Jagodarije http://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 27.03.2010.

Cirkus



Prilikom nedavne posjete cirkusu najdublji dojam je na mene ostavio hipnotizer. Nakon što je pozvao u arenu tri glupe krave iz gledališta (koja bi normalna žena od sebe besplatno napravila budalu?), hipnotizirao ih je pa je poslije minutu, dvije, prva meketala kao koza, druga jurcala okolo četveronoške, a treća je valjda zabrijala da je političar pa je komično mlatarajući rukama u mussolinijevskoj pozi urlala svojim podanicima izbacujući nasumce političke izraze koje svakodnevno slušamo: inflacija, demokracija, recesija, deficit, bilanca, pluralizam… I dok su tri nesretne đikuše izazivale grohot u gledalištu i samozadovoljni smiješak hipnotizera, ja sam na trenutak, ali samo na trenutak, imala uvid u čistu, sublimiranu istinu. Vjerojatno je nešto slično osjetio Einstein kad mu je iz paralelnog svemira stigla poruka: „Sve je relativno, moj Alberte“.

Cijeli naš postkomunistički društveni, politički, gospodarski i kulturni okoliš u koji smo uronjeni je zapravo jedan ogroman cirkus. Samo što ga mi nismo svjesni. Zato jer smo hipnotizirani. U njemu sudjelujemo svi, jedni iz prvih, drugi iz posljednjih radova, ponekad kao majmuni, slonovi, tigrovi, zečevi, katkad kao klaunovi, hipnotizeri ili krotitelji, a ponekad, ako nam je sudbina posebno naklona, zapadne nas uloga povlaštenih djelatnika koji na blagajni naplaćuju ulaznice. Naime, to i jeste ultimativni smisao ovog našeg cirkusa: dok lavovi skaču kroz upaljeni obruč što ga pridržavaju nesigurni krotitelji, dok slonovi trče u krug, muzika zaglušujuće trešti, a akrobati riskiraju živote skačući s prečke na preču, seriozna gospoda iza pozornice, distancirani od nepodnošljive cirkuske vreve, broji novce. Čak su i tri egzibicionističke koze što ih je spretni hipnotizer domamio u arenu da bi ih potom javno ismijao i koje će vjerojatno ostatak života crvenjeti pri sjećanju na svoju cirkusku epizodu, platile ulaznicu.

Kako, ako ne dubinskom hipnozom, objasniti vjeru nekog pripadnika vojske od 317 tisuća nezaposlenih da situacija u našoj politici zapošljavanja i nije tako loša? Bolje je, grunta si on pod utjecajem masovne medijske hipnoze, da je nezaposleno samo 317 tisuća nego da ih je, primjerice, 634 tisuće. (Budimo realni, rekao bi Kazo, 634 je dvostruko više od 317; to se može i matematički dokazati). Čime objasniti nepresušni gospodarski optimizam našeg čovjeka temeljen na uvjerenju da vanjski dug od pišljivih 43 milijarde eura nije ništa u usporedbi s budućim dugom od 86 milijardi, kao što često elaboriraju naši novinarski eksperti na platnoj listi vlasnika cirkusa? Na koji način, ako ne hipnozom i magijom, objasniti našu slijepu vjeru u raznorazne gospodarske tlapnje, trećerazredne vizije, djetinjasta obećanja i nevjerojatne budalaštine u odnosu na koje cirkusantsko izvlačenje zečeva iz šešira djeluje seriozno i kompleksno kao kvantna fizika? Pa je....., kod nas još uvijek ulicama hodaju ljudi koji su uvjereni da je fenomenalno kad im država poveća poreze?!

