Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 05.09.2009.

Kako je govorio Robert Mugabe

Kad čovjek zrelo razmisli, hrvatski problemi i nisu baš tako veliki. Izuzmemo li ekonomiju i nestašicu novca, sve ostalo je manje-više u redu. Zemlja nam je najljepša na svijetu, naši su ljudi najpametniji, naše žene imaju najčvršće grudi a muškarci najveće penise, regionalna smo vojna velesila, zrak je relativno čist, imamo vode koliko hoćemo, naša polja su plodna, stoka u našim štalama napreduje, nema kuge ni raznih boleština… Riječju, toliko razloga za sreću, a opet, gdje se god okreneš – depresija, jad, prigovaranja, nezadovoljstvo. I sve to samo zbog novca.

Image Hosted by ImageShack.us



Veliki afrički državnik Robert Mugabe, predsjednik Zimbabvea, riješio je sličnu ekonomsku zavrzlamu na savršeno jednostavan i logičan način. Unutrašnjim dugovima je doskočio doštampavanjem novca. Državni službenici, vojska i policija plaćani su novim novčanicama, sve dotle dok su se ti šareni papirići još jedva i mogli zvati novcem. Opće je poznato, kada je taj najznačajniji sloj u državi plaćen i zadovoljan, sve je u redu. Iako je ubrzo u zemlji inflacija prešla granicu od 100 posto dnevno, nitko Mugabeu nije mogao prigovoriti kako nije poštovao sve preuzete obaveze. Svi su dobili upravo onoliko koliko je bilo dogovoreno – i sindikati, i socijalni partneri, i vojska i policija i zdravstvo. Dapače, redovito su im isplaćivani i znatno veći iznosi od dogovorenih, što je, dakako, bio dodatni znak upravo ekscentrične dobrohotnosti gospodina predsjednika. Vanjske dugove je Robert Mugabe riješio na jednako briljantan način kao što istaknuti hrvatski biznismen i stranački dužnosnik Darko Jurišić rješava svoje financijske dubioze – izjavom da nema novca i da više neće plaćati svoje dugove. I dok su ekonomski teoretičari glavu razbijali pitanjem može li država uopće bankrotirati, što bi i kako trebalo ući u stečajnu masu Zimbabvea, predsjednik Mugabe je mirno nastavio vladati, poručivši svojim međunarodnim vjerovnicima: ''Ma možete mi pljunut pod prozor''.

Zašto taj primjer ne bi mogla slijediti i Hrvatska? Zaduživat se gdje god je to još moguće, potom doštampavat novce i njima plaćat državni aparat i onda, nakon godinu, dvije, lijepo proglasiti bankrot? Doista, zašto ne? Strah od stečaja države uglavnom šire neupućeni nacionalni romantičari, isti oni koji su nam svojevremeno propovijedali o ''hrvatskoj strojnici na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu'' (Bože dragi, kako to danas zvuči komično). Banke ionako odavno nisu hrvatske, naftnu industriju smo prodali, ni trgovački lanci nisu u našim rukama, prodali smo željezare, komade obale, tvornice, telekomunikacije, hotele, farmaceutsku industriju, ceste… I što se dogodilo? Nije se dogodilo ništa. Živi smo, zdravi, uživamo u životu i suverenitetu. Kako je to moguće? Jednostavno zato jer to nikad nije ni bilo naše. Ako smo mi to možda i osjećali kao svoje, krivo smo osjećali. Moj je kompjutor na kojem pišem, moj je stan u kojem živim, ali Jadransko more ili Slavonija nisu moji, niti su ikad bili (da jesu, već bi ih odavno prodala). Slijedom iste logike, što bi se dogodilo da, danas-sutra, Velebit, Banski dvori ili zgrada HNK pripadnu, primjerice, bogatim Nijemcima? Apsolutno ništa. Ne bi oni to uzeli i odnijeli u Njemačku. To je nemoguće i sasvim neisplativo. Ostalo bi to i dalje ovdje. I dalje bismo odlazili u HNK, šetali Velebitom i uživali u hladovini Banskih dvora, samo što to više ne bismo plaćali sadašnjem već nekom budućem vlasniku. Uz to, primjena Mugabeovog poučka znatno bi relaksirala političke odnose u zemlji, optimizam bi porastao, ljudi bi bili sretni i veseli, a našom bi domovinom, narednih godinu, dvije, potekli med i mlijeko.

05.09.2009. u 17:07 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.