Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 17.10.2009.

Optimizam

Image Hosted by ImageShack.us


Već nekoliko dana ležim u bolnici i intenzivno razmišljam: kako sročiti tekst koji će zračiti optimizmom, koji će čitatelja nadahnuti nacionalnim ponosom i vinuti mu duh do sfera čistog optimizma. Googlam po glavi: optimistički sadržaji…. optimistički sadržaji….

Dakle, gospodarstvo definitivno ne. Politika? Ma dajte molim vas. Kriminal? Ne dolazi u obzir! Pa to je sublimirani pesimizam. Ali bar onaj sitan, politički inokosan kriminal - kokošarenje, krađe bicikla, obijanje trafika? U suzbijanju tih pojavnih oblika korupcije i organiziranog kriminala polučili smo značajne uspjehe. Ne! Kod nas sitni kriminalci ne mogu postići društveni respekt, osvojiti vlast. Naš narod voli samo uspješne ljude. A kultura…? Razvališ, recimo, optimistički tekst o 33. gudačkom kvartetu u D-duru, op. 33 br. 6 Josepha Haydna. Je, baš. Pa nismo u Norveškoj. Već i samo postojanje kulturnih rubrika namijenjenih isključivo degeneriranim sunarodnjacima koji se prave važni, prosječan građanin doživljava kao čistu provokaciju. Domovina nam je u govnima, a vi bi gudili. Uz to, kulturne rubrike u domaćim medija se smanjuju dinamikom 10 posto godišnje, pa će za par godina sasvim nestati, kao što su nestala repata djeca i ona s tri para prsnih bradavica. A da pišem o sportu? Daj, molim te. Navijačke horde, naganjanje Mamića po Temišvaru, izgradnja sportskih dvorana, podmićeni suci, zamračena lova, sačekuše za sportske biznismene, mutni transferi igrača. Uz to, zar nisam rekla da o politici i kriminalu neću pisati? O znanosti? Je, je. Baš si našla crkvu gdje ćeš se Bogu pomolit. Više bi čitatelja imala na napišeš traktat o Vizigotima na kineskom.

S druge strane, kad čovjek bolje razmisli, sve zapravo ovisi o perspektivi, diskursu iz koje netko nastoji sagledati relevantne pojave. Ako je, recimo, danas prosječan građanin čim se rodi dužan 120 tisuća kuna, zar to nije optimistička činjenica u odnosu na procjenu da bi već za godinu dana, koncem 2010. godine, taj dug mogao narasti na 123 tisuće po novorođenčetu? Ili, uzmimo još jedan dodatni razlog za optimizam: naš trenutni vanjski dug iznosi samo 40 milijardi eura što je, budimo realni, rekao bi Kazo, puno, puno niže od onog za godinu dana. A da ne se ne spomenemo deficita tekućeg računa platne bilance koji raste, izračunale su neke ekonomske picajzle, oko 37,5 posto godišnje pa sad iznosi oko 4,45 milijardi eura. Već slijedeće godine, kada će dosegnuti 6,11 milijardi eura, sa sjetom ćemo se prisjećati zlatne 2009. godine kao našeg Periklovog doba. Umirovljenici će u parku između dva komando-pohoda na kante za smeće, drhtavim glasom evocirati uspomene na 2009. kad je prosječna mirovina iznosila 2.172 kune: ''Eh, to ti je bio život. Uđeš u dućan pun love i dobaciš prodavačici – gospođo, dajte mi 2 jogurta!''

Uzmimo još jedan primjer: broj zaposlenih u industrijskom sektoru danas je oko 10 posto veći u odnosu na broj zaposlenih naredne godine. Zar tih 10 posto koji danas još uvijek rade i primaju plaću nemaju razloga za optimizam? Da ne spominjemo razloge za zadovoljstvo zaposlenih u proizvodnji gotovih metalnih proizvoda, čiji će se broj u slijedećih godinu dana, do listopada 2010., pasti za 13,2 posto. Proizvođači tekstila trebali bi po cijele dane tulumariti od sreće jer će ih tek u narednoj godini 8,6 posto ostati bez posla. Danas tih 8,6 posto radi, prima plaću, pristojno živi. U proizvodnji prijevoznih sredstava broj zaposlenih će se prema procjenama stručnjaka do 2010. smanjiti za 28,1 posto. Za nekoliko godina zbog poskupljenja zdravstvenih usluga i povećanja broja socijalno ugroženih nestat će gužvi koje po bolnicama i ambulantama stvaraju pacijenti. Ruku na srce, u koji god društveni segment čovjek zagrebe, nađe razloga za optimizam.

Umirovljena 72-godišnja učiteljica iz susjedne sobe pita me smije li doći k meni na televiziju. S neskrivenim divljenjem gleda moj tzv. bolnički apartman i medicinsku opremu koju dnevno doplaćujem iznosom otprilike jednakim njenoj mjesečnoj mirovini. Ona je čekala 7,5 mjeseci svoje mjesto u bolnici. Iako bih trebala osjećati ponos i optimizam što sam u našem društvenom peradarniku osvojila više mjesto u hranidbenom lancu (da mogu, cijelom bi mom katu platila bolničke apartmane) ne mogu dosegnuti te osjećaje. Osjećam jedino sram. Šuljam se po hodnicima da me ne vide. Trudim se, napinjem, al' mi ne ide. Bit će da nismo svi sazdani od optimističkog materijala.

17.10.2009. u 20:18 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.