List Izvori | Čaporice
nedjelja, 13.05.2012.
|
IZVORI Godina VI. Broj 1. (14) Uskrs 2012.
|
- 13:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #
NASTAVAK KRONIKE – DON JOZE PRELASA
|
MATICE Čaporski misnici su počeli vodit vlastite matice 1734. tj. odma kako je sagrađena crkva. Te su matice čuvane u župskom Arhivu sve do svršetka 2. svjetskog rata. Tada su nestale – ne zna se kako ni gdje. Nema ih u Nadbiskupskom Arhivu u Splitu ni u Historijskom Arhivu, ni u Zadru. Godine 1729. poslao je Čaporski kapelan (nije se podpisao) Nadbiskupskom Ordinarijatu u Splitu popis obitelji nastanjenim u Čaporicama. On se čuvao u Nadb. Arhivu u Splitu do 1967. godine ga je opisala Benedikta Zelić - Bućan u izdanju Hist. Arhivu u Splitu sve za 6 – ali se njemu zameo trag. Dne.1- IX. 1949 oduzeo je državni Matičar u Trilju sljedeće crkvene matice, župe Čaporice. Matice rođenih: Svezak II. 1825. – 1875. Svezak III. 1875. – 1899. Svezak IV. 1899. – 1923. Svezak V. 1923. – 1943. Svezak VI. 1943. – 1949. Svezak II. 1825. – 1875. je nestao. Nema ni u Matičnom Uredu u Trilju ni u Hist. Arhivu u Splitu. 2.Matica vjenčanih: Svezak II. 1826. – 1857. Svezak III. 1858. – 1938. Svezak IV. 1938. – 1949. 3.Matica umrlih: Svezak II. 1826. – 1889. Gore spomenute Matice nalaze se u upotrebi državnog matičara u Trilju. Župnik Don Ljubo Bućan prepisao je iz starog „mrtvara“ mrtve u novu knjigu, iz koje se čitaju mrtvi nedjeljom preko mise. Međutim, starom se mrtvaru – zameo trag!! SVEĆENICI ROĐENI U ŽUPI Nemoguće ih je sve nabrojiti, jer njihova imena nisu nigdje sačuvana. Spomenut ću sve čija sam imena uspio saznati: 1.Don Ivan Živaljić, kapelan Čaporica* 2. Don Mihovio Žuljević, iza 1976. kapelan Čaporica* 3. Don Jure Žuljević- njegovo je ime na grobnom križu Don Marka Čote. 4.Don Jakov Pavela. Bio je župnik na Klisu pa onda u Vrpolju kod Šibenika. Podpisivao se u Vrpolju u maticama do 1811., vjerojatno je tada umro. Pokopan je u Vrpolju. Njegovih knjiga čuvalo se u kući Ivana Pavela pok. Bože. No, njegova je kuća u ratu 1943. zapaljena pa su s kućom izgorjele i njegove stvari. 5. Don Jakov Čota. Rođen je 1727. u Čaporicama, a umro 1807. u Blagaju na Kupresu- danas u župi Rastičevo. Bio je veoma poznat, a svijet još i danas hodočasti na njegov grob. Prema usmenoj predaji u Čota (kazivao mi Markica pok. Duje) bio je župnik u Obrovcu kod Sinja. Tamo se zamjerio Francuzima i pobjegao u Tursku. O Don Jakovu su pisali: I. Prof. Matko Džaja - Čota Don Jakov, Kupreški glagoljaš. Napredak XIII. 1938. str. 142 – 3. Sarajevo. II. Fra Miroslav Džaja u knjizi „Sa Kupreške visoravni – Slavonski Brod 1970. str. 234 – 237, i 262-263. III. dr. Fra Srećko Džaja – prof. Bogoslovije u Sarajevu u knjizi „ katolici u Bosni i Zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18 u 19 stoljeće str. 159-160.“ Zauzimanjem Župnika Don Ivana Kapića , podignut mu je skromni nadgrobni spomenik u Blagaju, župa Rastičevo - na Kupresu. 6. Don Marko Čota najprije kapelan, a onda prvi župnik samostalne župe Čaporice. Umro je 1843. i pokopan u Čaporicama. 7. Don Jure Čotić – iz župe Gardun - 1750. – žpk. – u Slatinama. ____________________ * vidi List Biskupije Splitske – 1940. – str. 46. Svećenici umrli i pokopani u župi Ni njih nije moguće sve nabrojiti, jer nije nigdje provedeno. 1. Don Jure Žuljević – Don Marko Čota- njegov se grob nalazi pred malim vratima, s južne strane Crkve. Tu je napravio grob sebi i don Juri Žuljeviću kako je upisano na križu na grobu. U taj isti grob su pokopani i : Don Ivan Kovačević. Bio je rodom iz Kreševa. Stanovao je u Čaporicama kod brata župnika Don Mate. Ondje ga je zatekla smrt 28. II. 1859., pokopan je u grob Don Marka Čote. Don Jozo Čikeš. Ni on nije bio iz Čaporica, niti je župnikovao u njima, nego je stanovao kao umirovljenik kod starijeg brata Pavla. Ondje ga zatekla smrt i pokopan je u grob Don Marka Čote. (Iz kronike don Joze Prelasa; nelektoriran tekst) |
- 13:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #
KRONIKA
|
Božićna ispovijed u župi bila je u petak, 16. prosinca. Ispovjedilo se 85 župljana. Neki imaju običaj otići u Sinj i tu se ispovjediti. To nije dobro jer u župi imaju na raspolaganju u oba turnusa: prije i poslije podne, 6 svećenika. A u Sinju ispovijedaju najviše stari i bolesni svećenici. Kad se zna da je vrijeme prohladno, zna se da su i svećenici tada u opasnosti da se još više razbole. Jedan od najvažnijih dana u svakoj župi je ispovijed bolesnika. U našoj župi župnik svaki prvi petak obilazi osobe koje žele primiti sakramente ispovijedi i pričesti, a ne mogu doći u crkvu. O Božiću, Uskrsu i svetkovini sv. Roka obilazi i druge bolesnike. U ovo predbožićno vrijeme župnik je ispovjedio 20 osoba u njihovim kućama. Župski list Izvori izišao je pred Božić tako da su ga svi župljani mogli imati koji su bili na ponoćki. Listom sam zadovoljan. No, dogodio nam se veliki propust. Nismo tiskali tekst koji je lektorirala prof. Dragica Čović nego onaj nelektorirani. Stoga se i ovim putem ispričavam prof. Čović na našoj nepažnji. Razlog tomu je i činjenica da tekst dobivamo zadnji tren.
Na Badnji dan, prije ponoćke, gđa. Mirjana Čović s djecom je izvela Božićno skazanje o slavlju Božića u dvjema obiteljima. Bio je uključen veći broj đaka koji su nam prenijeli poruku smisla slavljenja Božića. Hvala gospođi Mirjani i đacima. Na ponoćki je sudjelovalo 195 vjernika. Napominjem da župa nema niti 400 vjernika.
Božićne blagdane proslavilo se kako i dolikuje ljudima i kršćanima. Na ponoćku nije ispucana niti jedna petarda niti bilo koje drugo eksplozivno sredstvo.
Blagoslov obitelji počeli smo na blagdan sv. Ivana apostola i evanđelista, nakon župske mise, počevši od Bravića. Taj smo dan blagoslovili Braviće, Roguljiće Stari most, Pavišiće, Svaline, Sarače i Pavele. Sutradan smo blagoslovili Pavele ispod Gradine, Peše, Nevoljiće, Guve, Žuljeviće, Čoviće, oboje Klariće, Džale, Kavaine i Živaljiće. Jedna obitelj „nije bila kod kuće“ kako reče petogodišnji Dino. U četvrtak, 29. prosinca, blagoslivljali smo na Čačvini. Staru godinu „ispratilo“ je desetak srednjoškolaca u prostorijama stare škole. Bez buke, vike i galame. U ponedjeljak, 10. siječnja 2012., bilo je zakazano drugo ročište na Općinskom sudu u Sinju gdje se kao optuženi trebao pojaviti i župnik. No, došlo je još desetak osoba koje su svojim dolaskom u sudnicu pokazale da se ne slažu sa župnikovim tužiteljem, pogotovo parolom koja je osvanula na školskom potpornom zidu u noći s 29. na 30. listopada 2011., kad se župnikov tužitelj odvezao u Njemačku. Tužitelj je, vidno uzrujan, škljocao aparatom po sudnici kako bi ovjekovječio svaku osobu koja je došla. Po izlasku iz sudnice, po običaju, vrijeđao je župnika pogrdnim riječima. U srijedu, 12. siječnja u 13,30 sati Uprava Tromonta d.o.o. obilježila je 15. obljetnicu uspješnog poslovanja i tada otvorila novu tvornicu metalnih proizvoda u Čaporicama. Uz ostale goste na proslavu je došao i hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović. Na proslavu sam pozvan i sâm. No, radi nekih zdravstvenih tegoba, nisam došao. I bolje. A evo zašto! Na proslavu je došao blagoslov obaviti generalni vikar naše Nadbiskupije dr. Ivan Čubelić. Blagoslovio je prostorije i održao govor. Usput se ispričao predsjedniku Josipoviću što je on posljednji govorio. Pa, valjda, da pokaže uljudnost. A to je trebao pokazati prije meni kao župniku. Uopće me nije niti nazvao. Moja je dužnost kao župnika bila blagosloviti prostorije jer se nalaze na terenu moje župe. Da je Nadbiskup to učinio, u redu. A on je, iako generalni vikar, trebao pitati mene za dozvolu.
Sjećam se kad je mons. dr. don Drago Šimundža, kao pastoralni vikar došao blagosloviti zgradu Conex trade-a, pitao me hoću li dopustiti da on zgradu blagoslovi, što sam, naravno, i dopustio. Generalni se vikar dijametralno suprotno ponaša. Valjda je u pitanju odgoj. Referendum o ulasku Hrvatske u EU održan je i u Čaporicama, 22. siječnja 2012. godine. Rezultat je „prošao“. A u Čaporicama je protiv ulaska u EU bilo 78 birača, a 66 ih je bilo za ulazak. Zaručnički tečaj za osobe koje u pojedinim crkvenim vremenima trebaju sklopiti brak uveo sam kao dekan Cetinskog dekanata još 1995. godine. Mislio sam da je to dobro. No, kad sam čuo da je posljednji tečaj u Sinju pohađalo 90 parova, shvatio sam da je to previše. Stoga sam se odlučio za zaručnički tečaj u župi. Mogli su doći svi koji se u bilo koje vrijeme misle vjenčati, ali i krizmanici. A oni zato da unaprijed znaju sve o sakramentu ženidbe, a ne kada sve bude kasno – kada ih dijete „prisili“ da se vjenčaju. Prvo predavanje o braku, kroz svu povijest do danas, imao je župnik. I drugo predavanje o pravnim uvjetima za sakrament braka imao je župnik tjedan dana kasnije. Na redu su predavanja dr. Ivanke Dodig Bravić o medicinskom aspektu braka i mr. sc. don Bože Plazibata o psihološko-pedagoškom aspektu braka. Na Prikazanje Gospodinovo ili Svijećnicu sv. Misa bila je poslijepodne u 16,00 sati računajući da mogu doći i đaci. No, snijeg je učinio svoje. Vjernika je bio manji broj. Ni sutradan na svetkovinu sv. Blaža nije bilo nipošto manje zlo. Snijeg je napadao tako velik da mnogi kolege nisu mogli ili „mogli“ doći. Od susjeda iz Dekanata došao je fra Nediljko Tabak. Iz Imotskog dekanata došao je don Ivan Džaja, župnik u Biorinama i Budimirima i slavio sv. Misu skupa sa župnikom. Za ovu je prigodu župnik pozvao don Matislava Vilića, no on je, žalostan, javio da ne može doći jer je zatrpan snijegom. Matislave, hvala Ti na spremnosti da dođeš i uveličaš nam slavlje drugotnog zaštitnika župe. Nadam se da će biti još prilika. Za ručak nam se pridružio i fra Dinko Bošnjak, župnik lovrećki.
Po hranu se vozio don Ivan Džaja svojim autom u Srijane, dotično zaselak Nečaj. Tu je rašćiku i kaštradinu pripremio susjed mi i prijatelj Kruno Skejić. Pečeno je dovezao gosp. Jozo Čorić. Uz nas svećenike ostali su i članovi župskih vijeća koji su bili na slavlju sv. Mise. Snijeg je nemilosrdno padao i sljedećih dana. Tako sam sutradan, u subotu, tri puta čistio ispred župske kuće, svaki put po petnaestak centimetara. Djelatnici Vodovoda i čistoće trebali su isprazniti kontejnere 1. veljače. Nisu došli. Pa opet 8. veljače, ni tada nisu došli. Istina, bio je snijeg, ali se moglo doći jer je snijeg bio potpuno očišćen. I treći put nisu došli, 15. veljače. Svi putevi su bili očišćeni. Pristup kontejneru sam očistio. No, njih nema pa nema. Nazvao sam ih. Javio se glas koji mi je rekao da će me spojiti sa za to odgovornom osobom. Javio se muškarac lijena govora. Reče mi „pa znate kako je vrijeme bilo!“ Odgovorio sam mu da veoma dobro znam. I da nije u pitanju vrijeme, nego njihov nemar. I slijedi opet ono „socijalističko“: spojit ću Vas! Kad tamo jedna žena. Rekao sam joj o čemu se radi a ona će: „to ćemo riješiti odmah.“ Govorila je odlučno poput „seke“ Nevenke Bečić. I to „odmah“ traje već pet dana. Koliko će još, ne znam. Valjda do ljeta. Zanimljivo je da se nitko s kojima sam razgovarao nije predstavio imenom! Inače bio sam nekoliko dana pretprošle godine u Zagrebu zbog liječenja. Vrativši se kući dobio sam opomenu kako nisam platio njima račun. Tu su ažurni! Namjerno sam zakasnio s uplatom Vodovodu i čistoći za mjesec siječanj. No dva dana nakon uplate dobio sam novi račun. Valjda su mislili da prvi nisam dobio. Tu su ažurni! I danas je pao snijeg - na snijeg. Nije velik (3 – 4 cm), ali ipak je snijeg. Dok je jučer temperatura bila -10, danas je 0 , a u isto je vrijeme mjerena. Sa zaručničkim tečajem počeli smo u župi jer je u Sinju velika koncentracija zaručnika. Tako je u zadnjem turnusu bilo 90 parova, ili, 180 osoba. Tu je nemoguće nešto naučiti. Tako smo 21. siječnja razmišljali o biblijskom pogledu na brak. Drugo naše razmišljanje o braku bilo je 25. veljače o pravnom pogledu na brak. Treće razmišljanje imali smo o teološkom pogledu na brak. Četvrto predavanje, 3. ožujka, imala je dr. Ivanka Dodig Bravić o medicinskom pogledu na brak. Peto predavanje o psihološkim i pedagoškom pogledu na brak održao je, 10. ožujka. mr. sc. don Bože Plazibat. A šesti sastanak, 17. ožujka, iskoristili smo ponoviti Božje i crkvene zapovijedi, sakramente i vjerske istine. U međuvremenu smo kompletirali dokumentaciju potrebnu za dobivanje dozvole za gradnju zvonika. Na treću korizmenu nedjelju, 11.ožujka, imali smo predstavljanje ovogodišnjih prvopričesnika. To su: Miško Bravić, Ivana Čović, Tomislav Nevoljić i Mia Sarač. |
- 13:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
RAHABA
|
Mojsijev nasljednik Jošua odlučio je prijeći rijeku Jordan i zauzeti prvi grad na putu povratka u Obećanu zemlju. Posla potajno iz Šitima dvojicu uhoda s nalogom: „Idite, izvidite područje, osobito Jerihon.“ Oni odu i stignu u kuću bludnice koja se zvala Rahaba i ondje prenoće. To bude javljeno kralju jerihonskom: „Evo, stigoše noćas ovamo neki ljudi od sinova Izraelovih da izvide zemlju.“ Tada kralj jerihonski poruči Rahabi: „Izvedi ljude koji su došli k tebi, koji su ušli u tvoj dom, jer su došli uhoditi svu zemlju“. Želio ih je uhititi, ispitati i, vjerojatno, ubiti. Ali, žena uze ona dva čovjeka, sakri ih i reče: „Istina, ti su ljudi došli k meni, ali ja nisam znala odakle su. Kada se u sumrak zatvarahu gradska vrata, oni odoše i ja ne znam kamo su krenuli. Požurite za njima jer ih još možete stići“. A ona ih je izvela na krov i sakrila pod netrveni lan što ga je ondje razastrla. I požure se ljudi u potjeru za njima, prema Jordanu, sve do prijelaza preko rijeke; a kad je potjera izišla, zatvore se za njima gradska vrata. Dok još oni gore ne bijahu zaspali, popne se Rahaba k njima na krov i reče im: „Znam da vam je Jahve dao ovu zemlju, jer nas je sve uhvatio strah od vas i prezaju od vas svi žitelji ovoga kraja. Jer čusmo kako je Jahve isušio vodu Crvenoga mora pred vama kada ste izašli iz Egipta, i ono što ste učinili dvojici kraljeva amorejskih s druge strane Jordana, Sihonu i Ogu, koje pogubiste. Kad smo čuli sve to, zastalo nam srce i nitko da smogne snage da vam se suprotstavi jer Jahve, Bog vaš – on je Bog gore na nebesima i dolje na zemlji. Zakunite mi se, dakle, Jahvom da ćete i vi učiniti milost domu oca moga, kao što i ja učinih milost vama, i dajte mi pouzdan znak da ćete ostaviti na životu moga oca i moju majku, braću moju i sestre moje i sve njihovo i da ćete nas izbaviti od smrti.“ Oni su joj obećali da će nju i njezin dom sačuvati ako ih spasi. Znak gdje je ona i njezina obitelj bit će privezana crvena vrpca na prozoru. Rahaba ih zatim spusti po konopu kroz prozor jer joj je kuća bila uz bedem i ona je do bedema stanovala. Još im reče: „Pođite prema gori da vas potjera ne nađe i krijte se ondje tri dana dok se progonitelji ne vrate, a onda idite svojim putem“. Uhode dođoše u goru u kojoj ostadoše tri dana dok se ne vrati potjera koja ih je tražila na svim putovima, no nije ih našla. Oni se vratiše u Jošuin tabor i izvijeste ga o svemu što su vidjeli i obećali. Iako je bila nečasna života, ta bavila se u najmanju ruku sumnjivim poslovima, imala je najuzvišenije mišljenje o Savezu između Boga i izraelskog naroda. S kolikom je, samo, smjelošću povjerovala strancima kad su se zakleli svojim Bogom! A kad je stavila pouzdanje u ovoga Boga, ne plaši se više ničega. I ovaj rizik koji je uzela na se za nju je beznačajan. Morala je, kad Izraelci dođu, privezati crvenu vrpcu na prozoru da je Židovi mogu prepoznati i sačuvati. I upravo ih je ta vrpca spasila kao židovske prvorođence krv janjadi na ovratnicima kućnih vrata. Njezina neograničena otvorenost prema Bogu bio je dovoljan razlog da bude uključena u izabrani narod. Evanđelist Matej je stavlja u Isusovo rodoslovlje. Njezina vjera i otvorenost ispovijedanja postigla joj je oproštenje grijeha. I nama danas je ovo rječiti i poticajni znak. Zašto je Jerihon prvi bio na udaru? To je najstariji grad na svijetu. Star oko 11.000 godina. Veoma bogat, a opet utvrđen. Leži oko 230 m ispod razine Sredozemnog mora. U jerihonskoj dolini znale su biti i po četiri žetve. |
- 13:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
KOMU SMETA ISTINA?
