Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

nedjelja, 24.10.2010.

Govnari



Ima tome nekoliko mjeseci kako sam se na Forumu zakačila za jednu temu koju kolege novinari skloni svakojakim akronimima svrstavaju u kategoriju – TLJP (topla ljudska priča). Neka žena, samohrana majka s četvero djece, živjela je u zagrebačkoj ulici Grada Mainza na Črnomercu. Dvije curice od 4 i 14 godina i dva dečka od 11 i 15. Živjeli su u nekakvoj zapuštenoj vlažnoj kučici oko koje su godinama ljudi odbacivali smeće. Dobili su je od nekog starca kao naknadu za doživotno uzdržavanje. Nema se tu što puno pričati. Socijalna pomoć. Bijeda. Sirotinja. Za cijelu priču se zainteresirala jedna mlada žena, pozvala je ljude preko Foruma i u narednih nekoliko mjeseci pokrenulo se tu u našem susjedstvu, sasvim spontano, bez profesionalnih karitativnih organizacija, jedno predivno čudo.

Navikloj na poslovnu džunglu u kojoj preživljavam (što zakolješ to ćeš i pojesti), uvijek me iznova zgrane subverzivni potencijal ljudske dobrote skriven među nama. Dobrote, tek tako, iz čistog mira. Bez škljocanja fotoaparata i svečanog uručivanja čeka nalijepljenog na šperploču metar puta pola metra, da se čuje i zna za naše dobročinstvo. U priču su se jako brzo uključili vrlo različiti ljudi koji u normalnim uvjetima ne bi mogli biti jedni pored drugih ni da ih šmajserom tjeraš. Jedni su skupljali odjeću i obuću za djecu, drugi su pomogli financijski. Uključili su obrtnici koji su dovlačili stolove, prozore i lavaboe. Drugi su prionuli na čišćenje otpada oko kuće. U akciju su se uključili zagrebački Bad blue boysi. Jedan je na Forumu iskreno posvjedočio: „Čuj, kad sam ušao unutra i vidio gdje ta djeca žive, ja sam se rasplakal“. Bilo je tu umirovljenika, pankera, profesorica iz susjedstva, poljoprivrednika, radnika. Velik je potencijal ljudske dobrote. Jedan je vodoinstalater uredio kupaonicu. Sredili su podove, kupili novi namještaj, nabavili djeci knjige. Curicama i dečkima su uredili sobe. Trebali su dobiti kompjutore. Mala je poželjela za svoj četvrti rođendan pozvati klince k sebi doma na proslavu pa su joj uredili sobu. Neka joj je žena kupila roza cipelice sa šljokicama koje mala nije htjela skinut sa sebe. Sve se fotografiralo, i svi smo iz dana u dan svjedočili ovom prekrasnom čudu: napuštena potleušica pretvarala se u ugodan dom za 4 mališana. I sve je krenulo na dobro.

A onda su 21. listopada u kućicu nahrupili interventna policija, zaštitari i grupa za rušenje. Predvodio ih je odvjetnik, sin neke bivše ministrice koja ustaje kad muškarac uđe u sobu. On je zastupao tvrtku čiji je vlasnik nekakav bivši predsjednik vlade. Uglavnom, pod paskom zaštitara i 26 pripadnika interventne policije, bez pravomoćno okončanog postupka, oni su kuću srušili pred četiri uplakana klinca od 4, 12, 14 i 15 godina. Naime, vlasnik kuće je umro, a njegov nasljednik je nastavio voditi maratonski postupak na sudu. Postupak je daleko od toga da bude završen. No kad si bivši premijer, ili kad angažiraš ministričinog sina to izgleda i nije osobito važno. Nisu im dozvolili ni da pokupe svoje osobne stvari već su sve nabacali u kamion, zaplijenili i odvezli u nepoznato. Stariji sin, 15-godišnjak, je htio ući u kuću po jaknu. Zaštitar ga je na licu mjesta išamarao i otjerao. Interventni policajci su cijelu tu scenu mirno gledali. Djeca su plakala. Postoje svjedoci. Postoje fotografije. Iako je riječ o sudbini četvero djece, rušenju nije prisustvovao nitko iz Centra za socijalni rad. Nesretna obitelj je do sada proživjela četiri deložacije. Na pretposljednjoj su neki drugi zaštitari najstarijeg sina pretukli i povrijedili mu vratni kralježak.

