Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 03.07.2010.

Avanturistički turizam




Kažu da novac leži svuda oko nas, samo se treba sagnuti i pokupiti ga. U to sam se po tko zna koji put uvjerila pregledavajući, kvantificirajući i komparirajući po službenoj dužnosti turističku ponudu Hrvatske i evropskih zemalja. Do tog stupnja prilagodljivosti Hrvati će evoluirati za 50, 60 godina. Pregledavajući ponude britanskih ili nizozemskih agencija, čovjek osjeti kako ga puca adrenalin već od samog čitanja fascinantnih opisa, nevjerojatnih priča koje oduzimaju dah, ilustracija što izazivaju vrtoglavicu. Njihova se ponuda temelji na neobično zanimljivim događanjima u kojima ćete osobno sudjelovati, na dinamici, originalnosti, intenzivnom doživljaju, ona nikada nije konfekcijska već je prilagođena osobno baš vama. Ako ste borbeni homoseksualac koji se voli mlatiti s lokalnim stanovništvom te pri tome prakticira vegetarijanstvo, mistiku i skakanje s mostova, mi ćemo vam složiti paket upravo po vašoj mjeri po uhodanom kapitalističkom principu: vi samo platite, sve ostalo je naša briga.

Na drugoj strani, hrvatska ponuda, bar njen najveći dio, temelji se na dijametralno suprotnim vrijednostima: statičnosti, dosadi i socrealističkoj učmalosti. Ona je konfekcijska, staračka, sterilna, prilagođena očekivanjima sredovječnih njemačkih tajnica iz ljute provincije i populaciji 75+ iz Istočne Evrope – sunce, more, ribe, čisti zrak i vinske ceste. Dok inozemne agencije u okviru svojih ponuda avanturističkog turizma nude, primjerice, organiziranje masovnih tučnjava, noćna naganjanje s lokalnim skinsima i sudjelovanje u stoljetnim etničkim čarkama i sukobima, kod nas je vrhunac avanture namijenjene turistima – kupovanje trajektnih karata za Brač i biciklistička staza po međuriječju Kupe i Save. Na kraju se čudimo što je Zagreb proglašen najdosadnijom metropolom Evrope.

A ne mora biti tako. Imamo mi itekako zanimljivih sadržaja samo ih nismo svjesni. Ne mislim pri tome samo na razne programe razminiranja za koje su vraški zainteresirani engleski pripadnici srednje i više klase. Uzmimo, primjerice, program „Proživite autentičan avanturistički tjedan hrvatskog umirovljenika“. Grupa stranih turista bi se nagruvala u nekakav stančić u okolici Zaprešića. Obilazak metropole bi započeo u 7 ujutro probijanjem gradskim prometom do Dubrave te obilaskom tamošnjih kulturnih okupljališta gdje bi turiste mogla zaskočiti poneka lokalna grupa pijanih navijača, malo ih vrijeđati, cipelariti, pljuvati…. Potom bi se turistima podijelile bočice Zagrebačke vode i tramvajem ih se prebacilo do Glavne pošte gdje bi morali platiti nekoliko računa u kilometarskim redovima. Nakon toga bi slijedio obilazak par tipičnih zagrebačkih znamenitosti (recimo - rupe veličine nebodera nastale nakon odrona u Kupskoj ulici, ili neko od divljih smetlišta u okolici, ili zgradu iz 16. stoljeća u najužem središtu grada u koju je nemoguće ući i izaći a da vam se ne uruši na glavu), a potom bi ih se izložilo malo napornijem avanturističkom eventu – obilasku Katastra gdje bi u zadanom vremenu (2, 3 sata) pokušali riješiti neki sitni katastarski problem, na primjer uknjižbu etažiranja.

Uslijedio bi potom ručak u nekoj od zagrebačkih pučkih kuhinja i kraći odmor na klupama u obližnjem parku. Vrijeme do večere turisti-avanturisti bi prekratili kopajući po smeću u potrazi za plastičnim bocama i ostalim korisnim sekundarnim sirovinama. Pri tome bi ih iz obližnjih nastambi razdragani domoroci gađali različitim predmetima (kamenjem, starim cipelama, bocama i sl.), a organi reda i zakona ih malo legitimirali, vikali na njih, tu i tamo nekog pljusnuli te ih prigodnim prijevoznim sredstvima prebacivali do postaja, saslušavali ih, diktirali zapisnike i nakon uobičajene procedure puštali da idu kud god hoće. Onda bi još malo kopali po smeću, odmarali se po parkovima, a poslije 10 uvečer trebali se probati probiti javnim prometom do svoje nastambe u kojoj spavaju. Nakon slaloma kroz 10, 15 patrola s dugim i kratkim cijevima po opustjelim ulicama i čekanja noćnih tramvaja i autobusa, pred jutro bi došli do svojih nastambi, i tek što bi umorni legli, dilber iz susjednog stana bi odvrnuo muziku na 125 – 130 decibela, jer je to drevni hrvatski narodni običaj. Slijedećih dana uslijedili bi novi i novi izazovi. Uz to što bi ovakav oblik turizma uz minimalna ulaganja donosio nevjerojatan profit te bi se kroz njega moglo obaviti mnoštvo društveno korisnih poslova, on bi nesporno pridonio boljem razumijevanju među ljudima i narodima, a turisti koji bi uspješno prošli kroz ovakav avanturistički turistički aranžman postali bi veleposlanici Hrvatske diljem svijeta što bi, uz ostalo, ubrzalo i prijem Hrvatske u EU – primili bi nas tamo iz sažaljenja.

03.07.2010. u 12:23 • 8 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.