|
Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine. Složimo li se s ovom tvrdnjom kako je povijest svjedok vremena i svjetlo istine onda možemo shvatiti strah ili nervozu koja se u posljednje vrijeme javlja kod novoizabrane političke elite. Svjedoci smo kako ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić traži ukidanje Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon II. svjetskog rata i njegovo pripajanje Ministarstvu hrvatskih branitelja. Postavlja se pitanje što ovim potezom ministar u stvari želi napraviti. Lako možemo doći do zaključka kako se na ovaj način Ured želi staviti pod izravnu političku kontrolu, kako bi se cenzurirali podaci do kojih bi Ured mogao doći provodeći istraživanja. Prema podacima MUP-a na području Hrvatske nalazi se preko 600 masovnih grobnica, (istrage obuhvaćaju razdoblje rata i poraća, no broj masovnih grobnica iz poraća je daleko veći), a broj mogućih žrtava koje se u tim grobnicama nalaze, prema njihovim procjenama, doseže oko 89 tisuća. Budući da je od zločina proteklo 65 godina, svako odgađanje znači smanjivanje broja svjedoka ili onemogućavanje izvršenja zadaće Ureda. Ivan Fumić, nekadašnji djelatnik KOS-a i vojni tužitelj JNA, koji se i unatoč činjenici da je 1945. g. imao svega 12 godina, transformira u člana Predsjedništva Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, najavio je kako će njihov Izvršni odbor predložiti Hrvatskom saboru prestanak pokroviteljstva nad komemorativnim svečanostima kojima se svake godine obilježavaju žrtve Bleiburga. Fumić je hrvatskoj javnosti poznat po izjavama da nakon II. svjetskog rata nije bilo partizanskih i komunističkih zločina, nego je na Bleiburgu, kako je jednom rekao, «pokopano 20 ustaša koji su se odbili predati partizanima pa su se sami ubili». Možda bi trebalo Fumića i drugove odvesti na jedno putovanje Hrvatskom i susjednom Slovenijom. Masovne likvidacije predanih pripadnika OS NDH, slovenskih domobrana, četnika i Kozaka izvodile su se bez ikakva suđenja ili istrage. U prilog ovoj tvrdnji imamo bezbroj dokaza, ovdje ću spomenuti samo svjedočenje Sime Dubajića koji u intervjuu za Slovensku televiziju detaljno opisuje što se događalo, navodeći mjesta i imena onih koji su vršili pogubljenja. Na području Slovenije evidentirano je oko 600 masovnih grobnica. U njima se nalaze pogubljeni vojnici i mnogi civilni zarobljenici. Masovne grobnice mogu se podijeliti u četiri skupine: kraške jame, rudarska okna, protutenkovski i borbeni rovovi te obične jame koje su iskopali sami zarobljenici. Istraživanja u Sloveniji su utvrdila sljedeće masovne grobnice: Huda jama kod Laškog, Kočevski Rog, krematorij u Slovenskoj Bistrici, Tezno kraj Maribora i dr. Na području Hrvatske to su: Jazovka, Kalnik kod Križevaca, Maceljska gora, Novi Marof, Zagrebačka gora, područja kraj Bjelovara, Čazme, Gline Gospića, Jasenovca, Karlovca, Knina, Ogulina, Otočca, Siska te brojna, manja grobišta duž križnih puteva. Nakon istraživanja rudarskog rova sv. Barbare, na području Hude jame, i pregleda žrtava došlo se do spoznaje da su uglavnom stradale od udarca tupim predmetom, oni koji su pokušali pobjeći ustrijeljeni su u leđa. Pretpostavlja se da je dio zarobljenika bačen u rov još živ s obzirom da se neki drže za ruke, a vjerojatno su bili još pri svijesti kad su ih krvnici zalili vapnom, koje je popucalo, što znači da su se pomicali. Dr. Jože Balažić, predstojnik ljubljanskog Instituta za sudsku medicinu navodi: «Ne možete si predočiti koliko su ti ljudi trpjeli. Vidi se kako su se rukama pridržavali jedni za druge i penjali jedan preko drugoga. Smrt nije bila nimalo brza». S obzirom da ovaj rov nije istražen do kraja pretpostavlja se da samo ovdje ima 1000 žrtava. Jedna od najbolje istraženih masovnih grobnica je ona u Teznom kod Maribora. Većina kostura imala je laktne i nadlaktne kosti vezane žicom, a nekima su vezivani i donji ekstremiteti. Tu je pronađeno mnogo identifikacijskih znakova koji potvrđuju narodnost i status žrtava- vojničko znakovlje, vojničke cipele, značke na džepovima, prsteni, obični i vjenčani, novčanici, žlice, pribor za brijanje, zlatnici. Prema tome zaključeno je da većina kostura i osobnih predmeta pripada vojnicima NDH. Na području Teznog stradalo je oko 15 000 ljudi, a od toga broj stradalih Hrvata iznosi 12 000. Kakvo bi nam objašnjene ovih spomenutih činjenica Fumić i ostali istomišljenici mogli dati?! Vjetar u leđa, onima koji žele pod svaku cijenu umanjiti zločine koji su počinjeni u vrijeme vladavine komunizma, daje i predsjednik Republike Ivo Josipović. Predsjednik Josipović prilikom nedavnog obraćanja Knesetu, izraelskom parlamentu, izjavljuje kako se unutar korpusa hrvatskog naroda «pojavio i bio prihvaćen , jedan od najužasnijih zločinačkih nacističko kolaboracionističkih režima u Europi». Josipović dalje dodaje: «Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca naše nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu ili što zastupaju. Trebamo se zagledati u svoje srce i pomiriti se s najtamnijom mrljom u svojoj povijesti i političkoj kulturi. Trebamo znati: zmija je sad oslabljena, ali je još uvijek tu...» Ovom izjavom Josipović je u stvari hrvatski narod okvalificirao kao genocidan narod, što bi u budućnosti za Hrvatsku moglo imati nepopravljive posljedice. Treba napomenuti kako hrvatski narod nikada nije vodio osvajačke ratove i u njegovim redovima nije moguće pronaći niti jedan državno-politički dokument koji bi išao za istrebljivanjem drugih naroda. Ovim se ne mogu pohvaliti mnogi drugi narodi u Europi, koje nam stalno nameću kao uzore u svemu i svačemu. Francuzi su svoje Židove strpali na Francusku državnu željeznicu i poslali ih za Aushwitz, slično su postupili Mađari, Latvijci i drugi. Međutim, još nisam čula francuskog predsjednika Sarkozya kako govori o «zmiji» u francuskim srcima. Josipović se na ovaj način svrstao uz jugoslavensko-velikosrpske mitove i laži zbog kojih je hrvatski narod tijekom 45 godina jugokomunističke tiranije bio izvrgnut progonima. Daje znak svim starim protivnicima hrvatske slobode da je opet došlo njihovo vrijeme, da se ne moraju zabrinjavati zbog možebitne istrage komunističkih zločina, nego ,štoviše, prijeći u ofenzivu. Prof. dr. Branimir Lukšić smatra kako je zmija, koja i dalje živi u Hrvatskoj, ona marksističko-komunističkog predznaka. Zmija je biblijski simbol Sotone, neprijatelja Božjega, koji je u pobuni protiv Boga svojatao za sebe svemoć i sveznadarstvo. Ta je zmija i danas aktivna u Hrvatskoj u vidu marksističkog komunizma, ideologije koja je u svijetu pobila preko 150 milijuna ljudi samo zato što su bili «klasni neprijatelji», što su se rodili na krivoj strani društvene pregrade, a koja je kod nas odgovorna za zločine na Bleiburgu, Kočevskom Rogu, Macelju, Jazovci i drugim stratištima. Utjecaj te zmije osjeća se na svim područjima javnog života Hrvatske. Živahnost te zmije je posljedica činjenice da joj, ni nakon pobjede nad komunizmom, hrvatski narod nije odlučno rekao.: «Goni se Sotono!». Ta zmija danas vodi podmukli rat u Hrvatskoj protiv tri najvažnija stupa društva – obitelji, vjerske zajednice i nacionalne države. Ante Starčević je jednom rekao: «Što tuđinac jedva poželiti usudio se, to učini izmet Hervatske protiv Hervatskoj, i to bez da ga itko, bez da ga išta odbiti mogaše». Nitko ne osporava da su se u vrijeme NDH događali zločini, da je postojao Jasenovac, međutim, ne mogu ne zapitati se zašto se uvijek u prvi plan stavljaju ustaški zločini, a nikako se ne spominju komunistički zločini, kao da ih nije bilo. Zar žrtva nije žrtva, ili sve žrtve možda nisu jednake? Kaže se kako je pravda spora, a istina slijepa, ali ja se nadam da će pravda ipak doći do cilja, a istina skinuti povez s očiju i osvijetliti našu prošlost, kako bi nam budućnost bila bolja. Kristina Pešo |
- 13:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
STARA PJESMA
|
O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi, O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! Čemu iskren razum koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavica čemu krepost diva? Među narodima mi Hrvati sada Jesmo zadnji, robovi bez vlasti, Osuđeni pasti i propasti bez časti. Domovino moja, tvoje sunce pada, Ni umrjeti za te Hrvat snage nema, Dok nam stranac, majko tihu propast sprema. A.G. Matoš Nisu najsretnija vremena u kojima živimo. Svakodnevno svjedočimo o stečajevima nekada uspješnih tvrtki. Ljudi gube radna mjesta. Oni koji i rade ne primaju redovito plaću, ili je ne primaju uopće. Mladi po završetku školovanja završavaju na burzi rada itd. Koji je uzrok svim tim negativnim pojavama u našem društvu? Devedesetih smo, nakon gotovo tisuću godina nastojanja i prolijevanja krvi, stekli neovisnost. Ostvarili smo san kojemu su naši preci težili stoljećima i zbog kojeg su polagali svoje živote. Izašli smo kao pobjednici u Domovinskom ratu, oslobodivši okupirana područja. I što se onda dogodilo? Što se događalo sve ove godine da smo se našli u ovakvoj situaciji? Dakle, 1995.godine je završio rat. Nedugo zatim mirnom reintegracijom je vraćena Slavonija. Bilo je potrebno krenuti u obnavljanje zemlje, vraćanje u život nekada okupiranih područja, izgradnjom infrastrukture i povratom prognanog stanovništva. Započelo se s tim procesima. Sve to vrijeme uočava se da većina poduzeća posluje s gubicima, pristupa se njihovoj privatizaciji, budućnost će pokazati i ne na najsretniji način. Tvrtke su se davale podobnima, koji su ih doveli do propasti. Posljedica svega toga je da danas imamo nerazvijenu industriju (pitanje je je li uopće išta ostalo od industrije), i velik broj umirovljenika. Dolazi 2001.godina, novi val stečaja, otpuštanja, sumnjiva privatizacija, kriza, rat kao i da dalje traje. Međutim, izgrađuje se autocesta, građevinarstvo doživljava veliku ekspanziju, gradi se na sve strane. Izgledalo je kako je sve krenulo nabolje, da smo na putu da postanemo nova Švicarska. Kroz sve ovo vrijeme vršimo progon hrvatskih branitelja, koji i dan danas traje. Radimo što niti jedna zemlja u povijesti ljudske civilizacije nije učinila, kao pobjednici u ratu, svoje vojskovođe izručujemo kao najveće ratne zločince. Država izgrađena na takvim temeljima unaprijed je osuđena na propast. Tih nekoliko godina do 2008. dobro se živjelo, ali sve je to bio privid, država se sve više zaduživala, dok se čitavo vrijeme provodila sustavna pljačka. Izvlačili su se novci iz državnih tvrtki, dobivale provizije za prodaju državnih poduzeća. Nastupa recesija, koja se nijekala do zadnjeg trenutka, tako da za istu nismo bili spremni. Štoviše, osim recesije mi imao i vlastitu krizu koja je nastala uslijed našeg neodgovornog ponašanja, a rezultat je bilo gospodarstvo na rubu propasti, veliki broj umirovljenika, velika porezna opterećenja, neučinkoviti birokratski aparat, mito i korupcija na svakom koraku. Sad je 2012.g. Nije da nam cvjetaju ruže, naprotiv. Situacija u koju smo dovedeni je uistinu katastrofalna. Državni dug raste iz dana u dan, vrlo vjerojatan je scenarij rasprodaja državnog srebra i to da se pokuša održati postojeće stanje. Ostale su nam još šume, vode, otoci i jedna banka. Pomalo postajemo stranci u vlastitoj državi. Ostat će nam himna i zastava. Ne nastupe li značajni pomaci, neizbježna nam je sudbina čak gora od grčkog scenarija. Ljudi su nezadovoljni i imaju pravo biti, pogotovo mladi. Mlade osobe ni na koji način nisu odgovorne za sadašnje stanje. Država nam je dužna osigurati zdrave uvjete kako bismo mogli nakon završetka školovanja pronaći adekvatan posao, zasnovati obitelj. Na kraju krajeva država od toga ima najviše koristi. I što se sad radi? Izmišljaju se novi porezi i nameti unatoč činjenici da smo po poreznim opterećenjima pri vrhu u Europi. Time se odgađa neizbježno, a to je bankrot. Postavljam pitanje, kako misle na takav način privući investicije? A da ne govorim o sporosti administracije, gdje investitori čekaju godinama da otvore pogone jer ih koči birokracija. Najbolji primjer je IKEA, poznata švedska tvrtka koja već duže vrijeme pokušava otvoriti pogon u našoj zemlji. Susjedi, Srbi, koji su doduše godinama iza nas, no to će se uskoro izmijeniti, bilježe gospodarski rast, te se u Srbiji otvaraju proizvodni pogoni. Srbija malim, ali sigurnim, koracima kroči prema naprijed, a to sigurno nisu postigli povećavanjem poreza, naprotiv, to je postigla smanjenjem istih i na taj način olakšala put investicijama. Pa kad ih već pitamo za pomoć oko uređenja sporta, upitajmo ih kako da privučemo i investitore. Inače, jedno od temeljnih pravila ekonomije jest i smanjiti poreze u doba krize. Ovi valjda imaju neka svoja pravila kojima se rukovode, neka svoja načela, možda naši ekonomski stručnjaci za to prime i Nobelovu nagradu. U gradu Sisku je industrija zapošljavala dvadeset tisuća radnika, danas je u potpunosti devastirana. Što sad taj gradi čini? Zadužuje se kako bi mogao izgraditi športsku dvoranu, pa će tako svaki mjesec na ime duga vraćati milijun kuna. Čisti apsurd. Slična je situacija i na državnoj razini. Naime, najavljuje se kako će se krenuti u obnavljanje javnih ustanova (škola, bolnica i sl.) i na taj način se namjerava povećati zaposlenost. Dugoročno gledano, takav plan je veliko ništa. Što kada završe radovi, što onda, bit će ista stvar kao i s autocestom, gdje će te osobe onda raditi? Vrlo vjerojatno će se ići u privatizaciju spomenutih ustanova kada se iste obnove. To je očito glavni cilj. Treba ulagati u proizvodnju, treba stvarati da bismo opstali, jer sve ostalo je privid i rješenje na kratke staze. FOTO 8. Hrvatska je veličine jednog većeg europskog grada. Imamo resurse da budemo jedna od najrazvijenijih država u Europi. Mali broj stanovništva na velikom prostoru, Slavoniju koja sa pravim programom može biti vodeća regija u okruženju u proizvodnji hrane, i turizam tu igra značajnu ulogu iako nije dobro da se država bazira na jednoj grani, pogotovo kada je riječ o uslužnoj djelatnosti. Važno je restrukturirati brodogradilišta. Svjesni smo činjenice da sadašnje stanje ne može opstati (preveliki troškovi proizvodnje), no nije rješenje zatvaranje istih. Puno je tu prostora, ali je li prekasno, jesmo li osuđeni na propast? Postoji još jedan veliki problem, a to je sve veća centralizacija. Nužno je više autonomije jedinicama lokalne samouprave. Važno je da se sav novac ne slijeva u Zagreb, nego da se ravnomjerno raspodjeli prema periferijama. Dakle, lokalnoj zajednici više ovlasti i novca putem decentralizacije. Tu su još mnogi problemi koje se mora riješiti. Temeljita reforma pravosuđa. Jedan od mnogobrojnih problema je i neusklađenost zemljišnoknjižnog sa stvarnim stanjem. Omogućimo putem propisa fleksibilniju uknjižbu. Baš me zanima na koji način misle naplaćivati porez na imovinu. Reforma obrazovanja je više nego neophodna. Treba mlade učiti više kritički razmišljati, a manje ih opterećivati beskorisnim informacijama. Usklađivati kvote na fakultetima s potrebama tržišta, da se ne dogodi da akademski građani završavaju na Zavodu za zapošljavanje na duže vrijeme. Svaki segment našeg društva zahtijeva korjenite promjene. Međutim, ne vidim baš da se ide u smjeru kojim bismo trebali krenuti da bismo osigurali bolju budućnost. Zanimljivo je to što smo se stoljećima uspijevali odupirati težnjama raznih osvajača. No, izgleda da smo mi sebi sami najgori neprijatelji. Nakon što smo dobili državu, u vrlo kratkom vremenskom periodu smo je doveli na koljena, praktički uništili, a što ni Beču, ni Pešti ni Beogradu nije uspjelo. I što sad? Što možemo očekivati na kraju tunela? Ulazimo u EU. Europska unija donosi i pozitivne stvari, no poznavajući nas, vrlo vjerojatno ćemo objeručke prihvatiti sve ono što je negativno. Svakako je za očekivati da ćemo rasprodati još malo onoga što je ostalo u našim rukama. Biti će to raj za strance, a pakao za naše stanovništvo. Cijene će i dalje rasti ( a i sadašnje su previsoke, naime trenutno je 80 posto artikala u Njemačkoj jeftinije), plaće stagnirati ,štoviše, smanjivat će se. Pojavit će se trend odlaska iz Hrvatske. Jednom riječju, početak kraja. Po prirodi sam optimist, ali ne vidim svjetlo na kraju tunela. Nema nikakvih pomaka koji bi mogli biti nagovještaj boljeg sutra. Imam dojam da smo previše rezignirani, nismo u stanju stvoriti kritičnu masu koja će iznjedriti pojedince, a koji će napraviti zaokret. Jedina je nada da preuzmemo sudbinu u svoje ruke. Treba susjed stati uz susjeda, radnik uz poslodavca, poslodavac uz radnika, bogati se solidarizirati sa siromašnima, a oni koji nisu bogati trebaju shvatiti kako bogatstvo nije nužno rezultat lopovluka. Trebamo više biti osjetljivi na patnje i probleme drugih, pomoći bližnjemu kada mu je pomoć potrebna. Više se ponašati kršćanski. Nije dovoljno reći ja sam kršćanin i idem u crkvu, važno je i živjeti po kršćanskim načelima, pogotovo u pogledu uzajamnog pomaganja. Nemojmo se ponašati kao da nas politika ne zanima. Itekako nas zanima hoćemo li sutra dobiti plaću, hoće li nam tvrtka u stečaj, kakvo će nam djeca imati obrazovanje, u kakvoj će zajednici živjeti. Sve je to politika. Borimo se za Hrvatsku, nemojmo dopustiti propast. Ne budimo Hrvati iz Matoševe pjesme. Marijo Bašura |
- 13:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #
STARI OBIČAJI VJENČANJA
|
Pitala sam baku kakvi su prije bili običaji vjenčanja jer me to zanimalo. Evo što mi je rekla: „Ako se tribalo udati do Božića ili po Božiću onda kada je sveti Mijovil sastane se rodbina s jedne i druge strane pa na curu bacaju oraje. Ti su se oraji čuvali do svatova. Mladenkina mater je nizala te iste oraje i između nji bi stavljala jabuke. To su bile grotulje koje su se stavljale svakome priko ramena. Onda su se davali darovi, kumu šugoman, košulju i bičve natrpali bi toliko da čovik ne bi vidijo. To su bile grotulje kojin su prije „zamirali“ mladu. Sridon bi se se prije vinčavalo u matičara, mladenkina roba bi išla suboton,a nediljon bi bili svatovi. Danas je običaj malo drugačiji, roba iđe četvrtkon,a svatovi su suboton. Mladenkina mater je tribala spremit bilu kokoš, košulju, šugoman i bičve mladoženjinom zetu na barjak. To se kaže stari svat. A braći bi mu stavljali maramu u obliku trokuta na leđa. Prije pira bi mladoženjin stric, kum i braća došli po mladenkinu robu. To bi ona spremila darove što je dobila za vinčanje, svoju robu, krpe, šugomane, deke, lancune koje nosi u novu kuću a to se zvala mladenkina dota. Onda bi njene cure sve to spremile i stavile u auto i odvezle u novu kuću. Običaj je da se najprije u novu kuću unese Gospina slika koju je mlada donila pa onda roba, a onda se svi iz sela okupe i gledaju koliko je mlada donila sa sobon u dotu. Mladenkine prijateljice bi namistile novu sobu, a mladoženja ne bi smijo ulazit. Od mladoženje bi se po mladu kad bi bilo vinčanje išlo nadesno kako bi se tako vratilo kući jer se nije smilo dvaput proć istin putem. Kad bi svati došli u mlade onda bi se neki provukli kroz prozor da ne bi platili za mladu. To je bilo kad je prodaju. Diveri bi se na vratima pravdali i govorili “Evo ti ovoliko“, a to je već prije bilo dogovoreno koliko će se dati. Onda bi cure izlazile, a mlada bi uvik zadnja izašla. Pa bi pitali : “ Jel tvoja? Nije naša..“ i tako koliko cura bude, a onda bi izašla mlada, a nisu se mladenci smili poljubiti tada do crkve ka danas. Kad bi svati došli u mladoženje onda bi svekrva nevistu dočekala na pragu kuće sa dekon koju smo zvali mutap tkanu na tkalačkom stanu od rute i konca. Mlada bi nosila torbu u kojon su bili darovi – kićenica za svekrvu, jabuke, oraji, slatkiši za bacat priko kuće i oko kuće. Kad je došla na vrata kleknila bi, prikrižila prag na 3 strane, digla se, uzela mutap i nije ga smila prigazit jer bi rekli da ne zna ništa. Svekrva bi dala kićenicu mladoj i ona bi ljubila svekra i svekrvu i svakog ko bi se naša u toj kući. Unda bi se mlada vratila vanka isprid kuće i prikrstila bi se jabukama i pribacivala ih priko kuće da se vidi valja li, može li pribacit, a iza bi bacali mladoženja i kumovi. Gazda kuće bi iznijo kantu vina vanka ,kad bi se igralo kolo mlada bi ga nogon tribala gurnit i privrnit da se vidi je li šepava ili nije.E,onda bi se išlo slaviti, feštati cilu večer, a nije to bilo prije ka danas po restoranima nego bi se išlo u kuću, u garažu pa bi se plesalo kolo, pivalo se sve do jutra.Kad se mlada prvo jutro digne mora ić prva na vodu. Nalila bi kantu vode, i vratila se kući. I to bi kitila sa bajamima, bombonima i orajima. Do izvoda mlada nije smila ić u ikoga svoga. Kad dođe prva nedilja iza pira svekrva vodi nevistu na misu da se mlada predstavi novom selu. Nosi se dar za popa, šugoman, bičve, košulje i svekrva nosi punu torbu pića, keksa i kad je misa gotova onda se svi lipo časte isprid crkve. I tada mladenkina rodbina dolazi u mladoženjinu kuću pa se i tamo cili dan fešta, piva, jide, veselje bude ka da je novi pir“. ( Izvorni govor; nelektorirani tekst) Martina Čović |
- 13:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #
JUČER, DANAS, ...
