ja3

utorak, 06.06.2006.

(ne)pisanje

nekada sam znao baš lijepo pisati. znao sam složiti rečenicu tako da meni bude lijepa, a onda se sviđala i drugima. znao sam i o čemu pisati, znao sam maštati i znao sam ispričati ono što mi moja mašta govori. međutim, moj ego se urotio s mojim kukavičlukom i bilo me je strah rekacije drugih na ono što sam napisao pa sam izbrao linija manjeg otpora: jednostavno nisam pisao nego sam uživao u tome što navodno znam pisati. malo bolesno hranjenje ega, lažno hranjenje ega zasnovano na prošlosti, bez hrabrosti da se napravi nešto novo. istovremeno, sve sam manje čitao knjige, pa sam na faksu počeo čitati loše stručne prijevode, često na (lošoj) ekavici i tu se negdje pomalo izgubio moj osjećaj za pisanu riječ.

danas ne znam pisati ili barem nisam sretan s time kako pišem. kada želim izraziti neku misao, pogotovo ako je kompleksnija, to mi ne ide glatko. zna me mučiti i pravopis na mjestima na kojima me nikada prije nije mučio, a najgore je što mi ništa što napišem ne zvuči dobro. već nekoliko godina piskaram za jedne novine o stvarima za koje zapravo nisam kompetentan pa sam upao u zamku engleskih fraza i ponavljanja ustaljenih shema koje automatski padaju na papir, a svaki put sve ispraznije i gluplje zvuče. što je najgore, umjesto da učinim nešto i potrudim se promijeniti nešto u mom pisanju, ja tonem sve dublje i sve mi je teže nešto pametno napisati onda kada bih morao. linija manjeg otpora se pokazala teškom i mučnom

zato mi blog dobro dođe. iako je u neku ruku gubljenje vremena i bijeg od svakodnevnih odgvornosti, s druge mi strane može omogućiti raspisivanje u nekoj poluanonimnosti. skriven iza ekrana mogu pisati i biti anoniman, a opet poznat nekome. izložen, a zaštićen u nekom virtualnom mjehuriću. istovremeno prividno javan i prividno anoniman, a zapravo niti jedno od toga. naravno, osnovni preduvjet je da nastavim pisati, a ne da opet stanem zastrašen reakcijom, besmislom te vlastitom mlitavošću i lijenošću.

- 12:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #