Jagodarije http://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 29.05.2010.

Varšavska - Nacionalni konsenzus



Ima u našoj povijesti uzvišenih trenutaka kad tradicionalni politički antagonizmi između ljevice i desnice ostaju po strani, a privremeno nadvlada impuls nacionalnog jedinstva. Obično se to dogodi kad su ugroženi najviši, nacionalni interese. Jedan od takvih povijesnih događaja zbio se u Skupštini grada Zagreba 2008. godine, kada je donesena povijesna odluka o uređenju bloka Cvjetni trg - Varšavska - Gundulićeva – Ilica. Od 51 zastupnika, njih 23, u širokoj lepezi od SDP-ove ljevice do HDZ-ove desnice, svojim su glasovima podržali ovu hrabru odluku, 8 ih je ostalo ziheraški suzdržano, 12 je kukavički odsustvovalo, dok se ovom povijesnom činu usprotivilo 8 jadnika kojima na srcu nije bio općehrvatski probitak što ga je u tom trenutku nesporno predstavljao projekt Hoto grupe.

I dok su neki smutljivci skupljali po gradu potpise 54 tisuće zavedenih građana, a nekoliko je plaćenika organiziralo prosvjede na kojima su u balkanskoj maniri lupali loncima po ulici ne bi li našu tisućljetnu uljudbu blamirali u očima civiliziranog svijeta, gradska je skupština predvođena SDP-om donijela svoju odluku, vedra čela o obraza čista, kao što je i priličilo povijesnom trenutku: „Sve za domovinu! Domovinu ni za što!“ Čvrsto vjerujem da je tada kojim slučajem na čelu gradske vlasti bio HDZ, ili HSS, ili netko četvrti, postupili bi isto. U pitanjima nacionalnog interesa nema razlike između hrvatske ljevice i hrvatske desnice. Povijesnu odluku su podržali nezavisni mediji, pjevači, nogometaši, svećenici, kipari, TV-voditelji, cvijet hrvatskog istraživačkog novinarstva, udruge branitelja, ugostitelja, poslodavaca, bankara… Riječju, Crčme de la Crčme hrvatskog društva.

Nekoliko mojih znanaca, inače pripadnika stranačke bižuterije s lijeve i desne strane političkog spektra, gorljivo se tih dana trudilo pojasniti mi kako je riječ o povijesnom zaokretu, o neophodnosti razvoja, o građevinsko-civilizacijskom zahvatu čija je svrha privlačenje inozemnog kapitala. „Kako ćemo dovući bogate strance i njihov kapital, a ne omogućiti im da se udobno smjeste u metropoli? Zar da milijarderima što poput zapete puške čekaju na granicama naše domovine sa svojim milijardama, ponudimo da stanuju po zagrebačkim štakornjacima?“, objašnjavao mi je znanac, obični član SDP-a, inače sasvim normalan čovjek, otac dvoje djece. Za divno čudo, s njim se složio i HDZ-jac, vlasnik kafića. Obično se stalno bockaju i uzajamno si psuju čelnike. „Velika je stvar nacionalni konsenzus“, mislila sam tada, duboko svjesna povijesnih silnica: kad se hrvatska ljevica i hrvatska desnica oko nekog pitanja konačno slože - samo je nebo granica.

Nu, kao što reče Ivo Robić, „nema te savršeno moralne zamisli, koju politika na kraju neće izvrgnuti u ruglo“. Hrvatska povijest je prepuna takvih mušičavih zaokreta: prvo se svi lijepo složimo da ćemo za najvišeg dužnosnika u zemlji izabrati ugarskoga kralja Kolomana, a poslije se predomislimo jer nam, kao, Ugarska više nije dobra. Ili, 'ajmo prodat Dalmaciju Mlečanima za 100 tisuća dukata, a par godina potom „Zašto ste je prodali? Zašto ste je prodali?“ Ili si fino izaberemo Habsburge, a nakon toga vrištimo „Dolje Habsburzi! Dolje Habsburzi!“ Tako se to dogodilo i s povijesnom odlukom zagrebačke gradske skupštine. Umjesto da spokojno grickamo milijarde što bi nam poklonili Hovatinčićevi stanari, hrvatska ljevica i hrvatska desnica su se posvađala, počeli si podmetati klipove, uzajamno se napadati i blatiti, prozivati za Podravku, tržnice, brodogradilišta, vatrogasna vozila… Politika je čak legitimirala neuku svjetinu koja je prosvjedovala protiv razvojnih projekata što su ih ti isti političari izglasali dvije godine ranije, kao „legitiman građanski bunt“. Ako u narednim danima Milanović, Šuker i Bandić stanu na čelo pokreta za obranu Varšavske, a zna se, njima je uvijek mjesto na čelu jer su čelnici, puni će krug biti zatvoren. Što kaže moj tata Zvonko: „Znal sam da je politika kurva, al' nisam znal da bu nas tol'ko koštala“.