|
Ne postoji savršen sustav. Nikada nije postojao, niti može postojati. Perpetuum mobile je cilj koji pokušavamo postići, ali uzaludno. Svemir se kreće, širi. Svi su atomi u svemiru u konstantnom pokretu, ljudi , planete, galaksije se kreću... Za sve to je potrebna energija, a ona ne može postojati u jednom obliku vječno, mijenja se, a ne troši. Promjene su sastavni dio naše povijesti, konstanta. Kako se na to pripremiti? Jednostavno - prihvatiti promjene. U današnje vrijeme promjene su prešle granice, globalne krize, globalne recesije... Danas je sve globalno... Nezadovoljstvo koje se javlja ne može se ugušiti silom, može se tek privremeno usporiti ,ali širenje se ne sprječava. Mediji su oružje država i kompanija, tko kontrolira medije danas, sposoban je inducirati promjene silom. Oružje koje granice ne mogu zaustaviti, a dostupno je svakome pojedincu. Kapitalizam, život u prošlosti. Majka koja proždire svoju djecu, nezasitna. Relikvija starog sustava koja se pokazala kao neodrživ sustav jer danas guši razvoj i siše sve perspektivne aspekte društva u začetcima, jednako uspješno kao što se u svojoj ranoj fazi nosila sa zastarjelim sustavima koji nisu mogli podnijeti razvoj koji je novi vijek nosio. Možda je trebalo poslužiti kao privremeno rješenje dok se čovjek prilagodi napretku kroz koji se provlači zadnjih 200 god. , ali u krajnjoj liniji urušit će se sam od sebe jer cilj ne možemo postići, svi ne možemo biti milijarderi! Nažalost, ili? Ne bih znao. Periodičnost, ponavljanje određenih događanja kroz promatrani period vremena koja imaju sličnosti u vremenu trajanja, intenzitetom manja ili veća, kao val, u jednom razdoblju imamo rast i razvoj-društveni, znanstveni, ekonomski, industrijski...S druge strane imamo povratak ili stagnaciju, poniranje u svim tim faktorima društvenog prostora koji su bilježili rast, mislim da je najprikladniji pojam - urušavanje iznutra. Prihvatimo to, i pripremimo se. U ljudskoj povijesti koja je u odnosu na starost naše planete jako kratka, nije crta razvoja uvijek išla uzlaznom linijom, pa čak i ako je slijedila periodičnost. Usponi su se događali, a nakon njih bi slijedili padovi. Ali , nije se u idućem usponu išlo k boljem u odnosu na prošlo razdoblje. Tko zna što nas čeka sutra, po ekstremnoj teoriji što je viši razvoj to bi i urušavanje moglo biti veće. Ako je nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva zavladao mračni srednji vijek i 1000 godina zadržao Europu u blatu i kaljuži stagnacije, bolesti i jednostavnog preživljavanja, možemo li se i usuditi pomisliti što nas čeka u novom propadanju civilizacije.. Od pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. god. pa kroz sljedećih 1000 godina manje se cesta, kanalizacijskih sustava i vodoopskrbnih kanala napravilo u svim gradovima u Europi i svim državama nego što ih je u gradu Rimu bilo u trenutku propasti. Ipak, sustav pretežno poljoprivredne orijentacije, kao što je taj bio, odlično je podnio pad. Istina, nije bilo razvoja i napretka, ali stagnacija se brzo stabilizirala te nije bilo velikog propadanja. Stanovništvo je jedva preživljavalo, ali je preživljavalo. Što bi se nama moglo dogoditi? Energetski kolaps je realna mogućnost, ovisimo o fosilnim gorivima. To se mora priznati kao glupost jer smo svjesni da taj resurs neće još dugo trajati ,a nemamo alternative. Novci? Pa, skoro da ih i nema. Kao što smo vidjeli u umjetno stvorenoj krizi, umjetni novac je razlog. Ima ga previše, prejednostavno nastaje. I još lakše nestaje, fiktivno i nitko ne može reći da je ukraden kad u stvarnosti to i ne postoji. Kada bi se sad urušavanje sustava dogodilo bismo li mi ostali na istoj razini. Danas, kad polovica stanovništva živi u gradovima? Tko će te ljude prehraniti kada se ugase strojevi koje pogoni fosilno gorivo, a koji su osnovni uvjet obrade tla i velike količine hrane koju veliki kamioni dovoze u gradove gonjeni eurodizelom, kada nestane struje koja napaja hladnjake koji tu hranu čuvaju do iduće isporuke... Kada na računu budemo imali milijun eura, šest kreditnih kartica u novčaniku s puno fiktivnih brojeva na serveru, a nema hrane u dućanu , ni papirnate nam novčanice neće pomoći. Nisam još zabrinut, svi znamo kopati i saditi, plugom i motikom. Pa dobro , možda ne svi, ali nadam se dovoljno. Možda mi Hrvati i preživimo, s prihvatljivim gubicima. Ostali, tko zna... Ipak to je najcrnji scenarij, možda nam iduća vlada podigne PDV na 26 % i time spasi civilizaciju od samouništenja. FOTO 1. Uvod u stvarnost Brojke su stvarne, broj nezaposlenih je u porastu. Cijena benzina raste, prelazi psihološke granice, zapravo je benzin i jeftin, samo je problem što se mi previše krećemo ,živimo prebrzo, krademo vrijeme, ne usudimo se pogledati brojač kilometara jer nam pokazuje lažne podatke. Svi danas prate brojeve, na lotu se izvlači dobitna kombinacija, potajno se uzima listić i zaokružuju kombinacije, 39, 38, 37..., dobitak 32.000.000,00 kn. Broj radnih dana u prošlom mjesecu, broj radnih sati, broj sati prekovremenog = 3.853, 43 kn neto plaća za prošli mjesec, ne usudim se napisati iznos koji se uz to odvoji za državu iz usta svakog radnika, a s računa privrednika koji plaća ta dva iznosa. Ja volim raditi, sretan sam što imam posao, što nije normalno, ali tako je. Danas trebaš biti jako sretan ako si zaposlen, otkada je to normalno pitam se? Pa dobro svako vrijeme ima svoje probleme. Eto ne smatram da je problem u sustavu, državi, globalnoj politici ili Bildemburškoj ekipi, mi smo krivi, ja, ti. Imamo opravdanje, nemamo vremena da se pokrenemo, to je činjenica. Obveze, dužnosti, očekivanja nas sputavaju. Društvo pati od nedostatka sposobnog kadra. Nema sposobnih ljudi koji će preuzeti obveze, danas su greške skupe i ljudi su radije spremni priznati da su nesposobni ,nego preuzeti odgovornost. E ,to ih naš obrazovni sustav uči. Škola Od svega pomalo, dođe se do obrazovanja. To mi je zapravo i bio cilj kad sam krenuo pisati ovaj članak, malo sam skrenuo s teme, ali sad bih se vratio. Mogao sam, istina, odabrati sudstvo, ili medije, ili crkvu ili sport... Previše je tema, premalo odgovora. Obrazovanje nam je nikakvo. Djeca su spremnici beskorisnog znanja, u teoriji to je savršena podloga za naučiti nešto. Šteta što se to nešto kod nas može iskoristiti samo na kvizu ili ako se preskoči kvizove otići u neku civiliziranu zemlju gdje ćemo tu teoriju i prodati. Ne daje se mladima odgovornost u primjeni znanja, ne potiče ih se na kreativnu primjenu, sustav je glup i to je jasno jer su ga pokušali poboljšati nekakvom Bolonjom. Nisu uspjeli. Još je gluplji postao. Učitelji i profesori su slabo plaćeni, učionice pretijesne s premalo opreme. Program loše osmišljen, proveden i na kraju daje loše rezultate, i previše ljudi na burzi. Jer što će ljudi s gomilom znanja koje su stekli kroz 20-o godišnje obrazovanje - ništa. Nemaju ga gdje primijeniti u našoj zemlji ,a nisu ih naučili kako da sami misle i da nešto sami postignu, bez knjige. Što smo naučili? Sustavi su tu da se mijenjaju, promjene su dobre, samo ih treba prihvatiti i iskoristiti. Naučiti misliti ,a ne pamtiti. Biti uvijek spreman na pad, jer i iz toga se može nešto novo naučiti! Tomislav Delić
|
- 13:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ČAPORICE POD SNIJEGOM
|
Ove zime snijeg nas nije zaobišao. No, za razliku od prethodnih godina, na nekim mjestima ga je bilo i više od pola metra. Većina djece bila je presretna i uživali su u zimskim radostima. Snijega je bilo u izobilju, a i zadržao se jako dugo na zemlji. Dječje veselje bilo je još i veće jer se nastava u nekim školama nije održavala više od tjedan dana. Na snijegu se moglo uživati cijeli dan. Većina ih je to iskoristila za skijanje, sanjkanje, grudanje, izradu snjegovića i mnoge druge igre na snijegu. Neki su ga se čak pomalo i zasitili. Iako bi nam svima bilo draže da je snijeg pao za vrijeme zimskih praznika, za Božić i Novu Godinu i da smo imali Božić bijeli, svi smo mu se jako radovali jer dugo nije bilo ovoliko snijega. Čak ga se i neke starije generacije ne sjećaju. FOTO 9. Iako je mnogima uzrokovao veselje, bilo je i onih kojima je uzrokovao samo probleme. Neki su zaseoci danima bili odsječeni jer cesta do njih nije bila očišćena od snijega. A još je više problema na nekim mjestima stvarala bura koja ga je nosila i stvarala dosta velike smetove. Svetkovina svetog Blaža ove godine prošla je mnogo skromnije nego prethodnih godina jer je snijeg napadao dan uoči svetkovine. Budući da je padao nekoliko dana bez prestanka, i onima koji žive blizu crkve bilo je teško doći do nje. Zbog toga je na svetoj misi bio jako mali broj vjernika. Ovaj snijeg je bio za neke jako ugodno, a za neke i poučno iskustvo. Sada ćemo biti spremniji ako se ovo ponovi idućih godina. Ako ništa drugo, barem ćemo svi imati lopatu u kući. Mi, mlađi se, kao i uvijek, nadamo da će nas i idućih godina obradovati. Ne mora ga biti u ovoj količini, ali neka ga bude dovoljno da se dobro zabavimo. Svima je drago malo se zabaviti, uživati i ne misliti ni na što drugo, osim na snijeg i sve radosti koje on sa sobom donosi. Marija Roguljić
|
- 13:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
U OVOM ZNAKU ĆEŠ POBIJEDITI
|
Za kršćane je korizma vrijeme intenzivne pripreme za blagdan Uskrsa, traje 40 dana. Svoje podrijetlo ima u četrdesetodnevnom postu Mojsija, Ilije i Isusa Krista. Vjernici su pozvani da se postom, pokorom, molitvom i djelima ljubavi suživljavaju s Kristom koji je bio mučen, raspet i koji je slavno uskrsnuo kao pobjednik nad zlom i smrti. U korizmeno vrijeme vrši se i pobožnost Križnog puta, koji nam kroz 14 postaja pokazuje što je sve Isus prošao u samo jednom danu, od onog trenutka kada je prihvatio volju svog Oca i prigrlio svoj križ. Možda upravo sada najviše razmišljamo o križu i što nam zaista predstavlja u životu. Križem započinjemo svaku molitvu, ukrašavamo naše crkve i obiteljske domove, obilježavamo raskrižja, nosimo ga kao ukras oko vrata, njime blagoslivljamo ljude i predmete. Križ je smišljen za okrutno razapinjanje, potječe još iz egipatskog vremena. Rimljani su ga prihvatili kao idealan način zastrašivanja neposlušnih. U vremenu dok je križ još uvijek služio kao sredstvo ubijanja, u kršćanskoj simbolici ne nalazimo ovaj znak. Kada je Helena, majka rimskog cara Konstantina – priznavatelja kršćanstva, prema povijesnim iskazima pronašla ostatke Isusova križa na brdu Kalvariji, križ ulazi u središte kršćanstva. «Ukras» križa tada još uvijek nije Isusovo izmučeno tijelo, nego biserje, zlato i drago kamenje. Ponekad se križ prikazuje kao prolistalo ili rascvalo drvo jer je iz križa iznikao i procvjetao život. Kroz 5. i 6. stoljeće na križu se sve više pojavljuje Kristov lik. U početku je uglavnom bio lik uskrslog Krista. U središte poruke Križa sve se više stavlja cilj Isusove muke i smrti – uskrsnuće. Trulanski sabor 692. g. ozakonjuje likovno prikazivanje Kristove tjelesnosti pa se tako otvaraju vrata likovnom prikazivanju Kristova tijela na križu. Prvi prikazi Isusovog tijela bili su uskrsni prikazi, na križu je Isus prikazan ne krvav i polumrtav, nego snažan, uspravan, odjeven u dugu haljinu, širom otvorenih očiju, kao da stoji na križu. Snažna poruka pobjede križa! Krist je na križu pobijedio, a ne bio pobijeđen. Uskoro će takvi likovni prikazi Raspetoga dobiti i kraljevsku krunu da se još više naglasi pobjednički vid križa. Kršćanski će Zapad sve do 13. stoljeća čuvati ovakav likovni prikaz, na Istoku već od 11. st. nalazimo sasvim drugačiji pristup raspelu – Krist je prikazan mrtav, sklopljenih očiju, savinuta tijela, glave naslonjene na rame. Tako je sve do danas. Kod Hrvata križ ima veliki značaj od stoljeća sedmog tj. od dolaska na ovo područje i početka pokrštavanja. O tome nam svjedoče mnogi dokumenti, kulturni i sakralni spomenici. Ovdje bih svakako spomenula i svima nam poznatu pobožnost Križnog puta na otoku Hvaru, u kojoj sudjeluju mještani šest mjesta središnjeg dijela otoka Hvara. U noći s Velikog Četvrtka na Veliki Petak kreću procesije «Za križen» iz Vrbanja, Vrbovske, Jelse, Pitva, Vrisnika i Svirča. Procesije se niti jednom ne sustižu i na polazišta se vraćaju u jutarnjim satima na Veliki Petak. Sve je započelo nakon pobune hvarskih pučana protiv hvarskih plemića, koja je ugušena 1514. god. od strane Venecije. Spominje se da je tada prokrvario mali križić. Vrijeme je prolazilo i počele su korizmene procesije, da bi bile prekinute tek u II. svjetskom ratu. Nakon toga procesije su se opet počele održavati unatoč brojnim komunističkim prijetnjama. Križ koji se nosi težak je od 12-18 kg., pokriven je crnim velom, koji izražava žalost zbog Isusove patnje i smrti. Stvarnost višestoljetnog hodanja «za križen» odražava pravu snagu naše vjere, stoga i dalje trebamo ustrajati u ovoj tradiciji neprocjenjive vrijednosti. Vjernost Isusu Kristu, Gospi i Križu pokazali smo i dokazali u Domovinskom ratu. Krunica oko vrata hrvatskih branitelja bila je slika kojoj smo svakodnevno svjedočili. Pripadnici IV. gardijske brigade, kojom se tako ponosimo, na svojim rukavima imali su natpis «In hoc signo vinces» - U ovom znaku ćeš pobijediti. Nažalost, veliki broj njih je izgubio život u borbi za slobodu domovine, mnogi su izgubili svoje tjelesno i psihičko zdravlje. Iz dana u dan nose svoj križ, oni i članovi njihovih obitelji, a svakodnevno smo svjedoci kako im mnogi ovaj križ čine još težim. Kako li im je samo teško gledati one koji na račun braniteljskog statusa ostvaruju mnoge privilegije. Dodjeljuju im se mnoga bespovratna sredstva za ovo i ono, a na kraju od toga ništa, sav novac završi u njihovim džepovima. Kupuju državno zemljište po sramotno niskim cijenama, a onda za to isto zemljište ishoduju prenamjenu pa ga prodaju po astronomskim cijenama i zarade milijune. Sve privilegije ovi «branitelji» dobili su na račun grijanja stolica u tko zna kakvim uredima, kilometrima daleko od ratišta, neki u to vrijeme nisu niti bili u Hrvatskoj. Prema tome doprinijeli su stvaranju slobodne Hrvatske isto koliko i ja koja sam '91.g. imala 12 godina. Dok, s druge strane, oni istinski branitelji jedva preživljavaju. Kako li je težak križ vukovarskih majki i očeva, supruga i djece, koji ni dan danas ne znaju gdje su im sinovi i kćeri, muževi i supruge, očevi i majke. Kakav križ nose žene koje su pretrpjele silovanja u svojim domovima i logorima, a te zločince susreću na ulicama svoga grada ili ih gledaju na televiziji. Nitko baš nema volje saslušati njihove životne priče i kakav su križni put pretrpjele, a kamoli da se ovi zločinci uhite ili osude. Mogu samo reći: Uskrsli Isuse, daj im snage i budi uz njih! U ovo «moderno» vrijeme često se čuju glasovi onih koji traže skidanje križeva iz javnih prostorija i ustanova, poput škola jer je za djecu šokantan prizor raspetog Krista. Šokantan je pogled na raspetog Isusa, a svi oni nasilni crtani i igrani filmovi, puni raznih načina ubijanja nisu štetni za dječju psihu. Ovakvim filmovima djeca su izložena praktički od rođenja, pa se čudimo što nasilje među djecom postaje sve češće i brutalnije. Voljela bih čuti mišljenje tih psihologa o ovoj situaciji. Kakve dvoličnosti! Osobno mislim kako se iza ove ideje skidanja križeva krije sasvim druga namjera. Francuski književnik i esejist Julien Green zapisao je: «Živjeti po Evanđelju nikako ne znači provoditi ugodan život i zanositi se raskošnim mističnim čežnjama, nego to znači ustati svako jutro i preuzeti križ tamo gdje smo ga ostavili prošle večeri». Nastalo je, da to tako nazovemo, «salonsko kršćanstvo» koje nudi «prazni znamen» na kojeg se više nitko ne spotiče, koji nije znak protivljenja, koji nema neprijatelja. Ako kršćanstvo prestane biti vjera u raspetoga Isusa Krista, kad ukloni «sablazan i ludost križa», tada ostaje samo «sablasno kršćanstvo». Tehnološko je društvo uspjelo umnožiti prilike za uživanje, ali mu je vrlo teško stvoriti radost. Radost se rađa na drugom mjestu: duhovna je. Novac, udobnost, higijena i materijalna sigurnost često ne nedostaju; ipak, dosada, tuga i žalost su dio života mnogih. Gospodin od nas traži da nadvladamo strah od patnje i boli i pridružimo mu se na križu. Naša će se duša pročistiti, a naša ljubav postati čvršća. Samo ćemo tako uvidjeti da je radost neodvojiva od križa. Lako je u dobro i pogodno vrijeme govoriti: Spreman sam na sve što Bog od mene hoće. Nešto drugo znači biti spreman kad križ dođe, naše srce tada postaje uznemireno i bojažljivo. Pomozi nam Isuse u takvim trenucima prihvatiti naš križ i neka nam snagu da misao – U ovom znaku ćeš pobijediti! Kristina Pešo |
- 13:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #
OSMIJEH
|
Osmijeh- dar Božji. Dar kojeg je Bog darovao svakom čovjeku kad je se rodio. To je dar koji ne košta čovjeka ništa, a tako puno znači onome kome je upućen. U nekih ljudi je malo kiseo, u nekih je umjetan, a u nekih pak vedar i iskren, pravi ljudski osmijeh. Često su ljudi tako škrti, tako teški da upute nekome osmijehi kao da im je lakše namrštiti se. Vjerujte mi, nije. Lakše se je nasmijati pa i kada ste tužni, kada ne znate kako nekome prići, kad imate tremu, taj osmijeh rješava sve. Smijati se mislim da nije grijeh, jer osmijeh je za sve najbolji lijek.
