Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

nedjelja, 22.05.2011.

Kome smeta prisluškivanje?



Opaska o „zidovima koji imaju uši“, što bi uslijedila poslije svakog glasnijeg ogovaranja vlasti, stvorila je kod mene još od malih nogu pohvalnu naviku da nikad ne lajem protiv dužnosnika. Ni sadašnjih, ni prošlih, ni budućih (prošli se mogu vratiti, a iz toga tko je sve danas dužnosnik jasno proizlazi da se doslovno bilo koji krkan može za godinu, dvije dočepati dužnosničke fotelje). Može me netko nagovarati koliko hoće, može me provocirati, može mi tri dana i tri noći nabrajati nevjerojatne gluposti koje su počinili ili izgovorili, ali to da će ja nešto glasno blebnuti protiv vlasti – nema šanse!

Da se razumijemo, to nipošto ne znači da ja nemam kritičko mišljenje. Itekako ga imam, al' ga držim za sebe. Gledam, recimo, tupog bilmeza, ne zna tko mu glavu nosi, lupeta nešto bez veze što pas s maslom pojeo ne bi, pitaju me što mislim o njemu, a ja oduševljeno ustvrdim: „On je fenomen!“ I obavezno dometnem: „Ah, kako je samo pametan! To ja zovem – politički kapitalac!“ S godinama se čovjek privikne na zbunjene poglede sugovornika.

Stoga sam ovih dana oduševljeno čitala o praksi masovnog prisluškivanja koju će u Hrvatskoj uvesti početkom jeseni. Novine pišu da će prislušni djelatnici moći građanima krišom provaljivati u kuće i stanove te postavljati bube koje prisluškuju, smjeti će prisluškivati telefone, automobile, kopati po računalima. Dakako da su me sve ove vijesti raspametile od radosti: naša će vlast konačno moći djelotvorno razlučiti žito od kukolja (pod žitom mislim na nas koji im smjerno plaćamo ogromne poreze i ne blejali protiv njih, a pod kukoljem sve ostale, plus – nacionalne manjine). Ako su identične mjere prislušne politike još prije godinu, dvije, uvele 3 notorno evropske zemlje – Srbija, Bosna i Albanija, zašto ne bismo i mi? Zar smo mi gori?

Međutim, bit ću sasvim iskrena, malo me zasmetao detalj da će policijsko-prislušni djelatnici ubuduće krišom provaljivati u stanove i kuće građana. Prema mom viđenju ovog delikatnog problema, provaljivanje se lako može izmetnuti u prilično neugodnu aktivnost. Recimo, ovlaštenu službenu osobu građanin zatekne i nasrne ne znajući, nesretnik, da je riječ o policajcu koji obavlja legitimnu kazneno-procesnu radnju provale. Ili, državljanin dođe kući i ugleda djelatnika sigurnosne agencije pod krevetom. Normalno, prepadne se, vrisne, opsuje nehotice. Ne bi on tako reagira da zna tko je, ali ne zna. Je li to onda vrijeđanje službene osobe pri vršenju dužnosti? A što ako je neodgovorni državljanin ugradio skriveni alarm pa se policijski provalnik iznenadi i potrese, ili, nedajbože, dobije infarkt. Gdje smo onda?

Stoga bih ja cijeli taj postupak poboljšala uvođenjem tri dodatne kazneno-procesne mjere. Kao prvo, donijela bih odredbu po kojoj se kopija ključa svake sobe, stana, kuće, vikendice, firme u državi, mora u roku od 24 sata dostaviti policiji, da njihov djelatnik, ako poželi negdje ući, uzme ključ i pristojno uđe, a ne da provaljuje i izlaže se pogibelji. Kao drugo, naredila bih svim punoljetnim državljanima da sami tajno snimaju sve svoje razgovore te da snimke istog dana dostavljaju policiji (kažu da je svojedobno Nikolai Chauchesku omogućio stanovništvu kupovinu isključivo ozvučenih telefona što je u svakom slučaju pohvalna praksa o kojoj treba razmisliti). I na kraju, kao treće, otvorila bih službeni mail-servis pri MUP-u te istovremeno zabranila korištenje svih ostalih. Slična je mjera u Kini polučila fantastične rezultate.

Uostalom, zašto bi se pošteni građanin bojao prisluškivanja? Dapače, vjerujem da se svaki častan čovjek veseli nadolazećim mjerama. Samo će se vlast koja brine o dobrobiti svojih građana i koja iskreno vodi računa o njihovom mišljenju, upustiti u tako kompliciranu i skupu aktivnost. Zar nismo kroz cijelu mukotrpnu povijest snatrili o gospodarima koji imaju sluha za nas? Konačno smo, nakon 13 stoljeća, dočekali ono o čemu smo u proteklim vremenima maštali: dobili smo vlast koja ima uho za svakog hrvatskog čovjeka.

22.05.2011. u 12:00 • 22 Komentara • Print • # • ^

srijeda, 04.05.2011.

