Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 27.03.2010.

Cirkus



Prilikom nedavne posjete cirkusu najdublji dojam je na mene ostavio hipnotizer. Nakon što je pozvao u arenu tri glupe krave iz gledališta (koja bi normalna žena od sebe besplatno napravila budalu?), hipnotizirao ih je pa je poslije minutu, dvije, prva meketala kao koza, druga jurcala okolo četveronoške, a treća je valjda zabrijala da je političar pa je komično mlatarajući rukama u mussolinijevskoj pozi urlala svojim podanicima izbacujući nasumce političke izraze koje svakodnevno slušamo: inflacija, demokracija, recesija, deficit, bilanca, pluralizam… I dok su tri nesretne đikuše izazivale grohot u gledalištu i samozadovoljni smiješak hipnotizera, ja sam na trenutak, ali samo na trenutak, imala uvid u čistu, sublimiranu istinu. Vjerojatno je nešto slično osjetio Einstein kad mu je iz paralelnog svemira stigla poruka: „Sve je relativno, moj Alberte“.

Cijeli naš postkomunistički društveni, politički, gospodarski i kulturni okoliš u koji smo uronjeni je zapravo jedan ogroman cirkus. Samo što ga mi nismo svjesni. Zato jer smo hipnotizirani. U njemu sudjelujemo svi, jedni iz prvih, drugi iz posljednjih radova, ponekad kao majmuni, slonovi, tigrovi, zečevi, katkad kao klaunovi, hipnotizeri ili krotitelji, a ponekad, ako nam je sudbina posebno naklona, zapadne nas uloga povlaštenih djelatnika koji na blagajni naplaćuju ulaznice. Naime, to i jeste ultimativni smisao ovog našeg cirkusa: dok lavovi skaču kroz upaljeni obruč što ga pridržavaju nesigurni krotitelji, dok slonovi trče u krug, muzika zaglušujuće trešti, a akrobati riskiraju živote skačući s prečke na preču, seriozna gospoda iza pozornice, distancirani od nepodnošljive cirkuske vreve, broji novce. Čak su i tri egzibicionističke koze što ih je spretni hipnotizer domamio u arenu da bi ih potom javno ismijao i koje će vjerojatno ostatak života crvenjeti pri sjećanju na svoju cirkusku epizodu, platile ulaznicu.

Kako, ako ne dubinskom hipnozom, objasniti vjeru nekog pripadnika vojske od 317 tisuća nezaposlenih da situacija u našoj politici zapošljavanja i nije tako loša? Bolje je, grunta si on pod utjecajem masovne medijske hipnoze, da je nezaposleno samo 317 tisuća nego da ih je, primjerice, 634 tisuće. (Budimo realni, rekao bi Kazo, 634 je dvostruko više od 317; to se može i matematički dokazati). Čime objasniti nepresušni gospodarski optimizam našeg čovjeka temeljen na uvjerenju da vanjski dug od pišljivih 43 milijarde eura nije ništa u usporedbi s budućim dugom od 86 milijardi, kao što često elaboriraju naši novinarski eksperti na platnoj listi vlasnika cirkusa? Na koji način, ako ne hipnozom i magijom, objasniti našu slijepu vjeru u raznorazne gospodarske tlapnje, trećerazredne vizije, djetinjasta obećanja i nevjerojatne budalaštine u odnosu na koje cirkusantsko izvlačenje zečeva iz šešira djeluje seriozno i kompleksno kao kvantna fizika? Pa je....., kod nas još uvijek ulicama hodaju ljudi koji su uvjereni da je fenomenalno kad im država poveća poreze?!

A onda, još dok sam sjedila u cirkuskoj publici, još dok je prva žena što se krotko odazvala pozivu hipnotizera meketala po areni, druga četveronoške trčkarala, a treća držala politički govor, moj trenutak uvida u čistu, sublimiranu istinu, se razbio na čvrstim stijenama postkomunističke realnosti. Koja korist od čačkanje mečke? Hrvatska poslovica u kojoj je sažeto tisućljetno iskustvo naroda glasi: batine dobije tko se u gospodske poslove petlja. Bolje je mirno proživjeti anesteziran i spokojan. Uostalom, ljudi koji žive u podrumu i slijepo vjeruju vlastima definitivno žive u najboljem od svih svjetova. Stoga sam umjesto gruntanja o tome tko sad na blagajni broji novce, nastavila gledati čudesa koja su se dešavala pred mojim rođenim očima: vidjela sam tako jednu ženu kako guta mačeve i vatru, konje koji znaju tablicu množenja, klaunove iz čijih šešira prska voda, čovjeka koji svakome u dvorani može pogoditi misli, lavove koji podnose da im hrabri krotitelji guraju glavu u ralje. Tko bi uz sve te raskošne kostime, limenu glazbu i čudesa razmišljao o plaćanju ulaznica? Bolje je ostati u stadu. U stadu je sigurno. U stadu je toplo. U stadu doduše i smrdi, ali nitko od smrada nije umro.

27.03.2010. u 21:18 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.