Jagodarije http://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

utorak, 19.04.2011.

Navodna Kardinalova psovka



Reci mi kako psuješ i reći ću ti tko si, mogao bi glasiti uvod u kakav popularan self-help priručnik namijenjen dužnosničkim aspirantima. Na razmišljanje o ovom osjetljivom pitanju naveo me navodni incident, kada je uzoriti kardinal Bozanić navodno opsovao svoje smotane pomoćnike nakon što su ga spalili za 20 milijuna kuna u Karlovačkoj banci. Prema izvještavanju hrvatskih medija, Uzoriti je na informaciju da je preko noći dovedena u pitanje sudbina višemilijunskog crkvenog depozita poludio i viknuo: „Dovraga, kako se to moglo dogoditi?“. Na stranu to da mene netko zavrne za 20 milijuna kuna ja bih ga izbola nožem dok je Bozanić tek pristojno opsovao, što bjelodano svjedoči o tome da je Kardinal jedan fin i kulturan čovjek, a ja balkanska divljakinja, ali kakva je to psovka u kojoj se ne spominje ni spolni odnos, ni fekalije, ni majka, otac, rodbina, incest, životinje?

Budući da je riječ o navodnom događaju od fundamentalnog značaja za hrvatski narod, odgovor sam potražila u znanosti. Alessandro Duranti u Lingvističkoj antropologiji navodi kako su psovke ishodišno bile čarobne, obredne riječi, koje je okruživao tabu, izgovarale su se isključivo u specijalnim prigodama i prenosile usmenom predajom u obitelji s koljena na koljeno (to su one arhe-čarobne riječi koje je otac na samrti u najstrožoj diskreciji izgovarao šaptom najstarijem sinu). Marvin Keene Mayers u Kulturnoj antropologiji odlazi korak dalje pa tvrdi da su prve svakog riječi jezika upravo psovke. Recimo, naš daleki hrvatski predak, tadašnji visoki plemenski dužnosnik, brusi mirno i dostojanstveno kamenu sjekiru na svojoj tisućljetnoj djedovini, kadli prijeđe livadom neki srpski pračovjek; naš se uznemiri i klepi se kamenom po prstu. Kako je burno i glasno reagirao, oko njega su se okupili ostali preci koji su te čarobne riječi pomno pamtili i počeli ponavljati, služiti se njima u međusobnoj komunikaciji. Tek nakon psovki, Stari Hrvati su izmislili nove riječi za „sunce“, „šumu“, „vatru“, „Srbe“, „žene“, „meso“ itd. Ostalo je legenda. Richard Stephens sa Sveučilišta Keele je ustanovio kako je za psovanje zadužen emocionalni centar u desnoj poluci mozga (ljevaci puno ljepše psuju od dešnjaka) te da nas psovanje čini otpornijim na bol budući da se pri izgovaranju ovih „svetih“ riječi povećava srčani puls, pojačano se znoje dlanovi i nastupa emotivna uzbuđenost. Rezultanta je podizanje razine adrenalina što se najvjerojatnije razvilo kako bi omogućilo našim precima odupiranje napadima raznoraznih predatora.

No, da li je izraz „Dovraga“, koji je navodno upotrijebio Uzoriti Kardinal, uopće psovka? Tu se mišljenja teoretičara razilaze. Tradicionalisti drže da jeste, budući da tu psovku još koncem 19. stoljeća upotrijebio Vjenceslav Novak u kultnom hrvatskom horroru „Posljednji Stipančići“:
- U stranu, da vas vrag nosi! - vikne sada žestoko prvi kočijaš i stane bezobzirno švigati bičem nad glavama.
Druga grupa teoretičara – modernisti, drže da taj navodni Bozanićev izričaj uopće nije psovka, osobito ne hrvatska psovka, već da je riječ o najobičnijoj invokaciji, poput, primjerice, zazivanje muza u antičkom pjesništvu. Otpraviti nekoga đavlu, sotoni, ne sadrži u sebi ni jedan od konstitutivnih elemenata autentične hrvatske psovke: seksualnost, tjelesne izlučevine, bližu i daljnju rodbinu ili blasfemiju.

