Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

utorak, 31.01.2012.

Titlovani univerzum



Velika većina ljudi u mom okruženju su geniji. Svi moji suradnici su nenadjebivo genijalni, moja uža i šira obitelj je skup fenomenalnih genijalaca na entu potenciju, dok o raznoraznim dužnosnicima svih razina i političkih provenijencija neću ni trošiti riječi. Hoću reći, teško me je iznenaditi, jer me genijalci iz užeg i šireg okruženja doslovce svakodnevno zasipavaju različitim genijalnim umotvorinama. Ali ipak se dogodi, s vremena na vrijeme, da me nečiji genijalni naum doslovce ostavi bez daha. Po petnaest, dvadeset minuta uopće ne dišem. Iz strahopoštovanja prema genijalnoj ideji. Da se ne preplaši i odleprša.

Upravo to mi se dogodilo prije nekoliko dana nakon što sam pročitala odluku Zdenka Ljevaka i nekakve njegove agencije o obveznom titlovanju srpskih filmova. Na prvi pogled, riječ je o rutinskom zahtjevu jednog legitimnog državnog tijela koje, sukladno svojim ovlastima, nalaže televiziji da titluje filmove iz druge države u kojoj se govori jezikom koji pravi Hrvati uopće ne razumiju te da zaštiti naš prelijepi hrvatski jezik. Što drugo očekivati od hrvatskih institucija nego da nas štite od tuđina? Međutim, kao i kod svih turbo-genijalnih ideja od Arhimeda do Billa Gatesa, genijalna intencija je bila dobro skrivena ispod privida administrativne rutine.

Evo, na primjer, u nekom filmu nastupaju glumci Bosanac, Srbin i Hrvat, i svaki od njih govori svojim jezikom pa se na prvi pogled čini da je stvar savršeno jednostavna: titlovala bi se svaka rečenica srpskog i bosanskog glumca, a Hrvata ne bi, jer njega razumijemo. E, al se onda hrvatski glumac pobuni i tuži autora filma Ustavnom sudu jer je narušena njegova ravnopravnost: Srbin i Bosanac imaju titlove, a on nema. Naime, čak ni glumcu ne bi bilo teško dokučiti da će gledatelj koji jednog glumca istovremeno i slušaju i čitaju puno bolja upamtiti od drugog kojeg samo slušaju. Opće je poznato da su glumci sujetni i da nema te stvari koju ne bi napravili da povećaju vlastitu popularnost. Dakako da bi hrvatski Ustavni sud morao presuditi u korist zakinutog hrvatskog glumca pa bi cijeli film morao biti titlovan. Međutim, vide to autori nekog dokumentarca pa se i oni obrate Ustavnom sudu: zašto se igrani filmovi titluju, a dokumentarci ne? Nisu ni dokumentaristi šuge. I što bi mogao Ustavni sud nego narediti da se ubuduće i svi dokumentarci titluju. Vrlo brzo će se val titlovanja svega snimljenog neminovno proširiti na sve moguće kategorije od filmova i crtića do pjesama, informativnih emisija. Budući da se većina našeg stanovništva služi osim hrvatskim bar još bosanskim, srpskim te crnogorskim jezikom, mnogi će u novostvorenoj industriji titlovanja potražiti dodatni izvor prihoda (vjerojatno je to onih 50 tisuća novih radnih mjesta do kraja godine, što ih je prije par dana novinarima obećao ministar Gordan Maras).

Međutim, to ni izbliza nije sve. Posao prevoditeljstva predstavlja autorski rad, jednak pisanju romana i pjesama, skladanju muzike, režiranju filmova, slikanju ili izradi skulptura. Drugim riječima, prevoditelji stječu autorsko pravo na svojim prijevodima koje, po hrvatskim zakonima, traje sve do 70 godina nakon smrti prevoditelja. Budući da ćemo Ljevakovom odlukom i njenim ustavnopravnim konsekvencama svakodnevno obvezno prevoditi ogromne količine svega i svačega, kudikamo više od svih ostalih autorskih radova, autorska prava ostvarena po osnovi prevođenja stostruko će nadmašiti sva ostala autorska prava u Evropi. Koliko velika treba biti mašinerija koja će iz godine u godinu naplaćivati milijarde eura ostvarenih po osnovi autorskih prava vrijednih hrvatskih prevoditelja? Budući da u Hrvatskoj nema toliko nezaposlenih, morat ćemo ih uvoziti. S druge strane, može li se takva veličanstvena ideja zadržati samo unutar granica jedne male Hrvatske? Dakako da ne. Pitanje je vremena kada će ova autohtona hrvatska ideja, poput svježe krvi procirkulira posrnulom svjetskom ekonomijom. Znamo da su autorska prava jedan od temelja na kojima počiva suvremeni kapitalizam. Zdenko Ljevak je onako ovlaš, sasvim hrvatski dostojanstveno, doslovce pomakom malog prsta, jednom rutinskom odlukom sračunatom tobože na zaštitu hrvatskog jezika od tuđinskih posezanja, otvorio nove univerzume autorskih prava. I njihove naplate, dakako.

Kao da mi je netko sastrugao mrenu s očiju i ja sam po prvi put progledala. Skinula sam sa zida sliku Ante Starčevića i na njeno mjesto s dubokim strahopoštovanjem postavila fotografiju Zdenka Ljevaka. Mašala majstore!

31.01.2012. u 22:36 • 7 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.