PRVI STIHOVI
Pjesme koje nosim u duši
Mehmedalija Mak Dizdar:
MODRA RIJEKA
Niko ne zna gdje je ona
Malo znano al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I jos huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih
preko gloga preko drače
preko žege preko stege
preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset
i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače
gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga
I još buđe i još luđe
Iza uma
iza boga
ima jedna modra rijeka
široka je duboka je
sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest
o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna
ima jedna modra rijeka
ima jedna modra rijeka
valja nama preko rijeke
Pablo Neruda:
NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.
Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
No mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
A ovo posljednji stihovi koje za nju pišem.
Vesna Parun:
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
MOJI
XXX
Osjećam
Večeras tako podatna i meka sam
ko glina što čeka vješte ruke vajara
a muk i hladnoća ispunjavaju sobu i mene svu
i jedino žar cigarete i ulična svjetiljka
razbijaju tamu što me pokriva
i u koju tonem
neupotrijebljena.
Znam
Večeras tak očajno željna sam
kao rahla zemlja s proljeća što čeka svog orača
a samoća jedino prožima me svu
I tmina sva u meni što se širi
voljna ploda je i topla je
a jalova
napuštena.
Šutim
A krik neba kroz utrobu moju odjekuje
Ko plač djeteta što toplinu žene još nosi
grč očaja i čežnje teške mozak mi koči
a krv što noćas vrije ublažit se mora
i želja i podatnost ona u meni što je žena
jeca odjekom u tami
neiskorištena
XXX
Noć punog mjeseca
Misli u jatima prolijeću
Halucinacija
Ili san
Ili je to isto
Postelja za dvoje
Ti si tu
I ja
Govoriš neke nerazumljive riječi
Ljubiš me u rame
Padam u ponor besvijesti
Padam i budim se
Ledeno ništa pored mene
Sjenke punog mjeseca
I soba puna utvara
San ili halucinacija ili stvarnost
Gubim se u tvom pogledu
Zagrljaj me svu skriva
Tvoje ruke vajaju jednu ženu
Rastem do najviše zvijezde
Vraćam se iz ponora sna
Oko mene je tama
Pustoš
Puni mjesec je s one strane neba
Nema sjenki
Ni halucinacija
Ni sna
Ti zapravo i ne postojiš
Ili si otišao s punim mjesecom tamo
U daljine
Do slijedećeg punog mjeseca
U prozoru moje sobe
OPORUKA
Da mogu birati
Vrijeme, mjesto i način svoje smrti
Biram smrt u tvome naručju
Od sreće
U noći poput ove
I biću najsretnija duša
Koja je ikada stala pred čuvara
nebeskih vrata
VJENČANJE
Pod svodovima nebeske katedrale
Noćas prisežem na vjernost pred zvijezdama
Obećavam
Moja duša pripada samo tebi
Moj razum pozna samo tebe
Moje tijelo ne zna za drugo do tvoga
Neka mi noćno nebo bude svjedokom
Tvoja sam žena do kraja vremena
SMISAO
Kada kažem preživjeću
Mislim na oklop u grudima
I na kužne rane
Koje štite od svijeta
MAŠKARADA
Zamagljen pogled i drhtave ruke
Prsa mi razdire kašalj
Jedna od mnogih kriza sredovječnosti
Liječenje alkoholom i nikotinom
Titravi ekran kompjutera
Pokušaj zaustavljanja vremena
Julija i Lolita
Djevojčica s provincijskih ulica
Čekaju da skinu masku
MY WAY
Ravno do dna
slobodnim padom
Kroz beskraj
Vakuum
KRAJ
Minuta kao život
dvije rečenice i kraj
Duša umrla
Tijelo preslabo
Ne plače se za onim što nikada nije ni postojalo
ILUZIJA
Život umotan u tamnoplavi baršuni bijeli saten.
Tijelo uzdrhtalo pod zvijezdama0
Ubrzan dah i drhtavo srce
Zamišljam oči neznane boje
Usne bez okusa i lice bez obličja
Ruke mi se tresu i prsti su drveni
Električni impulsi
Deklaracija o ljubavi
Jecaj bez glasa nosi iluziju
Samoća zimske noći vara razum
ŽIVOT
Podignem slušalicu i čujem glas
Budi dobra i učini mi ovo
ili ono
Dignem pogled i pred sobom vidim lik
Moraš učiniti
ili
tvoja je obaveza
Ili
dužna si zbog svega što se čini za tebe
Kada progovorim
čujem tuđi glas
Ti nemaš što govoriti
Ti nisi tu da pričaš
Nemaš šta ni misliti
Tvoja glava
Tebi ne pripadaju
Ovo nije vojska
Ovo nije drill
ovo je život
A tvoj život
nije tvoj
Ženo
OŽIVLJAVANJE
Kad si me povrijedio, prevario i odlučio otići
spremila sam srce u suhu, hladnu i mračnu prostoriju.
