Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 24.04.2010.

Prepaid budalaština



Uploaded with ImageShack.us

U pradavna vremena kada je mudrost još bila na cijeni, stari su Zagrepčani smislili poslovicu koja je odražavala svu puninu njihovog strahopoštovanja prema raznoraznim budalama koje im se s vremena na vrijeme agresivno upetljaju u život: „Kaj jedan bedak zakenja, sto pametnih nem're počistit“. Kako da se čovjek ne sjeti ove drevne narodne mudrosti dok čita elaboraciju uz nastupajuću obvezu registracije korisnika prepaid kartica za mobitele? Naime, prema Privremenom protokolu Operativno tehničkog centra, operateri mobilne telefonije obvezni su registrirati sve nove prepaid korisnike od 1. lipnja, a postojeći korisnici moraju se registrirati do 1. rujna.

Dosadašnji dekadentni način kupovanja prepaid kartica po kapitalističkom principu dođeš-kupiš-odeš prilagođen klincima i sirotinji koja te kartice najčešće i koristi, odlazi za mjesec i pol dana u ropotarnicu povijesti, a zamijenit će ga sofisticirani, sovjetski model nabava narečenih prepaid kartica koji su osmislili nadležni državni službenici, najumnije glave u Hrvata: mušterije pristojno čekaju pred trafikom u dugačkom i urednom redu te se primiču korak po korak prodavaču koji obavlja neposrednu prodaju. Red prema potrebi održava nekoliko ovlaštenih službenih osoba. Kad mušterija dođe na red, predaje prodavaču fotokopiju osobne iskaznice te precizno popunjava i potpisuje formular koji mu trgovac domoljubno predaje u ruke. Za to vrijeme ostali ljudi u redu pristojno čekaju i pjevaju pobožne napjeve. Nakon što je prodavač prekontrolirao da li su prikupljeni osobni podaci vjerodostojni, odgovara li fotokopirana osobna iskaznica originalu, izdaje o tome uredovnu potvrdu. Pošto je ovlašteni trgovački djelatnik utvrdio da je sve u redu, laganim domoljubnim naklonom daje znak mušteriji kojim dozvoljava da mu ona preda propisanu svotu novac, a potom joj izdaje zatraženu prepaid karticu i autoritarno drekne: Slijedeći!

Da se razumijemo, kako sada stvari stoje, uopće nije riječ o zafrkanciji. Neka se nadahnuta „mastiljara“ doista dosjetila kako bi svi građani pri kupovini prepaid kartice morali ostavljati trgovcima fotokopije osobnih iskaznica, potom ispunjavati na prodajnom mjestu nekakve papirnate formulare (nema ti kod nas, moj brajko, ništa bez papira, štambilja i biljega, pravna država je to, eheeeej), da bi potom sve to uokolo raznosila specijalna za tu namjenu formirana državna služba jer riječ je o osobnim podacima koje mi poslovično čuvamo i pazimo kao zjenicu oka, a onda bi druge ekipe specijalista sve to obrađivale, sistematizirale, čuvale, sigurnosno procjenjivale. Razlog stupanja na snagu ovog protokola je, piše tako u hrvatskim novinama – naša sigurnost tj. olakšano prisluškivanje. Ruku na srce, kako ćeš nekog prisluškivati ako ne znaš kako se zove i koji telefonski broj koristi? Ovako, lijepo pogledaš u formular, izvršiš prepoznavanje po fotografiji iz osobne iskaznice pa ga prisluškuješ do mile volje (i onda ih još netko zafrkava da nisu inteligentni). A kako bi tek bilo lijepo kada bi svi koji namjeravaju počiniti kazneno djelo, bili obvezni istaknuti propisani bedž na rever kako bi ih nadležni lakše identificirali i uhitili: poboljšala bi im se učinkovitost, brat bratu, bar 20 posto.

