Jagodarije http://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 25.09.2010.

Bankarski komunizam




Ha-ha-ha oporezivanje

„Prvo ćemo smijeniti Obamu, a onda ćemo na njegovo mjesto u Bijeloj kući dovesti Severinu“, diskutira gorljivo u pješčanika ispred vrtića Krijesnica grupa 5-godišnjih Pčelica. Tako nekako ozbiljnom čovjeku zvuče sve češće rasprave u hrvatskim novinama o mogućnostima oporezivanja banaka. Uvažavajući činjenicu da medijskim paradajzerima puno više leži izvještavanje o silikonskim grudima i novoj odjeći neke selebriti-fufice, ovakve „ekonomske“ rasprave o oporezivanju banaka spadaju u parapolitički SF za domaćice i pastire, skup s naklapanjima treba li se Hrvatska proširiti do Skandinavije, ili, što bi se dogodilo da Bill Gates jednog jutra poludi i otplati sve hrvatske dugove. Razumijem ja da je zabava uz marketing temeljna svrha hrvatskih medija, ali meni kao umjereno socijalno osviještenoj, uvijek bude žao onih nesretnika koji u ova lupetanja na tren povjeruju. Valjda zato jer su mi još svježa sjećanja na djetinjstvo kad sam iskreno vjerovala u Batmana, Supermena, Spider-Mana, pravdu i istinu. Listajući tekstove o porezu na banke, zamišljam grupu rumenih bankara kako sjede za stolom, pred njima nekoliko hrvatskih novina, jedan glasno čita, a ostali se grohotom smiju brišući suze.


Uostalom, kako bi to izgledalo? Mislim, to – oporezivanje banaka. Budući da su one u vlasništvu stranaca, takav bi potez, bez sumnje, imao i nacionalno-oslobodilački karakter. No da li je moguće okupiti Sabor i potom ležerno, uz uobičajena rutinska bockanja i prozivanja vladajućih i opozicije, donijeti natpolovičnom većinom glasova propis po kojem bi banke koje djeluju u Hrvatskoj morale platiti, recimo, 50 posto poreza? Što bi se dogodilo nakon toga? Izuzmemo li vjerojatnost da bi nas u narednih dva, tri mjeseca po svoj prilici okupirali i pozatvarali nam čelnike od prvog do posljednjeg u ludnice ili Guantanamo, stranke koja bi za takav prijedlog dignule ruke ne bi ni prismrdile vlasti bar narednih 200, 300 godina. Politički dužnosnici bi nakon takvog glasanja bili prisiljeni izvršiti javni harakiri pred kamerama nacionalne televizije (pogledajmo samo kako je prošao nesretni Sanader za kudikamo manju svotu), a krupnom kapitalu odani hrvatski mediji bi ih razapeli, ogulili im kožu i zabijali čavle pod nokte. Crkva koja pozamašnim svotama participira u bankarskom kapitalu, vrisnula bi do neba i sve donositelje takve anticrkvene i komunističke odredbe ekskomunicirala. Od prvog do posljednjeg. Hrvatske nevladine udruge organizirale bi masovne demonstracije, gomile iscrpljenih kapitalista štrajkale bi glađu pred ministarstvima i bacali se na bombe-kaširare po parkiralištima, naši bi latifundisti svojom poljoprivrednom mehanizacijom zapriječili ceste, a rentijeri bi poput mudžahedina s eksplozivnim prslucima ulazili u državne ustanove i dizali se u zrak.


Uostalom, kada bi netko i bio dovoljno lud da donese takvu odluku, pretpostavljam da bi morao imati i odgovor za slučaj da stvari krenu neželjenim smjerom. Recimo, da banke kažu: „Ne, nećemo vam platiti vaš porez“. Ili da prihvate nametnute poreze ali da povećaju kamate i cijene kredita. Ili da, najjednostavnije, izvuku svoj kapital u zemlje u kojima će ostvariti veću zaradu. Kako zaplijeniti imovinu banaka koje su većinski vlasnici Hrvatske? Što bi rekao moj tata u napadu nacionalno-oslobodilačkog optimizma: „To bez eskadrona smrti ne bu išlo“.


