Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 27.02.2010.

Padom do suočavanja s realnošću



Nedavno pristigli statistički podaci za decembar 2009. potvrdili su strahovanja o nastavku trenda pada prometa u trgovini na malo, koji je započeo prije petnaest mjeseci: u odnosu na isti mjesec 2008. godine, promet je niži za 12,1 posto dok je u posljednjem tromjesečju prošle godine to bilo 14,4 posto. U cijeloj prošlog godini promet u maloprodaji je smanjen za 15,3 posto. Pri tome je najsnažnije pala prodaja motornih vozila (58,1 posto), a upravo je taj segment u godinama prije krize bio jedan od najvažnijih generatora rasta potrošnje. Pad i potrošnja proizvoda koji spadaju u skupinu 'diskrecijskih' proizvoda, poput električnih aparata za kućanstvo (-17,3 posto), namještaja (-11,5 posto), ali i kod odjeće i obuće (-6,3 posto). Ove će godine najznačajniji utjecaj na osobnu potrošnju stizati s tržišta rada. Naime, domaće je tržište rada reagiralo s određenim vremenskim odmakom, pa je osjetniji rast nezaposlenosti zabilježen tek u drugoj polovici prošle godine.

Broj nezaposlenih u drugoj polovici 2009. godine, odnosno od početka srpnja prošle godine, kada je Jadranka Kosor preuzela čelno mjesto u Vladi, porastao je s 247.147 na 291.545. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje broj nezaposlenih osoba je veći za 44.398. Zavod je danas svečano objavio vijest da je broj nezaposlenih premašio 300 hiljada, dok analitičari procjenjuju bi se do kraja godine njihov broj mogao popeti do 360 tisuća. Na tržištu rada već dulje vrijeme vladaju nepovoljni trendovi, pa se očekuje da će današnje izvješće Hrvatskog zavoda za zapošljavanje pokazati da je i u prosincu prošle godine broj nezaposlenih znatno porastao. Porast broja nezaposlenih se posljednja dva mjeseca znatno ubrzao: stopa nezaposlenosti u prosincu dosegnula je 16,7 posto, dok je u studenome bila 16,1 posto, što je njezina najviša razina od travnja 2007. godine. Stopa registrirane nezaposlenosti na mjesečnoj razini raste od kolovoza prošle godine. Samo je u prosincu ukinuto između 7.000 i 11.000 radnih mjesta. Osim uobičajenog porasta nezaposlenosti tokom zimskih mjeseci i recesija je učinila svoje. Kretanja u realnom sektoru pokazuju nastavak nepovoljnih trendova, koji primoravaju poslodavce na racionalizaciju poslovanja i rezanje troškova. Očekuje se da bi do relativne stabilizacije tržišta rada moglo doći koncem ove i početkom slijedeće godine.

U isto vrijeme, koncem 2009. godine ubrzao se i realan pad neto plaća, što je posljedica rasta nezaposlenosti, uvođenja kriznog poreza i jačanja inflatornih pritisaka. Bez obzira na strukturne slabosti hrvatskog tržišta rada, rast nezaposlenosti vjerojatno će stvarati pritiske na pad plaća tokom ove godine. U sadašnjim je okolnostima teško očekivati prijevremeno ukidanje kriznog poreza koje bi smanjilo pritiske na pad neto plaća.

Disbanans između rashoda i ostvarenih prihoda budžeta središnje države ostat će na visokoj razini tokom cijele 2010., što će dodatno smanjiti manevarski prostor za kreatore fiskalne politike. Istovremeno, kapaciteti porezne administracije ne dozvoljavaju brzu i efikasnu implementaciju novih rješenja u poreznom sustavu, koji bi težili pravednijem poreznom opterećenju uz manje negativnih utjecaja na privrednu aktivnost privatnog sektora. Očekivani rast cijena energenata i sirovina će rezultirati i nešto snažnijim rastom cijena u ovoj godini, bez obzira na pritiske na pad domaćih cijena dobara i usluga uslijed niske potražnje. Osim energenata, porast cijena se očekuje i kod ostalih administrativno utvrđenih cijena (osobito komunalnih usluga), što će dodatno smanjiti dohodak i tako stvoriti pritisak na daljnji pad potražnje za trajnim dobrima.

