izvornade

Neki dan sam gledao film «Rat Roseovih». Moj prošli post je «Mjera» odnosno kako mi gledamo druge ljude i kako drugi ljudi gledaju nas. Uz to razmišljam o još nekim životnim istinama uslijed kojih bi ljudi mogli i trebali sami sebe preispitivati i usmjeravati da budu iskreniji i bolji, i prema sebi i prema ljudima oko sebe, a posebno prema najbližima. A to je susprezanje vlastitog ega i samoljublja, te poticanje svoje strpljivosti, razumijevanja i poniznosti.

Neću prepričavati film nadugačko. Ukratko, supružnici se prezivaju Rose. U braku su 20 godina, imaju dvoje djece koja su krenula na fakultet i tijekom braka izgradili su solidne poslovne karijere. Veći dio radnje filma svodi se na sukob supružnika (u nekim trenucima sukobi su opasni po život) koji se nakon 20 godina braka žele razvesti, ali niti jedno od njih ne želi prepustiti kuću onome drugome niti da se kuća proda.

U filmu Danny DeVito (redatelj i jedan od glavnih likova filma) je brakorazvodni odvjetnik koji ima blizu šezdeset godina. U njegovom uredu nalazi se čovjek star tridesetak godina koji se želi razvesti. Danny mu prepričava sukob Roseovih i iskazuje negativne strane čovjekovog SAMOLJUBLJA I EGA. Mene je oduševila poanta života kako ju je na kraju filma Danny DeVito rekao tom mladom gospodinu rečenicom «Moji roditelji su živjeli šezdesettri godine u braku, a neke od tih godina su bile i sretne!!! A sada idi svojoj ženi i potraži u sebi ono zbog čega si je volio i potrudite se da imate što više lijepih godina u svom životu.». Potom je Danny nazvao svoju suprugu «Draga kako si? Evo me, dolazim kući. Volim te!» i potom u odjavnoj špici filma pada snijeg a Danny gleda kroz prozor i radosno se smije.

Dannyeva rečenica «Moji roditelji su živjeli šezdesettri godine u braku, a neke od tih godina su bile i sretne!!! A sada idi svojoj ženi i potraži u sebi ono zbog čega si je volio i potrudite se da imate što više lijepih godina u svom životu.» je jednostavna i duboka. Ja sam ju doživio na slijedeći način. «Život nije lagan! Ljubavlju, zajedničkim trudom i zalaganjem dožive se prelijepi sretni životni trenuci zbog kojih vrijedi voljeti, živjeti i proživjeti one teže trenutke zajedničkog razumijevanja i povezivanja u duši. Svojim riječima supruzi, osmijehom i snijegom na kraju filma osjećam da je Danny rekao, trudite se da u vašu zimu života uđete sretni i nasmijani poput mene.».

Znam, mnogi će reći «lako ti je živjeti i biti sretan s normalnom osobom čak i u najtežim trenucima života» i ja se u potpunosti slažem s tim. No ipak, svima pa i samom sebi kažem «Uvijek krenimo od sebe i odgovarajmo sebi o sebi. Koliko smo strpljivi i možemo li i želimo li biti još strpljiviji? Moramo li uvijek reagirati i truditi se biti u pravu ili prvo promisliti o onome što nam netko govori? Trebamo li uvijek odmah reagirati kad se osjećamo povrijeđenima ili sačekati da se situacija malo smiri i da promislimo malo šire o svemu? Promislimo, da li biti u pravu u sadašnjem trenutku znači i biti u pravu dugoročno? Koliko smo samoljubljivi i da li pretjerujemo? Koliko smo ponizni ili oholi? Kakav i koliki nam je ego? Koliko uistinu volimo ženu/muža djecu obitelj… Ukratko, prvo pometimo u svojoj glavi i dajmo si iskrene odgovore».

Od srca svima vam želim da u srcu budete sretni i radosno nasmijani gledajući svoj životni put kad nastupi vaša ovozemaljska zima života!