Jagodarije http://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 26.06.2010.

Proizvodnja realnosti




Nema te budalaštine u koju naš čovjek neće povjerovati ako je vidi na televiziji ili pročita u novinama. Na ovaj su me zaključak nagnale reakcije „javnosti“ na nedavnu odluku Vlade o smanjenju TV-pretplate za 25 posto. Ključne informativne emisije je narednih nekoliko dana Hrvatska televizija posvetila isključivo samoj sebi, upinjući se iz petnih žila dokazati kako je spomenuta vladina odluka štetna za kulturu, umjetnost pa i civilizaciju uopće. U brojnim specijalnim emisijama prostor je ustupljen filmašima, muzičarima, umjetnicima, televizijskim kooperantima i pripadnicima profesija koje žive upravo od štrpkanja TV-pretplate. Svi oni su dokazivali kataklizmičke posljedice nepromišljene vladine odluke. Zabrinuti građani imali su prilike gledati demonstracije i demoliranja mađarske televizije prije nekoliko godina. Po uhodanom modelu zaredali su sindikati, novinarske udruge zabrinuti za radna mjesta uposlenika te njihova ustavna pa i ljudska prava. Usputne opaske u nekontroliranim medijima kako 73 tisuća otpuštenih građevinaca, 38 tisuća tekstilaca, 14 tisuće kožara, koja su se događala protekle dvije godine nije izazvala ni 5 posto od ukupne strke podignute nakon najave smanjivanja plaća 4,5 tisuće djelatnika HRT-a, odbacivane su u voleju kao „šuplja demagogija“. Lopticu su logikom cehovske solidarnosti preuzeli drugi hrvatski mediji, objektivni kakvima ih je već bog stvorio, pa je za nekoliko dana i kmet u zadnjoj pripizdini bio uvjeren kako mu je isplativije plaćati TV-pretplatu 80 negoli 60 kuna.

Anketa provedena prije nešto više od mjesec dana među učenicima 7. i 8. razreda zagrebačkih osnovnih škola zorno je pokazala kako je skoro dva puta više mališana čulo za Jocu Amsterdama nego za Miroslava Radmana, za hrvatsku estradnu zvijezdu Simonicu zna skoro 50 posto više djece negoli za Ruđera Boškovića. Proizveli smo generacije koji će vrlo precizno moći opisati značenje novih medijskih kovanica poput „sačekuša“ ili „sponzoruša“, ali koji neće moći nabrojati 5 živih hrvatskih književnika. Današnji 12, 13-godišnjaci poznaju, u prosjeku, 14 različitih marki tenisica, znaju čak 11 sinonima za marihuanu, više ih je, opet u prosjeku, koristilo opojna sredstva negoli zubni konac. Djeca su naša budućnost. No nije tako samo kada je riječ o najmlađim sugrađanima. Zapanjujuće rezultate istraživanja vrijednosnih sudova hrvatskih radnika nitko u domaćoj javnosti nije ozbiljno komentirao mada su više nego znakoviti. I sociološki, a bogme i psihološki. Hrvatski radnici, recimo, vjeruju da radnici premalo rade, da su porezi na plaće opravdano visoki, da prečesto idu na bolovanja, da se moraju dodatno odricati zbog svjetske gospodarske krize, da su zasluženo manje plaćeni od svojih šefova. Oni se u pravilu zgražaju nad nerazumnim zahtjevima grčkih kolega za 13. pa i 14. plaćom, a masovne pobune tamošnjih radnika drže kontraproduktivnim i globalno štetnim. Pojednostavljeno, njihov je vrijednosni sustav u priličnoj mjeri kapitalistički te podanički državotvoran upravo prema državi koja ih uredno dere.

