Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

srijeda, 25.08.2010.

Zakon o zaštititi političara



S iskrenom zabrinutošću sam uočila jednu sasvim novu i dosad nezabilježenu pojavu u domaćem alternativnom medijskom prostoru: u stalnom je porastu broj raznoraznih članaka, kolumni i blogova u kojima se krajnje tendenciozno, bezobzirno i grubo iznose stavovi koji su u otvorenoj suprotnosti s javno izrečenim mišljenjima naših najodgovornijih političkih dužnosnika. Unatoč višedecenijskim argumentiranim i javnim utjerivanjima Jedne Jedine Istine, još uvijek se u alternativnom medijskom prostoru mogu čuti disonantni, pače i kriptokomunistički glasovi kojima ništa nije sveto.

Nu, kao da im ni to nije dovoljno, posljednjih mjeseci se hrvatske političke djelatnike u alternativnim hrvatskim medijima sustavno vrijeđa, njihove se riječi na podmukao i perfidan način izvrću, izvrgavaju poruzi, na njihov račun se izmišljaju vicevi, aforizmi, crtaju prostačke karikature. Više mi je puta padalo na pamet obratiti se takozvanim alternativcima otvorenim apelom da se ubuduće suzdrže od iznošenja rugalica, šala i pošalica na račun naših najodgovornijih dužnosnika. Gospodo, vodite računa o tome što pišete! Prestanite provocirati naše lidere! Zašto i vi ne biste mogli biti državotvorni kao naše najveće medijske kuće? Jeste li uopće razmišljali o posljedicama vaših neodgovornih tlapnji na naše političke dužnosnike? Mogli bi se potresti, osjetiti veliku duševnu bol pa završiti u postelji, a to nipošto ne bi bilo dobro za naše društvo u cjelini. Što, recimo, ako se naši političari naljute i prestanu davati javne izjave? Ostat ćemo bez jedinog referentnog okvira za promišljanje hrvatske stvarnosti. Glavinjat ćemo kroz život k'o pijane šojke.

Razmišljajući o tome kako pomoći hrvatskom političkom establishmentu u nevolji i surfajući Internetom, naišla sam na jedno fenomenalno rješenja: u Brazilu je prošlog tjedna stupio na pravnu snagu Zakon o zabranjeni ismijavanja političara tijekom predizborne kampanje do konca listopada 2010. godine. Svaki onaj tko bude ismijavao političke dužnosnike u ovoj najmnogoljudnijom južnoameričkoj državi, morat će platiti globu u iznosu od 80 tisuća eura (nešto preko pola milijuna kuna), a radio ili TV koje počine takav zločin, automatski će ostati bez licence. Ovaj anti-šaljivi zakon potječe inače iz „Zlatnog doba“ brazilskog društva, od 1964. do 1985. godine, kada je zemljom demokratski upravljala grupa pukovnika i generala. U Zakonu se striktno navodi kako se „TV i radio stanice ne smiju koristiti trikovima, montažama ili drugim oblicima manipuliranja audio ili video materijala u cilju degradiranja ili ismijavanja kandidata, stranaka i koalicija“. Budući da internet brazilska vlada nije zasad licencirala te ovaj medijski prostor nije precizno definiran, većini opreznih providera ne pada na pamet pokušati se usprotiviti zakonskim odredbama.

Kako se najveći dio naše zakonodavne aktivnosti posljednjih desetak godina svodi manje-više na inkorporiranje inozemnih pravnih normi u hrvatski pravni poredak, mogli bismo istom logikom uključiti u naše nacionalno pravo i ovo pametno i državotvorno brazilsko rješenje. Budući da su kod nas stalno nekakvi izbori, uz malo sreće i kreativnog tumačenja prava, mogli bi postići trajnu zabranu ismijavanja naših dužnosnika u alternativnim medijima. Svi bi ti anarhistički alternativci vremenom postali državotvorni i politički odgovorni kao što su naši najveći mediji. Kako da netko bude autoritarno dostojanstven, ukoliko mu se u isto vrijeme raznorazni nedržavotvorni jebivetri po alternativnim medijima izruguju? Kako se u takvom neozbiljnom i krajnje opterećujućem okruženju baviti važnim državničkim poslovima?