|
- 13:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
POGLED IZ PRIKRAJKA
|
MLAKar Davorin Mlakar, pravnik i bivši ministar uprave. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1982. godine. Započeo je svoju karijeru u vladi premijera Valentića, obnašao je najprije dužnost tajnika Vlade 1994., a potom ministra uprave. Tu dužnost nastavio je obnašati i u vladi premijera Mateše do 1998. godine. Zatim je obnašao dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Japanu i Republici Koreji. Čovjek, dakle, koji bi se morao razumjeti u posao koji radi. A nije. Evo zašto. U izbornoj kampanji za izbor predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza Zorislav Srebrić i Vlatko Marković pred stotinama pristaša mahali su čekom Barclays banke u kojoj su, navodno, bila pohranjena 42 milijuna eura za izgradnju športskog kampa, namijenjenog i nogometašima. Barclays banka je kasnije izdala potvrdu da je ček krivotvoren! Marković k'o Marković. Na to uopće nije niti reagirao. Uskoro će i europsko prvenstvo u nogometu. Održava se u Poljskoj i Ukrajini. A spomenuti dvojac je čvrsto obećao da je sve sređeno i kako će se prvenstvo održati u Hrvatskoj i Madžarskoj. Uvjerio je u tu laž i tadašnjeg premijera Ivu Sanadera koji je i sam odletio u Englesku kako bi na licu mjesta čuo ugodnu vijest. No, vratio se dan prije odluke o mjestima odigravanja prvenstva. Bilo je jasno zašto. A sazvao je skupštinu HNS-a 17. prosinca 2010. u kojoj je on „pobijedio“ zahvaljujući ukradenim glasovima. Tu zavrzlamu oko glasova, ali i legitimitet same skupštine, trebao je riješiti tadašnji ministar uprave Mlakar. No on, mlakonja kako mu i prezime kaže, potvrdio je tu lakrdiju od skupštine kad mu je mandat isticao, godinu dana kasnije. Opet „častan“ čovjek. Zna se kako su neki od Markovićevih suradnika završili. Može biti da će i njega i njegovog pajdaša Srebrića zadesiti ista sudbina. Ne vjerujem da bi poštenim ljudima bilo krivo! Kajin Saborski zastupnik i potpredsjednik IDS-a Damir Kajin u izjavi za Hinu poručio je predsjedniku stranke Ivanu Jakovčiću kako „IDS u ovoj Vladi neće biti ono što je HSS bio u proteklom mandatu“ i da je „porez na dodanu vrijednost (PDV) od 25 posto promašaj“. Predsjednik te strančice mu je odgovorio „kako je očito da je Kajin zaboravio da IDS više nije u oporbi“. Kad čovjek Kajina čuje mogao bi pomisliti kako se radi o dosljednom, poštenom čovjeku koji kritizira sve što nije dobro u državi. Međutim, kako ne pada snijeg da pokrije brijeg, svoj moral je Kajin pokazao par dana kasnije kad se dao umiroviti i zamrznuti svoju mirovinu do prestanka rada u Saboru. A umirovio se po uvjetima prijašnjeg saziva Sabora po čijim odlukama ima veću mirovinu. Pošten nema što! Ali ima još „poštenih“ kao i visoko pozicionirani čelnik HDZ-a Vladimir Šeks. I on se kune u poštenje, a i on se umirovio na jedan dan, da bi drugi dan počeo s namještanjima oko izbora čelnog čovjeka HDZ-a na slijedećim izborima. Zna se tko je njegov kandidat. To je sadašnja predsjednica Jadranka Kosor. Zašto, čovjek se upita. Pa s njom može manipulirati kako hoće. Jedino je bio zadovoljan s predsjednicima s kojima je mogao baratati. Ima tu još sličnih „časnih“ sabornika. Nažalost! Josipović Kad se netko upita odakle Josipoviću novac za predsjedničku kampanju, a i ostalo, treba znati kako je do novaca dolazio, i sada dolazi. O tom podrobnije možete vidjeti na Index.hr. Prenosim samo dio onoga što je napisano. Josipović je do 2001. bio glavni tajnik, a potom je ostao član predsjedništva HDS-a (Hrvatsko društvo skladatelja) do ulaska u izbornu kampanju za predsjednika Republike, krajem 2009.godine. U mandatu 2004. – 2008. godine zajedno s njim kao članica predsjedništva HDS-a bila je i Sanda Vojković Smiljanić, njegova bliska prijateljica, a sestra Marka Vojkovića, koji je u to vrijeme s HDS-om sklopio najunosniji, od niza ugovora, za svoju tvrtku Emporium. "Odnos HDS-a i Emporiuma kroz ovu dugogodišnju suradnju u nekoliko navrata se redefinirao, a o svakoj promjeni ugovornog odnosa odlučivalo je predsjedništvo HDS-a vodeći računa o interesima članstva“, (podcrtao urednik) (HDS i ZAMP). Hrvatsko društvo skladatelja (HDS) preko svoje Službe za zaštitu autorskih muzičkih prava (ZAMP-a) godišnje ubere sto milijuna kuna, a od države i Grada Zagreba dodatno dobiva i milijunske potpore. Tako se ni Hrvatsko društvo skladatelja (HDS), koje je razvilo vrlo uspješan sustav naplate, ne samo od vlasnika kafića ili organizatora koncerata, nego i od kupca svakog praznog CD-a ili uličnog svirača, skupi preko 100 milijuna kuna. HDS je 2010. godine od raznih državnih ustanova uprihodilo ukupno 11,43 milijuna kuna. U istom je periodu HDS od naknada na ime autorskih prava inkasirao više od 400 milijuna kuna. Unosan posao zaštite autorskih prava posljednjih je tjedana interesantan javnosti zbog činjenice da gotovo četvrtina prihoda koje HDS-u donese ZAMP odlazi na angažman tvrtke Emporium Marka Vojkovića, prijatelja predsjednika Josipovića, nekadašnjeg dugogodišnjeg čelnika Društva skladatelja. Podsjetimo, prema podacima iz njihovih financijskih izvještaja, Vojkovićeve tvrtke samo su u trogodišnjem periodu od 2008. - 2010. godine od HDS-a uprihodile 111,5 milijuna kuna, a neto dobit koju su pritom ostvarile iznosila je 29 milijuna kuna. Je imamo čestita predsjednika. Otac partizan, majka, Čičak kaže, Crnogorka, stan židovski, novac svih nas! Kneset Josipović je u Knesetu održao „veličanstven“ govor pun velikosrpskih pamfleta iz Balvan revolucije, kojima nema mjesta u jeziku diplomacije. Takve klasifikacije mogle su se čuti na četničkom mitingu u Novoj Pazovi. „Otrovna je guja puštena da izgmiže iz srca (hrvatske) nacije u pokušaju da se istrijebe Srbi, Židovi i drugi samo zbog toga što oni jesu, ili što zastupaju. Zmija je oslabljena, ali je još uvijek tu. U iskrivljenim umovima ustaša, nearijevci - Srbi, Židovi i Romi, kao i politički protivnici ustaša - morali su biti izbrisani s lica zemlje. Ustaška je brutalnost bila strašna, njihovi zločini odvratni. Guja, zmija, gmizanje, brisanje s lica zemlje i slični pojmovi preneseni su iz velikosrpske mitologije bez značajnijih korekcija. Josipović namjerno zaobilazi jezik diplomacije radi provociranja domaće javnosti, nadajući se da će netko neodmjereno reagirati. Posebno je zanimljiva tvrdnja da "otrovna guja gmiže iz srca naše nacije", koja posve otkriva Josipovićev politički stav. U svakoj normalnoj zemlji takva uvreda pokrenula bi postupak za opoziv predsjednika zbog laži i klevete. I to je govor mržnje „našeg“ predsjednika! Moj nije, i u moje ime neka se ne ispričava, niti ne traži oprost. Nema zašto. Pet dana su on i njegova istomišljenica Pusićka šarali Izraelom i Palestinom, normalno, na naš račun. Ćurković Kristina Ćurković na Prekršajnom sudu u Splitu kažnjena je novčanom kaznom u protuvrijednosti od 102 eura jer je u travnju prošle godine skinula zastavu Europske unije sa zgrade Banovine u kojoj je smještena splitska Gradska uprava. Kristina se pred sudom branila kako nije učinila ništa loše, već je branila čast i ugled svoje domovine. Nakon što je europsku zastavu zamijenila hrvatskom pozvala je policiju i prijavila svoj čin, ali i one koji su izvjesili zastavu EU, po njezinom mišljenju bez razloga i kršeći zakon. Protiv Kristine Ćurković splitski prekršajni sud vodi još dva postupka. Zbog bacanja jaja pred noge istaknutim HDZ-ovcima u Omišu i zbog izvođenja prigodnog programa na Narodnom trgu u Splitu, opet sa zastavom EU. Moje je pitanje: što je sa Srbima u Zadarsko-ličkoj županiji koji su obeščašćivali službenu hrvatsku zastavu? Komarica Nije to ženka komarca koja siše ljudima krv i od toga živi. Radi se o banjalučkom biskupu Franji Komarici kojega poznajem još od gimnazijskih dana, dotično od 1961. – 1963. godine kad smo zajedno pohađali Interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika na Šalati u Zagrebu. Potom je svršio 3. i 4. razred gimnazije, kao i studij teologije u Đakovu. Studirao je u Innsbrucku, gdje je 1972. zaređen za svećenika. Doktorirao je teologiju 1978. godine. Profesor na Vrhbosanskoj Katoličkoj Teologiji u Sarajevu i zborovođa sarajevske katedrale. Od prvih gimnazijskih dana bilo je očito da puca na mjesto biskupa. Šepirio se kao paun, kovrčaste kose, glave visoko dignute. Preponosan, bolje reći, ohol. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 28. listopada 1985. pomoćnim biskupom banjalučkim, kao najmlađeg biskupa u Jugoslaviji. Za banjalučkog biskupa imenovan je 15. svibnja 1989. godine. Od 2002. predsjednik je Biskupske konferencije BiH. Na njegovom biskupskom ustoličenju bio je jedan poznati svećenik kao zastupnik svoga Ordinarija. Upitao sam ga kako se ponašao. Reče mi, taj svećenik, kad je biskup Komarica sjeo na biskupsku stolicu (znak preuzimanja vlasti) duboko je udahnuo. Moj komentar bio je: Napokon! Na taj moj komentar dotični se svećenik glasno nasmijao. U vrijeme progona katolika s područja Banjalučke biskupije pozivao je vjernike neka napuste Banjalučku biskupiju. Biskupija je bila mučenička Crkva. Tako su stradali: vlč. Ivan Grgić, ubijen u Gornjoj Ravskoj, vlč. Marko Šalić, umro od posljedica zlostavljanja, 21. siječnja 1993., vlč. Filip Lukenda, zapaljen i izgorio u župskoj kući u Presnačama, 12. svibnja 1995., vlč. Ratko Grgić, odveden 23. lipnja 1992. iz župskog ureda u Novoj Topoli i otada mu se gubi svaki trag, vlč. Petar Jurendić, umro od posljedica zlostavljanja u studenom 1992., fra Alojzije Atlija, umro 7. svibnja 1995. od posljedica zlostavljanja prilikom miniranja franjevačkog samostana na Petrićevcu., s. Cecilija Grgić, zapaljena i izgorjela u župskoj kući u Presnačama, 12. svibnja 1995., vlč. Tomislav Matanović, odveden 19. rujna 1995. skupa s roditeljima. Pronađen mrtav i pokopan. Više je svećenika preživjelo logore, teško fizičko maltretiranje, atentate i druga zlostavljanja. I sam je biskup bio nekoliko puta maltretiran, sedam i pol mjeseci zatočen u svom domu. Preko 400 katolika civila ubijeno je u svom zavičaju i u svojim domovima. Najveći dio vjernika na području biskupije ostao je bez svoje imovine i protjeran, poglavito tijekom 1992. i 1993. godine. Na području banjalučke biskupije, koje je pod kontrolom vlasti bosanskih Srba, živjelo je 1991. godine oko 80.000 katolika, a sada tek 6.500. I on nakon svega prima 9. siječnja 2012. godine, na dan obilježavanja osnutka RS, u Banja Luci Orden časti RS-a. Da časti?! Nakon primljenog odlikovanja, da bi opravdao svoj čin, govori: „Mi smo i za vrijeme rata pozivali na mir i praštanje. Svi se mi trebamo okrenuti prema istini i pravdi, ali i praštanju. Naša je kršćanska dužnost praštanje“. Što bi na to rekli oni koji su ubijeni, zapaljeni, nestali? Godine 2004. bio je nominiran za Nobelovu nagradu za mir. Nisu ga nominirali prijatelji Crkve. Jer kako to da nisu za tu nagradu nominirali pokojnoga Papu bl. Ivana Pavla II.? Normalno, nije im odgovarao. A Komarica im odgovara. Doznah da je prije nekog vremena u Rimu sreo čovjeka koji je izbjegao iz Bosne i postao profesorom na jednom sveučilištu. Reče mu tada biskup Komarica da se vrati. A ovaj mu odgovori da ga je biskup i nagovorio njega i druge katolike da napuste Banja Luku. I reče mu neka on, biskup, vrati svoga brata kojega je zbrinuo negdje u tuđini. P.s. Bivši srbijanski ministar vanjskih poslova Čedomir Jovanović reče za Republiku Srpsku da je sazdana na zločinu i genocidu. A to biskup Komarica ne zna! Ivan Zvonimir Čičak izjavi da je surađivao s UDBOM. Pa gdje toga ima? Fra Frano Bilokapić Nakon duge i teške bolesti jutros u 7 sati i 15 minuta u KBC-u Rebro u Zagrebu preminuo je fra Frano Bilokapić, župnik Župe Hrvace. Fra Frano Bilokapić rođen je 10. svibnja 1941. godine u Udovičićima, općina Otok. Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju i Zagrebu, a od 1965.-1970. godine studirao je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj. Za svećenika je zaređen u Šibeniku 29. lipnja 1969. godine, a 14 dana poslije u rodnim Udovičićima je slavio Mladu misu. Službu župnog vikara fra Frano je obavljao u Sinju (1970.-1971.), Vrlici (1971.-1973.) i Zagrebu (1974.-1976.). Nakon toga odlazi u Njemačku gdje je sedam godina (1976.-1983.) bio dušobrižnik u Munchenu, a istu službu obavljao je osam godina u Darmstadtu (1983.-1991.). Nakon 15 godina službe u Njemačkoj, fra Frano se vraća u Sinj gdje obavlja službu gvardijana i župnika in solidum (1991.-1994.) Župničku službu od 1994.-2003. godine obavljao je u Studencima, a otada pa do svoje smrti bio je župnik u Hrvacama. Godine 2008. dobio je osobnu nagradu Splitsko – dalmatinske županije, za izniman i prepoznatljiv rad u očuvanju sakralnih objekata i kulturne baštine, kao i osjećaju za narodne običaje i tradiciju krajeva u kojima je službovao. Prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je za nemjerljivu pomoć u Domovinskom ratu i zbrinjavanju izbjeglica. Od 1994. -1998. godine bio je član Časnog alkarskog suda. Što reći o pokojniku? Upoznali smo se on kao gvardijan u franjevačkom sinjskom samostanu, a ja kao župnik triljski i dekan Cetinskog dekanata, u najtežim vremenima za Republiku Hrvatsku. Suradnja nam je bila vrhunska. Svaki dobar prijedlog s bilo koje strane došao prihvaćali smo. U svakom smo se mjesecu sastajali župnici i kapelani Cetinskoga dekanata. Uveli smo zajedničku pripravu za ženidbu kroz zaručničke tečajeve. Predložili da se svaki četvrtak u svim župama održava klanjanje za svećenička i redovnička zvanja. To smo poslali nadbiskupu Juriću, a on nije ni odgovorio. Surađivali s humanitarnim organizacijama. On je sam pozivan na mjesta gdje je „škripalo“ bilo u vojsci ili ostalim društvenim ustanovama. A, opet, nije zanemarivao svoje svećeničke, redovničke ni gvardijanske dužnosti. Kod njega nije bilo rečenice: nemoguće je. Naprotiv, sve ćemo pokušati učiniti njegov je odgovor bio. Kod posjeta pok. predsjednika Tuđmana sinjskom samostanu, pred oltarom Gospe sinjske, rekao je Predsjedniku: ove stube nisu izlizale cipele nego koljena. Ovdje se narod iz svih hrvatskih krajeva molio Gospi za sve što ih je mučilo. Tu su naši branitelji dolazili prije odlaska na teren i molili se Gospi za zagovor... Epilog tog govora bio je: predsjednik Tuđman, koji nije ni pred kim pokleknuo, tu je kleknuo. I to je u ono vrijeme bilo pravo čudo. Božić Najradosnija kršćanska svetkovina. Kako i ne bi bio kad slavimo rođenje Spasiteljevo. No taj dan nam ukraše najprije veletrgovine. Mjesec i više dana prije same svetkovine podmeću nam umjetnu radost svojim ponudama. U novije vrijeme, posljednji Božić, ukraše nam i političari. Predsjednici države i Vlade: Josipović i Milanović. Bili su na proslavi kad katolici proslavljaju Božić 25. prosinca u zagrebačkoj prvostolnici. Ali i kad pravoslavni kršćani slave 7. siječnja. Bili su na Badnju večer i na samu svetkovinu. Josipović agnostik, dakle ne vjeruje da se ljudskom spoznajom može spoznati neko više biće, dakle Bog. A čestita mu rođendan. A Milanović ateist koji niječe postojanje Boga. Oprostite drugovi, ali nemojte nas vjernike ponižavati. Ne dolazite na naše proslave i barem na taj način budite pošteni. Bečić Nevenka Bečić, predsjednica splitskog Gradskog vijeća, povodom lomova na splitskim snježnim ulicama, na kojima je polomljeno i 353 Splićana, govori: Stariji ljudi koji su izlazili na ulicu, a nisu trebali, snose sami dio odgovornosti. Trebali su zamoliti svoju djecu da im pomognu. Ako nemaju djecu, onda su mogli pitati nećake i nećakinje. Trebali su ranije s njima imati bolje odnose. A ako nemaju ni to, mogli su susjede pitati s kojima su trebali već biti u dobrosusjedskim odnosima. Građani nemaju što raditi na zaleđenoj Rivi. Smatra da su ljudi koji okrivljuju Keruma i gradsku vlast za situaciju u Splitu nekorektni, jer oni zapravo zaslužuju pohvale zato što su napravili sve kako treba pa je situacija bolja nego u drugim gradovima. Ni u Varšavi, Sarajevu, Rimu nitko nije gradsku vlast okrivio za padaline, samo u Splitu, tvrdi Kerum, Bečićkin braco. Hvala Bogu, nitko se nije ozbiljno ozlijedio, odnosno ugrozio život, dodao je. A što je s oko 850 ukupno povrijeđenih? Ljudi su nastradali jer nisu kupili čizme, gume i lance. A nisu ih kupili jer ne mogu kada 60 % cijene ide državi, 25 posto je PDV, pa prirezi, vodna naknada, Gospodarska komora i tako dalje. Šećer na kraju! No, to nije sve. Gospođa Bečić, kao osoba koja se načitala Biblije, i poznaje je bolje od samih bibličarâ, zaključuje kako je Bog rekao: čuvaj se i čuvat ću te! Nije na diku svom vjeroučitelju. Neka nađe gdje to u Bibliji ima kupit ću joj carsku krunu! Čak su i ljudi s crnogorske televizije zaključili: kako bi je se trebali odreći i članovi obitelji. A ona k tome i saborska zastupnica! Ministar Vraća li se to vrijeme iz 1945. godine, kad je vrijedilo: Drug komesar je rekao: "Nema Boga!" i - nema Boga. Danas drug komesar kaže: "Nema čovjeka-embrija!" i nema čovjeka-embrija. Skojevci su opet u modi. Ignorancija i arogancija imaju pravo javnosti. Notorna je komunistička ideologija: sve što nije na liniji partije, tim samim je osuđeno kao rigidno i konzervativno, klero-fašističko – rekao je biskup Pozaić. Takvih smo se floskula naslušali 50 godina tijekom udružene zločinačke komunističke diktature u 20. stoljeću. Takvi se stavovi danas opravdavaju prizivom na 21. stoljeće. Po očitovanoj ignoranciji i aroganciji, koju do danas nitko nigdje nije demantirao, mogli bi pripadati u 21. stoljeće, prije Krista! Tamo nekamo gdje nema ni embriologije, ni Dekaloga, ni