Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

nedjelja, 07.03.2010.

Uvlakači




Od pamtivijeka je na ovim prostorima odlično kotirao stališ uvlakača. U našoj tisućljetnoj povijesti bilo je perioda kada smo bili bez vojske i policije prepušteni na milost i nemilost samima sebi, imali smo i mukotrpnih razdoblja kad je naša inteligencija bila u mišjoj rupi, radništvo i seljaštvo sustavno protjerivano u inozemstvo, kada su feministkinje i farmaceute spaljivali na lomači, ali nikad, od stoljeća sedmog do nedavne inauguracije, napaćena domovina nije bila lišena usluga samozatajnih hrvatskih uvlakača. Pripadnici tog prevažnog stališa su, biblijski rečeno, sol zemlje, svijetlost svijeta, borci protiv tame, bezumlja i opačina ovog svijeta. Bez njihovog doprinosa, posljednjih 13 stoljeća predstavljalo bi tek niz više-manje nepovezanih epizoda, suhoparnih fakata, a naši heroji bi se pretvorili u usputne epizodiste u sudarima svjetskih silnica. Riječju, bez nadljudskih napora i truda hrvatskih uvlakača bili bismo ništa.

Kao i u svemu drugom, i u uvlakačkom stališu postoje mnogobrojne kategorije u širokoj lepezi od priučenih uvlakača početnika, nemuštih kmetova što spremno izražavaju svoje divljenje svakom kvartovskom policajcu, šalterskoj činovnici ili predsjedniku kućnog savjeta, preko osrednjih uvlakača općinske i regionalne razine do visokoprofesionalnih uvlakača – kreatora nacionalne povijesti. Prvi to čine sirovo i seljački grubo, a drugi opet s baroknom elegancijom i nadahnutim stilom koji promatrača ostavlja bez daha. Dakako, ne treba smetnuti s uma ni prigušenu erotsku interakciju lidera i njegovog osobnog uvlakača. Mjesto u panteonu domaće historije uvelike ovisi o kvaliteti angažiranih uvlakača: jedni su, recimo, u vremenima hrvatskih narodnih vladara, svojim šefovima revnosno sastavljali povelje, darovnice, gradili crkvice, zidali krstionice osiguravajući im mjesto u vječnosti, dok su drugi, poput onih oko hrvatskih kneževa Iljka i Ljudemisla, lijenom opuštenošću dozvolili da im se šefovi izgube u bespućima povijesne zbiljnosti.

Kome ako ne zaslužnim uvlakačima, možemo zahvaliti da mi danas znamo kakvim se gumenim patkicama kao dječačić igrao naš predsjednik? Oni su se hrabro, ne hajući za pogibelj, upuštali u istraživačke pothvate da bi se dokopali fotografija malog Ive dok se kao dvogodišnji dječak brčkao u vodi negdje oko Makarske. Oni su nam dok oku njihovih umnih glava fijuču meci neprijateljskih snajpera, otkrili predsjednikove vizionarske ideje što svijetle u mraku poput zvijezde Danice. Zahvaljujući njima mi pouzdano znamo da je naš predsjednik najpametniji, najmudriji, najljepši i najelokventniji predsjednik na svijetu i kako svi okolni narodi pucaju od zavisti. Slovenci bi se za ovakvog predsjednika odrekli ne samo Piranskog zaljeva već i Štajerske, Srbi zavidno sline jer se tako nešto njima ni u bunilu ne može dogoditi, Bosanci nas mole da im posudimo Josipovića, da se bar na trenutak i oni osjete kao ljudi i Europljani.

A da je teška uvlakačka sudbina – teška je. Stalno se moraš prilagođavati. Tek se navikneš na Račane, hopla, i evo ti Sanadera. Prilagodiš se lijepo Sanaderu, al' ne lezi vraže, ode čovjek preko noći u legendu, a ti se onda prilagođavaj Kosorici. Dodatna je komplikacija kad obožavanje novog šefa podrazumijeva pljuckanje po prethodniku. Tek se lijepo privikneš na Mesića, izraziš mu oduševljenje, napišeš 15, 20 apologetskih djela, spremno mu plješćeš i klimaš glavom, a onda ti dođe Ivo. I gdje si onda? Kako ćeš protiv Mesića kad srce kaže 'ne', a razum 'da'? U prijelaznom periodu, dok prvi još nije sasvim otišao, a drugi se još nije stigao ukopati, kvalitetni uvlakač mora obožavati oba lidera, što i nije posebno komplicirano, osim ako nisu na dijametralnim pozicijama. U tom slučaju nije loše izvjesno vrijeme, kritičnih mjesec, dva, biti umjereno kritičan prema obojici, fingirajući vlastitu neutralnost i objektivnost. Naime, suvremeni uvlakač mora itekako paziti na svoj javni renome. To znači da si ne može dozvoliti pacerske previde kao početkom 90-ih da istovremeno bude i član Saveza komunista i HDZ-a. Dakle, prvo mora istupiti iz jedne stranke, pa se nakon par mjeseci postupno i diskretno uvaljati u drugu, insistirajući pri tome na vlastitom profesionalizmu. U stalnoj erotskoj interakciji između uvlakača i obožavanog lidera cirkuliraju novci, poticaji, franšize, kamatne stope, dionice, pogodovanja, što cijeloj igri daje dodatnu dozu ozbiljnosti. I nadvremenske vrline.

07.03.2010. u 01:59 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.