Naše su predodžbe osim od istina i činjenica satkane i od mnoštva laži, mitova, tendenciozno plasiranih izmišljotina. Vjerujemo u povijesne likove koji nikad nisu postojali, u događaje koji se nisu dogodili, u našoj svijesti ravnopravno koegzistiraju nevjerojatne nebuloze koje su nam servirali razni manipulatori po službenoj dužnosti. Na naše stavove utječu tuđi vrijednosni sudovi, spremni smo doslovce dati život za ono što nam je netko plasirao kao istinu preko TV-ekrana, a naša uvjerenja su postala najkonjukturnija roba na tržištu, suviše važna da se prepusti spontanim procesima u našim glavama. Na koncu, naši su stavovi vrlo često protivni našim interesima. Francuski filozof i teoretičar kulture Paul Virilio definirao je suvremenost kao vrijeme u kojem se virtualna i „klasična“ realnost totalno isprepliću te ravnopravno koegzistiraju, utječući jedna na drugu (on čak zagovara konstruiranje totalno subverzivnog stroja, nečeg poput GPS-a, koji bi nam pouzdano pokazivao što je stvarno, a što virtualno).

Uvijek kad o tome razmišljam sjetim se kako me je prije izvjesnog vremena „mladi lav“ hrvatskog biznisa gorljivo nagovarao da mu prepustim jedan svoj posao i zaradu jer će to biti puno bolje za mene. Najviše me je u upornom lupetanju fascinirala njegova samouvjerenost kao da mi otkriva čistu, sublimiranu istinu, i njegova iskrena ljutnja na moje ironične opaske da mi se čini kako mi je isplativije imati posao i novac nego ih nemati. „Nije sve u novcu“, objašnjavao mi je poučno i pozivao se na kudikamo veće vrijednosti: ljubav, zdravlje, domovinu, obitelj. Tko zna, da sam kojim slučajem hrvatska radnica, da mi je njegova istina priopćena s političke govornice, i preko TV-ekrana, da sam je istovremeno pročitala u svim novinama, da su me u nju uvjeravali zatrovani susjedi, rodbina, prijatelji…. Ovako, lišena pogubnog utjecaja pratećeg aparata za proizvodnju paralelne, virtualne realnosti, moj GPS za „klasičnu“ realnost je na vrijeme proradio pa sam gorljivog biznis-lavića otjerala van.

26.06.2010. u 16:27 • 4 KomentaraPrint#^

subota, 19.06.2010.

Zaposleni u državnoj upravi




S velikom zabrinutošću pratim izvještavanja medija o radikalnom smanjivanju broja državnih službenika diljem svijeta: Barak Obama planira u narednih godinu dana smanjiti američku administraciju za 5 posto, Rusi su otišli korak dalje pa će do slijedećeg ljeta otpustiti svakog petog činovnika koji se financira iz budžeta (20 posto), Nijemci najavljuju radikalno kresanje ne samo broja službenika nego i broja vojnika (a znamo, kad Švabo nešto zacrta, to ti je, moj brajko, kao u kamen uklesano), Mađari se svađaju u parlamentu hoće li smanjiti broj državnih činovnika za 8 posto, što zagovara ljevica, ili 30 posto, za što se zalaže desnica, EU će u slijedećoj godini otpustiti 10 posto svoje administracije. Onda se taj trend prelio i u naše dvorište. Kao grom iz vedra neba ošinula nas je vijest da se u okviru antirecesijskih mjera Vlade Jadranke Kosor planirala racionalizaciju državne uprave. Premijerka je to osobno potvrdila pred milijunskim auditorijem i pri tom još izrazila iznenađenje podatkom da je svaki peti zaposleni u državnoj upravi šef.