Hipokrata. Kako je moguće u državi Hrvatskoj, danas, zastupati tako ekstremno rigidne i zaostale, ideološki zaslijepljene partijske stavove? Jednostavno: moguće je, jer u Hrvatskoj nije provedena lustracija, ustvrdio je biskup Pozaić u svojoj homiliji, upozorivši da je premijer elektronsku poštu građana, koju je inicirala građanska akcija "I ja sam bio embrij", nazvao "spamom", tj. smećem. Valja se upitati, znači li to da su za ministra, ali i za predsjednika Vlade, i svi ti hrvatski građani, koji su se usudili iznijeti svoje mišljenje, također: "spam" = smeće?! (ljudi znaju engleski!). Koji predsjednik vlade, demokratske, može sebi to dopustiti, i opstati? Može onaj - totalitarne, iz '45.! – rekao je mons. Pozaić, dodavši da "na prežalosnom sramotnom procesu, iz onih drugarskih, navodno antifašističkih vremena, čula se riječ čovjeka smirene savjesti, riječ Blaženika: "Moja je savjest čista!", zaključivši da je Stepinčeva "savjest bila nježna, osjetljiva na dobro i zlo, Bogu i čovjeku vjerna". Drago mi je kao vjerniku, katoliku da su biskupi nakon dugo, dugo vremena počeli govoriti kao pastiri. Ne svi. Ali Košić, Pozaić, Uzinić... da. Posebno mi je draga tvrdnja biskupa Uzinića „nećemo šutjeti ni po cijenu sukoba s vlašću“. Napominje kako su javni mediji prenijeli poruku i ispriku episkopa Grigorija u susretu s njim u Dubrovniku. Njegovu nisu ni spomenuli! Dolazi nam, izgleda, neko novo doba! Moral Predsjednik Hrvatskog sabora Boris Šprem otkrio je kako je 46 zastupnika prethodnog saziva Sabora predalo zahtjeve za mirovinom. Među tim zastupnicima našao se i Vladimir Šeks koji je na jedan dan aktivirao umirovljenički status i vratio se ponovno na posao u Sabor. Šprem je zaključio da oni imaju pravo na tako nešto i prepušta nama građanima da sami zaključimo o čemu je tu riječ. Među tih 46 zastupnika nalazi se i sedam zastupnika iz ovog saziva Sabora, a među njima su HDZ-ovi Vladimir Šeks, Stjepan Milinković, Ivanka Roksandić i Ana Lovrin, HDSSB-ovac Boro Grubišić te Furio Radin i Deneš Šoja iz manjina. Oni su predali zahtjev za mirovinom, koja može doseći i 15 tisuća kuna, da bi nakon jednog dana mirovine istu zamrznuli i vratili se u Sabor. Na taj su način zadržali pravo na povlaštenu mirovinu kojoj nova vlada najavljuje skoro ukidanje, unatoč tome što su se aktivno nastavili baviti politikom. Time navedeni zastupnici nisu prekršili niti jedan zakon. A zašto? Pa pravili su ih i izglasali oni sami radi njih samih. Imam previše mandata, ali sam to učinio iz mjere predostrožnosti (čisto hrvatska riječ!) da ne bi došlo do neke zakonske promjene prema kojima bi mi smanjili mirovinu. Već tri godine se takvo nešto najavljuje. Nemam što osporavati, ja priznajem. To je moje pravo. Imam 43 i pol godine radnog staža. Te promjene bi ugrozile moj status. To nije neprirodno ni amoralno - komentirao je za Hrvatski radio aktiviranje svog umirovljeničkog statusa Vladimir Šeks. On, jedino on, zna što je neprirodno i amoralno. Što je najtragičnije oni nam kroje pravdu. Oni su „krema“ društva. A što njih briga za neke radnice koje imaju do 30 godina staža, ili radnike koji imaju i više, a sada nemaju od čega živjeti? Tajkuni Radi se o lakonogim novokomponiranim bogatašima. Ima ih mnogo. A samo na našim južnim prostorima: Vidošević, Kerum, Milavić, Tedeschi i drugi. Svi su se „pošteno“ obogatili. Gdje su bili od početka osamostaljenja Republike Hrvatske. Nijedan od njih nije bio na braniku Domovine. Zato su oni kupovali u bescjenje državnu, narodnu imovinu. Dok su njihovi vršnjaci gubili živote i zdravlje na mnogim čukama, oni su uredno grijali svoje ljepše polovice, a još ponekoga. Branitelji (normalno da mislim na branitelje a ne „branitelje“) nisu imali kad misliti o sebi, nego bi jedva čekali doći sa svojim obiteljima proslaviti sreću da su živi. A neki koji se kunu u svoje braniteljske zasluge ponašaju se kao i tajkuni: što više uzeti državi, jer to nije ničije. Pa da se nismo vratili u komunizam 70-ih i 80-h godina. Lactalis Lactalis grupa prva je po veličini i snazi mliječna grupacija u svijetu te vodeći svjetski proizvođač sireva, uključujući i sireve kontroliranog podrijetla. Toj grupaciji prodao je Luka Raić Dukat poznatu hrvatsku mljekaru. Kako ju je uspio kupiti bivši milicionar i autoprijevoznik, teško je shvatiti. Kako je lako kupio, tako je lako i prodao. Ovih dana svjedočili smo protestima naših mljekara. Protestirali su zbog sramotno male otkupne cijene mlijeka, cijena proizvodnje svakim je danom sve veća. S pravom su protestirali, ali bez nekog osobitog učinka. A zašto? Pa nemamo ništa svoje osim ono malo zemlje. Sve je na koljenima: privreda, poljoprivreda, moral, rad, poštenje, a i sam čovjek. Dukatu se ne isplati kupovati mlijeko kad ga Lactalis ima u izobilju. Kažu 6 milijuna litara viška. I gdje će s njim nego uništiti hrvatskog seljaka i legalno uvozeći mlijeko i mliječne proizvode u Hrvatsku. Što li nas tek čeka u EU? Pridružujem se mljekarima i obećavam da nijedan proizvod Dukata neću kupiti niti koristiti. Imamo naš mljekaru i mlijeko Z' bregov. Ovo nije plaćeni oglas nego očajnički čin jednog Hrvata. Uništile su nam „naše“ Vlade poljoprivredu, svinjogojstvo, i inače stočarstvo od 2000.-te godine do danas. Da ne govorimo o prodaji najvrjednijih hrvatski tvrtki: INA-e, Telekoma... Na redu su neprodana bogatstva: otoci, Croatia osiguranje, HEP, Hrvatske šume, Hrvatske vode. I to svi premijeri od Račana do Milanovića. Dačić Napadi na hrvatske navijače u Srbiji nedopustivi su incidenti koji narušavaju ugled Srbije. Ne smijemo se ponašati kao oni kada naši odu tamo (op. ur.), izjavio je Ivica Dačić, inače predsjednik Socijalističke (Slobine) partije Srbije, aktualni ministar unutarnjih poslova Republike Srbije, i osta živ. Zna se kako su se njihovi ponašali. Sjetite se utakmice između Dinama i Crvene zvezde odigrane u Zagrebu 13. svibnja 1990.! Tada su zvezdaši demolirali gledalište stadiona, razbijali po gradu Zagrebu, uništili vlak kojim su se dovezli. Ali i u današnje vrijeme. Europsko rukometno prvenstvo održano ove godine u siječnju u Beogradu pokazalo je pravu sliku srpskih navijača. Što li su radili, vrijeđali, gađali svim i svačim naše igrače, ne može se opisati. Kao „kruna“ svega bilo je gađanje naših igrača na klupi pikadom. A rezultat toga promašaja bilo je povrijeđeno oko njihovog igrača. E D(r)ačiću, D(r)ačiću! Kosor O bivšoj je Premijerki riječ. „Uvela“ je Hrvatsku u Europu. Ali kako? Na način svih diktatora. Od Tita do Staljina... Njezin glavni ideolog, Šeks, odredio je da 50% plus jedan glas, onih građana koji izađu na izbore, odlučuje o svim građanima. Znao je „stari lisac“ Šeks da u tom slučaju nikad hrvatski građani ne bi izišli u 50 postotnom broju. I tako je Hrvatska rezultatom od 66% prihvatila Europu. Drago mi je da je u Čaporicama bilo više protivnika, nego podržavatelja ulasku u EU, dotično 78 glasova protiv, a 66 za. Ali, ukupni postotak svih birača koji su izašli na izbore je tek oko 34%. Za smjenu splitskog gradonačelnika, ali i ostalih, traži se većina svih građana. Tako da ispada da nam je mjesto predsjednika općine Civljane (137 stanovnika) važnije od ulaska u Europu. Drugi njezin „biser“ je odabir koalicijskog partnera u Splitu, Kerumove HGS strančice. Kad je Kerum izgubio povjerenje Splićana, Kosorka mu ga daje. Valjda će uskoro doći i njezin politički kraj, jer to i zaslužuje. Prvi potPREDSJEDNIK Ne čudite se podnaslovu. Radi se o Prvom potpredsjedniku Vlade. Sam je tražio i dobio takav naziv. Čovjek očito želi biti predsjednik. A ne može. Zato je i izmislio ovakvu titulu. Sin vojnog tužitelja koji je bio i prvi vlasnik privatne tvrtke Coning. Sjetite se vi stariji da je sponzorirao vaterpolski klub Mladost koja se tada zvala Mladost Coning. A to nije mogao bilo tko. Samo oni koji su bili u prijateljstvu s UDBOM. Danas je optuženik zbog smrti dviju osoba u Madžarskoj. To se svakom vozaču može, nažalost, dogoditi. Ali njegova indolentnost, gotovo drskost, ne dopušta mu da se spusti među ljude. Da uzme svoj dio krivice i svoj križ. Naučio čovjek imati sve osim onog što Bog daje. Vlada Mislim na Milanovićevu Vladu. Može svatko mirno spavati. U njoj su sve ljudi od struke. A malo tko što zna. Sjećate se koliku su hajku proveli preko svojih satelitskih grupacija kao IPH, radija i televizije kad je bivša Vlada digla PDV s 22 na 23%? Porez nazvaše haračem. A oni preko noći s 23 na 25%. I svi muče. Nije to harač , kažu. To je put izlasku iz krize. Pa i budala bi tako znao. A oni otkrili da su pametni. Koje sve mjere poduzimaju, čini se da čine sve kako bi, kad se malo omaste, prepustili vlast drugima, kojima će ponovno dijeliti lekcije. Napisao sam u prošlom broju, nažalost, svoja predviđanja: nijedan pijetao nije kukurikao 4 godine. A kad vidim narodnosti ministara shvaćam Veljka Džakulu koji je rekao da Srbi ne trebaju tražiti izmjenu ustava da ne budu manjina. Pa ima ih lijep broj u Vladi. Čak i s hrvatskim prezimenom. Kuharić Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić ulazi u ovu rubriku, ni kriv ni dužan. Kao što znate umro je 11. ožujka 2002. godine. Povodom spomena na desetu obljetnicu smrti kardinala Kuharića, njegov nasljednik na stolici zagrebačkih nadbiskupa kardinal Josip Bozanić, najavio je pokretanje kanonskog postupka za proglašenje blaženim blagopokojnoga kardinala. Što reći? Već sam pisao o Bozaniću kad je dobio grimiz da se povijest, izgleda ponavlja. Nakon sveca Stepinca dobili smo Šepera. Nakon, rekao bih sveca Kuharića, dobili smo Bozanića. Ni za što nismo zaslužni, ni krivi. Postavlja se pitanje otkuda tolika ljubav Bozanića prema Kuhariću. Zna se da ga Bozanić, u najmanju ruku nije trpio. Htio ga je pred kraj života udaljiti i iz kaptolskih prostora da umre negdje drugdje. U očima, valjda, biskupa, svećenika pogotovo, a i naroda nijedan zagrebački nadbiskup u zadnjih stotinu godina nije bio tako nepopularan, daleko od naroda i vjernika. Uvidio je da mu je zadnja šansa da nešto ulovi u mutnom rehabilitirati kardinala Kuharića. No, ne radi njega, nego radi sebe. Više ništa ne pali. Može se Bozanić i na glavu okrenuti i na njoj hodati nitko mu neće vjerovati. On je svoje već odavno rekao. Dao Bog da ode što dalje i da ne bude više član Crkve u Hrvata. A kardinal Franjo Kuharić za nas je svetac i bez kanonizacije. Tadić Iznova pišem o srbijanskom predsjedniku Tadiću. Nacionalist je u onom pejorativnom smislu riječi. Sve bi sebi i svojima. Tako smo ponovno čuli da je Dubrovčanin Ruđer Bošković, učenjak svjetskog glasa, Srbin. Ni prvi niti posljednji. I u vrijeme Miroslava Krleže, za nekog simpozija u Dubrovniku šezdesetih godina prošlog stoljeća, neki srpski članovi prosuli su tezu da je Bošković Srbin. Krleža je tada odgovorio: „Sve mogu dopustiti, ali da Srbin bude isusovac (član reda Družbe Isusove) ne mogu ni pomisliti.“ Valjda je tih godina Tadić učio ćirilicu pa do njega nisu dospjele Krležine riječi jer su ih prenijeli dnevni listovi pisani latinicom. Iz srpskih novina citiramo i gostovanje „srpskog istoričara Jovana Pejina“. Njegove izjave u emisiji In medias res, na drugom programu HT-a, da je „Vukovar oduvek bio srpski, dok su Hrvati uvek prisvajali tuđe, između ostalog i Tomislavljevu krstionicu koja je u stvari italijanska“. Kada je Jovan Tepeš, potpredsjednik HNS-a, dobacio: „I jugoslovenska vojska se borila u Vukovaru", Pejin je uzvratio: „Pa, Vukovar je bio srpski grad." Pejin se tu nije zaustavio - iznio je i tvrdnju da je 1.200 katoličkih sveštenika predvodilo ustaše koji su ubijali Srbe. Sve laž do laži. Onako po srpski. Valjda Srbi žele sve posrbiti pa i prof. Ivana Tepeša kojega tituliraju potpredsjednikom HNS-a, a on je zamjenik predsjednice HSP-a dr. Ante Starčević i ime mu je Ivan. Zemun je bio hrvatski grad pa ga malo tko danas smatra hrvatskim. A Vukovar je bio i bit će uvijek hrvatski grad. Ali, tvrdnja da je Tomislavovu krstionicu napraviše Talijani je budalaština i sramotna tvrdnja „istoričara“ (povjesničara) Jovana Pejina. Najprije nije hrvatskoga kralja Tomislava, nego kneza Višeslava (? 799.- 802). A da je napisano na latinskom jeziku, znak je da su Hrvati od početka i uvijek priznavali Papu kao Kristova nasljednika, a nikakav Vizant (Bizant). Kakvi Srbi takva im i Akademija. Mudrinić Kad je došao iz Kanade predstavljen je kao veliki izumitelj od čijih će izuma Hrvatska imati neprocjenjive koristi. Kad ono ćorak. Od izuma ništa, od zarade još manje. Zato je znao unovčiti svoj dolazak (povratak) u Hrvatsku. Imenovan je direktorom Hrvatskoga telekoma kojega su vlasti prodale Deutsche telekomu za lemozinu. A novi vlasnik ubire li novac, ubire. Ma koji Turci i njihov harač. Nisu im ni do koljena. Skuplje su im usluge nego u matičnoj zemlji. A gospodin Kanađanin živi k'o bubreg u loju. Godišnja mu je plaća nekoliko stotina tisuća kuna. Zna čovjek. A stida nema. Ne zna, valjda, da je sve bogatstvo u Hrvatskoj stvorio radnički i zemljoradnički živalj koji nije išao za udobnošću stranaca koji su ih zvali. Blagoslov obitelji Ove se godine digla prašina oko blagoslova obitelji, ili kuća. U pitanju je novac koji se pri tome prikupi. I onda se javi nadbiskup Barišić koji je, navodno, dao upute svojim svećenicima da prilikom blagoslova ne uzimaju novac. Nije istina da je dao upute ili naredio. Zna se da se naređuje ili daju upute pismeno. Ni osobno, niti na župski ured nisam dobio takav ili sličan dopis. A ako je on to rekao nekom novinaru to me ne obvezuje. Za zaključiti je da je to rečeno i napisano samo radi reklame! Osobno već godinama prigodom blagoslova obitelji ne uzimam tada novac. Nisam ni ove godine. Ali ne radi neke preporuke, nego iz principâ koje ne želim navoditi. Blagoslov kuća je uveden najprije u Splitu isključivo radi novca. Pa, zašto ljudi i danas ne bi uzimali. Za jednog kolegu, koji je sada protiv blagoslova, ali i primanja, kažu da je od sredstava jednogodišnjeg blagoslova obitelji kupio ženi i djetetu stan. Što mislim o blagoslovu? Tvrdim da je nepotreban i teološki da se ne može nikako opravdati. Nepotreban je zbog toga jer ja ne mogu nikome nametnuti blagoslov. To je dar vjere. A mi blagoslivljamo obitelji (ili kuće) i gdje je nered, gdje se psuje, gdje se ne poštuje stariji i ne uvažava mlađi. Jednom riječju; nigdje gdje je nered. |
- 13:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PODSLJEMENSKI DNEVNIK
|
18. listopad 1998. g. Danas je veliki dan i rijedak jubilej (obljetnica) Katoliče crkve. Naime, slavi se rijetka prigoda 20. obljetnice pontifikata i 40. obljetnice ređenja za biskupa Karla Wojtile Krakovskog nadbiskupa. Papa je rođen 1920. g. u Krakowu. Prije tri dana na Mirogoju je pokopana baka Anonijeta te je ispraćena sa pjesmom „oj šibenska pismo stara“. I eto tako sjedeći na ugodnom listopadskom suncu malo čovjek razmišlja o tome kako ljudi dokaze na ovaj svijet, budu određeno vrijeme i odu, jedni odu, drugi dođu, i tako redom. I tako se čovjek upita „A što je to što iza mene ostade?“. Ostade li uopće išta, išta što je vječno, što je trajno. Ništa ne ostane, ostane drugima uspomena, loša ili dobra. Svatko vjerojatno voli da iza njega ostane lijepa uspomena. Ima i onih koji kažu da ih nije briga za tim, ali ja smatram da je ljudski tj. da je svakome ipak stalo da ostane drugima u lijepoj i dragoj uspomeni. Da li što bude na onome svijetu ili ne, to je stvar vjerovanja svakog pojedinca. Blago je onima duboko vjeruju, a opet koliko je takvih? Mnogi vjeruju iz običaja, iz obzira što će mu tko reći... Da li on stvarno iskreno sa svim svojim bićem vjeruje, to je pitanje. Da li živi u vjeri, vjeri spasenja na onom drugom svijetu, na kojem život tek počinje kada napustimo ovozemaljski život, to je jedno vječno pitanje oko kojeg se vrti cijela filozofija življenja, te Katolička crkva i ostale crkve. Često dolazi do raznih rasprava na ovu temu te se sučeljavaju znanstveni i vjerski krugovi. Tamo gdje staje razum, tamo gdje zastaje znanost, tamo gdje nešto postaje nedokučivo ljudskom razmišljanju i znanju, tamo započinje vjerovanje, vjerovanje kojem nema kraja, koje ima rješenje za sve. Na sv. Nikolu, 6. prosinca 1998. g. Jučer sam obišao glavnu tržnicu Dolac u Zagrebu. Dolac je svojedobno imao, po meni, pravi nadimak „Trbuh Zagreba“. Šetajući tržnicom sa žaljenjem se može konstatirati kako je taj „trbuh“, nažalost, poluprazan. Nema neke značajne ponude, a niti kupaca. Nema ih niti u trećem dijelu, kako je to bilo u predratno vrijeme. Danas uz slobodnu samostalnu i nezavisnu državu narod nema, takoreći, za preživljavanje. Nezaposlenost je velika (iznosi 16% po službenim podacima), mjereno prema radno sposobnom stanovništvu. Nezaposlenost je još i veća jer mnogi nisu ni prijavljeni na Burzu za zapošljavanje. Oni koji još uvijek rade primaju male plaće koje su k tome još i neredovite. Danas jedan penzioner ima mirovinu od 1.000,00 do 1.500,00 kn. Za te novce možete kupiti dva para solidnih cipela. Jedan kilogram svinjetine košta 40,00 kn, litra ulja 15,00 kn, brašna 5,00 kn, mlijeka 6,00 kn, TV pretplata iznosi 45,00 kn. Sve ove cijene su u susjednoj Austriji ili Mađarskoj prepolovljene. Nije rijetkost sresti ljude po kojima naizgled vidiš da nisu sirotinja, tj. da su ne tako davno bili ugledni građani srednjeg sloja, da kopaju po smeću tražeći hranu, odjeću i sl. Situacija je doista katastrofična, uz ovu našu vlast. 31. prosinca 1998. g. Stara je godina. Što nosi ta magična brojka i prelazak u 1999? Isto takvo pitanje se postavljalo i 1898 i prijelaz u 1899. A što će biti tek iduće godine, kad se prelazi u 2000? Od sutra Europska zajednica uvodi zajedničku valutu EURO. To će biti zajednička novčanica za 11 zemalja Europske zajednice. Jedan EURO jednak je 1,95 DEM. Svi obračuni prelaze na tu valutu, a novčanice ostaju do 2002. g. po zemljama kao i do sada. A od tada se lokalne valute ukidaju. Što možemo očekivati u Hrvatskoj u narednoj godini? Smatram da treba očekivati još lošiju situaciju u smislu rada i naplate potraživanja. Sinoć je predsjednik Tuđman ljude koji ovako razmišljaju proglasio katastrofičarima. To neće biti tako, uvjerava nas predsjednik, nego će doći do materijalnog blagostanja, povećanja realnih plaća, povećanja penzija, zapošljavanja i sve to tako u ružičastim perspektivama. U to nitko u ovoj zemlji ne vjeruje, štoviše država predviđa svoj proračun na razini od 48 mlrd kn (1 DEM=3,73 kn). Državni bruto proizvod po izračunu Državnog zavoda za statistiku iznosi cca 148 mlrd kn, a po mišljenju ministra financija Borislava Škegre isti iznosi 189 mlrd kn. On iznosi onoliko koliko treba proračunu. Ako se iz 189 mlrd uzme PDV i ostalo onda državi treba toliki BDP, a na bazi izračunatog po Zavodu za statistiku on je premali. Ne treba ništa očekivati, dobro narodu. Osim možda izbora i predaje vlasti od strane HDZ-a drugim strankama. Njima će ostati samo prazne blagajne državnih ministarstava, kao idug Hrvatske prema inozemstvu u iznosu od cca 8 mlrd USD, što je veća zaduženost per capita nego je bilo u bivšoj Jugoslaviji. 28. veljače 2012. g. ( napomena autora: dragi čitatelju, nekako poznato, samo što je danas još gore!) ( Iz podsljemenskog dnevnika;nelektoriran tekst) |
