila, slonova, nilskih konja, o tome da su „volonterima“ u regionalnim komorama dijeljeni ogromni paušalni iznosi, zlatne kartice, službeni automobili, o plaćama komorskih dužnosnika ispredaju se legende koje se šaptom prepričavaju oko domaćih ognjišta… Ništa od toga uopće ne bi bilo sporno kad bi članovi HGK od Komore imali neke koristi. Da je g. Vidošević pobio sve nilske konje ovog svijeta, hrvatski gospodarstvenici bi ga podržavali kad bi od njega i njegovih suradnika, pomoćnika, zamjenika ili nasljednika imali bilo kakve koristi. Ne male. Ili velike. Bilo kakve.

Oznake: Jagoda Radojčić

09.03.2014. u 17:34 • 7 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se