Ako je tako, čemu onda uopće služe sva ta javna lupetanja neupućenih, koji su ekonomiju po svoj prilici učili igrajući monopoly, bez dodirnih točaka sa zdravom pameću? Mislim da je njihova funkcija dublja nego se na prvi pogled čini, savršeno psihološki prostudirana. Vrati se tako čovjek s posla u stan koji je kupio na kredit i koji narednih 30 godina neće biti njegov, sjedne u fotelju koju još otplaćuje, pred televizor za koji će posljednju ratu platiti koncem godine da bi nakon toga mogao kreditirati nabavu novog modela TV-a, i učini mu se na trenutak da je u egzistencijalnom ćorsokaku: radi za banke, sve što koristi posjeduju banke, doživotno će hrmbati za banke i dok je živ neće se iz toga iskobeljati. A onda ga, kad je gnoseološka mrakača najgušća, ponese mašta potaknuta „analitičkim“ tekstovima hrvatskih medija o porezu na banke kojima će „njegova“ socijalna država majčinski pravedno kazniti zločeste bankare, pa mu bude lakše, kao djetetu što se uspavljuje snatreći kome će se sve osvetiti kad jednom odraste. I dok tako mašta o društvu pravednosti koje će nastupiti jednog dana kad na ćelo države stupe neki pošteni i domoljubni političari, ni ne sluteći zapliće se u nove i nove kreditne aranžmane. Povoljnijih nego ikad. S kamatom od samo 7,99 posto i grace-periodom od dvije godine….

25.09.2010. u 15:36 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 18.09.2010.

Mi smo tu navek!



Ne treba biti jako pametan pa uočiti zakonitost kako nema značajnije domaće afere posljednjih desetljeća bez upetljanosti inozemnih elemenata. Ako nema stranih interesa, onda afera i nije bog zna što. Tek efemerno kokošarenje. Nove vladajuće elite prečesto plaćaju ulaznicu za predvorje moćnih i bogatih, tzv. prvi svijet, rasprodajom obiteljskog srebra svojih zemalja, najvećih poduzeća, energetike, zemlje, banaka. Afere se u pravilu probijaju na svjetlo dana tek u slučaju da se dogodi jedna od dvije moguće nezgode: ukoliko kriminalni klanovi koji sudjeluju u poslovnom poduhvatu međusobno zarate pa otvore baražnu vatru jedni po drugima iz svih raspoloživih oružja, ili ako se inozemni adresat, nošen nekim svojim specijalnim, inozemnim turbulencijama, ozbiljno zainteresira za raspetljavanje afere. Nema neke treće mogućnosti da nešto doista kriminalno i značajno, ugleda svjetlo dana, ili da, ne daj bože, završi u krvožednim raljama hrvatskog pravosudnog sustava. Nije to nikakva hrvatska posebnost. Tu smo u istom loncu s većinom tranzicijskih država. Dobro, možda smo za nijansu dublje, ali to i nije bitno.