- 13:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #
BOŽIĆNO IZNENAĐENJE
|
U mnogim župama pred božićnu ponoćku igra se kratki igrokaz s božićnom tematikom. Kako se, u zadnji tren, odustalo od prikazivanja, javila se gospođa Mirjana Čović da će ona osmisliti božićnu predstavu i sama naći glumce. Pristao sam na to i obećao podršku. Evo što ona piše: Prilikom proslave Badnje večeri izveli smo igrokaz „Božićno iznenađenje“ i uz to prigodne recitacije pod naslovom „Zahvala malih srcâ tek rođenom Isusu“.Namjera nam je bila prikazati dvije obitelji koje ni po čemu ne žive identično. To pokazuju i prema ljudima, ali i prema Bogu. Kako smo imali malo vremena na raspolaganju, igrokaz nije dugo trajao. Ali je bio učinkovit. Pokazali smo da je i nemoguće moguće kad se ima dobre volje, da se uz Božju pomoć sve može. Sve mlade osobe koje sam pozvala odmah su se odazvale. A samo 12 dana prije Božića. Glumci su bili sjajni, kako u učenju tekstova ,tako i na probama, posebno u samoj izvedbi na Badnju večer. Bližio se kraj prvog polugodišta kad su mnogi željeli dobiti veće ocjene u školi, ali ni to đacima nije smetalo. Dolazili su redovito, i strpljivo pratili i vježbali. Za nadati se da ćemo uz ovako marljivu djecu i ubuduće moći na njih računati. Ovo ne bih uspjela napraviti da nisam imala župnikovu podršku. Njemu sam se mogla u bilo koje vrijeme obratiti za pomoć. Dužna sam se zahvaliti i svima onima koji su na bilo koji način pomogli da se predstava izvede. Neki su roditelji morali voziti djecu jer su probe bile i uvečer, a oni nisu stanovali blizu crkve. Hvala im! E evo i imena glumaca poredanih abecednim redom: Ivan Bravić, Mihaela Bravić, Miško Bravić, Paula Bravić, Tina Bravić, Antonio Čović, Ines Čović, Ivana Čović, Josip Čović, Ljuba Čović, Marija Čović, Marijana Čović, Martina Čović, Mario Klarić, Marko Klarić, Martina Klarić, Ines Nevoljić, Mirko Odrljin, Toni Odrljin, Anđela Roguljić, Mia Sarač, Ante Svalina i Max Svalina. Mirjana Čović |
- 13:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MLADI NOGOMETAŠI „NK ČAPORICE-TRILJ“-JESENSKI PRVACI U KATEGORIJI PIONIRA I MLAĐIH PIONIRA
|
Nižu se uspjesi mladih nogometaša kluba NK „Čaporice-Trilj“ u kategoriji pionira godišta 1997. Ovi su mladi nogometaši prvaci u županijskoj 2. ligi, zahvaljujući upornosti, marljivosti u radu na čelu s trenerom Čović Dujom ( pok. Stipe). I u ovom broju trebamo istaknuti kategoriju početnika i mlađih pionira godišta 2000/2001 . NK „Čaporice –Trilj“ prihvatio je pozivnicu za turnir „ Međugorje Cup 2012“. Sport Centar International organizirao je ovaj međunarodni turnir koji se održao od 1.03 do 4.03.2012. god. Nastupili su mladi nogometaši kategorije pionira 2000/2001. Sva četiri dana na turniru naši su mladi nogometaši ostvarili vrlo dobar rezultat. Ostvarili su 4. mjesto na ovom jakom turniru. 1. mjesto osvojio je Dinamo, 2. mjesto Zadar, 3. Adriatic i 4. NK „Čaporice-Trilj“. Moramo naglasiti da su troškove smještaja za sva četiri dana u hotelu većim dijelom platili roditelji djece, sponzori, kao i jednim dijelom NK „Čaporice Trilj“. Cijena 3 puna pansiona po osobi je iznosila 800,00 kn. Ja bih se kao predsjednik zahvalio svim roditeljima i sponzorima koji su omogućili da ipak sudjelujemo na ovom velikom međunarodnom turniru u Međugorju. Na turniru u Splitu također smo nastupili s dvije ekipe, početnicima i mlađim pionirima. U svakoj kategoriji nastupilo je po 16 ekipa. Početnici 2001. godište NK „Čaporice-Trilj“ osvojili su 3. mjesto, mlađi pioniri 2000. godište. 2. mjesto. Svi ovi uspjesi rezultat su timskog rada u NK „Čaporice - Trilj“ koji nikada nije bio upitan. Predsjednik NK „Čaporice- Trilj“ Nedjeljko Živaljić ISPRIKA Uredništvo lista Izvori ispričava se prof. Dragici Čović jer smo zamijenili lektorirani tekst s nelektoriranim, a ona je imala neugodnosti zbog toga. |
- 13:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
IZVORI Godina V. Broj 3. (13) Božić 2011.
|
- 13:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #
POSTANAK ŽUPE / Nastavak kronike don Joze Prelasa
|
Čaporice i Gardun naseliše u isto vrijeme. Kao što je teritorij Čaporica pripadao franjevačkoj župi Ugljane, tako je teritorij Garduna pripadao franjevačkoj župi Turjaci. Ni Gardunjani nisu htjeli ići u Turjake slušati latinsku Misu, pa su i oni pozvali popove glagoljaše iz Doca i Srijana. Kao što su Čaporice bile malene, tako je i Gardun bio mali, pa stvoriše jednu župu. Tako su Gardun i Čaporice u početku sačinjavali jednu župu, ali tako da je na Gardunu stanovao župnik, a u Čaporicama kapelan. To je bilo moguće, jer je baš u to vrijeme u Poljicima bilo mnogo glagoljaša. Sv. Mise nedjeljom i blagdanom čitao je župnik ispod „bračke strane“, na Cetini, u predjelu koji se i danas zove „Mostine“. Tu je naime u staro doba bio most preko Cetine. Tu je (na čaporskoj strani Cetine) bilo i staro groblje čiji se ostaci i danas vide. Dugi niz godina je župnik Čaporica išao na Mrtvi dan na to groblje i davao odrješenje mrtvima. Zadnji župnik koji je to činio jest don Niko Žiška. Čaporski misnici su vodili i posebne Matice i u njima se potpisivali „kapelan“. Godine 1709. na Mostinama je prešao Cetinu splitski nadbiskup Stjepan Cupilli, sa svojom pratnjom. Bio je u pastirskom pohodu pa je išao iz Garduna na Ugljane. Kaže da je na tom mjestu prijelaz preko Cetine vrlo opasan i da se on mnogo prestrašio (Katić: Prilike u splitskoj okolici iza odlaska Turaka – str.246), no sve je dobro svršilo. Tada je on morao prijeći preko Čaporica, ali njih uopće ne spominje. Kasnije su čaporski misnici govorili sv. Misu, gore u Čaporicama, iza Žuljevića kuća u jednom dočiću. Tu i danas pokazuju kamen koji je služio kao oltar. Godine 1728. počeli Čaporani zidati crkvu i dovršili su je 1733.- tako piše na nadvratniku. Tada je u selu bilo 18 obitelji sa 131 duša. Ta je crkva stajala sve do 1924. godine, kada ju je porušio župnik Žiška i sagradio novu crkvu. Župska kuća bila je u komšiluku Živaljića, bila je pokrivena ševarom i prizemnica. To je kuća u kojoj danas stanuje obitelj Ivana Delić pk. Ante (Jajan). On ju je podigao na kat. Današnja župska kuća sagrađena je 1860. do 1870. Štala je izgrađena iza potresa 1898. Kasnije župnici nisu držali konja pa su štalu preuredili za školu, i u njoj opismenjavali djecu. U tome su se isticali župnici Katić i Žiška. Godine 1826. čaporski kapelan don Marko Čota počeo se u Maticama potpisivati „parok“, pa se smatra da se tada postala samostalnom župom i Čota prvi župnik. Kao samostalna župa postala je liberae ordinarii Collationis (slobodne podjeljbe biskupove) i to ostala do danas. |
- 13:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #
KRONIKA
|
Hodočasnički dan Gospi Sinjskoj za našu župu bio je u ponedjeljak 8. kolovoza. Župnik je ispovijedao od 5 do 7 sati kad je slavio misu u koncelebraciji koju je predvodio mons. don Jure Vrdoljak, duhovnik u Nadbiskupskom sjemeništu. Kako je na taj dan blagdan sv. Dominika glavna tema propovijedi bio je upravo svetac. Rana misa u 7 sati (ranijih godina u 9 sati) pokazala se „punim pogotkom“. Misu je slavilo oko 180 Čaporčana. Župnik je ispovijedao kroz 5 dana od 5 do 7 sati. To su bili dani prije župske trodnevnice. U petak, 12. kolovoza iz tiska je izašao novi, XIII., broj lista Izvori. Idemo naprijed! Matko Milina , sin Ante i Mirjane rođ. Čović vjenčao se s Vlorom Paoka, kći Engjell Paloka i majke Vjollca Paloka, LLeshi. Kumovali su im Mirko i Andrea Čović, a vjenčao ih je župnik don Mirko Skejić. Iza vjenčanja kršten je i njihov sin Ante Milina rođen 14. studenoga 2010. u Aarau u Švicarskoj. Kumovao mu je Ivan Čović. Taj dan bio je ujedno i prvi dan trodnevnice uoči svetkovine sv. Roka s početkom u 19 sati. Župnik je predvodio Svetu Misu i propovijedao. Glavna misao propovijedi bila je temeljena na riječima prvog čitanja iz knjige o Jozui. Naglasio je da danas kad nam nameću lažne bogove, čak više nego u Jozuino vrijeme, kršćani moraju ponavljati riječi Židova: „Služit ćemo Gospodinu, Bogu svojemu, i glas ćemo njegov slušati.“ Na Misi je sudjelovalo 130 vjernika. Pričestilo se 95 osoba. A samo tri godine ranije bilo ih je 13 ukupno. Isplati se ustrajati. Nakon Mise KUD „Košuta“ iz Košuta izveo je veoma uspješno sinjsko kolo i nekoliko košućkih napjeva. Narod je pozorno gledao i slušao njihov program. Drugi dan trodnevnice imali smo u nedjelju, 14. kolovoza u isto vrijeme. Vjernika je bilo 150, a pričestilo se njih 104. Župnik je u propovijedi naglasio kako je Isus prelazio granice svoga naroda donoseći univerzalno spasenje svim ljudima. To najbolje pokazuje primjer žene Kanaanke. „Stiglo pismo iz Njemačke“ autora Ivana Raosa izveli su: Marica Čović, Tomislav Delić i Martina Pešo. Zanimljiv tekst i dobra izvedba glumaca. Tekst je pronašla, i režirala, članica ŽPV-a prof. Kristina Pešo. Treći dan trodnevnice imali smo na svetkovinu Velike Gospe u 19 sati. Bilo je 116 vjernika, a 94 se pričestilo. Neke brojne obitelji tada su svetkovale u Sinju i zato je bio manji odaziv. Glavna misao propovijedi bio je tekst iz Apokalipse gdje se opisuje borba između Dobra i Zla pa je naglašeno da svatko u sebi nosi dio takve borbe. Ili kako bi pjesnik rekao: „Svoga Judu ja sam nosio u sebi“ – Vladimir Nazor. Stoga je blagdan Marijina uznesenja trijumf Žene i proslava Božjeg trijumfa. Nakon mise čuli smo narodne pjesme ovoga kraja u izvedbi: Vladimira Pavele, Milana Peše, Marka Bajića i Mate Gašpara. Lijepo se prisjetiti dana koje smo zaboravili. Na svetkovinu sv. Roka, župskog zaštitnika počelo je svečano slavlje već u 9,30 sati. Tada je, naime, od restorana sv. Roko limena glazba „Sv. Mihovil“ svirala budnice putem do crkve. Blagoslov novog križa, dar obitelji Ivana i Brigite Čović direktorice trgovačkog društva "Werner Metal Export Import"d.o.o. iz Zlatar Bistrice, blagoslovio je predvoditelj misnog slavlja mons. dr. Ante Jozić, voditelj ureda filipinske Apostolske nuncijature u Hong Kongu, ujedno i predstavnik katoličke crkvene diplomacije i za svu Kinu. Nakon toga je predvodio procesiju oko šematorija i nastavio slavljem Sv. Mise pred crkvom. Svijeta je bilo nešto više od 250 osoba, a pričestila se 101 osoba. Don Ante je analizirao sav životni put sv. Roka. Naglasio je kako je on svjesno, nakon smrti roditeljâ, prodao veliko imanje, podijelio siromasima i zaputio se u nepoznato, prema Rimu. I prije dolaska u Rim, ali i na povratku, znao je prepoznati što Bog traži od njega. I, što je najvažnije, odazvao mu se potpuno vjerujući da Bog „vuče konce“ njegova života na najbolji mogući način. I mi, ako želimo biti djecom Božjom, trebamo se prepustiti da nam Bog bude glavni u životu. Tada ćemo u zdravlju i bolesti biti sretni, ispunjeni Bogom. Don Anti se župnik zahvalio i poželio mu da čim prije bude promaknut u službu nuncija. Večernju Sv. Misu služio je župnik. Ana Bašura ud. Luke umrla je 16. rujna 2011. u obiteljskoj kući. Kći pok. Ivana Grijovića i majke pok. Šime rođ. Guvo. Rođena je 17. rujna 1923. Vjenčana je s pok. Lukom Bašura 16. siječnja 1950. Imali su djecu Duju,Josipa i Ivanku. Imala je više bolesti koje je strpljivo podnosila. Pobožna žena tjekom ove 4 godine moga župnikovanja vršila je pobožnost prvih petaka. Sprovod je bio 18. rujna u župskoj crkvi sv. Roka, a imao ga je župnik don Mirko Skejić. Anđa Žuljević ud. Jure, rođena je 31. listopada 1921., kći pok. Mate Barbarića i pok. Boje Karadža. Umrla je u Splitu 26. rujna 2011. Sprovodne obrede vodio je župnik don Mirko Skejić 29. rujna. Živjela je u više mjesta i u Čaporicama nekoliko godina. Zadnje 3 do 4 godine živjela je u domu za starije osobe. Za nju kažu da je bila jako vrijedna, pobožna, dobra majka i baka, te da nije nikome htjela biti na teret kad već nije mogla samostalno živjeti. To je razlog da je živjela u Domu. Listopadsku pobožnost; krunicu i litanije BDM molili smo svaki dan u listopadu. Uvijek je bilo iznad 60 molitelja. U ponedjeljak, 10. listopada dovezli su građevinski otpad i iskrcavali kod kontejnera. Otpad je dovezen kamionom registarskih oznaka ST 596 RG, a na vratima piše da je vlasnik Marko Brnas. Goran Čović, sin Mirov i majke Ive rođ. Šolić, mladić katolik, privatni poduzetnik i Daniela Sandra Dračevac, kći Danila i Perice rođ. Radojković, rođena u Johannesburgu (JAR), djevojka katolkinja dr.med. okulist iz Lumbarde vjenčali su se 14. listopada u župi sv. Roka. Svjedoci su im bili Ante Budimir Bekan i Marina Farčić. Vjenčao ih je župnik don Mirko Skejić i krstio njihovu kćer Ivanu Dračevac Čović,rođ. 25. studenoga 2009 u Splitu. Maloj Ivani je kumovao Igor Čović. Petar Krka, sin Miše i majke Vesne rođ. Kozlica, mladić,katolik, elektromehaničar iz Jabuke i Marina Čović, kći Petrova i majke Vesne rođ. Čota, djevojka katolkinja, ekonomist iz naše župe sklopili su ženidbu u župskoj crkvi sv. Roka u Čaporicama 15. listopada ove godine. Svjedoci su im bili Alen Roguljić i Anđela Svalina. Vjenčao ih je župnik don Mirko Skejić. Na podgradnom zidu iznad ceste, a ispod škole u nedjelju 30. listopada osvanuo je natpis. Evo teksta: DOŠAO. DN. ISTINE DOM MIRKOSKEJIĆ GOVORILISTEIPISALI SVEGA I SVAĆEGA PROTIV BRAĆE KAVAINA BRAĆA SU VAM ZAKONSKI UZVRATILA TAKAV UDARAC DAĆETE SE TEŠKO OPORAVITI ČAPORČANI (U potpisu) Stipe Delonga, sin Nedjeljka i majke Marije rođ. Dedić – Jandrek, mladić, katolik, elektromehaničar iz Košuta i Anđelka Svalina, kći Nediljka i majke Ive rođ. Udovičić. Djevojka, katolkinja prodavačica osnovali su novu obitelj 29. listopada ove godine. Svjedoci su im bili Ivan Manjaka i Bernardica Vojković. Vjenčao ih je župnik don Mirko Skejić. U nedjelju navečer 6. studenoga grom je „posjetio“ i naše selo. Uništeno je nekoliko računala, nekoliko podzemnih vodova za telefon, i jedna obiteljska sušara, internet i MAXtv, tako da župska kuća nije imala telefon 6 dana, a internet i MAXtv 3 dana. Tri dana kasnije, u srijedu navečer, udarila su četiri groma u blizini crkve. Struje nije bilo do sutradan oko 10 sati. Razlog kvaru telefona je najvjerojatnije slabo uzemljenje. Josip Ivišić, sin Luke Krunoslava i majke pok. Nedjeljke rođ. Grubišić, mladić, katolik, vozač iz Košuta i Antonia Svalina, kći Petrova i majke Ivanke rođ. Ratković, djevojka, katolkinja, diplomirani ekonomist iz naše župe osnovali su novu obitelj 12. studenoga 2011 u župskoj crkvi u Čaporicama. Svjedoci su im bili: Miroslav Poleš i Marija Kelava. Vjenčao ih je župnik don Mirko Skejić, a pomagao mu je don Mladen Ivišić. Inače, za vrijeme vjenčanja bračnih parova: Anđelke Svalina - Stipe Delonga i Antonije Svalina – Josipa Ivišić, uopće nije radila grobna rasvjeta. To je jugozapadni reflektor koji ne radi već mjesec i pol dana (pišem ovo 23. studenoga), a južni reflektor ne radi već dvije i pol godine. Molio sam dogradonačelnika gosp. Jozu Hržića da to koncesionar gosp. Zoran Klarić popravi, odnosno promijeni žarulje. Jozo je zvao Zorana i ovaj mu je, valjda, obećao da će se to učiniti za dva dana. Valjda je čovjek mislio na polarna dva dana! |
- 13:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MIRJAM
|