A onda, još dok sam sjedila u cirkuskoj publici, još dok je prva žena što se krotko odazvala pozivu hipnotizera meketala po areni, druga četveronoške trčkarala, a treća držala politički govor, moj trenutak uvida u čistu, sublimiranu istinu, se razbio na čvrstim stijenama postkomunističke realnosti. Koja korist od čačkanje mečke? Hrvatska poslovica u kojoj je sažeto tisućljetno iskustvo naroda glasi: batine dobije tko se u gospodske poslove petlja. Bolje je mirno proživjeti anesteziran i spokojan. Uostalom, ljudi koji žive u podrumu i slijepo vjeruju vlastima definitivno žive u najboljem od svih svjetova. Stoga sam umjesto gruntanja o tome tko sad na blagajni broji novce, nastavila gledati čudesa koja su se dešavala pred mojim rođenim očima: vidjela sam tako jednu ženu kako guta mačeve i vatru, konje koji znaju tablicu množenja, klaunove iz čijih šešira prska voda, čovjeka koji svakome u dvorani može pogoditi misli, lavove koji podnose da im hrabri krotitelji guraju glavu u ralje. Tko bi uz sve te raskošne kostime, limenu glazbu i čudesa razmišljao o plaćanju ulaznica? Bolje je ostati u stadu. U stadu je sigurno. U stadu je toplo. U stadu doduše i smrdi, ali nitko od smrada nije umro.

27.03.2010. u 21:18 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 20.03.2010.

Hitno povećati PDV



Kad je prije nekoliko dana objavljena informacija kako nekoliko savjetnika hrvatske premijerke ozbiljno razmišlja o povećanju stope PDV-a na 25 posto, od prve sam bila prilično iznervirana tom najavom. Odakle taj sitničavi gard naših odgovornih dužnosnika da nam omiljene poreze žmuklerski povećavaju malo po malo? Te nije 22 nego 23 posto, te nije za sve proizvode jednak već je diferenciran, te hoćemo nultu stopu, te nećemo nultu stopu. Na kraju se ljudi totalno zbune, polude i ne znaju koliki su im porezi. A to nipošto nije dobro za proračun. Kao prvo, od presudnog je značaja da se s iznosima poreza lako barata, a ne da za obračunavanje moramo kupovati kalkulatore, što u ovim kriznim vremenima predstavlja nemali dodatni izdatak za kućni budžet. Kao drugo, brojke bi trebale biti okrugle, lako pamtljive, a ne da ih određuju kao trgovci kada zbog psiholoških razloga umjesto 100 kuna navedu 99,99 kuna, da se mušterije spetljaju. Evo, na primjer, tko ne bi zapamtio da nam PDV iznosi, recimo, okruglo 50 posto? „Koliki vam je PDV?“, radoznalo bi nas pitali stranci, a mi bi im ponosno, nehajno odgovarali odmahujući rukom: „Pola!“

Pogleda li čovjek trendove od 1998. kada je PDV uveden, do danas, može s velikom vjerojatnošću predvidjeti kako će prije ili kasnije ionako dospjeti do 50 posto. Budući da se dopuštena stopa PDV-a u zemljama Evropske unije kreće između 15 i 25 posto, trebali bismo ga povećati sad, kad još imamo vremena, dok se još nismo priključili ovoj anacionalnoj organizaciji. Naši bi susjedi pocrkali od zavisti: Srbija – tričavih 18 posto, Bosna i Hercegovina - 17 posto, Crna Gora – 17 posto, Slovenija – 20 posto, Austrija – 20 posto. HRVATSKA – 50 posto! Prešišali bi ih za 2 do 3 puta i pokazali im jednom za sva vremena gdje smo mi, a gdje oni.