Zbog porasta neizvjesnosti kućanstva će i dalje smanjivati zaduženost tokom cijele godine. Uz to, relativna visoka zaduženost kućanstava onemogućiti će porast potrošnje i on neće biti generiran porastom kredita već će ovisiti prvenstveno o porastu zaposlenosti i plaća. Po procjenama domaćih analitičara, tek privrednim padom koji Hrvatskoj predstoji u ovoj godini, zemlja će se početi suočiti sa svijetom realnosti koji nije nimalo ružičast.

27.02.2010. u 21:55 • 1 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 21.02.2010.

Islam u brojkama



Danas skoro četvrtinu svih ljudi na svijetu, njih 1,57 milijardi, čine muslimani. To su ujedno i dosad najprecizniji podaci o broju muslimana, što je dugo bilo predmet nagađanja, a brojka se kretala od milijardu do skoro dvije milijardi ljudi. Studiju je napravio poznati američki PIU Institut, a istraživanje je trajalo tri godine i provedeno u više od 200 zemalja. Objavljeni rezultati istraživanja smatraju se dosad najpotpunijim portretom islamskog svijeta, a vjerojatno će iznenaditi mnoge.

U Njemačkoj, primjerice, živi više muslimana nego u Libanonu, a u Kini ih je više nego u Siriji. U Rusiji je više muslimana nego u Jordanu i Libiji zajedno, a u Etiopiji ih ima skoro kao u Afganistanu. ''Ova studija vrlo jasno pokazuje kako je ideja da su muslimani isto što i Arapi zabluda'', izjavio je povodom objavljivanja podataka profesor političkih znanosti na Princeton Universityju Amani Gamall. Iako je Bliski istok kolijevka islama, najviše muslimana, više od 60 posto, živi u ostalim dijelovima Azije. Prema toj podjeli, na drugom mjestu su Bliski istok i sjeverna Afrika koji su dom oko 20 posto muslimana u svijetu, dok je podsaharska Afrika, s oko 15 posto, na trećem mjestu.

U Evropi živi 2,4, a u sjevernoj i južnoj Americi 0,3 posto muslimanske populacije. Oko 317 milijuna muslimana, ili svaki peti, živi u zemljama u kojima islam nije dominantna religija. Najveće muslimanske ''manjine'' žive u pet država: Indiji (161 milijun), Etiopiji (28 milijuna), Kini (22 milijuna), Rusiji (16 milijuna) i Tanzaniji (13 milijuna), i oni zajedno čine oko tri četvrtine onih koji ne žive u većinski muslimanskim zemljama. U Indiji živi treća po brojnosti muslimanska populacija na svijetu, ali oni čine samo 13 posto ukupne populacije te zemlje. Indija tako razbija stereotip kako muslimani žive u pretežno muslimanskim zemljama.

Dakako, ima u istraživanju mnoštvo vrlo zanimljivih podataka. Oko dvije trećine svih muslimana u svijetu živi u 10 država, od kojih je šest u Aziji - Indoneziji, Pakistanu, Indiji, Bangladešu, Iranu i Turskoj. Preostale četiri su u Africi, tri u sjevernoj - Egipat, Alžir i Maroko, a jedna u podsaharskoj - Nigerija. U Indoneziji živi oko 203 milijuna muslimana, ili oko 13 posto ukupnog broja, što tu zemlju čini najvećom muslimanskom zemljom svijeta.

U Evropi živi oko 38 milijuna muslimana i čine oko pet posto stanovništva. Najviše ih je u Njemačkoj, više od četiri milijuna. U Francuskoj je ukupan broj muslimana manji, ali je njihov udio u ukupnoj populaciji te zemlje veći nego u Njemačkoj. Na američkom kontinentu živi oko 4,6 milijuna muslimana, od kojih polovica u SAD, i čine oko 0,8 posto populacije, a u Kanadi živi oko 700 tisuća muslimana, koji predstavljaju oko dva posto stanovništva te zemlje.