Na dispoziciju bivšem premijeru i ministričinom sinu stavio se državotvorniji dio novinarskog ceha. Čitala sam te bljuvotine u novinama i bilo me je iskreno sram što pripadamo istoj biološkoj vrsti – tzv. ljudima. Oni su opravdavali rušenje bez pravomoćne presude tzv. višim interesima. Raspredali su naširoko o tome kakva je to majka koja ima četvero vanbračne djece. Malodobnoj djeci državotvorni novinari su čak objavljivali puna imena i prezimena, skrivajući se iza gesla: Javnost ima pravo znati. U cirkulaciju je krenuo i kompletan kriminalni dosje majke, jednog od očeva. Pisali su svakojake budalaštine ne bi li iz svijesti ljudi izbrisali sliku četiri uplakana klinca kojima kuću ruše ljudi u uniformama, odvlače u nepoznato njihove knjige, igračke, odjeću, cipele, dok im jedan od uniformiranih mlati 15-godišnjeg brata. Novinari su nastojali uvjeriti čitatelje kako je sve to počinjeno upravo za dobro ove djece koja će, zbog dobi i spola, vjerojatno završiti u četiri različita doma. I zapravo, to što će bivši premijer na ruševinama njihovog doma podignuti luksuzni penthouse, garažu ili shopping-centar, sve to je za dobrobit upravo te „nevine dječice“. A onda su se, potaknuti novinarskim opservacijama o općoj dobrobiti, u rasprave uključili dežurni moroni, govnari, idioti, imbecili, kreteni. Krenula je konstruktivna rasprava o nacionalnosti majke, zazivanje konačnog rješenja, Pavelića, rasprave o ustašama i partizanima, iznošenje detalja iz policijskih istraga. U šumi prolivenih riječi izgubila su se četiri djeteta. Četiri. Djeteta.

Kakav čovjek moraš biti da asistiraš rušenju nečijeg doma i izbacivanju djece na ulicu i ne reagiraš kada ih odrastao čovjek šamara? U što vjeruješ ako ti profesionalna savjest dozvoljava da objaviš kompletan kriminalni dosje njihove majke? Kojoj vrsti morona moraš pripadati pa da ti prva stvar koja ti padne na pamet kad to pročitaš bude: je li majka četvoro klinaca od 4, 12, 14 i 15 godina možda Srpkinja ili Ciganka? Koji govnar moraš biti pa opravdavati takve svinjarije nekakvim višim interesom? Iz sveg srca želim svima onima koji su u tim svinjarijama sudjelovali da njih i njihove bližnje zadesi ista sudbina. Ni gora ni bolja, već upravo - ista.

24.10.2010. u 19:58 • 16 Komentara • Print • # • ^

petak, 15.10.2010.

Hapšenje sa stilom




Ima tranzicijskih pojava na koje se običan čovjek brzo privikne i poslije kratkog vremena ih počne uzimati zdravo za gotovo. Primjerice, slobodu govora, ljudsko pravo na TV-program u koloru, disanje punim plućima, iskazivanje nacionalnih osjećaja i poduzetničku slobodu. No s druge strane, tranzicija nam je naplavila i negativne pojave na koje se običan čovjek naprosto ne može priviknuti. Mislim na učestala hapšenja najviših političkih i gospodarskih dužnosnika. Svaki put kad vidim u TV-dnevniku kako odvlače lisicama vezanog narodnog poglavara kojeg sam dotad viđala u izvještajima s konferencija i stranačkih skupova, meni se skvrči želudac. Dođe mi da otvorim prozor i vrisnem. Ljudi božji, što je vama? Jeste li vi normalni? Pa ne možete tek tako hapsiti ponajbolje među nama.