U cijeloj ovoj priči, zbunjeni su ostali jedino obični članovi stranaka. Kako zagovarati u svom neposrednom okruženju sva ta povijesna krivudanja (te slijedi Bandića te distanciraj se od njega; te voli Sanadera te mrzi ga; te projekt Hoto grupe je nacionalni interes te svi su oni lopovi) i pri tom biti prihvaćen kao normalan čovjek? Stranke se međusobno mire, svađaju, ulaze u koalicije, ogovaraju se, a za njima glavinjaju zbunjeni jadnici s dna hranidbenog političkog lanca, pa poslušno vole, mrze, obožavaju, opravdavaju, od trenutka do trenutka, po direktivi i pri tome još plaćaju članarinu (doista - dok je ovaca, bit će i štofova od čiste runske vune). Što li oni sada misle o Varšavskoj? Vjerojatno ništa. Do slijedećeg nacionalnog konsenzusa. Ili do slijedeće direktive.

29.05.2010. u 20:04 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 22.05.2010.

Moć pozitivnog mišljenja




Ako me išta može raznježiti, onda je to naš poslovični optimizam. Dok u svjetskoj banci pri spomenu Hrvatske histerično čupaju kosu, iz Europske banke za obnovu i razvoj i MMF-a vrište i šalju nekakva prijeteća pisma, mi za to vrijeme, onako - kulerski nonšalantno, govorimo o rastu BDP-a za 5, 6 posto i ne šljivimo sve te budale iz bijelog svijeta pet posto. Dođe mi toplo oko srca pri pogledu na superiornu lakoću kojom naši politički uglednici govore o milijardi, dvije eura, kao da je pričaju o kikirikiju, dok se europske picajzle pobožno tresu već i na spomen eura i nekakve euro-zone. Ta moć pozitivnog mišljenja je nešto duboko utkano u genetski kôd našeg čovjeka. Nema tog lijepog obećanja kojem mi nismo u stanju povjerovati, ali i više od toga – kojeg nismo istog trena spremni početi živjeti. Poput onih divljačkih plemena što ne razlikuju san od jave pa zbog ružnih poglavičinih snova kreću u krvave osvetničke ratove protiv susjednog plemena, tako i mi u svojoj nadahnutoj prostodušnosti ne razlikujemo obećanja od realnosti. Kad mi u nešto povjerujemo, to je za nas svršena stvar koja kao nam se već dogodila. Zar posljednjih desetljeća ne živimo kao da su odavno zaživjela prethodno izrečena obećanja o 100 milijardi iseljeničkih dolara koje čekaju na granici, ili o punoj zaposlenosti što ćemo je postići do 1993. ili o hrvatskom BDP-u koji će do 1997. prestići japanski…?

I u političkom i u svakodnevnom životu orijentiramo se prema stupnju primamljivosti dobivenih obećanja. Ako nam, primjerice, politička stranka A, obeća da ćemo kad oni dođu na vlast imati plaće po 10 tisuća eura, a politička stranka B da ćemo dobivati samo 8 tisuća, mi ćemo uvijek odabrati stranku A. Znamo mi, nismo vesla sisati - 10 je više nego osam. (Jedino to još nisu shvatile političke stranke, ali to je sasvim druga priča). Ili kad ti baja obeća da će ti do kraja mjeseca vratiti dug, u njegovom svijetu to se računa kao da ga je već vratio: odahnuo on, odahneš ti. Bude vam na trenutak lijepo. Cijelog života, tako genetski podešeni, pušimo obećanja naših prijatelja, rodbine, profesora, poslovnih partnera, susjeda. Uostalom, da nismo bili takvi, zar bi opstali na vjetrometinama povijesti i uspješno ispunili povijesnu ulogu Antemurale Christianitatis? Što su cijelog svog života radili Ivan Kapistran, Petar Berislavić, Petar Kružić, Toma Erdödy, Ivan Karlović, Petar Keglavić, Krsto Frankopan… Makljali se s Turcima i čekali obećanu pomoć Zapada. Koliko su dugo čekali pomoć? 400 godina. Je li pomoć došla? Dakako da nije. Hoću reći, naši pređi nisu jednokratno popušili obećanja pa se potom razočarani otrijeznili, već su ih, kao neku svetu tajnu, jednako uporno prenosili s koljena na koljeno.