Postoje doduše i neke efemerne dimenzije primjene Privremenog protokola: tri mobilna operatera će popušiti oko 300 milijuna kuna, koliko košta uvođenje novih evidencija - 40 do 70 kuna po prepaid kartici. Popušit će i oko 3,1 milijuna sadašnjih korisnika, uglavnom djece, mlađarije i sirotinje, koji sve to plaćaju, a od njih će, procjenjuju upućeni, 10-ak posto, trajno prestati koristiti ovu uslugu. Popušit će i trgovci, a prve procjene govore kako će zbog uvođenja novih sigurnosnih mjera njih skoro 5 tisuća trajno ostati bez posla (uz to, ne možemo bilo kome povjeriti legitimiranje građana). Na kraju krajeva, popušit će i država jer će ostati bez poreza na oko 500 milijuna kuna koliko će zbog primjene mjera manje cirkulirati na telekomunikacijskom tržištu (podsjećam, to je onaj isti porez kojeg spokojno gricka nadležni činovnik dok smišlja ovu i slične genijalnosti). Međutim, što su svi ti pusti milijuni kuna, te nove tisuće nezaposlenih, svi ti milijuni dodatno opelješenih vlastitih građana, u usporedbi s interesima nacionalne sigurnosti?! Drek na šibici.

I tu, na toj točki počinje tisućljetni hrvatski paradoks. Da li je primjena Privremenog protokola štetna za hrvatske građane i hrvatsku državu? Dakako da jeste. Predstavlja li primjena Protokola notornu budalaštinu? Svakako! Hoće li se štete koje njegova primjena donese moći sanirati u kraćem roku? Ne, štete su dugoročne i trajne. Da li su se bilo gdje u svijetu ove mjere pokazala kao efikasno sredstvo u borbi protiv kriminala? Ne, kriminalci su jednostavno prestali koristiti prepaid kartice (nisu ni oni baš vesla sisali). Hoćemo li ih mi na kraju ipak primijeniti Privremeni protokol? Dakako da hoćemo. Aklamacijom ako treba. Jednostavno, takva je naša priroda.

24.04.2010. u 20:20 • 6 KomentaraPrint#^

subota, 17.04.2010.

Iluzija „intelektualnog vlasništva“



Posljednjih desetljeća u modu polako ali sigurno ulazi izraz „intelektualno vlasništvo“ koji u isti koš svrstava sustave zaštite autorskih prava, patenata i robnih marki, tri odvojene i sasvim različite pravne institucije koje reguliraju odvojene i različite skupine zakona. Ovaj iskrivljeni i zbunjujući izraz nije nastao nimalo slučajno. U opticaj su ga smišljeno lansirale korporacije koje su zbog te terminološke zbrke itekako na dobitku. Prema navodima profesora Marka Lemleyja s Pravnog fakulteta u Stanfordu, široko prihvaćena upotreba izraza „intelektualno vlasništvo“ je „pomodni trend nastao kao posljedica osnivanja 'Word Intelectual Property Organization' (WIPO - Svjetska organizacije za 'intelektualno vlasništvo') 1967. godine, nakon što je omasovljena posljednjih nekoliko godina“. Iako je WIPO nominalno udruga-članica UN-a, riječ je o asocijaciji koja prvenstveno zastupa interese krupnog kapitala - nositelja autorskih prava, patenata i robnih marki. U svjetskom sustavu zaštite autorskih prava, patenata i robnih marki vrte se godišnje stotine milijardi dolara od kojih mrvice dobiju i sami autori.