Iako ja osobno apriori podržavam sve premudre odluke naše Vlade (da mi malo smanji porez, ja bih ministru Šukeru i podoknice išla pjevati), ove su me najave kresanja hrvatskog činovničkog aparata zabrinule. Da se nije kojim slučajem naša Vlada premorila, da ih ovaj zvizdan nije opalio pa su se smantali? Kakvo smanjivanje administracije?! Jesu'l oni normalni? (Ovo heretičko pitanje postavila sam si tada prvi i jedini put u životu). Tko će onda umjesto naših državnih službenika narodu objašnjavati što da radi, tko će im davati formulare, tražiti ih biljege, naplaćivati globe, voditi ih kroz život i pomagati im, tko će podviknuti na njih kad se previše opuste? Opće je poznato da je administracija kostur oko kojeg se integrira tkivo nacije. Bez tog kostura raspali bi se ko govno na kiši. Ne možeš ti istovremeno podrivati taj nacionalni kostur i misliti dobro svojoj naciji.

Kad se crv sumnje već ukopao u moju dušu, u ruke mi je dopala zanimljiva analiza natječaja za zapošljavanje u državnoj upravi koja je ukazala na zanimljivu praksu: Vlada je u veljači najavila potrebu za dodatnih tristotinjak ljudi, u ožujku je iskazana potreba za oko 700 novih zaposlenika koji će biti usmjereni na korištenje EU fondova. Zahtjevi za novim kadrovima rasli su iz mjeseca u mjesec. Iz Ministarstva uprave nedavno su potvrdili da će do kraja godine zaposliti šestotinjak novih službenika koji znaju engleski jezik. Nekako u isto vrijeme ministar državne uprave Davorin Mlakar je objasnio da je kresanje administracije iznimno ozbiljan posao koji se mora temeljiti na kvalitetnim analizama, a kako napraviti serioznu analizu ako Ministarstvo ne zna koliko ima državnih službenika? Da bi Ministarstvo državne uprave saznalo koliko točno u državi ima državnih činovnika, rekao je Mlakar, neophodno je prethodno izraditi njihov registar. Budući da je riječ o kompleksnom poslu u kojem su legalnost i transparentnost iznimno važne, najprije će formirati radna grupa koja će, sukladno zakonu, raspisati javni natječaj i provesti zakonom propisanu proceduru… Prema predviđanju ministra Mlakara, očevidnik službenika bi mogao biti gotov do 2011. a potom će se pristupiti kompleksnoj proceduri iznošenja prijedloga racionalizacije, raspravljanja o njima…. Riječju, posao tzv. racionalizacije neće se moći dovršiti za života današnjih činovnika. Čitajući ova inteligentna i savršeno logična objašnjenja vrištala sam od oduševljenja i sa svakim novim dahom vraćalo mi se povjerenje u našu premudru Vladu.

Kad sam bolje razmislila, palo mi je na pamet kako bismo na tome mogli fenomenalno zaraditi. I kao narod i kao država. Opće je poznata činjenica da su najjeftiniji izvozni proizvodi sirovine, a najskuplji znanje. Mogli bismo lijepo patentirati ministra Mlakara pa ga lansirati kao originalno hrvatsko softversko-hardversko rješenje na svjetsko činovničko tržište. Nema te administracije na svijetu koja ne bi našeg uvaženog dužnosnika čuvala kao malo vode na dlanu i plaćala ga suhim zlatom. O takvim vizionarima ovisi danas sudbina najvažnije ljudske djelatnosti na svijetu. Mogli bismo ga davati na lizing, posuđivati ga okolo, ponuditi ga na kredit, trampiti ga za strateške sirovine i energente koji nam kronično nedostaju, poput nafte, plina, električne energije. Kad jednog dana protutnji svjetska gospodarska kriza, a ministar Mlakar se vrati u domovinu, zahvalni činovnici cijelog svijeta utrkivat će se u smišljanju načina kako se odužiti genijalnoj hrvatskoj pameti i državi koja ju je lansirala na međunarodno tržište.

19.06.2010. u 20:32 • 9 KomentaraPrint#^

subota, 12.06.2010.