- Znaš, sinko – mrmljao bi na samrtnom odru hrvatski dužnosnik svom sinu: - Zapad nas zapravo obožava jer mi pripadamo mitteleuropskom a ne balkanskom civilizacijskom krugu, i oni će nam zbog toga u odsutnom trenutku dati svega što nam srce ište. Samo trebamo još malo izdržati.

I tako 4 stoljeća, s generacije na generaciju. Nema tog povijesnog trenutka koji nije bio nadahnut sličnim optimističkim očekivanjima. Tako primjerice, dok jedni teoretičari napad oko 2,5 tisuća hrvatskih konjanika na 30-tak tisuća turskih okupatora u bitci kod Sigeta 1556. pripisuju alkoholu, a drugi činjenici da naši čelnici Nikola Šubić Zrinski i Lovro Juranić nisu znali brojati, ja sam sklonija teoriji da je napadu prethodio tipično hrvatsko optimističko nabrijavanje uz logorsku vatru:

- Ako u napad gurnemo Manđukića i Primorca, a kao vezne igrače odaberemo Moralesa, Tomića, Vrsaljka i Antolića, a Barbarića, Bišćana i Kovača postavimo u obranu, garant ćemo ih nabit s pet golova razlike – tumačio je uvečer prije početka bitke Nikola Zrinski svojim pajdašima Vuku Papratoviću, Nikoli Kobaču, i Petru Patačiću, a u sebi je optimistički mantao: „Kad poslije pobjede privatiziramo Carigrad i Anadoliju, bit će love ko dreka, i nitko od mojih nasljednika neće više ništa trebati raditi do 21. stoljeća“.

Stoga kad na ulici sretnem svoju bivšu umirovljenu profesoricu s vrećom punom plastičnih boca što ih stidljivo pokušava sakriti iza leđa dok žuri kući na Dnevnik, kako bi pobožno saslušala nova obećanja i objašnjenja zašto se ranija obećanja nisu ispunila, meni dođe toplo oko srca. Naime, ljudi koji žive na smeću i slijepo vjeruju vlastima, žive u najboljem od svih svjetova. Moja profesorica u svojoj vjernoj dosljednosti, poput drevnih hrvatskih banova i heroja, vjeruje doslovno svakom vladinom priopćenju, vjeruje i rastu BDP-a za 5, 6 posto, a u međuvremenu opstaje hraneći se moćima pozitivnog mišljenja. I plastičnom ambalažom. Ako treba i 400 godina.

22.05.2010. u 11:25 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 15.05.2010.

Plava konjica



Poput gospodina Karamarka i ja obožavam konje. I to od malih nogu. Sve do drugog, trećeg razreda gimnazije bila sam uvjerena da ću, kad jednog dana konačno odrastem i pozavršavam sve te glupe škole i fakultete - timariti konje. Na satovima vjeronauka samostalno sam se javljala za obrađivanje tema koje su me očaravale, primjerice – konji u Svetom Pismu (a spominju se 56 puta), oduševljavao me rimski car Kaligula jer je svog konja Incitata postavio za suvladara te dokazao da i konji mogu obavljati najodgovornije političke funkcije, u fizici su me opčinjavale mjerne jedinice poput „konjske snage“, a o konjima u literaturi mogla bih ovog trena napisati traktat od 100 stranica – Aleksandrov Bukefal, pa Pegaz, plod ljubavi Posejdona i Gorgone, pa Šarac Kraljevića Marka, Don Kihotova Rosinanta, pa „Povijest jednog konja“ Lava Tolstoja, a čak bi mi i Đalski bio podnošljiviji ako bi napisao koju riječ o konjima. Uostalom, nije bez veze engleski kralj Richard III, prema svjedočenju izvjesnog g. Shakespearea, nakon silnih zločina koje je počinio, zavapio: „Dajem kraljevstvo za konja!“ (nije zazvao ni „svoje odvjetnike“, niti „pravnu državu“ već upravo najplemenitiju, najinteligentniju i najčistiju životinju). Stoga me je najava g. Karamarka da će uvesti konje u policiju doslovce raspametila. Svakog ću dana moći gledati konje, a susreti s policajcima će postati estetski ugodno iskustvo.