Priča o Hypo Alpe Adria Bank AG Klagenfurt i njenim balkanskim filijalama koja se dvije godine vrti u domaćim i evropskim medijima, udovoljava svim kriterijima prvorazredne afere. U njeno poslovanje uključeni su s balkanske strane, prema izvještavanju inozemnih medija, gotovo svi relevantni slojevi političko-poduzetničke elite: dva predsjednika vlade, jedan iznimno uspješan diler kokaina, nekoliko ministara, jedan krijumčar-grosist, župan, trgovac oružjem, čelnici opozicijskih stranaka, jedan masovni ubojica, nekoliko odvjetnika i tvorničara, par generala, utemeljitelj kupleraja za finu klijentelu, crkveni čelnici, dva vlasnika televizije, urednici i vlasnici medija. Riječju - crčme de la crčme društva. Kod nas sitni lopovi nikada ne mogu doći na vlast. Naš narod voli samo uspješne ljude. Adresar balkanskih klijenata ove provincijalne banke iz Koruške tokom posljednja dva desetljeća, prema pisanju odlično informiranih novinara, nalikovao je priručniku „Tko je tko u balkanskoj aristokraciji“. A sve ih je, izgleda, držao na kratkom lancu neki homoseksualni lunatik iz Koruške s militantno-političkim ambicijama, inače obožavatelj Hitlera. O tome kakve su sve protuusluge morali pružati svom homoseksualnom patronu u kužnim hlačicama iz Koruške ne usudim se ni misliti. No tu se, igrom prilika, upetljao i drugi inozemni adresat, onaj iz Njemačke, od kojeg se balkanskim vucibatinama ledi krv u žilama. Riječ je o Bundesnachrichtendienstu, organizaciji poznatijoj pod akronimom - BND. Njemačka obavještajna služba. E s tim dečkima se nije zaj...vat. Oni su, štiteći interese svoje zemlje i njen ustavni poredak, otkrili prijevaru Bayerische Landesbank preko Hypo Alpe Adria Bank AG Klagenfurt u kojoj su nasađeni njemački građani i njemačka država za 3,7 milijardi eura, a to je po njemačkim zakonima nedopustivo. I stvari su se počele nezaustavljivo kotrljati, švapski pedantno, od Berlina i Beča preko Koruške, do Zagreba, Ljubljane, Beograda i Sarajeva.

Ubrzo su se počeli tresti sami temelji balkanskih državica, premijeri bi iz vedra neba podnosili ostavke ili se povlačili na rezervne pozicije šefova opozicija, generali su počeli završavati u zatvoru, zaustavilo se par crkveno-poslovnih projekata, za nekolicinom kontroverznih biznismena je, bogme, raspisana tjeralica, drugima su u komunističkoj maniri konfiscirana osnovna sredstva za rad poput 2,7 tona kokaina, a prekinuto je i nekoliko više desetljeća uspješnih krijumčarskih kanala. Lokalna legenda govori da kad se dva, tri gospodina iz BND-a grupno pojave u nekoj balkanskoj vladi, da se ministri i državni tajnici zaključavaju u zahode da ih ne sretnu. Vrag ne spava.

I dok na račun Hypo Alpe Adria banke i njene balkanske epizode u svijetu zbijaju paprene šale, BBC navodno sprema i posebnu satiričku seriju (sve je tu: i koruški führer u kožnim hlačicama koji preferira dečke, i dileri, kolumbijska veza, crkve, balkanski generali, kradljivci, predsjednici…), iz banke stižu dva podatka koja očitije od svih antropološko-historijsko-sociološki analiza svjedoče o Balkanu: u prvih šest ovogodišnjih mjeseci banka je povećala neto gubitak na 499 milijuna eura, a u istom je razdoblju povećala depozite klijenata u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji za 300 milijuna eura. Kad nešto definitivno propada – mi smo tu navek!

18.09.2010. u 16:02 • 3 KomentaraPrint#^

srijeda, 01.09.2010.

Kad činjenice poblesave



Mrzim ideologiju. Ne ovu ili onu posebno, već svaku. Čim me neko pokuša uvući u neke svoje ideološke magluštine, primim se čvršće za novčanik i postanem agresivna. Marš! Iako znam da po svojoj definiciji ideologija nije samo opsjenarska tehnologija kojom raznorazni vašarski politikanti izvlače lovu iz džepova smantane sirotinje, ovdje kod nas se ideologija svodi uglavnom samo to: instrument kojim poluobrazovani marginalci okupe oko sebe lopovsku družinu s kojima kreću u raznorazne političke poduhvate. Nakon toga, možeš po miloj volji krasti, ubijati, lagati, varati, činiti nevjerojatne zločine, sve to će, sagledano kroz ideološku prizmu, postati – čista i sublimirana politika. Nekad se govorilo kako su brojke najbolji lijek protiv ideologije. U međuvremenu smo evoluirali.

