ja3

utorak, 06.06.2006.

(ne)pisanje

nekada sam znao baš lijepo pisati. znao sam složiti rečenicu tako da meni bude lijepa, a onda se sviđala i drugima. znao sam i o čemu pisati, znao sam maštati i znao sam ispričati ono što mi moja mašta govori. međutim, moj ego se urotio s mojim kukavičlukom i bilo me je strah rekacije drugih na ono što sam napisao pa sam izbrao linija manjeg otpora: jednostavno nisam pisao nego sam uživao u tome što navodno znam pisati. malo bolesno hranjenje ega, lažno hranjenje ega zasnovano na prošlosti, bez hrabrosti da se napravi nešto novo. istovremeno, sve sam manje čitao knjige, pa sam na faksu počeo čitati loše stručne prijevode, često na (lošoj) ekavici i tu se negdje pomalo izgubio moj osjećaj za pisanu riječ.

danas ne znam pisati ili barem nisam sretan s time kako pišem. kada želim izraziti neku misao, pogotovo ako je kompleksnija, to mi ne ide glatko. zna me mučiti i pravopis na mjestima na kojima me nikada prije nije mučio, a najgore je što mi ništa što napišem ne zvuči dobro. već nekoliko godina piskaram za jedne novine o stvarima za koje zapravo nisam kompetentan pa sam upao u zamku engleskih fraza i ponavljanja ustaljenih shema koje automatski padaju na papir, a svaki put sve ispraznije i gluplje zvuče. što je najgore, umjesto da učinim nešto i potrudim se promijeniti nešto u mom pisanju, ja tonem sve dublje i sve mi je teže nešto pametno napisati onda kada bih morao. linija manjeg otpora se pokazala teškom i mučnom

zato mi blog dobro dođe. iako je u neku ruku gubljenje vremena i bijeg od svakodnevnih odgvornosti, s druge mi strane može omogućiti raspisivanje u nekoj poluanonimnosti. skriven iza ekrana mogu pisati i biti anoniman, a opet poznat nekome. izložen, a zaštićen u nekom virtualnom mjehuriću. istovremeno prividno javan i prividno anoniman, a zapravo niti jedno od toga. naravno, osnovni preduvjet je da nastavim pisati, a ne da opet stanem zastrašen reakcijom, besmislom te vlastitom mlitavošću i lijenošću.

- 12:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 03.06.2006.

ne treba se ljutiti

krenuo sam na lijevu nogu s ovim blogom, grintavo i bockavo. pa onda nakon prvog posta ništa pisanja, jer teško se ufurati u grintanje kad ti se baš ne grinta. tak da neću više grintati. ili barem ne tek grintanja radi. imam ja tu neku čudnu stranu koja voli sve kritizirati i pronalaziti stvari koje znam da će nekoga dirnuti, pecnuti. mislio sam da će biti dobro to tu istresti, al ne ide to baš tak. uglavnom, eto, ne znam zašto sad tu pišem sve ovo što u prvom postu niti nema, niti ne znam jel itko to čitao (osim saddaka, očigledno), al eto mičem neka ograničenja koja sam sam sebi postavio pa da ih ipak ovako (tinejdžerski) izdeklamiram.

a ovo da ima "tajnih" blogova, to nisam znao. nekak mi se činilo da je poanta bloga da bude javan, ali zbilja ne mora biti kad bolje razmislim. zaživjeli blogovi kao neka nova vrst izražavanja, možeš relativno jednostavo kreirati stranicu i tako nešto izraziti, ali ne moraš to objaviti. ili ga možeš obznaniti samo za neki uski ljudi itd. al ne mislim da su zbog toga nešto više "pravi dnevnici" nego ostali blogovi. kad čovjek piše dnevnik uvijek ga piše za nekoga drugoga (nije moja misao). pogledaj malo formu dnevnika: uvijek se nekom obraćaš makar samome sebi (i tada je riječ o nekom novom subjektu, a ne o realnom "ja" koji lupa po tastaturi). zanimljiva stvar ti blogovi uopće, ja sam malo novi u tome i ne shvaćam cijeli taj fenomen baš najbolje i ne znam ni sam jel mi simpatičan ili nije, al snaći ću se valjda.

- 11:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #