Jagodarije http://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 30.01.2010.

S mamom i tatom



„Mama, koliko sam ti puta rekla da mi za doručak ne spremaš pržena jaja, jer to pogubno utječe na moj celulit i bore“, nervozno je frknula gospođa na izmaku 30-ih starici koja se usporeno motala oko stola te dobacila ocu koji je u fotelji spokojno čitao novine: „Tata, jesi li mi ti opet prčkao po torbici. Ne mogu naći svoje kontracepcijske pilule“.

Prema nedavno završenim rezultatima istraživanja Instituta za antropologiju, u Hrvatskoj 54,7 posto stanovništva iz dobne skupine od 25 do 35 godine živi s roditeljima. U gradskoj populaciji taj se postotak kreće oko 67,3 posto, dok znatno manji postotak 30-godišnjaka sa sela, njih 28,3 posto, ulazi u srednju dob u zajednici s mamom i tatom. Postotak onih koji odabiru život s roditeljima 23,8 posto je veći u tzv. „bolje stojećim“ obiteljima s ukupnim mjesečnim prihodima većim od 2 tisuće eura, a za 27,3 posto veći među obiteljima s jednim djetetom. Osim težih materijalnih prilika koje prisiljavaju mlade ne ostanak s roditeljima, ne treba zanemariti ni fenomen „produženog djetinjstva“. Naime, iako se kao statistički najčešće opravdanje navodi kako „nemaju gdje ili od čega živjeti“, riječ je u znatnom dijelu i o drugom, prešućenom razlogu: kod roditelja je, uglavnom, sve besplatno! Preduvjet za odluku o osamostaljivanju su ekonomska nezavisnost i snažna emotivna veza. Ukoliko tih pretpostavki nema, većina iz dobne skupine od 25 do 35 godine neće se odlučiti započeti samostalan život.

Da li ćemo kroz godinu, dvije, u pomodnim časopisima čitati praktične psihološke savjete o tome kako je klimakterij mnogo podnošljiviji u društvu mame i tate? Ili će nas pak poučavati o optimalnim načinima izvlačenja džeparca od roditelja u 8. desetljeću? Doista, kako se s voljenom osobom uspješno ušuljati u roditeljski dom unatoč reumi koja vas razdire?

Riječ je o procesu koji nije mimoišao ni jednu zemlju u našem okruženju. Prema mišljenju vodećih antropologa jugoistočne Evrope, račun iz devedesetih stigao je na naplatu: jedan društveni sustav je srušen, a drugi nije izgrađen, obitelj je podnijela žestoke udarce, tradicionalni sustav vrijednosti se urušio, ekonomski su propali svi oni koji su do prije desetljeće, dva činili tzv. „srednju klasu“, a napredovao je malobrojan sloj novih bogataša. Uz to, u značajnoj je mjeri poremećen doživljaj realnosti. Relativno zaštićeni u obitelji te financijski i emotivno ovisni o roditeljima, ovi ljudi na pragu biološke sredovječnosti nastavljaju svoju tragikomičnu egzistenciju „produženog djetinjstva“. Tim mladim ljudima nitko do sada nije u lice sasuo neke nepopularne statističke činjenice koje bi ih približile stvarnosti: oni po svoj prilici nikad neće imati svoj stan osim ako se ne zaduže pa grcaju u dugovima narednih 30-ak godina ili će im ga ostaviti roditelji kad umru, oni vjerojatno nikad neće zarađivati 3, 4 tisuće eura da bi živjeli onako kako žele, oni, statistički gledano, najvjerojatnije nikad neće voziti luksuzne automobile o kojima maštaju, neće putovati na skupa mjesta, neće se provoditi onako kako to maštaju. „Ali ni to nije sve“, kliknuo bi spiker u popularnoj reklami. Bit će još gore. Ako se i nadate nekoj boljoj egzistenciji, krivo se nadate.