Čekajući Zvjezdane staze





Već nekoliko tjedana HTV-ovi urednici testiraju živce svim nama, poštenim trekkie-ima Republike Hrvatske. Dojuriš s posla ko bez duše točno u 16,20 da bi se narednih 45 minuta prepustio čarobnim trenucima Zvjezdanih staza, upališ televizor, a umjesto nove avanture intergalaktičke ekipe Enterprisea gledaš isprazna prepucavanja nekakvih političkih glodavaca koji ni sami sebe ne razumiju (mila moja mati, kakvi li se samo egzemplari u Hrvatskoj bave politikom). Što je u glavama tih TV-urednika? Razumijem da se u ovoj zemlji ništa ne može dogoditi bez političkog utjecaja. Kužim ja i da su oni u strahu za vlastite guzice političkim štakorima prepustili skoro sav TV-prostor. Mogu shvatiti i da su po njihovoj mjeri modelirali TV-mainstream za hrvatske TV-paprati: red tamburica, red sapunica, red kvizova, red festivala, red hrvatskog humora, red emisija posvećenih hrvatskim celebrityjima, i puno, puno političkih lupetanja… Ali ljudi moji, pa ne možete vi samo tako skinuti s programa Zvjezdane staze, jednu od posljednjih oaza TV-normalnosti.

Čovjek tako sjedi nemoćno i prevareno pred upaljenim televizorom u 16,20 i umjesto Zvjezdanih staza gleda nekakva mahnita blebetanja političkih glodavaca, pa mu, hoćeš-nećeš, misli odlutaju do frulaša iz Hamelina, lika po kojem je inače Mozart skladao 'Čarobnu frulu'. Legenda kaže da su 1284. godine i njemački grad Hamerlim opsjeli glodavci. Nakotilo ih se preko svake mjere i sasvim su se izbezobrazili: ulazili su ljudima u kuće usred bijela dana, poharali su sve zalihe hrane, širili bolesti i zaraze, zagadili su vodu, bilo ih je po ulicama, mrtvačnicama, trgovinama, napadali su djecu u kolijevkama i žene dok su išle u crkvu. Bogatiji stanovnici pritisnuti ovim nevoljama napustili su grad, a ostala je sirotinja koja nije imala kud. Nema toga što ljudi iz Hamelina nisu pokušali kako bi se riješili nasilnih štakora: plaćali su mise svećenicima, odlazili na procesije, pozivali u pomoć lokalne čarobnjake, probali su i s alternativnim, magijskim metodama, pokušali s nekoliko provjerenih vrsta deratizacije. Ništa nije pomoglo. Što bi više štetočina pomlatili, oni bi se intenzivnije množili pa bi u grad pristizali novi i novi. (Znate li da jedan jedini par štakora može u godini dana izroditi 54 tisuće potomaka?) A onda se jednog dana u gradu pojavio neobičan frulaš koji je obećao građanima da će ih za određenu novčanu naknadu riješiti štakora. Pritisnuti nevoljama stanovnici su pristali. Uglavnom, frulaš je zasvirao, a svi glodavci iz Hamelina su privučeni čarobnim zvukovima njegove frule pohrlili za njim i pratili ga do obližnje rijeke Weser gdje su se svi podavili. Legenda kaže da je rijeka tri dana i tri noći bila crna od tijela mrtvih glodavaca koji su po njoj plutali.