Cijeli ovaj trend iracionalnog opiranja povećanju poreza je meni krajnje sumnjiv. Sve bi te smutljive katastrofičare trebalo lijepo pohapsiti. Stalno nešto jamraju i šire nezadovoljstvo u neupućeni puk: „Porezi su veliki… porezi su veliki… ne možemo živjeti… ne možemo živjeti…“ A kad se porez na kraju lijepo poveća, jel' netko umro? Nije. Lažu skotovi. Dapače, što su nam porezi veći, nama bolje. Poznata hrvatska povjesničarka Nada Klaić u svom djelu „Marginalia uz problem doseljenja Hrvata“ navodi kako u vrijeme dolaska Hrvata na ove prostore institucija poreza uopće nije postojala (sic?!?!) Naši su preci živjeli poput životinja po zemunicama, više gladni nego siti, bez automobila, struje, apaurina, vode, televizije, kanalizacije, Interneta. Napretkom i razvojem civilizacije, Hrvati su u 15, 16. stoljeću plaćali poreze ubogih 20-ak posto (10 posto feudalcu, 9 posto Crkvi, neka sića za mostarinu, cestarinu, par dana tlake…) Kako im je bilo najbolje svjedoče seljački prosvjedi koje su podizali tadašnji poljoprivrednici. Popularni lider seljačkih udruga Matija Gubec ne da nije imao traktor nego mu tadašnji feudalci i svećenici nisu davali apsolutno nikakve poticaje. Da ne spominjemo prve štrajkove koncem 19. stoljeća kad su se zagrebački radnici pobunili zbog poreza od tričavih 17 posto na nadnicu. Da im je prevelik?! Jesu li tadašnji radnici imali avione, brodove, turizam, wellnes-centre? Živjeli su životom nedostojnim čovjeka, i još uz to pod tuđinskom čizmom. A danas? Zar naše sadašnje blagostanje ne možemo zahvaliti upravo činjenici da plaćamo otprilike 300 različitih poreza (precizan broj ne zna nitko, uključujući i Institut za javne financije; uz 25 uobičajenih poreza plaćamo mi i oko 260 parafiskalnih nameta)? A živimo bolje nego ikad. Svi imamo struju, vodu, automobile, javni promet, Internet, telefone, wellnes-centre, našim nebom plove zrakoplovi, naši su radnici i seljaci dobro uhranjeni i debeli, a našim širokim avenijama kroče sretni i slobodni ljudi. Prema tome, umjesto jalovog zaplotnjačkog jamranja, podržimo savjetnike u njihovom vizionarskom promišljanju povećanja PDV-a: Dečki, nemojte kramarski petljati s bijednih 25 posto! Krenite muški, odlučno. Mi hoćemo 50 posto. Dapače, mi to od vas odlučno zahtijevamo.

20.03.2010. u 16:17 • 14 KomentaraPrint#^

subota, 13.03.2010.

Naši heroji




Ogroman potencijal obožavanja ucijepljen je u genetski kod svakog našeg čovjeka. Od malih nogu uče nas koga sve moramo obožavati. O tome svjedoče naše slikovnice, udžbenici, obiteljske legende, poučne pripovijesti. Cijela plejada lokalnih velikana za koje izvan granica nitko nikada nije čuo, predmet su slijepog obožavanja desetina milijuna naših ljudi iz domovinske i iseljene Hrvatske: kralj Tomislav, Nikola Šubić Zrinski, barun Trenk, ban Jelačić, Ivan Mažuranić, Eugen Kvaternik, Ante Starčević… Novije da i ne spominjemo. Sačuvani povijesni izvori svjedoče kako su hrvatske žene proživljavale orgazmičke klimakse kada bi u drugoj polovici 20-ih godina prošlog stoljeća odavale počast spomeniku kralja Tomislava na zagrebačkom kolodvoru. Ćudoredni muževi onog vremena branili su svojim majkama, suprugama i kćerima i samo hodanje pokraj željezničke stanice i muževnog spomenika pa je ubrzo i glavni kolodvor izbio na zao glas kao okupljalište „problematičnih ženski“. Već 10, 15 godina poslije, naši su preci počeli obožavati neke sasvim nove likove, a domoljubno-erotska interakcija naših baka i muževne figure Prvog Hrvatskog Kralja danas je efemerna crtica iz nacionalne prapovijesti. Ostala je tek vječna energija što povezuje naše velikane i svjetinu. Kada bi netko svu tu energiju obožavanja pretvorio u električnu struju, naša bi domovina sjala noću poput zvijezde Danice.

Iako se u red hrvatskih velikanima tu i tamo proguraju zaslužni umjetnici, svećenici i dobrotvori, autentični heroji naših dana su političari. Slijepo obožavanje koje je u minulim stoljećima bilo podijeljeno na mnoštvo velikaša, od feudalnih gospodara, biskupa i vojskovođa, do mudraca i čudotvoraca, usmjereno je danas na nekoliko najumnijih političkih glava, poglavara političkih stranaka. Informacije o njihovim stavovima pohotno gutaju mase sljedbenika u potrazi za ispravnim smjerom vlastite egzistencije, njihove se misli citiraju i uče napamet, o njihovim životima pišu se knjige, njihovo kretanje prate horde dvorskih biografa, a indiskretan uvid u njihove privatne fotografija na kojima se kupaju, pokazuju garderobu ili dobrohotno razgovaraju s poslugom, omogućuje nam da na trenutak zavirimo u arhetipski svijet čistih ideja. Dječaci se uspavljuju snatreći kako će ih jednog dana slijediti s mačem u ruci, djevojčice kako će se možda jednom udati za nekog od njih.