Autori istraživanja su nastojali utvrditi odnos sunita i šijita, ali su se suočili s brojnim poteškoćama budući da mali broj zemalja ima podatke o tome. Zbog toga podaci nisu sasvim precizni. Procjenjuje se da šijiti čine od 10 do 13 posto ukupnog broja muslimana. Oko 80 posto šijita u svijetu živi u četiri države - Iranu, Pakistanu, Indiji i Iraku. PIU Institut planira u toku ove godine objaviti procjenu stope rasta i predviđanja budućih trendova među muslimanima na temelju prikupljenih podataka.

21.02.2010. u 00:14 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 14.02.2010.

Varšavska - čišćenje

Kada sam čula da je tijekom noći lišeno slobode 20, 30 pripadnika terorističkih organizacija 'Zelena akcija', 'Pravo na grad', 'Ne damo Varšavsku', koji su „ometali mirnim građanima pristup Varšavskoj ulici“, moram priznati da mi je laknulo. Od tog trenutka osjećam se puno sigurnije, a u moju dušu se ponovno uselio spokoj. Na zagrebačkim ulicama više nema mudžahedina (znamo mi dobro zašto je njihova akcija upravo - 'Zelena'), nema ni urbanih terorista, a jake snage MUP-a su efikasno počistile i posljednje ostatke pristalica Varšavskog pakta pa su se pošteni Zagrepčani mogli mirno vratiti u svoje urede u Prvoj, Drugoj, Trećoj, Četvrtoj, Petoj policijskoj postaji te u Gradskom poglavarstvu. Ili u svoje redakcije.

Pravo govoreći, meni je već od samog početka cijela ta stvar oko Varšavske bila sumnjiva. Susjed koji se nedavno doselio u zgradu preko puta, i sve političke tajne savršeno upućeni čovjek i ponosni član Stranke od prvih dana, mi je u prolazi razjasnio: „Svu je tu bandu tribalo odavno potuć', a ne da nan sad kad tribamo unić u Europsku Uniju, seru po metropoli i brukaju nas pred investitorima“. Stvarno, što bi bogati stranci nakon ovakvih akcija mogli misliti o nama? Da nam nisu potrebni njihovi novci? S druge strane, rušenjima nekakvih tobožnjih povijesnih zgradurina i izgradnji na ispražnjenom mjestu velebnih palača namijenjenih domaćoj i međunarodnoj financijskoj eliti, a na ponos i diku svakog pravog Zagrepčana i Hrvata, suprotstavili su se Srpska pravoslavna crkva, nekoliko plaćeničkih udruga kunsthistoričara, urbanista, branitelja, arhitekata, zaštitara tzv. ljudskih prava, studenata teologije, Filozofskog fakulteta, društava zaštitu potrošača, Zelenih, ekologa, kompjutoraša, žutih, plavih, crvenih vragova te 50-ak tisuća zavedenih mizerija i niškoristi do kojih nije doprla istina što su je uporno, iz dana u dan, emitirali nadležni državni organi uz sveopću podršku i desnice okupljene oko HDZ-a i SDP-ove ljevice tj. predstavnici cijelog političkog korpusa naše države.




I malom djetetu je jasno da dvije stvari ne mogu stajati u isto vrijeme na istom mjestu. Prema tome, ako se nešto želi izgraditi, a izgradnja novih stvari je oduvijek bila znak napretka, moraš prethodno srušiti ono staro što je sada tamo i zauzima mjesto. A staro je, zna se, znak nazatka. Prema tome, riječ je o borbi napretka protiv nazadovanja. Uz to, snage napretka imaju novac, a sve te nazadnjake da skupiš na hrpu pa ih okreneš naglavce, ne bi im iz džepa izvukao ni cvonjka. Uzalud je visoki SDP-ov dužnosnik i zaslužna perjanice „lijeve misli u Hrvata“ Davor Jelavić prosvjednike proglasio četnicima. Uzalud je jedan od najzaslužnijih hrvatskih muževa, g. Tomislav Horvatinčić osobno, javno upozoravao kako je njihov prosvjed zapravo „balvan-revolucija“. U pomoć su priskočili naši nezavisni istraživački mediji koji su otkrili pravu istinu o predvodnicima cijele te akcije kao Sorosovim plaćenicima, droljama, propalim glumcima, jebivetrima, mutnim tipovima pristiglim „vrag bi ga znao odakle“, klošarima, vječitim studentima, samozvanim stručnjacima, kriminalcima….