Dva puta sam okrenula ključ i predala ga u tvoje ruke.
Ne želim te nikada više vidjeti
niti čuti za tebe
ali, molim te,
vrati mi ključ od srca.
Netko je došao i svojom toplom dušom
želi vratiti život uvenulom cvijetu
NASTAVAK
Pećina u kojoj smo zatočeni
Ozlijeđeni
prividno ravnodušni
Izolirani
i opsjednuti dilemom
jesu li sretni oni
što su ostali na drugoj strani
OČAJ
Snivam o snovima koje smo sanjali
U snenim praskozorjima
Kada nam sam nije htio na oči
SAMOĆA
Slušam te
a ne čujem tvoj glas.
Gledam u tvoje oči
a ne vidim odraz zvijezda.
Dodirujem tvoje tijelo
a ne osjetim tvoje bilo.
Osjetim hladnoću oko tijela
A pored mene u krevetu je ništavilo
PRAZNINA
Bez spavaćice i bez kaputa
Bez krova i bez kreveta
Bez titule i bez snova
Bez smisla i imena
Bez tijela
Bez tebe
VARALICA
Smij se,
Smije se jače.
Gledaju te poltroni, licemjeri i mediokriteti.
Zavide ti na tvom iskrenom pogledu,
širokom osmijehu,
nevinom izgledu.
Čekaju tvoj pogrešan korak a ne nadaju se.
Smij se
Samo ti znaš istinu
NO TITLE
Preskačeš preko svoje sjene
Spotičeš se
Padaš
ja sam čovjek bez sjene
Zavidiš mome ispraznom životu
SAN
Dok mi tijelo drhti
Zagrijava ga toplina
Nečija ruka poništava razum
Tijelo se grči
Ne budim se
BEZUMLJE
Jezik
Jezik i ruka
Jezik i ruka i vatra
Nema uma
Još jedna žrtva besmislene igre
NOĆAS
Ležim u mraku, tiho
Uz laganu glazbu.
Ne vidim te i ne čujem
Samo moje tijelo osjeti.
Prilaziš mi, otvaram se prema tebi
Primam sunčevu svjetlost
Na oltaru strasti
UKRATKO
Do smrti i nazad
laž bez kraja
istina na početku
POSLIJE
Riječi neizgovorene na rastanku
Nepostavljena pitanja narastaju do sumnje
Nagrizaju snove o sreći
Nedostignuta budućnost vene u pustoši
Beskrajna osamljena noć
NALIČJE
Još jedan prekrasan dan.
Proljeće stiže.
Otvori oči i pogledaj oko sebe.
Sunčeva svjetlost boli.
Srce zakrpaj koncem krvave boje.
Dušu okreni na svjetliju stranu.
Dijelove koji otpadnu
Umotaj dobro u zaštitnu foliju i zakopaj duboko u smeće.
Pronađi masku sa širokim osmjehom
i toplim pogledom.
Naštimaj smijeh na glasno i veselo
priključi se živima u još jednom lijepom danu.
Zatvori lijes za sobom
da se smrad boli ne raširi.
Priključi se životu punom ljepote.
STRAH
Vidjela sam dugu i poželjela protrčati ispod nje.
Uplašila me pomisao da ću te tako prepustiti drugoj ženi.
Oblak je skrio sunce.
Moj strah je izbrisao dugu.
SUDBINA
Umrijeću u jednoj od onih noći
kada si daleko od mene.
Vakuum isisava dušu
i do jutra ostaje samo prazna školjka
iz koje je biser ukraden.
Sokovi i slast ženskog tijela presahnjuju
boreći se sa neutaženom glađu za tvojim tijelom.
Ostaje samo okus žuči i pelina u ustima.
Umrijeću u jednoj od onih noći
kada si s njom
XXX
Ljubiš cvijet
Crven i ružičast
jezikom lagano dodiruješ dubine
ispijaš slatki sok
latice se šire prema tebi
ekstaza ljubavi pčele i cvijeta
NASTANAK
Gorim
Vatra iznutra sagorijeva
Tijelo mi nestaje u dimu
Hrpica pepela čeka da uzmeš moju vlagu
I svojim rukama umijesiš glineni kip
Stvaraš ponovo tijelo ljubavi
POČETAK
Duša mi je otišla ravno u pakao
Kada sam se utopila u zelenilu pogleda.
Ruke se tresu
tijelo posustaje
um se muti
pogled tamni od strasti.