Eh, da se kojom srećom danas pojavi takav neki čarobni frulaš pa zasvira na Makrovom trgu. Na prvu loptu, narod bi se izbezumio od tuge i nesnalaženja, ali to bi ih prošlo već za dan, dva. A poslije toga zaredale bi fenomenalno nevjerojatne stvari, sve jedna bolja od druge: urušio bi se kompletan postojeći sustav informiranja, a obezglavljeni novinari bi glavinjali okolo prepušteni samima sebi pa bi se počeli okretati temama iz svijeta realnosti, nestalo bi korupcije, pravni sustav bi preko noći počeo funkcionirati jer ga više nitko ne bi kočio, porezi bi se vrlo brzo smanjili i odjednom bi se iz najčudnijih izvora pojavile ogromne količine našeg novca koje je ovaj štetočinski soj godinama zamračivao, državna uprava bi se smanjila za 70-ak posto, nestalo bi svih onih žmuklera koji žive od posredovanja i „odličnih veza“, a mi bismo konačno gledali stvarnost svojim očima, bez posrednika, onakvu kakva jest: prekrasnu i bogatu zemlja s 1.244. otoka, od toga 47 nastanjenih, čistim morem, netaknutom prirodom, srdačnim i gostoljubivim ljudima, maslinama, suncem, plodnim poljima, planinama, i socijalnim okolišem sastavljenim od nekoliko desetaka trulih bogataša i stranih bankara na jednoj i milijuna najamničke sirotinje na drugoj strani. I, dakako, što nipošto nije nevažno: Zvjezdane staze bi se konačno vratile na naše TV-ekrane u nekom reprezentativnijem vremenu, kao što i priliči ovoj renomiranoj a političarima omraženoj TV-apologiji nade, dobrote, pravde i multikulturalizma.

12.06.2010. u 14:58 • 5 KomentaraPrint#^

subota, 05.06.2010.

Vraćanje povijesnih dugova




Još i dan danas u šteberskoj duši osjetim neizreciv bijes koji sam doživjela kao 10-godišnja curica nakon što me popljuvalo nekoliko domoljubnih kompića jer sam glasno ustvrdila da je Majka Božja bila Židovka, da su svi proroci i apostoli bili Židovi te da je i sam Isus Krist po majci Židov. Njihovo novokomponirano katoličanstvo bilo je osupnuto nad tolikom količinom moje blasfemičnosti. Lekcije kako razliku između istine i laži ne određuje točnost činjenica i brojki već glasnoća i emotivna stanja primatelja, te da iznošenje istine može biti itekako ponižavajuće, usvojila sam tada za cijeli život. Toga sam se ponovno sjetila dok sam čitala rezultate nedavnog istraživanja po kojem preko 50 posto hrvatskih katolika ne zna gdje je rođen Isus Krist, a nešto manje od 15 posto ih je moglo reproducirati „Apostolsko vjerovanje“, sažetak ukupne vjere oko kojeg se integrira kršćanska zajednica, i po kojem se razlikuju od drugih, primjerice od muslimana, agnostika ili ateista.

Hrvatski narod je prihvatio kršćanstvo pred više od trinaest stoljeća. Prve dodire sa Svetom Stolicom, prema podacima iz hrvatskih enciklopedija (nećemo valjda vjerovati zlonamjernim tuđincima?), imali su naši pređi 641. godine, kad su primili papina izaslanika opata Martina. Do susreta je došlo zbog pomalo neugodne financijske zavrzlame: Hrvati su zarobili neke kršćane i pretvorili ih u roblje te za njih zatražili otkup, a oteli su i mrtva tijela solinskih mučenika - sv. Dujma, sv. Venancija, sv. Anastazija i još nekoliko iz Salone te sv. Mavra biskupa iz Poreča. Papa Ivan IV, inače Dalmatinac iz Zadra, poslao je opata da plati Hrvatima otkupninu i vrati se u Vatikan s kršćanima i relikvijama. Uglavnom, prema hrvatskim povijesnim izvorima, opat Martin je tri godine proveo u našim krajevima i uspješno obavio povjerenu mu zadaću.