Još je Dostojevski u jednom svom romanu napisao: „Čovjek bez svog stana je čovjek bez vlastite psihologije“. Mi bismo danas rekli - bez svog identiteta. Te osobe gube i samopoštovanje, a ono je iznimno važno. Nije dovoljno biti profesionalno i društveno uspješan, mada je, ruku na srce, malo teže zamisliti da bi čovjek koji dobrovoljno pristaje na infantilnu poziciju ovisnosti o volji drugih u privatnom životu, u drugim segmentima vlastitog življenja mogao dosegnuti punu zrelost. U međuvremenu, za 5, ili 10 godina, današnji 35-godišnjaci imat će 40, 45 protraćenih godina. To je prava mrakača, a ne oni bezazleni horror-filmovi.

30.01.2010. u 21:14 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 24.01.2010.

Kako pronaći investitore?




Kada je prije nekoliko mjeseci u medijima objavljena spektakularna vijest kako plaćamo najviši porez na svijetu, malo kome nije ponosno zaigralo domoljubno srce. Uz 20-ak redovitih poreza, plaćamo i oko 250 parafiskalnih nameta, a toliko ne odvaja od svojih usta ni jedan civilizirani narod na planeti. Po opterećenjima na plaću, gledano u postocima, hrvatski je radnik najskuplji na svijetu. Porezi odnesu između 54,8 i 57,3 posto od svote namijenjene plaćama, ovisno o tome da li je obračun radio ljevičar ili desničar. S druge strane, prema analizama koje je nedavno objavila Hrvatska udruga poslodavaca, naš radnik je najmanje prisutan na poslu u Evropi, a drugi smo na svijetu u toj specifičnoj disciplini, odmah iza Kameruna. Precizne statistike naših poslodavaca navode prosječno 30 dana godišnjeg odmora, 13 dana blagdana, 7 dana raznih izbivanja za osobne potrebe, 9,4 dana bolovanja… I skupi se 60-ak dana. A i kad smo na poslu, efektivno odradimo prosječno 4 sata i 28 minuta. Tako, naime, tvrde i analize Svjetske banke, kojima čovjek može i ne mora vjerovati, ali i hrvatski mediji, kojima čovjek apsolutno mora vjerovati.

A i inače smo narod rekordera. Nas 4,5 milijuna duguje svijetu oko 42 milijarde eura pa se s ponosom možemo pohvaliti kako spadamo u one malobrojne nacije čiji dug nadmašuje jednogodišnji BDP. Rekorderi smo i po broju državnih službenika na tisuću stanovnika. Imamo veći broj registriranih ratnika negoli Napoleon u svojoj vojni na Rusiju, u svjetskom smo vrhu i po postotku novca koji nestaje u procesima javnih nabava, imamo natprosječan broj ministarstava, o našoj upravnoj podjeli ispredaju se legende, imamo veći broj gradova od Njemačke, veći broj županija od Rusije…

Ništa od toga nije se dogodilo preko noći. Sve to smo mi postigli mukom i nadljudskim naporima. Iza tih postignuća stoje ponajbolje glave. A da bismo cijelu tu strukturu zadržali, osim političke volje treba nam i novaca kojih u našoj domovini više nema. „Trebaju nam inozemne investicije“, tvrdio je učestalo do srpnja 2009. naš dotadašnji premijer dr. Ivo Sanader. Potvrđivao je to nakon prošlogodišnjeg srpnja i ministar Šuker i novoizabrana predsjednica Vlade, pa i sam predsjednik države, a s tim se složilo i onih nekoliko istaknutijih opozicionara koji su zainteresirani za ekonomiju poput Linića, Čačića i Jurčića (ostale oporbenjake ekonomija ne zanima; oni su preokupirani važnijim nacionalnim temama). Uglavnom, ako je ikad u novijoj hrvatskoj povijesti postojao konsenzus ljevice i desnice oko bilo čega, bilo je to da nas samo inozemne investicije mogu izvući iz gabule.