Sile mraka odnesoše mi srce
NE
Ne ostavljaj me noćas
Dok me tijelo boli
Duša plače bez riječi
Trebam tvoje nježnosti
Slatka tepanja
Snove s tobom
Slušam noćnu glazbu
Ne želim biti sama
POZIV
Tvoje tijelo je daleko od moga
Javi se
Cigareta u pepeljari izgara
Dim izvodi piruete u zraku
Tvoj lik živi u mojim mislima
Srce mi drhti
Javi se
Ne podnosim daljinu što nas dijeli
Ne podnosim vrijeme koje odlazi
Ne podnosim osamljeničke noći
Ne podnosim svoj prazan krevet
Javi se
TLAPNJA
Mogla bih pobjeći!
Uzeti svoj napukli život i sakriti se
kao svaka uplašena životinja
prije nego što se raspadnem u neprepoznatljive komade.
Mogu ostati!
Sačekati da netko te krhotine koje su se zvale- ja
razbaca svuda po svijetu
i da ostanu samo krv, suze i bol.
Mogu se boriti!
Dignuti glavu i boriti se za ono što smatram svojim
A onda
Poražena ali dignute glave
Nestati bez traga.
Mogla bih!!!!
ISTINA
Dan kad sam te dobila
Bio je i dan kad sam te počela gubiti.
Sve želje, htijenja i dijela
Sve to nije dovoljno da poništi životne činjenice
Za ljubav koja se sastoji od ukradenih trenutaka
Nema mjesta u stvarnom svijetu
Iluzija savršenstva nije stvarnija od duge.
Samo srce vidi stvarnost
u nečemu što ne postoji
XXX
Pusti me da patim
Jako sam dobra u tome
I ide mi od ruke
Svaki osmjeh s tobom
Zapečaćen je suzama
Pusti me da plačem
I ne govori da ne voliš ženske suze
Ni ja ne volim tvoje odlaske
A ti si tako dobar u tome
PENELOPE
Vjerne žene čekaju svoje putnike
umorne borce
ratnike- heroje.
Vjerne žene samuju dane svog života
dok heroji skupljaju suvenire
i spavaju na lovorikama.
Vjerne žene umiru
osluškujući počasne salve u daljini.
Nitko nikada nije znao za njihovo postojanje
LA FAMME
Evo mene, stigla sam.
Tu sam sada.
Žena- ratnik,
borac iz bitaka
Znojnih i krvavih,
heroj sa frontova bezimenih
i onih koji se pamte.
Prvoborac za pravu stvar
Odvažna, jaka i neustrašiva
veteranka iz borbe za sve ciljeve.
Stigla sam sada.
Evo me
tu sam
bespomoćna
pred strašnim sudom
osjećaja
RED
Mali, slabi, ozlijeđeni
Zatočeni
Sva bijeda svijeta
Mala
I ona neizreciva
Vama su duševna hrana
Poticaj.
Jutro koje započne sa prstom u nečijoj rani
Vama je razlog za ustajanje
Razlog za život
Svrha postojanja.
Smisao života svodi se na samo jedno
Povrijedi
Uplaši
Ponizi
Što više nesreće i tuge
I vaši su životi ispunjeniji.
Niti sile prirode
Niti strah od boga kojem se molite
Ne sprječavaju vas i ne zaustavljaju.
Zar da i ja budem vašom žrtvom
PISMO
Smeta li ti što je bio samnom?
Znaš li, uopće
Ili vjeruješ?
Da li ti dušu pritišću njegove laži
Ili živiš mirno, u neznanju
Ili ne mariš?
Da li bi te zabolilo da ti pričam
I ekstazi do koje me dovede
O nježnim i slatkim tepanjima
O visinama koje mi je pokazao?
Da li ti smetaju moji tragovi na njegovom tijelu?
Da li sam ti uopće važna?
Jer
Na koncu konaca
On se tebi vrati
Legne uz tebe
Miran i zadovoljan
I utone u san!!!!
EPILOG
Nose me stari stihovi
I ritmovi
Glazba izgubljene duše
Noćna lampa proždire tijelo
Krevet se trese u ritmu plamena
Ludilo oaze u pustinji
Tišina vodi ljubav sa mojim mislima
Vrhunac samoće se diže do sunčevog sjaja
Očne zjenice mi proždire bljesak tvoga imena
Tijelo odlazi
Gubi se
XXX
Zamišljam puteve kojim hodaš
i pratim tvoj trag.
Zamišljam miris tvoga tijela
i njušim zrak tražeći ga.
Kao mlada zvjerka odvojena od svog legla
Izgubljena sam bez tebe
ZA KRAJ
Odlazim!
Vrijedi li dolaziti?
Odlazim!
Treba li nam dug i tužan oproštaj?
Odlazim!
Da li se prekida film započet greškom?
Odlazim!
Da li je sreća otišla i prije nego je došla?
Odlazim!
Da li postoji spokoj za kojim čeznem?
Odlazim!
Želim da je ovo zadnji put!
Odlazim
Vratiću se kada odlazaka više ne bude!