Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

srijeda, 07.09.2011.

Komunjare




Na sam spomen komunizma spopadne me pravednički gnjev kao i svaku drugu normalnu osobu odgojenu i obrazovanu u samostalnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj. Još kao curice koje su dolazak demokracije dočekale igrajući u dvorištu gumi-gumi, „komunjarama“ smo zvali gospođu Boban jer nas je tjerala iz parkića, sve one kravetine iz A i C razreda, optičara iz dvorišta koji nam je branio penjanje na zidić, sve agresivne dečke, kozu iz prirode i društva što nam je zbičila prve neopravdane sate u životu. Uglavnom, komunisti su u našem malom, dvorištem omeđenom svijetu bili totalni negativci. A negativce smo, zna se, mrzili iz petnih žila. Historijske pouke o zločinačkoj komunističkoj partiji i komunističkim progonima svih koji misle i osjećaju hrvatski, došle su tek kasnije. Sjećam se plavokosog učitelja u kojeg su sve curice iz mog razreda bile fatalno zaljubljene, kako nam sa suznim očima potanko opisuje sve gadarije i zlodjela što su ih Hrvatima činili komunisti: jahali su svećenike, istjerivali Hrvate s domaćih ognjišta, otimali im djecu i odgajali ih da mrze sve što je hrvatsko, ubijali ih. Od svega smo najviše zapamtili ovo o jahanju svećenika jer su u parkiću svi privremeno htjeli biti komunisti, a nitko svećenik. Uglavnom, jahanje velečasnih postalo je u našem vokabularu sinonim za komunizam.

Kako u bližoj i daljnjoj rodbini nisam imala jednog jedinog člana komunističke partije (svega ostalog sam imala, fala bogu) mogla sam do mile volje mrziti komuniste, a da se nikome ne zamjerim. Zamišljala sam ih kao tamnopute, rošave tipove koji noću po izbama vrebaju svećenike da ih pojašu. Ili nevine Hrvate da ih ubiju. Pitala sam se koliko moraš biti poremećen pa se dobrovoljno pridružiti nekoj takvoj zlikovačkoj organizaciji? I kakav je to uopće perverzan gušt jahati velečasne? Nakon što mi je pripiti susjed jednom povjerio kako je i njegova žena – teta Dragica, sve dok se nije udala za njega bila članica komunističke partije, započele su moje antikomunističke muke koje su me drmale sve tamo do šestog, sedmog razreda. Naime, kako je prokleta komunistkinja stanovala na prvom katu, morala sam svakog dana po nekoliko puta put proći kraj njenih vrata. Što ako iznenada izleti van vitlajući nožem, ili me jednostavno otme kako bi me preodgojila? Narednih godina sam se šuljala pored Dragičinih vrata ne paleći svjetlo u haustoru, ili u suludom trku, da me ni horda crvenih vragova ne bi mogla uhvatiti. Poslije sam spoznala gorku istinu da im ne mogu umaći: pola mog dvorišta je bilo duže ili kraće vrijeme u intimnoj vezi s komunističkom strankom samo što su na to u demokraciji zaboravili.

Kada sam prvi put čula za pojam lustracije, negdje u ranim gimnazijskim danima, isprva sam zamišljala taj proces kao jednu od pošasti što ih Bog opravdano šalje Egipćanima srca kamenoga: prvo pretvara vodu u krv, pa im pošalje žabe, čireve, skakavce, potom organizira pomor stoke, smrt prvorođenaca… U završnici tog veličanstvenog niza slijedila bi lustracijska aplikacija: „I na kraju reče Jahve Mojsiju: pomlatit ću sve komuniste u samostalnoj i neovisnoj zemlji Hrvatskoj“. Čak su nam pokušali organizirati lustracijske molitvene skupove na kojima bi zajednički molili Svemogućeg da jednom zauvijek pomete „crvenu pošast“, ali smo mi radije odlazili u diskač. Mislim, komunizam je komunizam, ali – dečki su dečki. S godinama smo došli do spoznaja da je dobar dio novokomponiranih antikomunista i zagovornika lustracije do prije samo par godina u komunističkom žaru jahao svećenike.

Sjetila sam se svega toga dok sam neki dan iščitavala američke podatke o tranziciji Saveza komunista. Američki izvori navode kako je koncem 1989. godine u Hrvatskoj bilo 298 tisuća članova SKJ te oko 180 tisuća bivših članova. Ukupno, oko 480.000 „crvenih“. Između kraja 1989. i sredine 1990. oko 27.000 bivših komunista je pristupilo HDZ-u, a do kraja 1990. je u HDZ-u ušlo još 70 tisuća članova Partije (u međuvremenu je HDZ pobijedio na prvim višestranačkim izborima, a naši se ljudi tradicionalno opredjeljuju za pobjedničku stranu). Oko 46 tisuća članova SKJ odlučilo je ostati u stranci koja će kasnije postati SDP. Slična je situacija, prema preciznim američkim izvorima, bila i u ostalim hrvatskih strankama.

Da je Bog kojim slučajem uslišio lustracijske molitve hrvatskih antikomunista i počistio sve bivše članove Partije, danas bismo se našli u devetom krugu pakla - bez predsjednika države, premijerke i predsjednika Sabora, bez barem polovice Vlade, bez većine političkih lidera, bez dobrog dijela tajkuna, medijskih mogula, čelnika vojske i policije, bez nezavisnog pravosuđa, bez akademije, bez tri četvrtine Ustavnog suda, bez direktora državnih tvrtki, bez većine gradonačelnika i mnogih drugih koji su u mlađim danima po Hrvatskoj jahali svećenike i činili razne druge nepodopštine. Bez doprinosa bivših komunista glavinjali bi danas historijskom bespućima poput izgubljenog stada ovaca, iščekujući da se na nas sjure gladni vukovi. Preostali bi nam samo Sanader, Mladen Schwartz i nekoliko biskupa lišenih komunističke prošlosti. Sve što smo postigli, postigli smo zahvaljujući komunjarama, sve što smo izgubili, izgubili smo zbog njih. Na prvi pogled, ništa se nije promijenilo: komunisti vladaju, narod sluša. Jedino što svećenike već dugo nitko ne jaše.

07.09.2011. u 20:48 • 9 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.