Čovjek ne može ne upitati se kako bi trebao izgledati idealni inozemni investitor koji bi dragovoljno uložio svoj novac u prezaduženu zemlju s najvećim porezima na svijetu, čije temelje trese korupcija, s parafiskalnim nametima za koje nikad nitko nije čuo ali koje će zato morati plaćati, sa skupom i neefikasnom radnom snagom, ogromnim birokratskim aparatom, u pogone koji neće raditi dva mjeseca godišnje… Osim što bi naš financijski spasitelj trebao biti silno bogat, trebao bi biti i dovoljno dobrohotan pa ne postavljati suvišna pitanja, ne petljati se u naše interne stvari koje ionako ne razumije, morao bi imati razumijevanja za naš ukupan povijesno-politički kontekst. Dakako, snatre naši političari, bi bilo poželjno da investitor bude Hrvat i rimokatolik, mada to nije neophodan uvjet, iako, ruku na srce, ne bismo mi primili novce baš od svakoga.

Gdje i kako iskopati takvog specijalnog investitora? Najjednostavniji način je pronaći ih preko oglasa. Raspišemo, recimo, oglas u relevantnim svjetskim medijima kojim zatražimo sve bogate idiote da nam se hitno jave kako bismo im iznijeli naše zanimljive financijske ponude. Drugi primjereni način bio bi da naše obavještajne službe počnu sustavno opservirati ludnice namijenjene bogatoj klijenteli diljem svijeta i čim uoče da je u neke umobolnicu dospio neki potencijalni investitor treba mu pristupiti i nagovoriti ga na investicije (ako slučajno ne pristane, treba ga mučiti dok ne pristane). Treći način bi bio intenzivna međunarodna suradnja s institucijama koje skrbe o psihički poremećenim osobama diljem svijeta i među njima otkrivati one koji na bankovnom računu imaju preko 10 milijuna eura tj. koji su kvalificirani za specijalnog inozemnog investitora. Nakon što ih uočimo, investitore bi trebalo domamiti u Hrvatsku svim raspoloživim sredstvima: obećati im gomile sladoleda, čokolade, šarene perlice, danonoćno igranje vlakićima i vodenim bojama, atraktivne tete koje će ih čuvati, paziti i maziti te neograničeno gledanje crtića, sve dok ne potpišu ponuđene investicijske programe i ne obavežu se da će ostati u zemlji dokle god imaju novaca na računu. Nakon toga, na odlasku im udijelimo kolajnu pa mogu slobodno ići kud ih noge nose. A mi se u međuvremenu bacimo na potragu za novim investitorima. Jer, samo nas ozbiljnije investicije mogu izvući iz problema. A investicije će nam donijeti investitori. Specijalni investitori. Samo za nas.

24.01.2010. u 13:58 • 2 KomentaraPrint#^

subota, 09.01.2010.

Kako spasiti domovinu?





Kada nas potapa kriza prilično je važno držati glavu iznad vode. Zapravo, malo je toga što još možemo poduzeti. Prodaja obiteljskog srebra? Kojeg srebra? Telekomunikacije? Prodano! Nafta? Prodano! Turizam? Prodano! Banke? Prodano! Prehrambena industrija? Prodano! Mediji? Prodano! Farmaceutika? Prodano! Grupe vrhunskih hrvatskih makroekonomista već mjesecima razbija glavu pitanjem: što bismo još mogli prodati?

Ugledni hrvatski kralj Ladislav Napuljski je 1409. godine prodao Dalmaciju. Mlečanima. Poslovni poduhvat tadašnjeg najvišeg hrvatskog dužnosnika koji je ušao u povijesne udžbenike započeo je Ladislavovom ponudom Dalmacije po cijeni od 300 tisuća dukata (u današnjoj protuvrijednosti cca. 85 milijardi eura). Mlečani su mu odgovorili kako je Dalmacija opustošena ratom, da još dugo neće donositi profit te su ponudili 100 tisuća dukata (današnjih 28,3 milijardi eura), plaćeno u četiri obroka, od kojih bi prvi dospio na naplatu odmah, a ostali kroz naredne tri godine. Duboko svjestan kompleksnog vanjsko-političkog okruženja, deficita platne bilance, smanjenog BDP-a i potrebe euroatlantskih integracija, Ladislav je spustio cijenu na 200 tisuća, a kako nije dobio željeni odgovor inozemnih investitora, na 150 tisuća dukata. Koristeći globalnu recesiju Mlečani su pokušali sniziti cijenu na 60-tak tisuća, dukata, na što je im Ladislav odlučno poručio da on voli svoju domovinu i da ne želi trgovati teritorijem nauštrb nacionalnog interesa pa su mu Mlečani pritisnuti njegovim argumentima konačno isplatili 100 tisuća dukata i postali vlasnici Dalmacije.