I dok obični ljudi na dekadentnom Zapadu političare manje-više doživljavaju kao logičan plod analnog seksa, na našim prostorima ovi autentični heroji zasluženo postaju predmet kulta. Nema tog boga, poluboga ili mitološkog bića koje može toliki broj ljudi pokrenuti na najbesmislenije aktivnosti kao naši politički lideri. Njima vjerujemo, u njih se zaklinjemo, njihove protivnike patološki mrzimo. Ni jedan zabavljač, ni rock-zvijezda, ni hipnotizer svjetskog kalibra ne mogu na trgovima okupiti desetine tisuća zajapurenih sljedbenika, spremnih da na najmanji mig jurnu u konačni boj, na barikade. Naši političari imaju nadljudska svojstva. Oni se razumiju u ekonomiju, pravo, politiku, znanost, sport, oni su eksperti u cestogradnji, arhitekturi, umjetnosti, oni imaju izvanredan uvid u povijest, metalurgiju, astronomiju… Uz to, liječe dodirom, levitiraju, pomiču predmete mislima, spravljaju eliksire vječne mladosti, razumiju se u bilokaciju i čine raznorazna čudesa. Riječju, oni su upravo fenomenalni.

Na prvi pogled se čini da se nije bog zna što promijenilo od najstarijih vremena. U proteklim tisućljećima kmet je pokorno čekao da mu njegov feudalni i crkveni poglavar kažu što da radi, o čemu da misli, kako da živi, a njegova se uspješnost mjerila stupnjem podvrgavanja gospodarima, dok su u suvremenom društvu nekadašnje kraljeve, svece, mudrace, čarobnjake i vojskovođe zamijenili odgovorni dužnosnici, politički umnici i lideri. No dublji uvid svjedoči o dubokim, upravo tektonskim promjenama u duši našeg naroda. Recimo, kad shvatimo da su se suborci Matije Gupca pobunili zbog nameta Franji Tahiju koji su bili oko 237,5 posto niži od harača što ga plaćamo mi danas, postajemo svjesni svog nevjerojatnog napretka. Uz to, Matija Gubec je bio kronično nezadovoljan, bunio se, a u trenutku duhovnog rastrojstva upotrijebio je i oružje u pokušaju rušenja ondašnjeg ustavnog poretka, a mi, mi smo savršeno zadovolji i spokojno slijedimo naše heroje u svijetlu budućnost.

13.03.2010. u 20:15 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 07.03.2010.

Uvlakači




Od pamtivijeka je na ovim prostorima odlično kotirao stališ uvlakača. U našoj tisućljetnoj povijesti bilo je perioda kada smo bili bez vojske i policije prepušteni na milost i nemilost samima sebi, imali smo i mukotrpnih razdoblja kad je naša inteligencija bila u mišjoj rupi, radništvo i seljaštvo sustavno protjerivano u inozemstvo, kada su feministkinje i farmaceute spaljivali na lomači, ali nikad, od stoljeća sedmog do nedavne inauguracije, napaćena domovina nije bila lišena usluga samozatajnih hrvatskih uvlakača. Pripadnici tog prevažnog stališa su, biblijski rečeno, sol zemlje, svijetlost svijeta, borci protiv tame, bezumlja i opačina ovog svijeta. Bez njihovog doprinosa, posljednjih 13 stoljeća predstavljalo bi tek niz više-manje nepovezanih epizoda, suhoparnih fakata, a naši heroji bi se pretvorili u usputne epizodiste u sudarima svjetskih silnica. Riječju, bez nadljudskih napora i truda hrvatskih uvlakača bili bismo ništa.