Uostalom, u ovom teškom gospodarskom trenutku narodu bi bilo kudikamo pametnije da umjesto zbijanja jalovih šala prione na posao. Od zafrkancije se ne živi. A ako je nekome ipak do šala i pošalica na nečiji račun, zar ne bi mogli pričati politički korektne viceve o Bobiju i Rudiju, Husi i Hasi, Štefeku i Jožeku, Srbima…? Zašto svoje otrovne strelice moraju odapinjati upravo prema onom sloju koji najviše radi i brine za opće dobro svih nas?

25.08.2010. u 11:13 • 7 Komentara • Print • # • ^

subota, 14.08.2010.

Lupetanje



„Prvo ćemo smijeniti Obamu, a onda ćemo na njegovo mjesto u Bijeloj kući dovesti Severinu“, diskutira gorljivo u pješčanika ispred vrtića Krijesnica grupa 5-godišnjih Pčelica. Tako nekako ozbiljnom čovjeku zvuče rasprave u hrvatskim novinama o mogućnostima oporezivanja banaka. Uvažavajući činjenicu da su tokom godišnjih odmora u hrvatskim redakcijama ostali uglavnom dežurni paradajzeri kojima profesionalno više leži izvještavanje o silikonskim grudima i bombastičnim izjavama pjevačica te o novom namještaju nekog selebritija, ovakve „ekonomske“ rasprave o oporezivanju banaka spadaju u parapolitički SF za domaćice i pastire, u isti red s naklapanjima treba li se Hrvatska proširiti do Skandinavije, ili, što bi se dogodilo da Bill Gates jednog jutra poludi i otplati sve hrvatske dugove. Razumijem ja da je zabava uz marketing temeljna svrha hrvatskih medija, ali meni kao umjereno socijalno osviještenoj, uvijek bude žao onih nesretnika koji u ova lupetanja na tren povjeruju. Valjda zato jer su mi još svježa sjećanja na djetinjstvo kad sam iskreno vjerovala u Batmana, Supermena, Spider-Mana, pravdu i istinu. Listajući tekstove o porezu na banke zamišljam grupu bankara rumenih obraza kako sjede za stolom, pred njima nekoliko hrvatskih novina, jedan glasno čita, a ostali se grohotom smiju brišući suze.

Uostalom, kako bi to izgledalo? Mislim, to – oporezovati banke. Budući da su one u vlasništvu stranaca, takav bi potez, bez sumnje, imao i nacionalno-oslobodilački karakter. No da li je moguće okupiti Sabor i potom ležerno, uz međusobna rutinska bockanja i prozivanja vladajućih i opozicije, donijeti natpolovičnom većinom glasova propis po kojem bi banke koje djeluju u Hrvatskoj morale platiti, recimo, 50 posto poreza? Što bi se dogodilo nakon toga? Izuzmemo li vjerojatnost da bi nas u narednih dva, tri mjeseca po svoj prilici okupirali i pozatvarali nam čelnike od prvog do posljednjeg u ludnice ili Guantanamo, stranke koja bi za takav prijedlog dignule ruke ne bi ni prismrdile vlasti bar narednih 200, 300 godina. Politički dužnosnici bi nakon takvog glasanja bili prisiljeni izvršiti javni harakiri pred kamerama nacionalne televizije (pogledajmo samo kako je prošao nesretni Sanader za kudikamo manju svotu), a hrvatski mediji bi ih razapeli, ogulili im kožu i zabijali čavle pod nokte. Crkva koja itekako aktivno participira u bankarskom kapitalu, vrisnula bi do neba i sve donositelje takve anticrkvene odredbe ekskomunicirala. Od prvog do posljednjeg. Hrvatske nevladine udruge organizirale bi masovne demonstracije, gomile iscrpljenih kapitalista štrajkale bi glađu pred ministarstvima i bacali se na bombe-kaširare po parkiralištima, naši bi latifundisti svojom poljoprivrednom mehanizacijom zapriječili ceste, a rentijeri bi poput mudžahedina s eksplozivnim prslucima ulazili u državne ustanove i dizali se u zrak.