Nu kad sam ozbiljnije, poduzetnički, promislila o svemu, mom oduševljenju nije bilo kraja. Ovaj bi inteligentni potez našeg Ministarstva unutarnjih poslova mogao biti točka na kojoj počinje hrvatski gospodarski oporavak. Mislim sasvim ozbiljno. Ne zafrkavam se. Bogu hvala na mudrim ljudima. Evo, recimo, uz postojeći kontingent policajaca, uvođenjem konja u policiju bit će nam potreban cijeli niz novih policijskih stručnjaka: policajaca-timaritelja, policajaca-čistača, policajaca-krotitelja, policajaca-pastira, policajaca-potkivača, a da ne spominjem prateće službe poput veterinara, klaoničara, graditelja štala i obora. Sve bi to imalo nesumnjivo blagotvoran utjecaj na politiku zapošljavanja jer bi se definitivno riješili nagomilani problemi oko pitanja gdje zaposliti vojsku od 317 tisuća nezaposlenih. S druge strane, opće je poznata stvar da povećan broj policijskih službenika na našim ulicama povećava stupanj sigurnosti pa bi, doslovce preko noći, postali najsigurnija zemlja na svijetu. Pitam ja vas koji bi normalan kriminalac došao u zemlju gdje će se na svakom ćošku sudarati s naoružanim ophodnjama plave konjice. A znamo da međunarodni kapital u prvom redu traži sigurnost. Nisu bogataši blesavi pa da investiraju u Somaliju, Afganistan i slična trusna područja gdje ih već sutra urođenici mogu pokrasti ili im oteti njihova mukom stečena bogatstva. Zar im ne bi bilo pametnije ulagati u našu malu oazu mira i blagostanja? Tako bismo riješili jedan od najvećih kroničnih problema koji muče hrvatsko gospodarstvo: manjak novca. S priljevom svježeg kapitala naše bi banke bile pune ko brod, a zna se - kad je našim bankama dobro, svima nam je dobro.

Jedino što mi se nije dopalo u prijedlogu ministra Karamarka je detalj o naoružavanju plavih konjanika električnim šokerima. Osim što je ta naprava prilično opasna pa se nepažljivim rukovanjem policijski djelatnik može ozlijediti, ona je totalno neatraktivna, čime se topi značajan marketinški potencijal ove inovacije. Ja bih pripadnike plave konjice odjenula u atraktivne povijesne uniforme kakve je svojevremeno nosila počasna garda pokojnog predsjednika Tuđmana, oko vrata im stavila marame po kojima su naši pređi bili poznati diljem Europe još od davne 1635. godine, a šokere bih zamijenila sabljama krivošijama. Ova bi inovacija odrazila povijesni kontinuitet, nacionalni ponos, a odlično bi upotpunjavala našu turističku ponudu. Zašto da nas poznaju samo po golim guzicama i uljudbi? Zamislimo dostojanstvene plave konjanike kako na granicama ljubazno dočekuju strane turiste i štambiljaju im putovnice. Slovenci bi pocrkali od zavisti, turisti bi uživali ko krmci, a mi bi postali prepoznatljiv brand u cijelom svijetu: mala zemlja za plavu konjicu.

15.05.2010. u 15:00 • 4 KomentaraPrint#^

subota, 08.05.2010.