Nu, ekstremisti nisu popuštali unatoč svim brojnim miroljubivim signalima. Postavili su na mirnoj zagrebačkoj ulici svoje divljačke barikade, organizirali svoje straže su po cijele noći dežurale i ispijale čajeve (kao da mi ne znamo tko pije čaj), pripremajući juriš na nezaštićeni puk hrvatske metropole. Počeli su na očigled preplašenih građana izgrađivati bliskoistočno oružje poznato pod nazivom 'Trojanski konj', čija je glava, zar slučajno, nevjerojatno nalikovala glavi istaknutog hrvatskog dužnosnika. Bila je to kap koja je prelila čašu. Ili mi ili oni! U igru se morala uključiti i treća konstitutivna poluga hrvatske demokracije – policija. Brzom i efikasnom akcijom čišćenja oni su razoružali sve pripadnike ekstremističkih grupa, razorili njihova uporišta, te na licu mjesta, izlažući se životnoj pogibelji uništili njihovo tajno oružje – Trojanskog konja. Građani su konačno mogli odahnuti. Mir i spokoj ponovno su zablistali na licima Zagrepčana dok su se u ranim jutarnjim satima, nakon uspješne akcije čišćenja, vraćali u svoje urede u Prvoj, Drugoj, Trećoj, Četvrtoj, Petoj policijskoj postaji te u Gradskom poglavarstvu. Ili u svoje redakcije.


14.02.2010. u 10:59 • 0 Komentara • Print • # • ^

subota, 06.02.2010.

Korijeni



Psihoanalitičari već cijelo stoljeće uporno tvrde kako je jedini mogući izlaz iz svađa i konfliktnih situacija povratak na prapočetak problema, i onda tamo, na izvoru svega, treba pokušati pronaći klicu sukoba, slijediti njenu dijalektičku nit te odgonetnuti zbog čega stvari danas ne štimaju. Zašto je 300 tisuća ljudi bez posla, čemu Milanović tako žestoko napada premijerku, gdje je korijen nesporazuma između Peveca i njegovih radnika, kako se istopilo nacionalno jedinstvo koje je nekoć čvrstim sponama spajalo Keruma i njegove radnike?

Razmišljajući o tome, čovjek se, htio-ne-htio, mora vratiti u ona herojska vremena 7. stoljeća, kada su naši preci, braća Kluk, Lobel, Muhlo, Hrvat i Kosenc te sestre Tuga i Buga stigli u ove krajeve. Taj najšokantniji trenutak naše 13-stoljetne nacionalne povijesti, kad zbog ogromne vodurine koja se ispriječila pred njima Hrvati moraju prekinuti svoje pohod na sjeverozapad, od Irana, preko Bliskog Istoka, kroz balkanske gudure, ovjekovječio je 1905. veliki hrvatski umjetnik Oton Iveković u svom djelu „Dolazak Hrvata“: muškarci na konjima vitlaju mačevima i sjekirama smantani jer dalje nemaju kud, a povratak bi bio poguban za njihovu međunarodnu reputaciju, za njima trčkaraju Hrvatice i nose u naručju gologuzu dječicu, malo dalje grupica naoružanih osoba zbunjeno se češka, jedan upregnuti konj vuče kola na kojima stoji stotinjak naših predaka.