Mirjam znači: uporna, prkosna, kraljica... Za Mirjam smo najprije čuli kod Mojsijeva spuštanja u šaš rijeke Nil. Ona je djevojčica koja je mudrim savjetom osigurala majčinu njegu svom bratu. Iz godina kad se Mojsije borio s faraonom oko oslobođenja svoga naroda o Mirjam ne znamo ništa. Niti onda kad se spominje njihov brat Aron koji potpomaže Mojsija u njegovoj zadaći. Tek kasnije prorok Mihej piše: "Ja sam tebe izveo iz zemlje egipatske, izbavio te iz kuće ropstva; poslao sam pred tobom Mojsija, Arona i Mirjam." (Mih.6,4). Mora da je Mirjam bila značajna osoba u egipatskom ropstvu. Ako ste gledali film "Deset zapovijedi", mogli ste vidjeti da joj je režiser dao veoma važnu ulogu. Ali u Svetom pismu ona se spominje kasnije i to prilikom prelaska Crvenoga mora. "Kad su faraonovi konji, njegova kola i konjanici sašli u more, Jahve je na njih povratio morske vode pošto su Izraelci prošli posred mora po suhu. Tada Aronova, sestra, proročica Mirjam, uze bubanj u ruku, a sve žene pridruže joj se s bubnjem u ruci i plešući. Mirjam je začinjala pjesmu: "Zapjevajmo Jahvi, jer se slavom proslavio! Konja s konjanikom u more je survao“ (Izl. 15,21). Vidi se iz ovoga da je Mirjam imala utjecaj na ostale osobe. Osobito na žene. Sveti je pisac naziva i prvom proročicom. Upravo zato, nije čudo da, je povela za sobom tisuće pjesmom i hvalom Bogu na velikim i silnim Božjim djelima. Teško je zamisliti da bi takva osoba mogla pasti u zlobu i ljubomoru. No, to se ipak dogodilo. Čuli smo iz prvog citata da je počela zabadati svoga brata Mojsija koji se oženio ženom Kušankom. Nije joj bilo do Sipore Kušanke, nego sebe. Vidjela je, naime, da Sipora (Rebica od vrabac) igra važniju ulogu u životu židovskoga naroda, nego ona -Mirjam, i zato je bila zavidna. Hvalila se svojom ulogom i blizinom Božjom: "Zar i nama nije govorio?" ponavljala je s bratom Aronom, a protiv Mojsija. Ono čime ju je Bog nagradio ona koristi u svojim osobnim interesima. Kao da je ostala bez onog profinjenog osjećaja za granicu kad se radi o odnosu Boga i ljudi. Ona se više ne obazire na Boga, nego plete, s Aronom, mrežu protiv Mojsija. Onaj utjecaj na dan zahvalnosti kad je povukla za sobom tisuće žena nakon izlaska iz Egipta, nije ni sada ostao bez odjeka. Povukla je i brata Arona na stranu razdora. Nestalni se Aron dao zavesti. (Slično mu se dogodilo kad je Mojsije bio odsutan 40 dana, a on napravio zlatno tele). Jahve tada plane i načini red. Kaže da s Mojsijem razgovara "usta u usta" i time jasno daje do znanja da je zbog Mojsija spreman odbaciti i Arona i Mirjam. Bog je darovao Mirjam milost da bude proročica, ali ne dopušta da Ga ona na račun toga zarobi. Dolazi do poznate istine: Tko previše traži, škodi sebi i gubi i ono što je imao. To se dogodilo i Mirjam. Na drastičan je način iskusila ovu istinu. Ogubavila je. Njezin grijeh postaje vidljiv i on je izdvaja od zajednice. Razorila je sklad s bratom Mojsijem, unijela nemir u židovsku zajednicu. Osramotivši Mojsija, osramotila je i svoj narod i uvukla ga u neprilike. Njezino nekadašnje oduševljenje Božjim djelima i sadašnje odvraćanje od Boga nisu njezina privatna stvar. Uvijek se dobro i zlo dotiče i drugih. Mirjanina je guba, naime, pogodila i cijeli narod. Dok je ona bila isključena iz zajednice njihovo je putovanje bilo zaustavljeno. A kako se Mojsije postavlja prema njoj? Vapije Gospodinu da je ozdravi. I Bog to čini. Čim je Mirjam ozdravila i zadobila oproštenje, narod kreće prema obećanoj zemlji. |
- 13:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #
KRIZA OBRAZA
|
Ovako je to bilo... Prvo su nam rekli da nismo u nikakvoj krizi, da o čemu to cijeli svijet priča- nema šanse! Mi živimo k'o bubreg u loju. Da što nam to fali- novaca- ah, nećeš ti velike stvari. Od ljubavi se živi. Dakle, krize nema ni u ludilu. Onda, nakon što smo doslovce preko noći ostali goli i bosi (čast iznimkama koji su i dan-danas čvrsto umotani u svih svojih devet slojeva kože i nkako da se otrijebe do kraja!), priznanje- onako potiho- da smo ipak pogođeni krizom. A toliko smo joj odolijevali, bili prvi u svemu, drugi su nam gledali u leđa. Ma što u leđa- u koljena, sigurna sam- jer toliko su svi mali naspram nama... Ali pipci krize bili su tako dovitljivi da je i do najviših ušiju Liijepe naše došlo da je ipak popularan alibi za sve neuspjehe - kriza. Sveta kriza i tko je izmislio. Nitko nikome ne plaća, svi su dužni do grla, jedni potpuno obespravljeni, drugi obezglavljeni, treći obeščašćeni.... A, opet, ne znam bismo li se, nas 4-5 milijuna, koliko li nas već ima, uopće i složili je li ova kriza aktualna ili ne- jer ipak, dok ovo pišem, predizborno je vrijeme i ne zna se tko pije, a tko plaća. Mislim,dok se jedni kunu da smo ostvarili rast BDP-a, ruže cvjetaju, smiješi nam se porast zaposlenosti, likvidnosti, ne znam čega sve ne, dotle drugi alarmiraju da nam do 2013. ne gine stanje ovakvo kakvo nam je, a onda će tek granuti sunce i radit ćemo za novce (ovaj put). Međutim, nemam se namjeru bavit krizom kao takvom, više me brine ova kriza duha koja se uvukla u sve pore našeg obiteljskog, socijalnog ili vjerskog života. Velika većina ljudi se odavno pozdravila s moralom. Ne kažem da ih na to nije imalo što natjerati, ali opravdanja ipak nema kad obraz postane opanak i ne opada ni pred čim. Laž iz usta krene kao i suza iz oka- kad god treba, cilj opravdava sredstvo. Obećati nekome nešto nikad nije bilo lakše- ma nema problema, bit će - sutra, prekosutra, najdalje za dva, tri dana... Onda opet isto, pa opet isto i tako svaki put... Dobro je stari svijet rekao- obećanje ludom radovanje. A čini mi se da više po toj logici nema ni ludih jer malo tko više kome vjeruje. Gdje god se može nekog zafrknuti, prilike se ne propuštaju. I još se zgodno i pohvaliti koliko ljudi smo preveslali putem, veće smo face. A ostali koji se takvima dive- još su jadniji. Možda njima samo nedostaje hrabrosti da se odvaže prevariti prvog naivčinu (poslije to, naravno, puno lakše ide) i to je jedino što ih razlikuje od ovih prvih. Doduše, još uvijek postoji i ona šačica „trećih“ ljudi koji s gnušanjem odbacuju bilo kakvu mogućnost biti ti i takvi, ali ipak ostaju licemjeri, jer se ne usude progovoriti, jer kad zinu i ne čuju se, jer kad se čuju- publike nema. Ljudi imaju pripremljene različite scenarije i priče o jednoj te istoj stvari ovisno kome ih serviraju i u kojim prigodama. Naučili su se okretati kako vjetar puše. Tako primjerice svakome treba pričati upravo ono što ovaj voli slušati. I pri tom se pogrešno čini da izbjegavamo sukobe, a u biti ih provociramo jer nismo u stanju braniti svoj stav, zadržavamo ga u sebi i kipimo. Dokle, ne znam, ali često to predugo gnjije u nama i nestane. Ne briga nas više ni što drugi o nama misli, niti kakav dojam ostavljamo jer ne želimo biti usamljenici u ponašanju i razmišljanju kakvo se davno iskorijenilo. Ne znam kako se ne uspijemo pogubiti u svim tim pričicama- jednima za jedne, drugima za druge, stotima za stote. Sve mi se čini da bi u jedan rokovnik trebalo pisati što smo kome rekli čisto da, ne daj Bože, pogrešan komentar ne završi pred čijim ušima. Jer tko će to sve pohvatati! Ali, pretpostavljam da su počeci najteži, poslije to sve biva lakše. Ako samo zavirimo u jednu prosječnu obitelj- eto primjera u malome. Roditelji su davno bili autoritet i mjerodavni za uputiti savjet ili kritiku. Danas ne. Djeca, a pogotovo u onim ludim godinama znaju najbolje i najdraža im je uzrečica: Pa i ti si takav, takva!!! Ne kažem, pogrešni postupci roditelja, (a upijaju se brže i duže ostaju u sjećanju od onih koji su hvale vrijedni), nikako ne služe na čast, ali ne bi smjeli biti putokaz djeci. I onda se roditelj nađe u neobranu grožđu što ih vlastito dijete kori i ustuknu. Dijete vodi 1:0 i možemo zaboraviti sve pedagoške razgovore jednom kada mu se popusti- konci se ne mogu pohvatati čak ni onda kad nastupe ozbiljnije situacije i problemi. Sve to ode jako daleko i ne da se popraviti. Sama bračna zajednica prečesto se svede samo na jedan papir- nekad čak ni na to. Sva ona ljubav u koju su se kleli kojih petnaest, dvadeset godina ranije izgubila se u netrpeljivosti, nepodnošljivosti- čak i gađenju jednih prema drugima. Ljudi žive na silu skupa, a neki čak i u inat. Još ako se kojim slučajem, a u posljednje vrijeme nerijetko, u sve to uplete besparica i neimaština suživot postaje puno gori, ljudi pribjegavaju niskim udarcima, fizičkim i psihičkim maltretiranjima- nema tu više ni čovjeka ni Boga... Što očekivati od djece koja to sve gledaju i proživljavaju? Da postanu odgovorni ljudi? Velika su to očekivanja, ali nadam se ne i nemoguća. Kamo sreće da se iz pogrešaka uči, a ne da ih se ponavlja- to bi trebao biti svjetionik na putu naprijed. Iskoristiti tuđe slabosti kako bi se ojačale vlastite snage. I još k tome, kako bi naše majke rekle: Prikrsti se i pomalo! Ne zaboravi Boga! Uzdamo se još jedino u dragoga Boga, a i u njega, čini mi se, po principu ucjene- dakle, pogodimo se- prvo Ti meni daj to i to, pa ćemo dalje razgovarati, možda Te se i sjetim koji put. Jer često, kad ne ide sve kako treba, čuje se pitanje- pa gdje je sad TAJ Bog? Koji TAJ? Zar ne znamo svi da je Bog jedan i jedini- zašto ga se u stisci odričemo i pripisujemo nekome drugome? Kao da je ribica koja ispunjava želje pa mi nikako da dođemo na red. Mogli bismo se zapitati jesmo li zaslužili, dječjim rječnikom- jesmo li bili dobri da bi nas iti saslušao, a kamoli uslišao baš onda kad nama treba jer inače mu se previše i ne obraćamo. Božić je skoro pa tu. Bilo bi lijepo kad bismo se barem za tih nekoliko dana pretvorili u nešto što smo davno bili. Samo jednu laž manje izrekli, jedno dijete manje rasplakali, jednog čovjeka manje prevarili, jednu pogodnu i podobnu pričicu manje ispričali, jednog prijatelja manje izgubili, jednu nevolju više saslušali, jedan poljubac više bračnom drugu uputili, jednu molitvu više izmolili i jedno veliko HVALA kazali Bogu jer nam ipak nakon svega daje priliku mijenjati se i opraštati. Božić ne mora biti bijeli, ali neka se barem ne crni od besramnih djela i lažnih obećanja. Anita Čović-Pavišić |
- 13:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #
KARDINALOVO SRCE
|
Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezarić u župi Krašić. Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfantrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij. Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje, od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani. Zaređen je za svećenika 26. listopada 1930. u Rimu. U srpnju 1931. vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku crkvu. Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Zaređen je za biskupa 24. lipnja 1934. u zagrebačkoj katedrali. Kao pastir zagrebačke Crkve nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima, i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima, nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Nakon svršetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen i u zatvoru ostaje do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, Tito ga je u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike. Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene. Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovijest za koje je svetinje on spreman položiti i život. "Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego - jer mi je savjest čista - pripravan sam svaki čas i umrijeti.".... Ja završujem: Uz dobru volju se može doći do sporazumijevanja, no inicijativa je na današnjoj vlasti! Niti ja, niti episkopat nismo stranka za načelno sporazumijevanje, nego državna vlast i Sv. Stolica. A što se tiče mene i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna." Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada, te je daljnjih 5 godina lišen svih građanskih prava. Odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi 19. listopada 1946. gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a i sustavnom trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju. Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. Za poznavanje prilika u kojima se Stepinac nalazio u vrijeme zatočeništva u Krašiću osobito je značajan dnevnik koji je vodio krašićki župnik Josip Vraneković. U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. Papa Pio XI. 12. siječnja 1953. Stepinca imenuje kardinalom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom. Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti. Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Nakon što je kardinal umro, udbaši su okupirali Krašić. Kad je pala noć, karavana automobila, okružena do zuba naoružanim udbašima, krenula je put Zagreba. U karavani automobila je i lijes s mrtvim tijelom Alojzija Stepinca, državnog neprijatelja broj jedan. Vladimir Bakarić traži da se Stepinčevo tijelo pokopa tako da se ni za grob ne zna. Crkvene vlasti su zatražile od liječnika koji su vršili obdukciju na Stepincu da odijele jedan dio tijela , koji bi se sačuvao kao relikvija. Liječnik Peter Grünwaldje iskoristio je trenutak udbaške nepažnje i uzeo zdjelu s kardinalovim srcem, te srce predaje kardinalu Šeperu. No samo kratko vrijeme, jer su udbaši dojurili i zaposjeli Nadbiskupski dvor i od Šepera zatražili srce. Morao im ga je predati. Kad ga nisu mogli slomiti za života oni će ga spaliti. Posuda sa srcem je vraćena na Šalatu, već je pripremljena peć u kojoj su izgorjeli i drugi organi razuđena tijela. Otvorili su vrata na užarenoj peći i bacili u plamen crveno srce. Dvojica stražara pred vratima peći; oni paze da sve do kraja nestane. Pripalili su cigarete na vatri i cerekali se: "Kažu da je svetac, a vidiš kako gori !" Gorjelo je srce u rumenu plamenu i polako se stopilo s njime, nalikovalo na ona srca koja na starim oltarnim slikama Isus pokazuje otvorivši svoj plašt, a dolje piše :"Ovo je srce patilo za vas..." Stepinac kao da je predosjećao što će se dogoditi, pa na Euharistijskom kongresu u Čazmi 1940. izgovara proročke riječi: "Braćo! Neću duljiti, već ponavljam što sam rekao na početku. Pred vama je na oltaru život i smrt, Spasitelj Isus Krist. Život, ako ga priznate jedinim svojim gospodarom. Smrt, ako povjerujete dobro plaćenim agitatorima komunizma i praznim tikvama koje hoće da budu pametnije od svega svijeta. Ako odaberete njihovu ponudu, nas nećete moći kriviti. No, u tom slučaju bit ćete slični bukvama u šumi koje uistinu ne trebaju svete Pričesti, ali su zato određene za sječu, da se bace u peć i nestanu zauvijek. I vi ćete pasti ako prihvatite ponudu komunističkih zlikovaca, prije ili kasnije žrtvom komunističkog Moloha, koji je već progutao milijunske žrtve, ali nikada nije sit. Bit ćete slični i telićima, kojima istina ne treba svete Pričesti, ali su zato određeni za klanje, a da ni sami ne znaju ni kada ni gdje. I vi ćete i djeca vaša pasti žrtvom crvenih gospodara, kad bi samo nekoliko dana postali gospodari naše drage Hrvatske". Ovaj "crveni Moloh" nije uspio progutati kardinala Stepinca, čemu svjedoči činjenica da je papa Ivan Pavao II. Stepinca proglasio blaženim u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Na nama je dakle hoćemo li štovati "crvenog Moloha" ili ono srce pretvoreno u bezbroj iskrica, rasuto diljem cijele jedne izmučene zemlje, kao zvjezdani plašt nad truplima, razvalinama i okrutnošću. Kristina Pešo |
- 13:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #
CONEX TRADE
|
Gospodarska zona Čaporice prostire se na površini od 28 hektara, smještena je uz državnu cestu D 60, te je udaljena 4.5 kilometra od autoceste A1 (čvor Bisko). Podijeljena je na 20 gospodarskih parcela. Nažalost, od svečanog otvaranja zone 28. svibnja 2010. samo su tri tvrtke započele s radom. To su: Conex trade, Klesarstvo Marić, koje se bavi obradom kamena, te tvrtka ABT SOL, za distribuciju industrijske soli. Tvrtka Conex trade, u vlasništvu Mladena Milakovića, bavi se ulovom i preradom sitne plave ribe. Upravo Conex trade zapošljava najviše radnika u zoni Čaporice. Sa tvrtkom nas je upoznala njena potpredsjednica, gospođa Sandra Dadić. Predstavite nam ukratko tvrtku. Tvrtka Conex trade osnovana je prije dvadesetak godina, sjedište se nalazi u Solinu. Najprije smo se bavili ulovom i preradom tune, no nakon otvaranja ovog pogona u Čaporicama bavimo se preradom sitne plave ribe. Posjedujete i vlastitu ribarsku flotu. Imamo i flotu od pet ribarskih brodova, a posebno smo ponosni na naša dva brod a Neptun I i Neptun II, koji su izgrađeni u pulskom brodogradilištu Tehnomont. U ove brodove ugrađena je najmodernija tehnologija. Koliko zaposlenih ima tvrtka? Zaposleno je oko 130 radnika. U ovaj broj nisu uključeni sezonski radnici koje zapošljavamo kad se poveća obim posla pa nam je potrebna dodatna radna snaga. Jeste li zadovoljni radnicima? Ovdje je izuzetno kvalitetna radna snaga, a posebno nas veseli što među zaposlenicima imamo i 20-ak bivših radnica Cetinke i Dalmatinke. Što nam možete reći o ovom pogonu u Čaporicama? Vrijednost ovog pogona iznosi oko 30 milijuna kuna. Izgradnja je jednim dijelom financirana i sredstvima iz predpristupnih fondova EU, točnije iz programa SAPARD odobreno nam je oko 10 milijuna kuna bespovratnih sredstava. Od velike pomoći nam je bilo i Ministarstvo poljoprivrede. Kakav je proces prerade ribe? Riba se prerađuje najsuvremenijim tehnološkim metodama. Posebnost ovog pogona je i u tome što je ovdje smješten prvi tank za salamuru u kojem se riba zamrzava direktno u slanoj vodi. Ovo je jedini pogon na ovom dijelu Mediterana s ovakvom tehnologijom. Koji su vaši proizvodi? Naši su proizvodi: slani jadranski inćun, slani jadranski inćun fileti, slana jadranska srdela, slana jadranska srdela fileti, smrznuta jadranska srdela, smrznuta očišćena jadranska srdela, smrznuti jadranski inćun, smrznuti očišćeni jadranski inćun, smrznuti fileti jadranskog inćuna, marinirani inćun. Gdje plasirate vaše proizvode? Svi naši proizvodi se izvoze na strano tržište, točnije u Španjolsku i Italiju. Kakvi su vam planovi za budućnost? U tijeku je proces dobivanja građevinske dozvole i ostale potrebne dokumentacije za izgradnju novog pogona, koji bi gradili uz ovaj postojeći objekt. Kada se izgradi novi pogon, proces prerade bi organizirali tako da posla bude tijekom čitave godine, neovisno o lovostaju i vremenskim prilikama. Isto tako bi se uvelo i fiksno radno vrijeme. Tvrtki Conex trade možemo samo poželjeti još puno uspjeha u daljnjim poslovnim nastojanjima, jer bi to koristilo i svima nama. Kristina Pešo |