I tu dolazimo do ključne točke u kojoj ja znanstvenom metodologijom dokazujem da je riječ o podlim objedama izrečenim na račun duhovnog vođe svih Hrvata. Kad bi se blazirano „Dovraga“ i kategoriziralo kao psovka (bez obzira na to jesu li u pravu tradicionalisti i modernisti), morali bismo dovesti u pitanje razinu obrazovanja u hrvatskim vrtićima, budući da već i hrvatski pučkoškolci imaju puno bogatiji vokabular (u ovoj spiritualnoj disciplini Hrvatska je apsolutna svjetska velesila, odmah uz bok Mađarima i Portugalcima). Kardinal Bozanić je, prema službenoj biografiji, rođen u Hrvatskoj, završio je ovdje osnovnu školu, gimnaziju u Pazinu, fakultet u Rijeci i Zagrebu, zarađivao je za džeparac radeći među gastarbajterima u Njemačkoj, služeći vojni rok u Peći na Kosovu. Da li je moguće sve to preturiti preko glave, a ne upoznati solidan fond autentičnih hrvatskih psovki, puno serioznijih od „Dovraga“? Dakako da nije. I da je na ušima sjedio, nema šanse da ne bi čuo i zapamtio kakvu kvalitetnu psovku. E sad, zašto bi itko kome su poznate ozbiljne psovke pribjegavao infantilnim invokacijama na razini dvogodišnjeg djeteta, oko kojih čak i stručnjaci dvoje jesu li ili nisu psovke? Osobito kad te netko zavrne za 20 milijuna kuna, pa ti je srčani puls povećan, želudac u grču, dlanovi se znoje, usta suha, ruke ti se tresu, a ti proživljavaš emotivnu uzbuđenost ravnu potresu, cunamiju i smrti u obitelji odjednom. Ma, da je svetac, da je vrhunski svjetski intelektualac s privremenim boravkom u Hrvatskoj, vjerujte – opsovao bi. Ne nekakvo anemično „Dovraga“, već normalno, da se brda potresu, a mornari pocrvene. Sve u svemu, hrvatski mediji su iznijeli na svjetlo dana bezbožnu objedu koja ima za cilj dovesti u pitanje hrvatstvo našeg duhovnog vođe. Nek' znaju, dušmani, da im to neće proći za rukom. Jer ako išta znamo, znamo psovati.

19.04.2011. u 10:20 • 17 KomentaraPrint#^

nedjelja, 10.04.2011.

Ja, Ličanka



Otkad su se početkom 19. stoljeća moji preci naselili u Zagrebu, glasali su na raznoraznim izborima za najrazličitije skupštine, a da se pri tome nisu makli s mjesta: za austrijski parlament, za mađarsku konstituantu, za beogradsku skupštinu, za hrvatski sabor. Mijenjale su se pri tom svako malo ne samo granice država nego i granice Zagreba. Jednom su nas, ima tome 150 godina, spojili s Kaptolom (kaj nam je to trebalo?), pa su u Zagreb inkorporirana naselja iza kolodvora sve tamo do Trnja, Medvešćaka i Črnomerca. Potom su izgradili cijeli jedna grad preko Save i to pripojili Metropoli, pa su onda glavnom gradu dodali Dubravu, a kad su Zagrebu pridodali još i Veliku Goricu, Sesvete, Dugo Selo, Zaprešić i Samobor, u svakom domoljubnom Purgeru su se probudile imperijalne ambicije. Okupljeni oko obiteljskih ognjišta snatrili smo o trenutku kad ćemo jednog lijepog dana Metropoli priključiti Sisak, Zagorje i Karlovac.