Grčko suočavanje s istinom



Uploaded with ImageShack.us

U proteklih nekoliko mjeseci nakon što je globalna ekonomska kriza dosegnula vrhunac, Grčka se kao slijedeći kandidat za bankrot našla kao moguća žrtva u žarištu pažnje svjetskih medija. Stjecaj okolnosti učinio je od Grčke idealnu kandidatkinju za bankrot: država s 11 miliona stanovnika, na periferiji eurozone, s kroničnim strukturalnim problemima, s visokim društvenim deficitom i velikim dugom, sa smanjenom konkurentnošću i iznimno tromim i duboko korumpiranim i birokratiziranim državnim aparatom…. Uz to, iako Grčka ima relativno visok životni standard koji je 2008. dostigao 95 posto prosjeka Evropske unije, zemlja je naučila živjeti na kredit, koristeći se povoljnim kamatama kao članica eurozone, a pri tom trošeći više nego što proizvodi.

Kako je Grčka uopće dospjela u ovu situaciju? Poznato je da je zemlja već duže vrijeme živjela iznad svojih mogućnosti, trošeći više nego što proizvodi, a deficit je pokrivala kreditima. Vlade su bez obzira na političku provenijenciju dugi niz godina sustavno preparirale statističke podatke koje su podnosile Evropskoj komisiji, prikazujući smanjene deficite i dugove, u mjeri da ne izađu iz okvira Maastrichtskih kriterija i na taj način izbjegnu kazne i kontrolu iz Bruxellesa. Prema izvještavanju grčkih medija, služili su se pri tome prevarantskim tehnikama koje su pod kolokvijalnim nazivima „grčko knjigovodstvo“ te „grčka statistika“ ušle u antologiju anegdota i viceva. Kao karakterističan primjer grčki mediji navode kako je prethodna konzervativna vlada Konstantinos a Karamanlis a, koja je započela plan budžeta za 2009. godinu predviđajući deficit od samo 3,3 posto BDP-a, da bi ga kasnije promijenila i konstatirala da će u srpnju 2009. deficit dostići 6,6 posto BDP-a, a u stvarnosti on je već bio dosegao 10 posto, da bi dotaknuo i vrhunac od 12,8 posto BDP-a koncem 2009. S jedne strane grčki društveni dug popeo na 120 posto BDP-a (300 milijardi eura) s 98 posto koliki je bio 2008, ekonomski pad se povećao (minus 2 posto u 2009. i još minus 1,5 do 2 posto u 2010), a s druge strane kredibilitet zemlje se sunovratio i dotaknuo samo dno. Grčka proteklog siječnja ušla u novi dug, 8 milijardi eura, koliko je uspela iskamčiti na tržištu novca, dobila ga je sa kamatom od 7 posto, što je 4 posto više nego kamata sa kojom se posuđuje u Njemačkoj.

Nisu političari lagali samo bruxelleskim tehnokratima uljepšavajući statistike već i drugim partnerima u eurozoni, ali i vlastitom narodu. Kad je „tulum“ konačno završen i kad je nastupilo vrijeme plaćanja računa, a desilo se da to bude usred najgore svjetske ekonomske krize posljednjih nekoliko decenija, otkrivena je surova stvarnost. U uvjetima velikog ekonomskog pada, velikog deficita i silnih dugova, ali i dugogodišnjeg opadanja kreditne moći, Grčka je bila preslaba za novi kredit s „normalnim kamatama“ za zemlje iz eurozone, te se našla u centru jakih pritisaka krupnog kapitala i inozemnih investitora koji su nastojali postići slabljenje eura pa čak i raspad zajedničkog evropskog novčanog sustava.

Kriza u Grčkoj u priličnoj je mjeri prodrmala EU-konstrukciju, pokazavši kako se Evropa savršeno jednostavno i lako zaglavila u škripcu iz kojeg će se teško iskobeljati bez odlučnijih zahvata u jedinstvenu politiku i njenog usmjeravanja prema Federaciji. Naime, ideja „najprije ekonomija, a poslije politika“ pokazala se kao prilično loša: pretpostavka za čvrstu i jedinstvenu valutu je u jakoj i jedinstvenoj politici. Samo kroz političko jedinstvo i garantiranje sigurnosti grčkih granica (Grčka izdvaja 4,5 posto BDP-a za obranu, najviše u eurozoni), Grčka bi mogla iskoračiti iz vlastite inferiorne pozicije i približiti se statusu koliko-toliko ravnopravne države u jednoj velikoj zajedničkoj domovini koja se svim problemima odupire zajedničkim snagama.