Namjerno iskrivljeni izraz „intelektualno vlasništvo“ sadrži u sebi psihološku zamku: on usmjerava promišljanje autorskih prava, patenata i robnih marki po analogiji s pravom vlasništva nad fizičkim stvarima, iako ovakva analogija nema nikakvih dodirnih točaka s pravnim filozofijama zakona o autorskim pravima, zakona o patentima i zakona o robnim markama u svijetu. Naime, nigdje u svijetu ovi zakoni po svom činjeničnom opisu uopće nisu slični zakonima koji reguliraju vlasništvo na stvarima, no te su činjenice poznate samo pravnim stručnjacima. Međutim, dugotrajna upotreba svjesno iskrivljenog izraza „intelektualno vlasništvo“ navodi zakonodavce u nekim zemljama da ih usvajaju i inkorporiraju u pravni poredak, a potom to prihvaćaju i ostali zbog prilagodbi i usuglašavanja. Ovu zamjenu teza generiraju korporacije koje kroz praktičnu primjenu sustava autorskih prava, patenata i robnih marki, okreću milijarde.

Po mišljenjima velikog broja nezavisnih pravnih stručnjaka iz cijelog svijeta, uopće ne postoji tako unificirana stvar kao što je „intelektualno vlasništvo“. Riječ je, tvrde profesori 100-tinjak renomiranih sveučilišta s 5 kontinenata, o apsolutnoj iluziji. Jedini razlog zbog kojeg ljudi misle kako taj izraz ima smisla kao povezana i dosljedna kategorija jest upravo njegova široka upotreba. Izraz „intelektualno vlasništvo“ predstavlja svojevrsnu „kutiju za sve“ koja sasvim različite zakone trpa u isti koš. Ljudi koji nisu pravnici, a primijete da se jedan izraz primjenjuje na različite zakone, obično pretpostave da su oni utemeljeni na zajedničkim principima te da funkcioniraju na sličan način. No to nije istina. Ovi zakoni su nastali nezavisno jedan od drugog, razvijali su se na različite načine, obuhvaćaju sasvim različite djelatnosti, postavljaju različita pravila, i reguliraju sasvim različita pravna pitanja. Zakon o autorskim pravima je zamišljen kao poticaj stvaralaštvu i umjetnosti. Patentni zakon je namijenjen poticanju objavljivanja korisnih ideja po cijeni pružanja privremenog monopola nad idejom onome tko je objavi - to je cijena koja se negdje plaća novčano, a drugdje ne. Zakon o robnim markama, nasuprot tome, nije koncipiran kao poticaj bilo kakvom konkretnom načinu djelovanja. Njegova je temeljna intencija bila omogućiti kupcima da znaju što kupuju. Međutim, pod utjecajem nove iluzije „intelektualnog vlasništva“, zakonodavci su ga pretvorili u sustav koji potiče oglašavanje. Budući da su se ovi zakoni nezavisno razvijali, oni su različiti u svim točkama, kao i u njihovim osnovnim namjenama i metodama. No, da li će otkrivanje maliciozne fikcionalnosti zvane „intelektualno vlasništvo“ dokinuti ovu instituciju koja se upravo stvara pred našim očima? Dakako da neće.

Bogate države često nameću svoje zakone siromašnim zemljama kako bi iz njih iscijedile novac. Taj se proces u pravnoj povijesti naziva pravnom kolonizacijom. U suvremenim uvjetima bogataši i njihovi karteli, nezavisno od država, na identičan način nastoje iscijediti novac iz siromašnih. Ukoliko im postojeći sustav pravne regulative ne odgovara, mijenjaju ga i pokušavaju prilagoditi vlastitim potrebama. Pojam „intelektualno vlasništvo“ je upravo jedna takva suvremena „prilagodba“ koja pod oblandom brige za autorska prava, patente i robne marke, stvara nove privilegije određenim grupama ljudi i korporacijama, omogućavajući im da cijede i vlastite državljane ali i one u svijetu. Naime, kad se zbog iluzije o „intelektualnom vlasništvu“ različite pravne institucije ( autorska prava, patenti i robne marke) počnu doživljavati kao jedno te isto pitanje i tretirati ih jednako kao vlasništvo na stvarima, osim što će zaključci biti pravno sasvim pogrešni, oni će jednima nanijeti dugotrajnu materijalnu štetu, a kreatorima iluzije dugotrajnu materijalnu dobit. I cijela će ta vampirska zavrzlama biti „usklađena sa zakonom“.