Kao i u svemu drugom, i u uvlakačkom stališu postoje mnogobrojne kategorije u širokoj lepezi od priučenih uvlakača početnika, nemuštih kmetova što spremno izražavaju svoje divljenje svakom kvartovskom policajcu, šalterskoj činovnici ili predsjedniku kućnog savjeta, preko osrednjih uvlakača općinske i regionalne razine do visokoprofesionalnih uvlakača – kreatora nacionalne povijesti. Prvi to čine sirovo i seljački grubo, a drugi opet s baroknom elegancijom i nadahnutim stilom koji promatrača ostavlja bez daha. Dakako, ne treba smetnuti s uma ni prigušenu erotsku interakciju lidera i njegovog osobnog uvlakača. Mjesto u panteonu domaće historije uvelike ovisi o kvaliteti angažiranih uvlakača: jedni su, recimo, u vremenima hrvatskih narodnih vladara, svojim šefovima revnosno sastavljali povelje, darovnice, gradili crkvice, zidali krstionice osiguravajući im mjesto u vječnosti, dok su drugi, poput onih oko hrvatskih kneževa Iljka i Ljudemisla, lijenom opuštenošću dozvolili da im se šefovi izgube u bespućima povijesne zbiljnosti.

Kome ako ne zaslužnim uvlakačima, možemo zahvaliti da mi danas znamo kakvim se gumenim patkicama kao dječačić igrao naš predsjednik? Oni su se hrabro, ne hajući za pogibelj, upuštali u istraživačke pothvate da bi se dokopali fotografija malog Ive dok se kao dvogodišnji dječak brčkao u vodi negdje oko Makarske. Oni su nam dok oku njihovih umnih glava fijuču meci neprijateljskih snajpera, otkrili predsjednikove vizionarske ideje što svijetle u mraku poput zvijezde Danice. Zahvaljujući njima mi pouzdano znamo da je naš predsjednik najpametniji, najmudriji, najljepši i najelokventniji predsjednik na svijetu i kako svi okolni narodi pucaju od zavisti. Slovenci bi se za ovakvog predsjednika odrekli ne samo Piranskog zaljeva već i Štajerske, Srbi zavidno sline jer se tako nešto njima ni u bunilu ne može dogoditi, Bosanci nas mole da im posudimo Josipovića, da se bar na trenutak i oni osjete kao ljudi i Europljani.

A da je teška uvlakačka sudbina – teška je. Stalno se moraš prilagođavati. Tek se navikneš na Račane, hopla, i evo ti Sanadera. Prilagodiš se lijepo Sanaderu, al' ne lezi vraže, ode čovjek preko noći u legendu, a ti se onda prilagođavaj Kosorici. Dodatna je komplikacija kad obožavanje novog šefa podrazumijeva pljuckanje po prethodniku. Tek se lijepo privikneš na Mesića, izraziš mu oduševljenje, napišeš 15, 20 apologetskih djela, spremno mu plješćeš i klimaš glavom, a onda ti dođe Ivo. I gdje si onda? Kako ćeš protiv Mesića kad srce kaže 'ne', a razum 'da'? U prijelaznom periodu, dok prvi još nije sasvim otišao, a drugi se još nije stigao ukopati, kvalitetni uvlakač mora obožavati oba lidera, što i nije posebno komplicirano, osim ako nisu na dijametralnim pozicijama. U tom slučaju nije loše izvjesno vrijeme, kritičnih mjesec, dva, biti umjereno kritičan prema obojici, fingirajući vlastitu neutralnost i objektivnost. Naime, suvremeni uvlakač mora itekako paziti na svoj javni renome. To znači da si ne može dozvoliti pacerske previde kao početkom 90-ih da istovremeno bude i član Saveza komunista i HDZ-a. Dakle, prvo mora istupiti iz jedne stranke, pa se nakon par mjeseci postupno i diskretno uvaljati u drugu, insistirajući pri tome na vlastitom profesionalizmu. U stalnoj erotskoj interakciji između uvlakača i obožavanog lidera cirkuliraju novci, poticaji, franšize, kamatne stope, dionice, pogodovanja, što cijeloj igri daje dodatnu dozu ozbiljnosti. I nadvremenske vrline.

07.03.2010. u 01:59 • 12 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se