Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

ponedjeljak, 29.11.2010.

Političarke i nezahvalni narod



Već nekoliko dana sa strepnjom pratim javnu raspravu koja se nedavno pokrenula oko odlaska saborskih zastupnica i visokih državnih dužnosnica u mirovinu s 50 odnosno 55 godina. Neugodno me je iznenadila spoznaja da se većina ljudi koji su se javno dohvatili ove teme, protivi ovoj praksi jer se njom, navodno, „institucionalizira nejednakost građana“. Osim što takvi politikantski zahtjevi za nekakvom „jednakošću“ meni osobno smrde na komunizam, pitam se gdje su, za boga miloga, svi ti ljudi živjeli proteklih godina. Imaju li oni uopće pojma kroz kakvu kalvariju svakodnevno prolaze saborske zastupnice i visoke državne dužnosnice? Pa to najstresnije zanimanje na svijetu. Kad se samo na trenutak ufuram u tako ekstreman doživljaj, oblije me hladan znoj.

Ujutro se probudiš i još dok pereš zube zove te stranački čelnik da ti objasni što ćeš misliti i kakve stavove zastupati tog dana. Ti dobro znaš da je on glupo govedo, ali mu poslušno odgovaraš: „Da, uzoriti dužnosniče! Kako ste vi inteligentni, mili predsjedniče! Razumijem vas potpuno, presvijetli čelniče!“ I normalno, što bi rekla g-đica Marijana Petir, pri tome doživiš stres. Onda se istuširaš i uz jutarnju kavicu upališ televizor, a tamo - urušio se rudnik (histerično zoveš tajnicu da pošalje brazilskom predsjedniku telegram sućuti u tvoje osobno ime i o tome obavijesti sve hrvatske medije), radnici prosvjeduju, BDP pada, nema investicija. U prijevodu – stres, stres, stres. Otvoriš ormar i dok biraš odjeću i obuću za taj dan, doživiš najmanje 5, 6 stresova. U međuvremenu ti zvoni vozač da ti javi kako je stigao (tupa volina uporno dolazi u 9,15 iako si mu izričito naredila da se prije 9,30 ne pojavljuje). Siđeš do ulaza, i dok se probijaš do limuzine šutirajući sirotinju koja se svakog jutra bez veze nakenja pred tvojim vratima, doživiš manji stres. Vožnja automobilom po zagrebačkim prometnicama je i inače iznimno stresna, čak i ako se zanemari činjenica da te vozaju okolo ko medvjeda u prastarom Audiju 8 iz prošle godine, a ona glupača iz ministarstva za kopita i rogove je prije 15 dana dobila najnoviji model Mercedes 560 Sl.

Dođeš na posao, i dok ti pročelnik ureda čita novine nadođe ti još nekoliko manjih stresova. Tko samo piše te mračne i pesimističke novinske članke? Gdje su nestali optimizam i nacionalno jedinstvo? Moraš onda na nekakve glupe sastanke i dok površno slušaš sva ta lupetanja prisutnih i razmišljaš o ručku (stvarno, koliko kalorija ima salata od hobotnice) doživiš još jedan stres. Poslije ručka međustranačka koordinacija. Strava živa. Sudjelovati u očajno dosadnim raspravama o nekakvim deficitima platne bilance, protukriznim mjerama, koeficijentima zaduženosti zemlje i praviti se kako se sve to interesira, a najradije bi zbrisala glavom bez obzira dok sjediš pored svog stranačkog čelnika što polusklopljenih očiju pohotno širi nozdrve (krelac opet pušta tihomire i misli da se ne kuži), a ti ne znaš hoćeš li stići frizerki (eto ti još stresa). A da ne govorimo o naručenom intervjuu, pa o editorijalu, a haljina ti se zgužvala. Koma živa. Pa tiskovna konferencija. Stranački dogovori. Prijemi. Potpisivanje nekakvih dosadnih, besmislenih papira. Koju ogrlicu staviti? Koje naušnice? Priopćenja. Stres. Stres. Stres.

Kasno popodne se vratiš kući više mrtva nego živa, upališ TV, a tamo te tamo nekakva fukara proziva jer si nakon dvije godine stekla pravo na odlazak u mirovinu s 50 godina i još tvoj odgovoran i stresan posao uspoređuju s nekakvim pripadnicama policije, ženama-pilotima ili vojnikinjama u Afganistanu koje takvih „beneficija“ nemaju. Poželiš da svi ti nezahvalni jadnici nekim čudom shvate da su živi i da dišu isključivo zahvaljujući tebi. Trebali bi te nositi okolo, pjevati pod prozorom zahvalnice, ljubiti stope kojima kročiš. Za koga se uopće mučiš i odgovorno obavljaš najstresniji posao na svijetu? Uostalom, opće je poznato da čovjek nakon što ode u mirovinu – umre. Ako su hrvatske političarke spremne dragovoljno položiti svoj život na oltar domovine 10, 15 godina prije ostatka nacionalne ženke populacije, zar to nije pohvalno, odgovorno, plemenito? Kad shvati da živi u totalno nezahvalnom okruženju u kojem joj danas-sutra nitko neće doći i reći „Hvala“, svaka pametna dužnosnica umjesto požrtvovnog služenja domovini okrenut će se profitabilnijim alternativama: kriminalu i korupciji. I pitam ja vas, tko ih je na tu stranputicu gurnuo, tko je glavni krivac za takvu devijaciju? Logičan odgovor se nameće sam po sebi: Nezahvalni narod!

29.11.2010. u 21:09 • 16 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.