Zgranuta gledam neobrijane poglavare, sveučilišne profesorice s viklerima na glavi i u spavačicama, krmeljive dužnosnike u pidžamama, kako ih uspaničene u ranim jutarnjim satima policajci dramatično sprovode do automobila pod svjetlima reflektora i blicanjima novinarskih fotoaparata. (Uvijek se pitam kakvim to metodama istraživačkog novinarstva novinari svaki put saznaju kad će i gdje biti uhićenja?) Sve podsjeća na trapave provincijalne igrokaze u kojima glumci ne znaju tekst, kostimograf nije plaćen pa je sfušao posao, scenski radnici štrajkaju, a epizodiste su dovukli iz obližnjeg staračkog doma pa izgubljeno glavinjaju bez veze po sceni k'o napuštene ovce. Može li se to uopće usporediti s dostojanstvenim uzništvom Zrinskih, Frankopana, Stjepana Radića, Franje Tuđmana? Razočarano moram konstatirati: nema u današnjim lišavanjima slobode ni digniteta, ni dostojanstva. Što će svijet o nama nakon takvih TV-izvještaja misliti?

Statistički gledano, mnogo veću šansu da završi u bajboku imaju dužnosnici negoli pripadnici niza manje glamuroznih profesija: konobari, profesori, postolari, liječnici, vozači, ekonomisti, građevinski radnici. Može se bez pretjerivanja konstatirati kako su izbori svojevrsna uvertira za Remetinec. A naše glavešine za taj, posljednjih godina prilično izgledan finale političke karijere, očito nitko nije pripremio. U trenutku lišavanja slobode oni zaboravljaju na spin, stranačku stegu i temeljna načela političkog marketinga, pa se sebično fokusiraju isključivo na vlastitu sudbinu, što pogubno djeluje na duh nacije i na naš ukupni rejting u svijetu: onaj zafufljani, uplakani starčić koji pred novinarima skriva lice ispod kapuljače bio je hrvatski bog i batina, pred njim su plazili ministri… Sramota. Pita li se itko u ovoj zemlji kako će se sve to odraziti na euroatlantske integracije, inozemne investitore, Svjetsku banku, MMF?

Budući da nam se približavaju parlamentarni izbori, redoviti ili izvanredni, svejedno, mislim da bi bilo iznimno korisno kada bi političke stranke organizirale tečajeve dostojanstvenog hapšenja za buduće kandidate. Na tečaju bi se budući zemaljski poglavari detaljno poučili o specifičnim marketinškim modelima postupanja u slučaju hapšenja, pri čemu bi se temeljito obradio cijeli niz različitih disciplina: dostojanstven hod s lisicama, optimalan odabir odijela za lišavanje slobode, načela neverbalne i verbalne komunikacije s okupljenim novinarima, izvikivanje parola, optimalni modeli komunikacije s javnošću tokom sudskih postupaka, govor tijela itd. Polaznici bi mogli praktično vježbati, korigirati pogreške, sve dok do savršenstva ne svladaju dostojanstveno i šarmantno ponašanje kad ih zadesi delikatan politički trenutak. (Ne bi bilo loše da i ostali sudionici u igrokazima prođu sličnu edukaciju, a ne da u uhićenjima sudjeluju neukusno odjeveni predstavnici tužiteljstva, debeli odvjetnici, zdepasti i razdrljeni policajci obrijanih glava). Skladno uigrana lišavanja slobode u kojima koordinirano surađuju sve stranke u postupku – i tužitelji, i branitelji i policija i okrivljenici, jer im je svima na srcu skrb za boljitak domovine, morala bi izazivati divljenje domaće i međunarodne javnosti pa kad na TV-ekranima prikazuju lišavanje slobode hrvatskih dužnosnika, svi širom svijeta uzdišu i brišu suze, kao u turskim sapunicama. Između atraktivnih, u maniri MTV-spotova režiranih lišavanja slobode i provincijalnih predstava s plotovima i blatom gdje žandari vuku uhićenika k'o Čarugu, dugačak je put. Učinimo konačno korak u pravom smjeru.

15.10.2010. u 21:45 • 3 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.