Evo jednog konkretnog primjera. Cijena poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj, ovisno o kategorizaciji, kreće se, prema posljednjim podacima, između tisuće i 7 tisuća eura po hektaru, ovisno o lokaciji i kategorizaciji tla. Iako bi po nekakvoj aritmetičkoj sredini prosječna cijena bila oko 3,5 tisuće eura, s obzirom na poslovičnu ljubav naših ljudi prema svojoj zemlji, uzmimo da je prosječna cijena hektara 5 tisuća eura. Cijela naša država, prema podacima američke agencije CIA obuhvaća 56.542 kvadratna kilometra. Kad bismo cijelu našu domovinu prodali kao poljoprivredno zemljište po prosječnoj cijeni od 5 tisuća eura po hektaru, izvukli bismo nešto ispod 28,3 milijarde eura. No, kao što znamo, naša zemlja ima i Jadransko more čiju površinu svaki hrvatski domoljub automatski priključuje ukupnoj površini domovine. Opet prema podacima CIA, raspolažemo točno sa 33.200 kvadratnih kilometara morske površine. Kad bismo zbrojili ukupnu površinu mora i kopna (89.810 kilometara kvadratnih), sve to pretvorili u hektare i prodali po cijeni od 5 tisuća eura za hektar, dobili bismo trenutni iznos hrvatskog duga – 45 milijardi eura.

A onda se ovih egzaktnih brojki, na prvi pogled tvrdih k'o kamen, koje, čini se, ne može osporiti ni ljevičar ni desničar, ni Marsijanac, ni pastir s Dinare, dohvate političari s pripadajućim ideološko-medijskim aparatom. Notorne činjenice nakon njihove intervencije izgube svoja temeljna svojstva. Recimo, političar blizak vlasti će u činjenici da smo se uspješno zadužili za ukupnu vrijednost zemlje i mora protumačiti kao izraz iznimnog povjerenja koje razvijeni svijet ima u našu domovinu. On će skrenuti pozornost na općepoznatu stvar da najveća vrijednost naše domovine nije ni zemlja niti voda već upravo – Hrvati, koji nikad u svojoj herojskoj povijesti nisu bili na prodaju. Ljevičar će u falsetu cijukati protiv prezaduženosti i obećavati da će oni, kad dođu na vlast, uvesti hrvatski kvadratni kilometar koji će biti bar dva puta veći od sadašnjeg. Ljuti desničar će cijelu priču proglasiti podlom urotom američke obavještajne službe te usput prebrojati krvna zrnca i provjeriti rasno porijeklo čovjeku koji je ove „takozvane podatke“ javno objavio („Zašto baš CIA, pitamo se“, upitat će pred krdom novinara njihov ukočeni dužnosnik sa prostudirano podignutom obrvom te ovlaš odmjeriti visinu kukuruza). Liberal će, ovisno o tome da li je četvrtak, kad su na vlasti, ili petak, kad su istupili te postali žestoka opozicije, štititi pravo hrvatskog čovjeka da samostalno odlučuje o svojoj imovini, ili pak će vrištati protiv pljačke koju može spriječiti samo jedan čovjek u državi – njihov predsjednik. Mediji će se lojalno dohvatiti teme (a i kako bi, ako ne lojalno?) te metodama istraživačkog novinarstva otkriti kako u Hondurasu hektar košta 135 puta jeftinije nego kod nas, da Simonica uopće ne zna što je to hektar, raspredat će o vrijednosti vode u Sahari, morskim tjesnacima te onako usput objaviti ogroman afirmativni intervju s najvećim oglašivačem koji iskreno voli svoje hektare i svoje bikove. Crkva će za sve optužiti bivše komuniste i ispostaviti vlastima najnoviji konkordatski račun.

A činjenice? One od svih tih ideoloških interpretacija, razvlačenja, političkih preimenovanja, diskursa, kao da poblesave. Padnu u drugi plan i završe vezane luđačkom košuljom negdje u mračnim podrumima raznih ideoloških stožera dok ih povremeno ne prizove na svjetlost dana neki baja kada mu ustreba materijala za neki novi politički poduhvat na dobro sviju nas.

01.09.2010. u 20:11 • 7 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se