„Muhlo, idiote pijani, kamo si nas to dovukao?“, upitala su uglas složna braća svog vodiča koji je slovio kao ekspert za zemljopis i malo gospodarstvo. „Ali još jučer ove vode nije bilo ovdje“, zaklinjao se Muhlo pokazujući na Jadran i dodao: „Evo, pitajte Bugu. I ona je jučer bila tu“. Lagano pocrvenivši od straha da ne otkriju njenu aferu sa zgodnim Ilirom iz okolice, Buga je spremno podržala Muhline tvrdnje: „Stvarno jučer nije bilo ove vodurine. Vjerojatno je nadošla preko noći“. „Sve što nadođe, mora se jednom i povući“, izgovorio je tisućljetnu mudrost Kluk sjahujući s konja i doviknuo najmlađem bratu Kosencu: „Raspakiraj šatore! Ovdje ćemo se zadržati nekoliko dana dok se voda ne povuče!“

„Samo mi radimo. A kad treba ići makljati susjedna plemena i uživati, mi moramo ostati doma i čuvati domaće ognjište. Onda nas se nitko ne sjeti. Kao, vi ste premladi, neiskusni ste…“, rogoborili su ispod glasa najmlađa braća – Hrvat i Kosenc, dok su sa ženama i djecom istovarivali šatore. „Bolje ti se rodit bez one stvari nego bez sreće“, dobacio je u prolazu golobradi Hrvat svom nezadovoljnom bratu i više za sebe uzdahnuo: „Eh, dronjava srećo moja!“ i pogledavajući oko sebe potišteno konstatirao: „Gospe moja, koja vukojebina“.

Lobel, najstariji i najsnažniji brat, slovio je kao neformalni lider cijele skupine, a mogao je, kažu legende, sam samcat pojesti cijelu ovcu, pogledao je u vodurinu pred sobom duboko uvjeren da se ta neće povući ni za mjesec dana. „Kako ćemo preživjeti cijeli jedan mjesečev ciklus u ovoj pripizdini?“, zabrinuo se on državnički. Dolje kamen, gore nebo, naprijed voda, iza Avari, a glavobolja od jučerašnje medovine ne popušta. „Prokleti Rimljanin, opet nam je uvalio delanec“, mrmljao je trudeći se da pred svojim podređenima prikrije nesigurnost i nelagodu. Depresivna sestra Tuga je zavučena u neka kola plakala, ali na to nitko nije obraćao pažnju jer ona ionako stalno rida i cvili pa su i to stanje već u starohrvatskom jeziku prozvali njenim imenom.

Nakon stoljeća, dva iščekivanja da se vodurina povuče, neki su naši preci kojima je nedostajalo optimizma počeli graditi čvrste nastambe, dok je većina i dalje strpljivo čekala u šatorima da voda ode tamo odakle je i došla, kako bi nesmetano mogli krenuti dalje. Zemlju su u međuvremenu privremeno podijelili, nekima je pripala plodna Slavonija, a drugima je zapala Zagora, nesretni Muhlo je za kaznu dobio Zagreb i okolicu… U narednim stoljećima oni su formirali kneževine, kraljevine, ulazili u saveze, raskidali ih, pristupali i izlazili iz raznih drugih kraljevstava i strpljivo čekali da se voda povuče. Upravo ta privremenost karakterizira cijelu našu povijest. Privremenost prije nego što ćemo nakon povlačenja vode nastaviti povijesni put dalje na Zapad. Mudraci tvrde kako je baš u toj krhkoj privremenosti najdublji razlog svih naših kasnijih rasprava, nesporazuma, sukoba. Koliko još treba čekati? Hoćemo li u međuvremenu graditi čvrste nastambe ili ostajati u šatorima? Trebamo li graditi opkope? Ili pak vječna pitanja zašto su Bugini potomci prošli bolje u privremenoj podjeli od onih nesretnog Kosenca, a ovi im uporno odgovarali kako je sve to ionako samo privremeno. Samo kad čovjek sagleda našu stvarnost iz tog, realnog, povijesnog diskursa, može dokučiti vizionarske postupke jednog Tesle, Milanovića, Sanadera, Keruma ili Davora Šukera. A kad se jednog dana voda povuče nitko nas živ više neće moći zaustaviti u našem definitivnom pohodu na Zapad.

Završna opaska Jagode Radojčić:
Ovaj je tekst zafrkancija i njegova je svrha laganim pošalicama zabaviti čitatelja, a ne revalorizirati našu nacionalnu povijest. Svečano izjavljujem da volim svoju domovinu, divim se svim našim nacionalnim veličinama, poštujem hrvatske branitelje i nemam ništa osobno protiv Ivana Čehoka.

06.02.2010. u 15:27 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.