Jagodarije http://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

četvrtak, 28.11.2013.

Dužnosnički servis



Do godinu dana unatrag, prijateljičin suprug je bio politički dužnosnik. Nije on bio neka prvoligaška šarža već ono što obično podvodimo pod termin „ministarska bižuterija“. Nakon što su njegovi popušili na izborima, a njegovi partijski kameradi ga odbacili pa je bio prisiljen vratiti se među obične smrtnike, počeli su, prema svjedočenju njegove nesretne supruge njegovi problemi – nervoza, noćna buđenja, iznenadni krici, čudni tikovi, znojenje, naglašeno introvertno ponašanje…. Liječnik-specijalist koji ga je pregledao konstatirao je početnu fazu PTSP-a. Bilo mi je teško slušati tog nekoć relativno normalnog i veselog čovjeka da svaku drugu rečenicu počinje konstatacijom kako je on na nekoj povijesnoj sjednici nešto iznimno važno izjavio. Nikako se nije mogao priviknuti na kolutanja očima smrtnika dok bi im elaborirao neke svoje povijesne vizije. A tek njegovi neuspješni pokušaji da nezainteresiranim izdavačima utrapi svoje „kontroverzne memoare“.

Ljudi se vole razmetati svim i svačim pa i snagom svojih emocija. Moja je ljubav najveća, moja mržnja najžešća, bol najdublja… A nije tako. Evo, uzmimo patnju. Nije svaka patnja jednaka. Jedna je patnja kad ti, primjerice, umre dužnik, nešto sasvim drugo kad u dućanu s cipelicama nema tvog broja, a treće kad ti pramenovi kod frizerke ispadnu onak' - štakorski. Dakako, postoje i veće patnje, a ima bogme i patnji nad patnjama, koju mi, obični smrtnici, srećom nikad nećemo dosegnuti, patnji koje nadilaze razinu antičkih tragedija - patnju dužnosnika kad ode s funkcije. U jednom trenutku imaš sve: značaj, mercedes, vozača, sekretaricu, zlatnu karticu, sljedbenike, urednike, službeni mobitel, službeni laptop, službeni stan, bodyguarde, škljocanje fotoaparata, totalnu pažnju puzave svjetine, novinare, povijesne izjave, sjednice, replike… I – paf, odjednom više nemaš ništa. Mrak. Muk. Praznina. Još ti i prijete hapšenjem, da će te pred kamerama izvlačit iz kuće vezanog ko Čarugu. Kako li se samo osjeća bivši dužnosnik kad, primjerice, uđe u restoran, a žagor ne prestaje, dok hoda ulicom a nitko ga ne primjećuje, kad njemu konobari naplaćuju kavu u kafiću, ili u kazalištu sa sjetom baci pogled na zauzeta središnja mjesta u prvom redu partera? Kakve li ga unutrašnje duhovne oluje razdiru svakog jutra: raširi novine, a njegove slike ni od korova, njegove jučerašnje misli nitko da bi citirao? A tek emocionalni vulkani koji prokuljaju kad na ulici sretne državotvornog novinara koji je do jučer puzao pred njim, a već danas lojalno okreće glavu na drugu stranu ulizujući se njegovom nasljedniku, koji je, by the way, nula od čovjeka.

Svjedočeći nadljudskoj patnji prijateljičinog muža razmišljala sam o tome kako iz svega toga izvući neki profit. Pala mi je na pamet poslovna ideja koja bi mogla postati iznimno tražena, a samim tim i turbo-profitabilna: servis za duhovnu i psihološku pomoć ražalovanim dužnosnicima. Temeljna zadaća servisa bila bi postupno uključivanje u život te olakšavanje nastavka normalnog života političarima kojima je istekao mandat ili su smijenjeni ili otišli u mirovinu tj. svima onima koji nisu umrli obavljajući svoje visoke i odgovorne dužnosti. Servis bi pružao usluge 24-satnog najma obožavatelja koji bi pratili bivšeg dužnosnika na putu do tržnice, radnog mjesta ili šetnje gradom, pisanje pisama i mailova podrške, molbe za raznorazne intervencije, službenog vozača te osobe koje bi glumile novinare a koji bi ražalovanog dužnosnika presretali na mjestima gdje se kreće i postavljali mu nevjerojatna pitanja zbog kojih bi se on osjećao iznimno značajnim i ispunjenim. Tako da bi se poslije godinu, dvije korištenja usluga servisa, bivši dužnosnik postupno priviknuo na normalan život. Vjerujem da bi za korištenje usluga servisa bili zainteresirani i obitelj, i prijatelji, ali i političke stranke kojima bi bilo puno jeftinije plaćati uslugu servisa negoli angažirati bivšeg dužnosnika u pravoj politici ili im tražiti apanažu u nadzornim odborima. Uglavnom, svi bi došli na svoje, ostvario bi se solidan profit, a naša bi vlast konačno i u praksi mogla manifestirati svoj humanizam te iskrenu skrb za malog čovjeka.

28.11.2013. u 20:42 • 4 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se