17.04.2010. u 21:17 • 5 KomentaraPrint#^

subota, 10.04.2010.

Moj Franjo Jurak



Kad god se počnu približavati praznici kao Božić i Uskrs lovim se kako sve češću razmišljam o Franji Juraku, čovjeku, svećeniku i svecu kojeg sam poznavala. Nije to plod nikakvog posebnog mističnog plana. Jednostavno mi se misli i osjećaje zalijepe uz sjećanje na ovog iznimnog čovjeka, pa se zapiljim u njegovu fotku iznad pisaćeg stola, a usta se sama od sebe razvuku u kravasti osmjeh. Nekako, moj Franjo Jurak jednostavno ne ide bez tog osmjeha.

Svatko tko je poznavao Franju Juraka, župnika trešnjevačke župe Sv. Marka Križevčanina, može posvjedočiti kako je on još za života postao svojevrsna ikona radikalnog čovještva. U njegovoj župi i u njegovom ogromnom srcu bilo je mjesta za svakog: i za sirotinju, i za lopove, za robijaše, humanitarce, sindikalce, Srbe, komuniste, i za Rome, muslimane, izbjeglice, Makedonce, retardirane, protestante… Cijelo vrijeme rata a i u kasnijim godinama, sve dok ga nisu istjerali, njegova je župa nalikovala Noinoj arci u čijim je prostorijama živjelo i do nekoliko stotina ljudi, a da nikad nitko, ni policija, ni crkvena vlast, nisu mogli saznati koliko točno osoba tamo obitava, ni tko su oni. Za divno čudo, ljudi kojima su pripadnici drugih naroda počinili zlodjela, živjeli su pod Jurakovim krovom u miru i ljubavi. Znalo se: ako u ratnim privatizacijama završiš na ulici s obitelji, ili te netko izbaci iz stana, ili te pijani muž otjera s djetetom van i sve pođe po zlu, postoji samo jedno mjesto u Zagrebu gdje ćeš sigurno dobiti krov nad glavom, tri obroka i gdje te nitko neće smjeti dirati.

Mada to sada, kad se ovako raspreda, djeluje totalno patetično, svojim sam očima svjedočila kako u njegovoj blizini opaki momci od kojih su zazirali specijalci postaju krotki klinci što pognutih glava slušaju kritiku, pa se ispričavaju i svečano obećavaju da neće više nikad. Njegova ih je dobrota razoružavala. Kada su mu lopovi provalili u crkvu i ukrali par pozlaćenih kaleža, nakon što su saznali da su pokrali Jurakovu župu, sve ukradeno su vratili: uredno posložili pred vrata, napisali kratku ispriku, pozvonili i zbrisali. Bila sam prisutna kada je romskom paru s djetetom ponudio svoju sobu u župnom uredu, a on otišao u podrum spavati na pod. Nije u tome bilo nikakve poze, prenemaganja. On je jednostavno bio takav. Čak je i nacionaliste volio. Držao ih je „nesretnim i osujećenim ljudima“ kojima treba ljubavi. A tek kad je prekinuo važnu međunarodnu konferenciju i izašao za govornicu kako bi zamolio prisutne, onako, totalno iznebuha, ako imaju hrane za ljude smještene u njegovoj župi jer je on sve podijelio. I kako bi samo poludio kad ga zovu „velečasni“ („kakav sam ti ja 'velečasni', pa nisam ni ministar ni biskup“). O njegovom angažmanu na izgradnji glinske pravoslavne crkve 60-ih godina i dan danas kruže legende. „A kaj se tu ima filozofirati? Mi smo imali crkvu, a pravoslavci nisu. Pa smo je podigli skupa“, objasnio mi je jednom.