Uostalom, kada bi netko i bio dovoljno lud da donese takvu odluku, pretpostavljam da bi morao imati i odgovor za slučaj da stvari krenu neželjenim smjerom. Recimo, da banke kažu: „Ne, nećemo vam platiti vaš porez“. Ili da prihvate nametnute poreze ali da povećaju kamate i cijene kredita. Ili da, najjednostavnije, izvuku svoj kapital u zemlje u kojima će ostvariti veću zaradu. Kako zaplijeniti imovinu banaka koje su većinski vlasnici Hrvatske? Što bi rekao moj tata u napadu nacionalno-oslobodilačkog optimizma: „To bez eskadrona smrti ne bu išlo“.

Ako je tako, čemu onda uopće služe sva ta javna lupetanja neupućenih, koji su ekonomiju po svoj prilici učili igrajući monopoly, bez dodirnih točaka sa zdravom pameću? Mislim da je njihova funkcija dublja nego se na prvi pogled čini, savršeno psihološki prostudirana. Vrati se tako čovjek s posla u stan koji je kupio na kredit i koji narednih 30 godina neće biti njegov, sjedne u fotelju koju još otplaćuje, pred televizor za koji će posljednju ratu otplatiti koncem godine da bi nakon toga mogao kreditirati nabavu novog modela TV-a, i učini mu se na trenutak da je u bezizlaznoj situaciji: radi za banke, sve što koristi posjeduju banke, doživotno će hrmbati za banke i dok je živ neće se iz toga iskobeljati. A onda ga, kad je gnoseološka mrakača najgušća, ponese mašta potaknuta „analitičkim“ tekstovima hrvatskih medija o porezu na banke kojima će „njegova“ socijalna država majčinski pravedno kazniti zločeste bankare, pa mu bude lakše, kao djetetu što se uspavljuje snatreći kome će se sve osvetiti kad jednom naraste. I dok tako mašta o društvu pravednosti koje će nastupiti jednog dana kad na ćelo države stupe neki pošteni i domoljubni političari, ni ne sluteći zapliće se u nove i nove kreditne aranžmane. Povoljnijih nego ikad. S kamatom od samo 7,99 posto i grace-periodom od dvije godine….

14.08.2010. u 21:59 • 1 Komentara • Print • # • ^

subota, 07.08.2010.

Guzonjin sin




Kada je jedne subote kasno popodne unuk našeg zemaljskog poglavara ušao sa svitom u kafić u kojem se od prvog razreda skupljala moja ekipa iz gimnazije, Suvagovci (zvali smo ih tako zbog slušalica u ušima) su nas 15, 20 klinaca u ruku od minut, dva istjerali van. Nismo ni popili sokove koje smo platili, konobar nam nije stigao vratiti kusur… Nabildani tipovi, debelih vratova i obrijanih glava, naoružani do zuba, izbacili su nas iz kafića superiornom gestikulacijom kojom se tjeraju kokoši: „Ajde, išššš“. Unuk se poželio malo opustiti uz neke manekenke i par mračnih tipova iz polusvijeta, a društvo gimnazijalaca mu je očito zasmetalo. Zapravo, kad bolja razmislim, još smo dobro i prošli.