Mogu li grčka ekonomska situacija i njeni dugovi ugroziti euro? Sigurno – ne. Naime, grčka ekonomija pokriva svega tri posto eurozone, za razliku od iznimno problematične španjolske ekonomije (11 posto od eurozone, 20 posto evropske nezaposlenosti) ali i još teže situacije u talijanskoj ekonomiji (15 posto eurozone s neizmjerno većim dugovima od Grčke). Sudeći po veličini, Grčka ni u kom slučaju ne može nanijeti preveliku štetu euru, ali može otvoriti dodatna pitanja oko vlastite stabilnosti. Grčkih 300 milijardi se ne može usporediti s 2000 milijardi eura koliki je, primjerice, državni dug Italije. Grčka će morati u 2010. posuditi oko 55 milijardi eura da bi otplatila dio duga (već je uzela 10 milijardi), dok je Italiji ove godine neophodno preko 300 milijardi eura. Pitanje je, međutim, zašto svi nemilosrdno lupaju po Grčkoj kada ona ni izdaleka nije jedini problematičan slučaj u eurozrozoni?

Posebno ozračje antigračkoj klimi daju naslovnice njemačkih i britanskih medija koji u posljednje vrijeme obiluju negativnim naslovima povezanim s Grčkom, upotrebljavajući fraze poput „ Griechenland – Krisenland “ (Grčka – krizozemlja). Na čelu ove negativne kampanje našao se Financial Times , medij poznatiji kao angažirani glasnogovornik krupnog kapitala. Povodom priča o evropskom paketu podrške (Njemačke i Francuske garancija za kupovinu grčkih državnih obveznica u visini od 25 milijardi eura), njemački ultrakonzervativni mediji objavljuju priloge poput „Prevaranti u euro-obitelji“, „Euro pred pucanjem“, „Grci povlače Evropu na dno“, dok ultradesničarski Focus objašnjava svojim ne baš obrazovanim čitateljima kako će „Nijemci izgubiti svoj novac zbog Grka“, te apelira na Grke da „prodaju njemačkoj svoje otoke“. Mnoge nezavisne procjene govore u prilog teze kako London želi uzdrmati stabilnost eura i na taj način dati do znanja vlastitim građanima kako je izbor neulaska Velike Britanije u eurozonu najbolji mogući. U isto vrijeme je i Velika Britanija teško pogođena ekonomskom krizom, analitičari spekuliraju i o mogućoj devalvaciji funte do 30 posto, a deficit joj je isti kao i grčki, no London nastoji uvjeriti britanske građane kako bi stvari za njih bile mnogo teže da su prihvatili euro. Stoga kratkoročno koriste grčki primjer za plašenje i umirenje vlastite javnosti. Dugoročno, svi znaju da je riječ o besmislici.

Analitičari se uglavnom slažu kako nije riječ ni o kakvom o sukobu evropskih država već različitih ekonomskih centara moći koje iza tih „nacionalnih interesa“ stoje i njima upravljaju. Običan Grk se osjeća dvostruko prevaren: i od vlastite oligarhije i od Evrope. Ako ima imalo istine u grčkoj poslovici da se u najvećem mraku rađa klica svjetlosti, onda je to upravo radikalno dokidanje bilo kakvih iluzija i spoznaja grčkog čovjeka da mu sreću, zadovoljstvo ili sigurnost mogu stvoriti i garantirati bilo kakva država, evropska integracija ili sustav. To može stvoriti i izboriti jedino sam sebi.

08.05.2010. u 15:39 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 01.05.2010.

Remetinački čimbenik




Kada je prije nepunih godinu dana odstupao naš premijer, bili smo šokirani. Tumarali smo uokolo ko zbunjene ovce i prestrašeno se pitali: što će biti s nama? A onda su zaredali masovni odlasci naših najumnijih glava. U remetinačkim bespućima završavali su ministri, predsjednici i članovi uprava velikih državnih poduzeća i banaka, savjetnici, istaknuti lobisti. I dok sam prije bila sklona u svim tim dužnosnicima vidjeti samo nekompetentne nabiguzice što misle samo o svojoj koristi, počela sam ih nakon niza neugodnih događaja posljednjih mjeseci gledati sa strahopoštovanjem civila koji se iskreno divi prekaljenim ratnicima što već sutra mogu položiti svoj život na braniku domovine. Bilo tko od njih možda će za dan, dva ležati u Remetincu, možda će ga na pragu toplog doma sačekivati horda novinara žednih krvi, a intimnost njegovih dionica, obveznica i komercijalnih zapisa razvlačit će po hrvatskim medijima raznorazni odvjetnici, suci, tužitelji i fukara.