Budući da je danas Dalmacija razvijenija nego što je bila početkom 15. stoljeća, da ima više stanovnika nego tada te da su cijene nekretnina bez obzira na trenutačni pad, u skokovitom usponu tijekom posljednja dva stoljeća, za Dalmaciju bi se mogao izvući puno veći iznos. Da ne spominjemo 1.244. otoka, od toga 47 nastanjenih, čisto more, netaknutu prirodu, srdačan i gostoljubiv narod, masline, sunce… Uz to, za razliku od vremena Ladislava Napuljskog, danas bi zbog globaliziranog tržišta vjerojatno bio veći broj zainteresiranih kupaca što bi, logikom ponude-potražnje, povoljno utjecalo na cijenu.

Svojedobni apel grupe intelektualaca za prodaju Brijuna (oni ionako nikad nisu pripadali narodu) kako bi se vratili državni dugovi, naišao je na opću osudu neupućene javnosti koja je branila ''teritorijalni integritet'' otočja kojem tijekom posljednjeg stoljeća nije mogao ni prismrditi običan čovjek.

Gledajući interese domicilnog stanovništva Dalmacije, ova bi prodaja, pod pretpostavkom da im se to priopći, djelovala blagotvorno. S jedne strane, ne bi se dogodilo ništa što bi bitno utjecalo na njih: sunce bi i dalje izlazilo, ribe bi i dalje bilo sve manje, HTV bi i dalje emitirala svoje regionalni program, a oni bi do mile volje mogli pjevati klapske popijevke i naganjati strane turistkinje. S druge strane, Dalmatinci bi se nakon ovakve financijske transakcije automatski našli u Europskoj uniji, dobili bi konvertibilnu valutu, povećala bi im se razina socijalne zaštite, radnih prava, nosili bi samo Benetton i najfinije talijanske mokasine, i, što je najvažnije - dobili bi trajektnih linija koliko im srce ište. No zato bi ostatak Hrvatske mogao ne samo otplatiti sve dugove, i državne i privatne, već pri tome još i fenomenalno gospodarski prosperirao (trošenje nam ide jako dobro). Kroz godinu, dvije, našli bi se u Europskoj uniji gdje granice više nisu bitne pa bismo se do mile volje, ako bi nam do toga stalo, mogli ponovno ujedinjavati s Dalmacijom. Uostalom, ni prodaja Ladislava Napuljskog nije proizvela apsolutno nikakve dugoročne štetne posljedice: Dalmacija je i nakon njegove povijesne transakcije opet pripala Hrvatskoj, a genijalni je državnik pri tome odlično zaradio.

09.01.2010. u 22:14 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 03.01.2010.

Zašto je otišao dr. Ivo Sanader?

Image Hosted by ImageShack.us


Svatko ima neku tajnu strast. Moj prijatelj specijalac, koji mrtav-hladan može zašorat 5 krkana koji mu duguju novce, skuplja značke, profesorica koja me je godinama uvodila u tajne društvenih istraživanja bila je svjetski ekspert za zahode i posjedovala ogromnu zbirku artefakata koji se odnose na povijest vršenja nužne, a ja od malih nogu skupljam sve što se odnosi na neidentificirane leteće objekte i utjecaj vanzemaljskih civilizacija na život na zemlji. Naime, vrlo rano sam došla do zaključka kako postoji cijeli niz stvari na koje jednostavno nemamo odgovore i bez obzira na trud što ga ulažemo u njihovo traženje, do njih nikada nećemo doći. Recimo, kako će Hrvatska u dogledno vrijeme vratiti svoje dugove, zašto smo godinama stvarali sustav u kojem je broj umirovljenika veći od broja zaposlenih, ili kako privući inozemne investitore u zemlju s najvišim porezima na svijetu? No onog trenutka kad u te nemoguće jednadžbe uključimo intervenciju vanzemaljskih civilizacija i NLO-a, savršeno logični odgovori nam se nameću sami od sebe.