No, kako to obično biva: čovjek snuje, a Bog odlučuje. Predsjednik Tuđman nije tolerirao nikakva supremacije jednih Hrvata nad drugima pa je s nekoliko odlučnih poteza razbio u paramparčad purgerske imperijalne snove. Umjesto povećanja Zagreba on je krenuo u potpuno obrnutom smjeru, povećavajući cijelu Hrvatsku. Država koja je iz komunističkog mraka izašla sa 113 općina, 12 zajednica općina i 56 gradova, pod njegovim vodstvom je narasla 3 do 4 puta - na 430 općina, 126 gradova i 21 županije. Danas imamo više općina od 100-milijunske Njemačke, više županija od Rusije, a broj gradova je 2,5 puta veći. S jezom u srcu gledali smo s brda Grič kako nam se pred našim očima topi tisućljetni san da svi kajkavci žive u jednom gradu - u Zagrebu. Samobor je postao poseban grad. I Velika Gorica. I Sesvete. Čak se i Zaprešić izdvojio i krenuo izdajničkim putem secesionizma. Bilo je pitanje vremena kad će se odcijepiti Dubrava, Novi Zagreb, Pešćenica, Črnomerec pa će se nekadašnja Metropola svih Hrvata ponovno smanjiti do dimenzija malog provincijskog gradića na rubu Carstva. Cirka 50, 60 tisuća.

I kad smo već pomislili da gore ne može, sustigla nas je vijest da su Zagreb za naredne izbore pripojili Lici. Da ne bi slučajno ispalo kako imam nešto protiv Ličana. Dapače. Sve upućuje na to da je riječ o regiji koja rađa spretne genijalce: Nikola Tesla, Mile Budak, Jovanka Broz, Slavko Štimac, Darko Milinović, Damir Karakaš. U uvjeravanja vlasti kako je pripajanje Zagreba Lici 2011. privremeno rješenje („samo da smuljamo ove izbore pa ćemo vas otkačit“) Purgeri nisu povjerovali. Zbog povijesnog iskustva. Nama su od još Bele IV pa sve do danas stalno nešto obećavali: da će nas primiti u Mađare, pa u Austrijance, pa u Srbe, pa u Europljane. I gdje smo sada? Tko se danas toga još sjeća? „Evo samo da vas malo opljačkamo pa idemo dalje“, i onda se napiju i razvaljuju nas slijedećih 100 godina. Kakva je to uopće veselica, ako je njima na kraju uvijek dobro, a nama uvijek loše? A opet, nada umire posljednja. Možda nas ovaj put ipak prime u Ličane za stalno, na neodređeno vrijeme? Možda je to – to?

Razmišljajući o prilagođavanju novim okolnostima (kako je rekao najpametniji živi Hrvat: Zagrepčani su svakoj vlasti rekli odlučno „Da“), palo mi je na pamet spasonosno rješenje - predati se lijepo Ličanima, naučit lički jezik i običaje, ponuditi im se za zagrebačkog kvislinga i pomoći im da zagospodare gradom te pri tom, dakako, dobro zaraditi. Treba požuriti pa to izvesti među prvima. Za mjesec, dva, svi će Purgeri pohrlit u Ličane, al' više neće biti mjesta. Povijest nas uči da u najrazličitijim prevratima najbolje prolaze oni čije stranačke knjižice imaju mali broj. Kaj buš loše živel? Sad čekam popisivača da me dođe popisat i da me pita nacionalnost. Ponosno ću mu sasut u lice: Ličanka! Primijetila sam i neke zanimljive promjene na sebi: sve češće mi se u torbici s notebookom spontano nađe mala sjekirica, postala sam nekako oštrija (djelatnike pljujem, gađam klamericama), a i počela sam bogme i dlakavit ko jeti. Čuvajte se Purgeri! Ako će vam itko doći glave onda smo to mi, Ličani.

10.04.2011. u 16:15 • 6 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se