Jagodarije http://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

četvrtak, 31.05.2012.

Hrvatski jakobinci



Nema mi većeg gušta nego uvečer pred spavanje poslušat na televiziji nekog mladog, lijevo orijentiranog ministra, kako nam s par konciznih rečenica sve lijepo objasni. A i ugodno ih je gledat onako iskvarcane, u Armani odijelu, markiranim košuljama, s profesionalno upasiranim svilenim kravatama i muževnim Festina satovima.... Srce mi zaigra od domoljubnog nadahnuća i revolucionarnog optimizma pa zaspem smirena i bez briga za budućnost: „Eh, ljuta ljevica je to, nije se s njima za zajebavat. Ako nas itko može izvući iz gabule, to su naši hrvatski jakobinci“.

I kakvi su to uopće besmisleni prigovori koji sve češće pristižu s desnice, da spomenuti SDP-ovi ministri nemaju nikakvog radnog ni životnog iskustva? Kao da su njihovi bili iskusniji ili pametniji. Kada bi to prosječan hrvatski jakobinac uopće stjecao radno iskustvo ako je, recimo, studirao do 28, 30 godina, smjerno hodočastio uokolo po stranačkim skupovima, iz dana u dan odlazio na partijske sastanke, svakodnevno vodio s protivnicima iscrpljujuće političke borbe. Neće valjda s trideset i kusur godina u pripravnike?! Uostalom, kog će ti vraga iskustvo ako si ministar i već upravljaš milijardama? Potrošiti par milijardi kuna godišnje, uz današnje cijene, može svaka prosječna hrvatska kokica bez ikakvog radnog, političkog i životnog iskustva. Dovezi je ujutro pred shopping centar, tutni joj u ruke zlatnu karticu, pa gledaj i uči kako se troše milijarde. A kamoli to neće znati ministar s pet godina stranačkog staža, kojem je trošenje državnog novca jedina zanimacija i koji tu relativno mizernu svoticu treba stući tokom cijele jedne godine.

Da se razumijemo, iskustvo možda i ima neku težinu u privatnom sektoru gdje sve što koristiš prethodno moraš sam zaraditi, gdje vlastitim novcem plaćaš doslovce sve - od režija i uposlenika, do automobila, namještaja, odjeće, parfema, depiliranja, manikiranja i friziranja. Čak si i stilista moraš sam platiti. Međutim, u svijetu visoke hrvatske politike gdje je sve to besplatno i nadohvat ruke (samo pucneš prstićem i već ti sedam partijskih aktivista i dva državna službenika traže optimalni parfemić koji će najbolje odraziti tvoj imidž žestokog ljevičara), bolje kotira poznavanje tonika za polumasnu kožu i hidratantnih kremica, od svog radnog i životnog iskustva ovog svijeta. Važnije je hrvatskom dužnosniku znati upasirati odijelo i košulju s kravatom, na ponos i diku voljenoj domovini, negoli imati pet doktorata (ionako su svi ti doktori temeljito sumnjivi tipovi, sve lopov do lopova). Zato hrvatski jakobinac eventualno neiskustvo i neznanje uveliko kompenzira nenadjebivim stylingom. Gledaš ih u društvu neuglednih njemačkih ili švedskih bogeca u konfekcijskim odijelima na nekoj međunarodnoj konferenciji, a srce ti puca od nacionalnog ponosa.

Budući da se suvremeni hrvatski jakobinac ne može poput svojih slavnih prethodnika s konca 18. stoljeća bespoštedno obrušiti na bogataše i crkvu te se otvoreno zalagati za jednakost građana, internacionalizam i podjelu opljačkanog bogatstva narodu (nije politički mudro gristi ruku koja te hrani) te da s desnicom dijeli identičan sustav etičkih, ekonomskih, političkih, filozofskih i teoloških vrijednosti, jedini preostali prostor razlikovanja u odnosu na desnicu je – styling. Kao što su nekoć Robespierrovi sljedbenici nosili prepoznatljive crvene kape, upravo da bi se razlikovali od konzervativnih žirondinaca, tako i danas hrvatski jakobinci s najdubljim političkim gnušanjem odbijaju nositi demodirana izgužvana odijela, košulje „običnjače“, kravate s gumicom, vunene čarape i smeđe cipele na plave hlače.

Osim vrhunskog stylinga, postoji i niz evidentnih ideoloških odrednica kojima suvremeni jakobinac iskazuje svoju čvrstu pripadnost socijaldemokratskog dijelu političkog spektra. Tako, recimo, ljutog hrvatskog ljevičara danas karakterizira žovijalni hod i kretnje Tonyja Blaira te energično podignuta brada(to se poučava na specijalnim stranačkim tečajevima za više aspirante), socijalna osjetljivost se iskazuje suzicom u oku uz pripadajuće podrhtavanja glasa kad se govori o osiromašenima sugrađanima, a uz to obavezno ide zalaganje za abortuse te, što je osobito važno, on ni za živu glavu neće držati ruku na grudima dok svira nacionalna himna kao što to redovito čine prononsirani desničari. Međutim, negdje duboko ispod brandiranih kaputića i pomno prostudiranog stylinga, mladenački kuca revolucionarno srce hrvatskog jakobinca. A u srcu iskrena briga i skrb za svakog od nas.

31.05.2012. u 10:03 • 7 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se