Nu kad je prije izvjesnog vremena guverner Željko Rohatinski, jedini hrvatski dužnosnik kojem vjerujem jer ga nikad nisam uhvatila u laži, objasnio kako pohapšeni glavonje nisu uradili ništa drugo nego što se radi posljednjih 20 godina, ali je nestašica novca učinila da to postane vidljivo, sve mi je postalo jasnije. Kao da mi je netko skinuo koprenu s očiju. Nešto u određenim okolnostima može biti kazneno djelo, ali i ne mora, ovisno o tome ima li društvo novca ili ne. Dakako, nije bez značaja ni politička opcija kojoj pripada dužnosnički gladijator: jedan nagrabusi ko žuti mrav zbog 50-ak kamiončića ili sitnog žmuklanja s tržnicom, a drugi tijekom nekoliko godina mandata oglođe do kosti 1000 puta vredniji fond cestogradnje i nikom ništa. Mislim si ja, kad im nad glavom visi dugogodišnja robija, tko bi mogao sa sigurnošću razlikovati govore li nešto zato što doista tako misle ili zbog straha da ne zaglave. Gledano kroz prizmu ovog novog - remetinačkog čimbenika, postaju savršeno logični istupi naših funkcionara. Da meni prijeti bajbok, bogme bih i ja lupetala svakojake budalaštine kad god to od mene zatraže moji šefovi. Nisam vesla sisala.

Ako direktiva odozgo glasi da je Jadran na Pacifiku i da Sanader ima 4 noge, onda će oni rukama i nogama to dokazivati, odbacivati s indignacijom svaki protivan argument, pljuvati po osporavateljima, vrijeđati ih, prozivati za nacionalnu izdaju i korupciju do slijedeće direktive. Je... ti Pacifik, Jadran i Sanadera kad ti nad grbačom lebdi Remetinac ili nedajbože – Lepoglava. Meni je to savršeno razumljivo. Jedino što ćemo zauvijek ostati prikraćeni za saznanje što su o tome stvarno mislili Čobankovići, Pankretići, Primorci, Bandići, jer oni ni pod mukama ne bi priznali da su nešto javno blebetali zbog remetinačkog čimbenika, tj. iz golog straha za vlastitu egzistenciju. A što su drugo mogli osjećati kad su na televiziji gledali bivšeg šefa, potpredsjednika vlade, kako ga vezanog lisicama odvode policajci, a on im pritom u šiframa javno prijeti: „Još bumo se vidjeli“? Normalo da su premrli od straha. Pa nisu naši dužnosnici bezosjećajni psihopati.

I dok su prije samo godinu, dvije, sva ta lupetanja ljudi ozbiljno shvaćali pa bi znala tu i tamo po nekim pripizdinama pasti i šaketanja među sljedbenicima, danas ih primaju s više skepse i sućuti. Remetinački čimbenik i estradizacija su znatno relaksirali politički vokabular i sveli ga na pravu mjeru: „Rek'o Čobanković da će dati 80 lipa za kilogram pšenice“, „Rekla Simonica kako je ona objasnila Anti da si mora oprati luleka“, „Rek'o Vukelić da smo mi za integracije“… Seriozni zaokreti na političkoj sceni danas se izražavaju odjećom, cipelicama, nakitom. Za koju godinu naše će političke stranke ionako imati identične političke programe, svi će glavešine govoriti iste stvari, jer će pod utjecajem remetinačkog čimbenika konačno ovladati politički korektnim govorom, a i svi naši mediji će postati isti: oni u vlasništvu grupacije A izvještavat će o korupcijsko-seksualnim skandalima grupacije B, a oni u vlasništvu grupe B hranit će svjetinu sočnim skandalima grupacije A, sve dok nam jednog lijepog dana svima skupa ne oduzmu poslovnu sposobnost i ne završimo kao luda tetka na tavanu – pod međunarodnim skrbništvom.

01.05.2010. u 11:58 • 1 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se