Stado



Ima nešto čudesno, upravo onostrano, u mentalitetu što se stvara u interakciji između predvodnika i sljedbenika u nekom stadu. Ne mislim konkretno na ovo ili ono stado, već na stado općenito. Činjenica da smo dio stada kao da nam smanjuje prosudbenu moć 40, 50 posto. U procjepu između mišljenja stada i vlastitog mišljenja, požrtvovno prinosimo kao žrtvu-paljenicu rezultate rada vlastitog mozga. („Molim te lijepo, kome ti vjeruješ, meni ili vlastitim očima“, uvrijeđeno je pitao Teo suprugu kad ga je uhvatila s tajnicom in flagranti). Kad malo bolje razmislim, nema te budalaštine koju vjerni sljedbenik stada neće spremno prihvatiti samo ako je ona od „općeg interesa“ za njegovo stado i ako su je tako kategorizirali njegovi predvodnici.

Koji bi, recimo, normalan srednjoškolski profesor popušio ispriku tipa: „Jučer me je iz pritvorske jedinice u Salzburgu nazvao bivši premijer dr. Ivo Sanader i zaprijetio da će mi pobiti roditelje, brata i sestru ako vam danas u školu donesem zadaću; nisam se usudio kockati sa životima mojih najbližih pa nisam napisao zadaću“ Međutim, ako taj isti srednjoškolski profesor pripada nekom od općeprihvaćenih „kolektiviteta“ (stranka, tim, ekipa) njegova će moralna, stranačka i svjetonazorska obveza biti javno iskazati vjeru u sve navedene nebuloze, od prve do posljednje: on će učeniku-Sanaderovoj-žrtvi dati peticu, opravdati ga za slijedećih deset nenapisanih zadaća te o tome sastaviti opširan izvještaj s opaskama i fusnotama za Središnjicu i Ministarstvo. Ako je član nekog novinarskog tima, ovisno o politici vlasnika medija i najvećih oglašivača, pripadnik stada će spremno izraziti javno gnušanje nad odurnim postupcima bivšeg premijera Sanadera, njegovog nasrtaja na „nevinu dječicu“ i hrvatski nacionalni obrazovni standard. Dapače, on će u najplemenitijoj maniri istraživačkog novinarstva objaviti ekskluzivne fotografije učenika i njegovih roditelja snimljenih na nekoj plaži prije 15-ak godina, proliti će pred žednu javnost sve što su o zlostavljanom dečku rekli njegovi susjedi i tete iz vrtića, nanizat će i potresne dogodovštine s njegovog maturalca u Barceloni. Ukoliko, recimo, pripadnik stada participira u kakvoj tužiteljskoj ekipi, on će pomno saslušati srednjoškolca koji nije napisao domaću zadaću i detaljno ga ispitati o svim najsitnijim detaljima i potankostima što mu je bivši premijer radio prije, tijekom i poslije izricanja telefonske prijetnje, da li je Sanader najprije prijetio roditeljima ili bratu pa potom sestri ili obrnuto te o tome promptno dati opširnu izjavu pred okupljenim redakcijskim timovima. Istaknuti politički dužnosnik stada će naizgled neutralno izdeklamirati: „Neka institucije pravne države rade svoj posao“, a svima će nama biti itekako jasno kakva se intencija skriva ispod privida neutralnosti i što on o tome zapravo misli.

Teledirigirana predodžba o Sanaderu kao krivcu za raznorazne stvari će se postupno širiti. On će biti odgovoran za poskupljenja živežnih namirnica, povećanu nezaposlenost, porast broja oboljelih od kardiovaskularnih bolesti, a bogme i zato jer je muž došao kući pijan (nagovorio ga bivši premijer), ili kad žena stuče novce od režija na nove cipelice. Pitanje je vremena kad će ovaj trend prepoznati te u praksi primijeniti i različiti kriminalni djelatnici:
- Poštovani gospodine suče. Nikad meni ne bi palo na pamet obijati trafike po gradu, osobito jer sam ja na glasu kao iznimno pošten čovjek, da mi doktor Sanader nije gurnuo nož pod vrat i zaprijetio muževnim glasom: „Il' ćeš ga opljačkat, il' ću te zaklat ki pijevca“. I što sam mogao, molim vas lijepo? Tko sam ja da odbijem poslušnost hrvatskom premijeru?

Da ja vidim tog hrvatskog suca koji će na ovakve tvrdnje politički osviještenog kriminalnog aktivista nehajno odmahnuti rukom i nasmijati se. To bi značilo da svjesno umanjuje društveno-političku opasnost od doktora Sanadera pa čak i da možda potajice gaji simpatije prema njegovoj negativnoj pojavi. Taj bi nesretnik navukao na sebe sumnje i neprijateljstva medija, njegovo bi obnašanje dužnosti doveli u pitanje svi pripadnici svih stada koje su u posljednjih dvije, tri godine izrazili negativno mišljenje o doktoru Sanaderu, ili koji su ranije o njemu imali afirmativno mišljenje, ali su ga promijenili pod pritiskom novih predvodnika.

Doduše, i Sanader je koristeći identičnu tehnologiju optuživao prethodnika – Račana, ovaj je optuživao Tuđmana, Tuđman – komuniste, ovi Hitlera i kralja Aleksandra, potonjima su opet za sve bili krivi Turci i austrougarska vlast. I kad se bolje razmisli, za sve je zapravo kriv Hamurabi. A pripadnici stada, prošlih, sadašnjih i budućih, trče li trče za svojim predvodnicima. Trče i bleje.

04.05.2011. u 20:51 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.