Kad čovjek uoči čudesnu koincidenciju između pojačanih aktivnosti NLO tog 1. srpnja o. g. upravo na dan kada je bivši premijer dr. Ivo Sanader u prilično dramatičnim okolnostima podnio ostavku, na svjetlo dana su se počeli probijati djelići zapanjujućeg mozaika: dvije plamteće lopte su uočene iznad Nijagarinih slapova i Ontarija, bračni par Prior iz Welwyn Garden Cityja u Hertforshireu je tog dana fotografirao nepoznati leteći objekt iznad svoje kuće, 45-godišnju Marthu K. iz mjesta Rovaniemi u Finskoj oteli su vanzemaljci u letjelici sličnoj cigari i držali je zarobljenu 3 dana nakon čega su je ostavili na obali obližnjeg jezera, posjetitelji s neba su, prema dojavi mjesne policije, ukrali dvije krave i jednu ovcu u Keniji… O svemu što se tog 1. srpnja događalo na nebu iznad nas svjedoči ni manje ni više nego 318 različitih izvještaja diljem planeta. Na kraju krajeva, zar je slučajno da je upravo toga dana britansko Ministarstvo obrane, zbog navodne uštede od 44 tisuće funti, dokinulo ''Plavu telefonsku liniju'' na koju su građani Ujedinjenog Kraljevstva od 1959. godine mogli prijavljivati neidentificirane leteće objekte i sve ostale podatke koji su im bili poznati o vanzemaljskim civilizacijama. Predsjednik Obama je samo par dana ranije definitivno odbio prijedlog UFO galaktičke konfederacije iz Clevlanda da objavi sve podatke o kontaktima Vlade SAD-a s drugim civilizacijama. Drugim riječima, očigledno je da su vanzemaljcima postigli sa zemaljskim velesilama trajni sporazum o diskreciji pa više nije bilo potrebno da premijer Sanader ostane na svojoj dotadašnjoj zemaljskoj dužnosti.

Već dugo vjerujem kako je izvjestan broj hrvatskih dužnosnika vanzemaljskog porijekla. Do tog sam zaključka došla pažljivim promatranjem. Kao prvo, riječ je o ljudima koji vuku poteze što su običnim stanovnicima zemaljske kugle totalno nedokučivi. Kao drugo, njihove odluke su dalekosežne pa sežu i po stoljeće, dva ispred našeg vremena, a njihovim će se odgonetanjem baviti generacije i generacije Hrvata u 22. i 23. stoljeću. Kao treće, možemo uočiti kako je riječ o nadljudskim, univerzalnim umovima koji imaju superiorni, nadzemaljski uvid u doslovce sve ljudske djelatnosti u širokoj lepezi od ekonomije, politike, povijesti i filozofije do zemljoradnje, trgovine, prava, pomorstva, energetike, umjetnosti. Nema te stvari na kugli zemaljskoj koju oni ne znaju. Tako nešto žene ne rađaju. A dr. Ivo Sanader, donedavni hrvatski premijer, bio je njihov najistaknutiji predstavnik. Frontman. Kad bolje promislimo postat će nam savršeno jasno kako on nikad nije bio od ovog svijeta. Definitivno je bio onostran. Bila sam silno ponosna kad bih ga gledala na televiziji kako superiorno pliva među svim onim tromim reptilima iz EU. To šarmantno. To zgodno. To inteligentno. To elokventno. Odavno sam prepoznala njegov nostalgični pogled uperen u beskrajna nebeska prostranstva. A onda je 1. srpnja došao trenutak njegovog konačnog oslobođenja od zemaljskih okova, porukom iz neke daleke galaksije: ''Ivo, ne moraš više vršiti odgovorne dužnosti među zemljanima. Slobodan si!'' I on je odletio strelovitom brzinom kao što je i doletio. Letećim tanjurom. Ravno u legendu.

03.01.2010. u 00:09 • 24 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se