Pitala sam ga zašto ne kupi auto za župu? Naime, trešnjevačka župa Sv. Marka Križevčanina je 90-ih godina bila vjerojatno jedina u jugoistočnoj Evropi koja nije imala svoj automobil, jer rasklimani Renault 4 stariji od četvrt stoljeća nije bio u voznom stanju. „Kako da kupim auto, a ljudi prekopavaju po kontejnerima tražeći hranu i nemaju novca za režije?“ Umjesto auta, župnik je novce podijelio sirotinji. Jedino odijelo koje je dobio za svoj 70. rođendan poklonio je nekoj obitelji za sprovod. Ja nikad prije i nikad poslije njega, u životu nisam čula da netko nekog iz čistog mira pita: „Jel' imaš novaca? Hoćeš da ti dam?“ pa da mu onako, totalno bez veze, gurne u ruke 20, 30 kuna, uz ispriku da više nema. Prostodušno i bez poze. Jer kaj se tu ima filozofirati?

Često se sjetim i njegovih nedjeljnih „antidržavnih propovijedi“ kad se trešnjevačkoj crkvi nije moglo prići od ljudi koji su se tiskali u dvorištu kako bi čuli riječi „crvenog“ svećenika. Vlast ga nije mogla živog smisliti. Zvali su ga „crvenim“, liberalom, lijepili su mu svakakve etikete, a on ih je s ponosom nosio. „Ak' im nisam dobar, nek' me uhapse“, završavao bi sa smiješkom i slijeganjem ramenima.

Ostavio je za sobom nakon smrti, 4. kolovoza 2000., imovinu koja se sastojala od 56 kuna, jednog crnog odijela starog 30-ak godina sa zakrpanim hlačama, habit koji mu je poklonio jedan „dobrostojeći“ svećenik, cipele iz Caritasa i 7, 8 knjiga. Sjećam se, kad su mi javili da je umro, ja sam se onesvijestila. Razvalila sam se ko krava nasred ulice. A onda sam tulila tjednima. Poslije je taj plač nestao, a zamijenila su ga topla sjećanja na bezbrojne dogodovštine vezane uz njega, i obavezni smile od uha do uha svaki put kad ga se sjetim. Jer moj Franjo Jurak jednostavno ne ide bez tog osmjeha.

10.04.2010. u 20:35 • 4 KomentaraPrint#^

petak, 02.04.2010.

Otrežnjenje



Nakon što preletim izvještaje hrvatskih medija redovito se upitam na što sam protratila život. Zaposliš se u devetnaestoj, diplomiraš, nastaviš se školovati, objavljuješ radove, hrmbaš istovremeno na tri, četiri različita posla, radni dan ti traje 12, 13 sati, da bi na kraju dobila drek na šibici. Biografija mi je za naše prilike krajnje bizarna: nikog nisam ubila, ništa nisam opljačkala, nikog silovala… Još uvijek poprilično godina udaljena od pune političke zrelosti (u dvije vodeće hrvatske stranke zrelost nastupa s 35, do tad su omladinci), nakon 18 godina uludo protraćenih na učenje, nakon desetljeća nevjerojatnih radnih odnosa, ustanovila sam da sam totalno bez šanse. Čitam u novinama: kravica se udala za nogometaša i vozi auto o kojem ja mogu sanjati i da imam deset doktorata, ljetuje na mjestima na koja ja mogu dospjeti jedino da me netko otme, živi u kućama čija je cijena jednaka ukupnom godišnjem dohotku osrednjeg hrvatskog grada. Ili kad vidim da je polupismena fuksa riješila sva svoja egzistencijalna pitanja nakon što se skinula na televiziji pa postala hrvatski celebrity.

