Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 24.07.2010.

Ljevica i desnica




Svakog dana čovjek nešto novo nauči, čak i o stvarima za koja je uvjeren da ih relativno dobro poznaje. Nedavno sam sudjelovala u kompariranju političkih programa vodećih hrvatskih političkih stranaka i programskih istupa njihovih čelnika (ne bih ja to ni u ludilu po svojoj pameti radila, imam pametnijeg posla, nego su mi za to platili). Bila sam zgranuta stupnjem sličnosti. Kad bi u HDZ-ovom programu akronim „HDZ“ zamijenio akronimom „SDP“ i obrnuto, te da se zamijene logotipi na dokumentima, ni najvjerniji stranački vojnici ne bi prepoznali razliku. Jednako tako, da se iz programskih govora čelnika isključi slika i izmijene glasovi, prosječan poznavatelj hrvatske političke scene ne bi po sadržaju mogao otkriti govori li SDP-jac ili HDZ-jac. I jedni i drugi su za EU-integracije, parlamentarnu demokraciju, pravnu državu, depolitizaciju pravosuđa, nacionalna, vjerska i socijalna prava, borbu protiv korupcije, trodiobu vlasti, dovođenje inozemnih investitore, uštede, racionalizaciju uprave…

A i praksa naših najvećih stranaka, sudeći po izvještavanjima medija, se ne razlikuje previše: i jedna i druga imaju svoje tajkune, svoje afere (dakako, već prema aksiomu o političkoj proporcionalnosti: više vlasti – više afera, i obrnuto), stimuliraju klijentizam, partijski kontroliranu birokraciju i unutarstranačke brakove. Iako natpolovičan broj čelništava obje stanke čine bivši članovi Saveza komunista, danas i jedni i drugi gorljivo ispunjavaju i najsitnije željice krupnom kapitalu. Stranačko članstvo sazrijeva znatno sporije u odnosu na prosječnu hrvatsku populaciju pa se članovi partije računaju kao omladinci sve do 35. godine života, a dobri su izgledi da će se dobne granice za mladež u narednih godinu, dvije produžiti do 40. Budući da se obje stranke već cijelo desetljeće guraju prema političkom centru, postupno su se istopile, bar među čelnicima, čak i nekadašnje mitološko-folklorne međustranačke razlike, one po pitanju ustaša i partizana, odnosa prema Herceg-Bosni, Srbima, lakim drogama i homoseksualizmu.

Za razliku od prijašnjih vremena kad bi se članovi stanaka okupljali oko ognjišta gdje bi partijski staroste prenosili na mlađe naraštaje stranačku mudrost, zajedničke mitove, tajne i legende te generirali predodžbe o zajedničkom cilju i neprijatelju, nova su vremena totalno dehumanizirala odnose. Internetske proklamacije i cirkularna pisma što danomice zasipaju članstvo, lišeni unutarstranačke ljubavi i erosa, transformirali su hrvatske političke stranke u aseksualne korporacije u kojima se ideološki stavovi profiliraju nakon detaljnih tržišnih istraživanja i promiču svim raspoloživim marketinškim sredstvima. U uzajamnom ideološkom potkradanju u kojem se ljevica spremno svrstala uz inozemne bankarske krugove braneći iz petnih žila njihove interese, dok se istovremeno desnica zaklinje u socijalnu državu i ljudska prava, nastala je gungula u kojoj se običnom smrtniku teško orijentirati i otkriti provenijenciju voljenih dužnosnika. Kroz par mjeseci Hrvati će izaći na izbore i morati odabrati između lijeve i desne opcije. Kako razlikovati dva antipodna politička koncepta ako su oni i više nego slični?

U prvom redu, politički čelnici će se osobno javno predstaviti – jedni kao lijevi, a drugi kao desni. Ako nam se netko od njih predstavi kao ljevičar, ili kao desničar, morat ćemo mu vjerovati na riječ. Uz to, postoji i niz sekundarnih karakteristika koje nam mogu pomoći u političkom kategoriziranju. Recimo, kad odjekne nacionalna himna, desničari obavezno drže jednu ruku na grudima, dok ljevičari stoje mirno s obje ruke opuštene uz tijelo. Nema teoretske šanse da bi hrvatski ljevičar stavio ruku na srce. I obratno. Uz to, recentni hrvatski desničar u prosjeku ima veći trbuh, deblji vrat, sopće kad govori i na prvi pogled djeluje miroljubivo. S druge strane, prosječan ljevičar je nešto mršaviji, nastup mu je superiorno ciničan, komunicira u kratkim, rafalnim rečenicama i ljutito trepće okicama. Desničari češće nose zgužvana starinska odijela sa značkama na reveru i naprosto otkidaju na sunčane naočale, dok su, opet, ljevičari skloniji markiranoj robi i bradi od nekoliko dana. Ljevičari u godinama češće boje kosu, a tom običaju u desnom dijelu političkog spektra pribjegavaju isključivo tzv. liberalni konzervativci. Ako vidite političara s rukama do lakata u vlastitim džepovima, znajte, imate posla s deklariranim ljevičarom koji ovom prostudiranom nehajno-ležernom gestom naglašava svoju socijalnu osviještenost, poput Tonyja Bleira. Ekstremne ljevičare ćemo lako prepoznati i po tome da se često pojavljuju u javnosti bez kravate. Ali zato desničari voze bolje automobile. Uglavnom, pažljivom promatraču neće biti teško nakon sustavnog promatranja otkriti tko je tko na hrvatskoj političkoj sceni. A kad ih jednom nauči razlikovati, glasačima će biti puno lakše sudjelovati u donošenju naredne povijesne odluke: hoće li kočijaš koji ih tjera da tegle, držati bič u lijevoj ili u desnoj ruci?

24.07.2010. u 16:19 • 3 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.