izvornade

Prošle godine pred Božić u ured mi je ušao gospodin ozbiljnog i tužnog lica. Prvi puta ga vidim u životu. Pitao me zašto njegovom sinu nisu odobrena sredstva za školovanje. Pojasnio sam mu koje dokumente nisu priložili uz zamolbu i pokazao mu dopis u kojem sam ih molio da mi dostave dodatnu dokumentaciju kako bi predmet njegovog sina mogao biti pozitivno riješen. Rekoh mu, obzirom da niste dostavili traženu dokumentaciju morao sam zaključiti da ne ispunjava tražene uvjete i odbiti njegovu zamolbu. Čovjek ima preko pedeset godina, sjedi preda mnom suze mu klizile dok govori da ima još troje djece, socijalni status grozan… i pita me «može li se još što učiniti». U meni srce udara ko ludo, oči mi se pune suzama, grlo mi se steže, pamet mi je na granici ludila. Gledam ga, malo je mlađi od mog oca, visok dva metra ono što se kaže planina od čovjeka i plače kao malo dijete. Zamišljam kako bi bilo mom ocu da mora moliti za mene. Znam grozno. Zamišljam sebe da moram moliti da mi se dijete može školovati. I ja bih se osjećao grozno. Rekoh, založit ću se kod nadređenih i nazvati Vas za koji dan, a Vi u međuvremenu prikupite dodatnu dokumentaciju. Nazvao sam ga u roku sat vremena i rekao da će predmet biti pozitivno riješen samo neka dostavi traženu dokumentaciju.
Blistao je od sreće, a ruke su mu drhtale dok mi je predavao dokumentaciju.

Danas je došao opet istog onog ozbiljnog i tužnog lica. Malo se osmjehnuo jer sam ga oslovio prezimenom iako se nismo vidjeli godinu dana. Vidim, pun je ogorčenja i pitanja. Pita me zašto je stala isplata sredstava za njegovog sina u posljednja dva mjeseca i da li će mu sin dobivati sredstva u idućoj godini.
Pojasnio sam mu da je ugovoreno da isplate za tekuću godinu idu od siječnja do listopada. Potom da će se idućih dana donijeti pozitivna odluka da mu sin dobiva sredstva u idućoj godini. Čovjek je sa širokim osmjehom rekao «vratili ste mi osmijeh na lice».