Ponavljati mantru kako nije sve u novcu te nastaviti živjeti u tržišnom okruženju znači osuditi samog sebe na luzersku poziciju socijalno neprilagođene osobe. Novac jeste mjerna jedinica tržišne vrijednosti. Stan koji košta dvostruko više u pravilu je i dvostruko bolji. Fizičar koji na tržištu rada zaradi tisuću eura mjesečno u pravilu je znatno lošiji od onog koji zarađuje 5, 6 puta više za isti vremenski period. Sustav počiva na činjenici da su ljudi svjesni tih kriterija i da se ponašaju logično. Iz tržišne pozicije proizlazi i društveni status. O tome se slažu čak i apsolutni politički i ekonomski antipodi u širokoj lepezi od Miltona Friedmana do Karla Marxa. Naopako je jedino to što su nas zadojili sasvim pogrešnim stvarima, što su kroz sustav idiotskog obrazovanja u nas usađivali totalne budalaštine: da ćemo uspjeti ako se školujemo, vrijedno radimo i budemo pošteni. Zato mi danas iz pozicije prekasno otriježnjene šteberice dođe da pred svojom bivšom školom ili faksom organiziram „sačekušu“ za sve one idealizmom impregnirane profesore i da im bejzbol-palicom polomim noge. Luzeri prokleti! Koja sam ja bila koza! Zbog tih idiota sam ja osjećala grižnju savjesti što nisam diplomirala s prosjekom 5,0 nego samo 4,81. Čak sam htjela ponovno izlaziti na ispite koji su ocijenjeni s 4 da bih si popravila prosjek ocjena.

A onda čitam jučer, kokica kojoj je posao da bude lijepa i da hoda pred ljudima u novoj odjeći zarađuje dnevno 4 mjesečne profesorske plaće. Jedna dobro pozicionirana manekenka zarađuje kao prosječna tekstilna tvornica sa 100-tinjak krojačica. To je realan tržišni odnos. Tržišno orijentirani mediji to danomice potvrđuju: svaki manekenkin korak prate horde novinara, za njima trče fotoreporteri, o njihovim međusobnim sukobima izvještavaju nacionalni TV-kanali, njihovim razvodima i dečkima bave se perjanice hrvatskog istraživačkog novinarstva. O tome s kime se popularna modna djelatnica spanđala nakon partyja, direktno ovise sudbine tisuća švelja što marljivo šiju u svojim izbama, ili novinarima koji ispisuju o njima tomove dubinskih analiza, ili nesretnicima što promoviraju gospodarske trendove, proizvode cipele, torbice, bave se medicinom, ugostiteljstvom, turizmom…

Mediji odražavaju realnost. Oni su upravo zbog tog svojstva prvorazredan povijesni izvor. Velik dio onog što danas znamo, primjerice, o Churchillu, Hitleru ili Kubanskoj krizi, znamo iz medija koji su pomno pratili značajne aktualne događaje i izvještavali o njima. Zna se: veća ukupna površina članaka - značajnija tema. Kraća minutaža – beznačajnija vijest. Pod dojmom tih novostečenih spoznaja često se pitam kako će izgledati udžbenici naše nacionalne povijesti za 50, 60 godina? Kao prvo, povijesna razdoblja bit će razdijeljena prema zaslužnim manekenima, pjevačima, modnim dizajnerima, striptizetama i drugim celebrity osobama. Današnje vrijeme neće biti upamćeno po nekom povijesnom potezu naše premijerke ili predsjednika, ni po proklamacijama Sabora, a bogme niti po 317 tisuća nezaposlenih (tko bi uopće i zašto pamtio takve efemerne budalaštine?) Naša će buduća povijest biti omeđena značajnim utakmicama, modnim revijama, festivalima, pojavljivanjem poludugih šik haljinica u pastelnim bojama s dizajniranim šalovima i nakitom te osobito tektonskim društvenim promjenama koje su nastupile nakon što je manekenka X svoju kolegicu Y na nacionalnoj televiziji poslala u materinu.

02.04.2010. u 22:31 • 9 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.