Kada su 13,5 stoljeća kasnije – 1998. godine, Hrvati potpisivali Ugovor sa Svetom Stolicom, došlo je vrijeme da se novci oteti papi Ivanu IV i njegovom opatu vrate. Naime, hrvatska država se pismeno obvezala plaćati svake godine Crkvi danak, koji u 2010. iznosi 266 milijuna kuna. Prema projekcijama hrvatskog budžeta, Crkva bi u 2011. dobila od države 290.130.000 kuna, tj. 8,7 posto više nego u 2010, a u 2012. godini 295.325.340 kuna ili 10,8 posto više nego u ovoj. Osim spomenute svote, kršćanska država rukovođena biblijskim načelom da „ne zna ljevica što čini desnica“, isplaćuje dodatne svote koje vješto skriva od neukog puka. Recimo, u zemlji djeluje 2.073 osnovne i 674 srednje škole. Pretpostavimo li da je u nastavničkom zboru svake od tih škola samo jedan vjeroučitelj, dolazimo do broja od 2.747 vjeroučitelja. Uz pretpostavku da im je prosječna plaća jednaka prosječnoj bruto plaći u 2010. (7.831 kuna) to je godišnji iznos od 258.210.084 kuna. Kršćanska je država taj trošak iskazala na poziciji Ministarstva znanosti obrazovanja i športa u stavkama za plaće. Ili recimo, troškovi Vojnog ordinarijata prikazani su u okviru troškova MORH-a i MUP-a (60-ak djelatnika s prosječnom hrvatskom plaćom koštaju 5.638.320 kuna godišnje), a značajna sredstva se isplaćuju preko budžetskih pozicija drugih ministarstava. Država se Svetoj Stolici obvezala plaćati po svakoj župi 2 prosječne bruto plaće što iznosi 2.160 eura po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (prema podacima koje je početkom godine objavila Vatikanska kurija, plaće u Vatikanu se kreću od 1.100 do 2.300 eura, s time da tajnik dikasterija, ureda Rimske kurije, zarađuje mjesečno do 2.500 eura). Crkva u Hrvatskoj ima 1213 župnih ureda, što znači i toliki broj pripadajućih stambenih nekretnina, oko 1200 crkava koje su u funkciji, 458 samostana i samostanskih kuća, nekoliko tisuća stanova i kuća, stotine tisuća hektara zemljišta i šuma… Iako Crkva po različitim osnovama dobiva godišnje od države najmanje 500 milijuna kuna, postoji dodatnih 58 različitih osnova po kojima Crkva samostalno zarađuje.

Na ovom mjestu držim osobito potrebnim napomenuti kako uopće nisam protiv plaćanja danka Crkvi. Dapače. Ja sam za to da se država sadašnje iznose poveća dva, tri, četiri puta… Čak bih dublje zagrabila u zdravstvo, prosvjetu, policiju, vojsku, i uzela im pa bih davala Njima. Kako je Crkva neupitno Božja institucija, naš narod će se svakom uloženom kunom dodatno približiti Bogu. S druge strane, dobro je za duh nacije da nas Crkva konačno nauči pameti. Pa ne možeš ti, majstore, otimati kršćane i mrtva tijela svetaca, Vatikanu naplaćivati globe i otkupe pa očekivati da to nećeš jednog dana morati vratiti. U Bibliji lijepo piše: „Oci jedu grožđe kiselo, a sinovima trnu zubi“. Uz dug iz 641. kumulirale su se tijekom minulih stoljeća kamate, i kamate na kamate, i kamate na kamate na kamate pa se skupilo toga. Trebali smo misliti ranije.

Kažu da je kontroverzni hrvatski poduzetnik Sami Caka, koji je zbog biznisa s kreditiranjem malih poduzetnika prije godinu dana završio u zatvoru, razradio do savršenstva model naplate kamata i vječnog dugovanja. Nađeš čovjeka kojem je neophodan novac i posudiš mu, recimo, 12 tisuća eura uz 10 posto mjesečne kamate. Prvi mjesec on ti vrati tisuću eura na ime prve rate i 1.200 eura za kamatu, u drugom mjesecu još tisuću i 1.100 eura kamate, i tako redom. Na kraju godine, čovjek je otplatio dvostruki iznos kredita, platio ti je i kamate, a dočeka ga iznos od novih 10-ak tisuća eura. No dok je poduzetnik Caka, prema izvještavanju medija, sve to radio isključivo zbog vlastitog probitka, Crkva to ne radi za sebe, već zbog našeg vječnog dobra. „Ne živi čovjek samo od kruha“, kazano je.

05.06.2010. u 17:28 • 12 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se