Kao klinka sam isprva zavidjela djeci koju su u školu dovozili crni Mercedesi, čija je brendirana odjeća vrijedila mjesečnu plaću kompletne zbornice i kojima su se moji profesori bezočno uvlačili. „Profesorice, nisam pročitao knjigu, jer sam bio s tatom…“, promrmljao bi ispod glasa pred katedrom guzonjin sin, a profesorica bi nehajno odmahnula rukom, kao – ma nema veze, 'ko šljivi lektiru, i koketno dodala: „Pozdravi gospodina oca“. I to je bilo to. Rešetanje je bilo rezervirano za nas „običnjake“. Mi smo morali znati i sve rođake Tereze Raken, bikvadratnu i simetričnu jednadžbu, kemijske formule i plemićke obitelji koje su imale pravo birati hrvatskog kralja. Početkom školske godine razmjenjivali bi svoja prva inozemna iskustva: oni bi prepričavali putovanja na tatinoj jahti do Palma de Mallorce i Tenerifa, a ja svoja 2,5 mjeseca babysitinga u Italiji. Pokojna mama mi je odmah na početku razbila iluzije o tome da ću ih jednom sustići, budem li marljivo učila i radila: „Nikad ih nećeš stići. Nit ćeš ti moći razumjeti njih, nit će oni razumjeti tebe. Ovo je njihov sustav koji su oni izgradili po vlastitoj mjeri. Najpametnije što možeš učiniti je školovati se, uzeti im lovu i maknuti se od njih.“ Sjećam se da mi je umjesto suvišnih socioloških elaboracija pustila stvar „Guzonjin sin“ predratne sarajevske grupe „Zabranjeno pušenje“: „Danas sam dobio svog novoga Porschea, i malko ću se voziti s njim, jer ja sam, ja sam guzonjin sin…“

Na početku faksa, sve dok nisam uletjela u prvi radni odnos na neodređeno vrijeme, zarađivala sam pišući zadaće pripadnicima ekskluzivnog „Društva naša djeca“. Nedavno sam kopajući po dokumentima na jednom starom hardu pronašla dio toga: u 5, 6 mjeseci napisala sam 9 maturalnih radnji, 20-ak seminara, 16 eseja, 11 pismenih ispita… 35 kuna po kartici. Svakakvih je tu bilo: djece državnih tajnika, stranačkih čelnika, predsjednika upravnih odbora, generala, ministara, saborskih zastupnika. Kad me je prvi, tata mu je bio sitna stranačka bižuterija, županijska razina, pokušao „zavrnuti“ za novce (imao je, kao, trenutno manjih financijskih problema pa da pričekam) otišla sam na njegov faks do njegovog profesora, izašla doduše na zao glas, ali su mi nakon toga redovito plaćali dogovorene iznose.

Završiš onda lijepo faks uz posao, nastaviš školovanje, opet, dakako, uz rad, i usput gledaš pripadnike „Društva naša djeca“ kako zaustavljeni negdje na drugoj, trećoj godini fakulteta provode dane odlazeći s partyjja na party („jede se kavijar, pije se gin, ima se para, ima se s čim, ponekad trava, nikad heroin, jer ja sam guzonjin sin“), vozeći sportske automobile, razbacujući novac, a svaku treću rečenicu počinju antologijskom frazom „Moj tata kaže…“ Čekaju ih mjesta u nadzornim odborima, bankama, ministarstvima, strankama, samo da završe školovanje, ali ni to nije neophodan uvjet. Tata će nekog nazvati, stric će srediti, stranka će pomoći, banka će podržati. Za boga miloga, pa mi smo imali državne tajnike – pripravnike. U političkom životu se posljednjih 30, 40 godina vrte ista prezimena, imamo tri, četiri generacije bankara ili šefova državnih tvrtki u istim obiteljima, bez obzira što se politički sustav u međuvremenu mijenjao (blebetanja o komunizmu i antikomunizmu rezervirana su za sluđene ovce na dnu hranidbenog lanca). Kako su sva relevantna mjesta u državnoj upravi, strankama, tvrtkama u potpunom ili djelomičnom državnom vlasništvu rezervirana isključivo za guzonjine sinove i kćeri, samo se kompletan idiot i imbecil koji ne spada u ovo ekskluzivno društvo, pokušava uvući među njih. Na kraju, kad čovjek sazrije i to shvati, nastupa vrijeme miroljubive koegzistencije s članovima „Društva naša djeca“, jednih pokraj drugih, bez suvišnih miješenja i komunikacije. Što bi rekla moja pokojna mama: „Ovo je njihov sustav koji su oni izgradili po vlastitoj mjeri. Uzmi im lovu i briši.“

07.08.2010. u 16:59 • 9 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.