- 13:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
POGLED IZ PRIKRAJKA
|
Kruno Jurčić Da, to je na razini one utakmice s Helsinkijem nakon koje su neki rekli da smo igrali loše - podboo je Jurčić svoje kritičare, nije mogao pobjeći od malo 'cinizma' niti kad ga je netko podsjetio da su mu se smijali kad je rekao da je Sammir za Anasa Sharbinija space shuttle*. U Sportskim novostima od 17. kolovoza 2011. godine Dinamov trener Kruno Jurčić dao je „genijalnu“ izjavu o Dinamovom igraču Sammiru.- „Puno su se meni smijali, ali smijali su se i Galileu, spalili ga na lomači. A bio je u pravu, ipak se kreće!“ Da se razumijemo: Galileo je umro prirodnom smrću 8. siječnja 1642. Ima jedna latinska izreka: Si tacuisses philosophus mansises, ili hrvatski: Da si šutio ostao bi filozof. Osobno bih je preveo: pametniji bi bio da nisi govorio. *Program Space Shuttle je ime za sustav za lansiranje i orbitalnu letjelicu koju je razvila Američka svemirska agencija NASA za svemirske misije upravljane ljudima. Sustav se sastoji od raketnog lansera s orbitalnom letjelicom s kojom je moguć povrat nazad na Zemlju i koja se može ponovno upotrijebiti. Prva četiri probna leta izvedena su 1981., nakon čega je sustav stavljen u operativnu pripravnost 1982. godine. Sva lansiranja izvedena su iz lansirne baze Kennedy Space Center, u Saveznoj državi Florida. Do umirovljenja sustava 2011. godine, Space Shuttle je trebao obaviti 135 lansiranja. Tokom povijesti ovog programa izgubljene su dvije letjelice sa po 7 članova posade: Challenger (1986.) i Columbia (2003.). P.s. I drugi zagrebački Hercegovac Jurčićev šef Mamić ponovi isto za Sammira i reče,17. studenoga, da je za sve hrvatske igrače, osim za Modrića- Space Shuttle. Nema što, znaju li znaju. A može biti i da jest, ali u zatvaranju noćnih klubova. Lako je harati hrvatskom ligom, a gdje je Ajax, Real, Lyon. REAL Real iz Madrida zovu i »kraljevski« klub. Nije klub za koga navijam. Većinu svojih brojnih naslova dobio je uz sudačku pomoć. Nekoliko puta su Realovci igrali protiv naših momčadi. Tako su s Rijekom igrali u Rijeci za Kup Uefa u godini 1984/5. Izgubili su rezultatom 3:1. U uzvratu u Madridu dobili su rezultatom 3:0 i te godine osvojili kup Uefa. No vratimo se uzvratnoj utakmici u Madridu. Razumije se da sudac i u jednoj utakmici isključi istoj momčadi trojicu igrača. Dogodi se da istu momčad ošteti ne dosudivši im jedanaesterac, čist kao suza. No, nitko na svijetu može razumjeti da isti sudac isključi gluhonijemog igrača radi prigovora. Sve se to događalo u jesen 1984. godine u uzvratu drugoga kola Kupa Uefe pred 80.000 gledatelja na stadionu Santiago Bernabeu. Realov je gost bila - Rijeka! Sudac koji je sudio zvao se Shoeters. Mislim da je bio Danac. Uefa ga je potom doživotno suspendirala. Ali koje koristi. I danas im suci stoje na raspolaganju. Doduše, manje nego prije. No ipak stoje. Igrali su protiv zagrebačkoga Dinama. I pobijedili 1:0. Neuvjerljivo. A prije utakmice iznenadiše me sukomentatori, bivši igrači Dinama: Zlatko Kranjčar i Dario Šimić. Kranjčar je izjavio kako je Real najbolji tim svih vremena. Nije potkrijepio dokazima. A, valjda ih i nema. A Dario Šimić za Ronalda reče kako je on najbolji igrač na svijetu. Po čemu? Možda po izjavi samoga Ronalda: zavide mi jer sam „lijep, bogat i sjajan igrač“! Za ljepotu se pobrinula plastična kirurgija, za bogatstvo rasipni predsjednici, a za igračko umijeće sjajni treneri. I ni za što mu nije potrebna pamet. Šimić Opet Dario. Bio je jako dobar obrambeni igrač. Igrao je u Dinamu. Pa u istom klubu koji se zvao Croatia Zagreb, Interu iz Milana, Milanu, Monacu i, ponovno, u Dinamu. Za hrvatsku nogometnu vrstu odigrao je 100 utakmica. Jednom riječju: uspješna nogometna karijera. Sada želi osnovati sindikat nogometaša. Gostovao je u nekoj TV emisiji. Kosa razdijeljena po sredini glave (U razdeljak te ljubim!) što odaje šizofreniju. A, doslovno, svaka druga riječ mu je bila: ovoga! Suvlasnik je i tvrtke Aquaviva koja rabi izvorsku vodu. U Hrvatskoj, naravno. Bisko Više puta u osmrtnicama osoba koje potječu iz susjednog sela Biska stoji: Pogreb će se izvršiti u BISKOM!!! Glupost. Čak ni neki Bišćani ne znaju, ali i lektori u lokalnim novinama, kako se pravilno piše. A to je: u Bisku. Uvriježilo se i pisanje: u Košutama, umjesto u Košutima. Ta ne događaju se i ne stanuju ljudi u košutama, jelenovim ženkama. Isto to vrijedi i za ostala sela. Tako u Srijanima, na Ugljanima, u Kostanjima, u Zvečanjima u Sitnu... Gregorić Kad budete čitali ove komentare izbori za Hrvatski sabor bit će prošlost. Ovo pišem u prvom tjednu studenoga mjeseca. Kakvih sve osoba ima koje su nositelji ili članovi ponekih stranaka. Tako stranke prava imaju – svaka po jednu ljepoticu, bivšu miss. Nije im teško naglasiti domoljublje, bogoljublje... a žive po svom. Ne zanima ih ni vjera, niti moral. Ali, politika da. Hvala vam bivše ljepotice, otvorile ste mi bolesne oči! Što se suđenja Sanaderu tiče izabran je „najpogodniji tren“ – predizbori. Pa da Bajić nije majstor! I Boljkovcu se moglo suditi ranije, ali je opet izabran najpogodniji trenutak. Izgleda; tuk na utuk! Zašto sam dao podnaslov Gregorić? Pa on je kao uspješan Predsjednik ratne Vlade prokomentirao upit za novine bi li se on kandidirao za zastupnika u Hrvatskom Saboru rekavši: „Sa 72 godine samo budala ide u politiku. Sada je vrijeme za mlađe i odgovorne stručnjake pred kojima je veći dio radnog vijeka. Izbori za većinu kandidata mojih godina ne bi trebali biti cilj.“ (Objavljeno: 8.listopada 2011) Ovo ne vrijedi za bivšeg župnika don Ivana Grubišića, rođenoga 20. lipnja 1936. i ima „samo“ nekoliko mjeseci preko 75 godina! A predvodi neku strančicu i želi svojim izborom vratiti Hrvatskoj poštenje. Već viđeno! P.s. Ne samo da naglašava već nabrojeno, nego obećava reviziju Ugovora s Vatikanom, želi biti, barem jedan dan kao najstariji sabornik, predsjednikom Sabora... Nadbiskup ga je upozorio na neke kakone CIC-a koje krši. Prekasno, Nadbiskupe. Jer don Ivan nikad nije bio čovjek Crkve. Kesovija Tereza Kesovija (Dubrovnik, 3. listopada 1938.) je sinoć nastupala u Podgorici. Koncert hrvatske glazbene dive izazvao je veliku pozornost crnogorske publike te su na njega stigli brojni političari i ostatak društvene kreme te zemlje. Uoči koncerta Tereza je održala konferenciju za medije, a na večernji spektakl u Crnogorskom narodnom kazalištu gosti su stizali u iščekivanju prave glazbene poslastice. Na Terezin nastup došli su predsjednik Parlamenta Ranko Krivokapić, predsjednik Crne Gore Filip Vujanović sa suprugom, gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša, Lidija Đukanović, supruga Mile Đukamovića, guverner Centralne banke Radoje Žugić, hrvatski veleposlanik Petar Turčinović, ministar policije Ivan Brajović, književnik Jevrem Brković, glumac Blagota Eraković te brojni drugi. Starac sam ali me pamćenje još dobro služi. Sjećam se riječi koje je dotična osoba govorila i o Crnogorcima i Srbima. Posebno Crnogorcima koji su joj opljačkali sve, a potom zapalili. Među nabrojenom publikom bilo je i ratnih huškača, dakle zločinaca. Zaboravila je ona na to. Nije u pitanju katoličko obraćenje kako bi čovjek mogao pomisliti. U pitanju je Njegovo Veličanstvo Euro za koje je dotična dama spremna sve učiniti. Njezini Dubrovčani su joj uzvratili na najbolji način: ignoriranjem njezina koncerta. Žene Nakon dvadeset godina sastale su se silovane žene s vukovarskog i nekih drugih područja, u Novinarskom domu u Zagrebu, i javno progovorile o strahotama koje su proživjele i koje dan danas proživljavaju. Koliko su ih god ponižavali srpski silovatelji toliko ih danas ponižavaju razne hrvatske institucije: Državno odvjetništvo, vlasti, nevladine udruge i, posebno, silovatelji koji se slobodno šepure diljem Hrvatske. Ružica Erdelji nakon zvjerskog iživljavanja koje je proživjela u Vukovaru 1991. završila je na psihijatrijskom liječenju. Živi s malom mirovinom, te ističe kako neki od Vukovaraca, koji su za vrijeme rata bili s okupacijskom vojskom, danas u Hrvatskoj primaju saborsku plaću. „Nitko se ne pita kako smo mi stradale, mi nismo tema za pravosuđe, državno odvjetništvo niti za udruge za zaštitu ljudskih prava, a i mi smo bile teško obespravljene. Tražimo pravdu i podršku, ali svi okreću leđa. Mi nismo ranjene metkom, ali nam je oduzeto dostojanstvo majke i žene, dok zločinci istodobno danas slobodno šeću Vukovarom“, s gorčinom je rekla Snježana Maljak. „Treba poduzeti sve da te zvijeri budu dosljedno kažnjene. To je zadaća svih nas“, rekao je ministar Ivić jedan od malobrojnih koji se odazvao skupu. Mjesta u prvom redu čekala su na Predsjednika Republike, Predsjednicu Vlade, Predsjednika Sabora, Državnog odvjetnika... No, oni su te tužne večeri bili s razlogom spriječeni. Imali su nekog drugog važnijeg posla. Naravno i uvaženi predstavnici udruga zaštitara ljudskih prava, uvaženi pusići, teršeličke, čički..., također su se te večeri bavili nečim važnijim. ( Pa zar Teršelička izgleda kao žena? Nju, vjerujem, nitko i ne bi poželio silovati) Logoraši koji su doživjeli strahote u srpskim koncentracijskim logorima, najviše su stradali poslije ubijenih i nestalih i danas žive sa strašnim traumama i povredama koje su zadobili boravkom u koncentracijskim logorima. Za vrijeme srpske agresije na Republiku Hrvatsku u srpske koncentracijske logore odvedeno je 30.000 tisuća osoba, od toga 3.000 žena i 500 djece, koji su prošli strahovite torture – premlaćivanja, silovanja, seksualnog zlostavljanja, psihičkog i fizičkog maltretiranja. Branka Janjetović, Pero Krtinić, Slađana Korda, Jelica Janković, četnik po nadimku Topola, četnik s nadimkom Žmigo, Ilija Macura, četnički vojvoda, vukovarac Lančužanin, nadimkom Kameni. Nailaze Stanimirović, Dokmanović i Hadžić, pljuju nas i pitaju psujući, šta radimo na svetom srpskom tlu. Za ove ponižene žene malo tko ima razumijevanja. Evo jednog svjedočenja: „Mislila sam tada, tata i brat, muž će me osvetiti. Osvetit će me moja Hrvatska... NIŠTA. Tata i brat rekoše, šuti, sramota je, nisi jedina. Muž reče, ako si prošla kao žene u Srbijanskim Begejcima, ubit ću i tebe i sebe. Moja Hrvatska šuti.“ Hrvatski jezik Što sve čovjek ne može čuti u vijestima i emisijama na TV ekranima. Tako je u vijestima TV 24 sata, 13. listopada u 16,13 sati voditelj dnevnika pročitao da je u Čileu, na nekoj autocesti bio: Masovan sudar!!! Neka se i to događa! Na istoj televiziji u urorak, 8. studenoga pročitana je obavijest sljedećeg sadržaja kako: „u ponedjeljak navečer razgovaraju čelnici... “ Da razgovaraju!? Ili su razgovarali, ili će razgovarati. Trećega nema. A TV 24 sata donosi upravo to treće! Sveprisutna Sanja Savnarka kaže: „Premijerka se iz očaja „vadi“ na spol:“ Za Sanju nisam siguran kojeg je spola. Valjda žensko. Sin legendarnog Siniše Glavaševića (opet na TV 24 sata) za pokojnog oca govori: „Imao je veliku količinu taletna.“ (17. XI.) O naglscima da i ne govorimo! Mali broj raznih voditelje ima koji poznaju hrvatski jezik, posebno naglaske. Čini se kao da se uče od beogradskih kolega. A sve plaća narod. Kao i za sve drugo. Čačić Predsjednik je HNS-a. Dosadan. Mislim da je dosadio i Bogu i čovjeku. Ima rješenja za sve hrvatske probleme. Po protivnicima, doslovno, pljuje. A sebe ne gleda ni u ogledalu. Svakomu tko vozi može se dogoditi prometna nesreća. Ali pošten bi se čovjek povukao i s TV ekrana i iz politike. Zar može biti uzor poštenja on koji je dionice autoceste od Dugopolja prema Bisku dijelio članovima svoje stranke, koji je svaki vikend provodio u hotelu Antunović... Koji ima plaću, nešto više od 5.000 kuna. Po ovom bi se isplatilo prositi Za nj ma Jelačićevom trgu. Stoga, Čačiću, ako i uđeš u Sabor, a ako imaš savjesti, ostavi se Sabora i politike. Moja stranka Evo počeli su i svećenici osnivati stranke. Da poludim pa se odlučim za osnivanje nove stranke uveo bih nekoliko novina. Kao prvo ne bih dao da uđemo u EU. Razloga ima podosta, a najvažniji je da su nas članice EU-a ponižavale u ratu za Domovinu slično kao i naši mučitelji i krvnici Srbi. Čast nekim izuzecima. Kao drugo izašao bih iz NATO-a. Ni oni nam nisu donijeli sreće. Prodavano nam je oružje koje smo stostruko platili. I tko nas je iz NATO-a štitio? Sada naši vojnici koje plaćamo rade za tuđe interese. Napustio bih i UN. Što su poduzimali dok su naši gradovi bili razarani, žene silovane, starci i djeca ubijana, osloboditelji masakrirani? Uveo bih ZERP istoga trena kako bi naši ribari imali što loviti, a talijanski i ini da love u svojim teritorijalnim vodama. Proglasio bih svakog vojnika i časnika koji su se borili protiv Hrvatske ratnim zločincima. Nacionalizirao bih sve institucije od javnog interesa kao: banke, INU, hotele... Oduzeo bih, bez suđenja, svu nepošteno stečenu imovinu. Lako je doznati koje su to tvrtke. Na temelju primanja moglo bi se točno znati tko je što pošteno stekao. Ukinuo bih Sabor, a u Vladu doveo bih stručnjake: ekonomiste i pravnike, koji su dokazali da znaju raditi i da vole Hrvatsku. Zabranio bih sve stranke u koje su uključeni svećenici. Prtljažnik Na automibilski prtljažnik mislim. Kažu da su prtljažnikom Ivicu Olića „uvjerili“ da iz Zagreba prijeđe u Dinamo. Isti izvori kažu da su ga ubacili u prtljažnik nekog auta i vozili krivinama, uzbrdo i nizbrdo. Čovjek je uradio što je morao. Potpisao je za Dinamo. Parijske ???? novine ne objavljuju ni što se u Splitu dogodilo. Pričaju mi da je jedan menadžer došao treneru Hajduka, Bugarinu Balakovu, i tražio da njegovi „robovi“ moraju igrati. Balakov je, valjda, šutio. No isti menadžer je uskoro dobio odgovor iz Bugarske od njihove mafije: Mi imamo veće prtljažnike. I gotovo. Priča mi prijatelj da je jedan pekar „uzeo pod svoje“ momka koji je obećavao kao nogometaš. No kako ga trener Bonačić nije postavljao u momčad našao je nekoga tko će Bonačića „uvjeriti“ željeznim šipkama. Bonačić je potom otišao, mislim, u Iran. A taj je mladić ponuđen nekim stranim klubovima. Završio je u kafićima. Njegov pekar „izvrsno“ peče kruh. U prodavaonici sam kupovao njegov tzv. integralni kruh, preporučen šećerašima, dok u jednoj štruci nisam došao do potpuno bijele niti kroz cijelu štrucu. To mi je bio znak da nisu dobro boju promiješali. Rekao sam: zbogom i nikada više! |
- 12:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #
PODSLJEMENSKI DNEVNIK
|
Nedjelja, 12.srpnja 1998. g. Sinoć je odigrana nogometna utakmica između vrsta Hrvatske i Nizozemske. Pobijedila je Hrvatska sa 2:1 golovima Šukera i Prosinečkog. Na Parku Prinčeva u Parizu naša reprezentacija postigla je lijep uspjeh. Po prvi put se našla na svjetskom nogometnom prvenstvu i osvojila odmah brončano odličje. Večeras se igra završna utakmica između vrsta Francuske i Brazila. U poluzavršnici ekipa Francuske pobijedila je našu izabranu vrstu rezultatom 2:1. U dobroj igri naša ekipa nije nadigrana. To je sveukupno veliki sportski uspjeh koji se sigurno vrlo dobro reflektira i na naš politički image u svijetu. Svjetska politika, kroz sport, gleda na taj naš uspjeh različito. Naši igrači su porazili ekipu Njemačke sa 3:0. Francuzi nas cijene, dok je vjerojatno, po Srbima, plaćeni „Le Soir“ napisao vrlo loše o Hrvatima, i to: „Nastupaju sa zastavom i grbom pod kojim se klalo i ubijalo u drugom svjetskom ratu, progoni i ubijanje Židova i Srba u Jasenovcu...“ Treba kao mijenjati zastavu i grb, kao da povijest Hrvatske počinje 1941. g. A, od kada datira hrvatska zastavca i grb valjda ne treba objašnjavati. Međutim, Englezima i Francuzima treba stalno objašnjavati tko smo i što smo. A i to je život, stalno se moraš dokazivati. 16. kolovoza 1998.g. Jučer na dan Velike Gospe posjetio sam s prijateljima Žumberak. Bili smo na vrhu Sv. Gere (1178 m). Na vrhu se nalazi crkva Sv. Ilije iz 16. st. Sv. Geru drže slovenski vojnici s uperenim puškama prema Hrvatskoj, iako je to hrvatsko područje. Posjetili smo u žumberačkom kraju i jamu Jazovka u koju je tijekom 2. svjetskog rata bačeno na tisuće nevinih žrtava. Jama je duboka 47 m, a široka 17 m. (Samo toliko je istraženo.) Na ušću jame koje je široko svega 0,5 m2 postavljeno je 13 križeva na kojima vise kolutovi bodljikave žice. Postavljena je i spomen ploča. 3. listopada 1998.g. Inače, sinoć je u predvečerje u 17,30 sati doletio avion „Al Italia“ na zagrebačku zračnu luku i doveo po drugi put Svetog Oca, rimskog papu Ivana Pavla II. Papa je došao pod geslom “Bit ćete mi svjedoci“, a povodom proglašenja blaženim, Božjeg sluge kardinala, nadbiskupa zagrebačke nadbiskupije, Alojzija Stepinca, te proslave 1700 –te obljetnice Splita te vjere u Hrvata. Sutra će Sv. Otac služiti misu u Solinu u centru starohrvatske državnosti u crkvi Gospe od Otoka. Sv. Otac prvi put je posjetio Hrvatsku u rujnu 1994. g. Tada je Hrvatske bila okupirana Ľ svoje površine od strane velikosrpskih agresora. Konačno oslobođenje uslijedilo je 1995. g u svibnju (akcija „Bljesak“ – oslobođenje istočne Slavonije) i 1995. g . u kolovozu (1.-5.08.) akcijom „Oluja“, kada je u roku od 5 dana oslobođeno cijelo područje Republike Hrvatske. Bijelo obučeni Sveti Otac, bijeli Hrvat iz Bijele Hrvatske odmah je u zračnoj luci u Zagrebu pozdravio sve Katolike i cijeli hrvatski narod na hrvatskom jeziku, kojega Karol Wojtila dobro poznaje. U svom govoru, ljubeći hrvatski narod, Sveti Otac je naš narod nazvao „plemeniti narod“, a došao je u „milu Hrvatsku“. Dok ovo pišem odvija se svečano proglašenje Alojzija Stepinca blaženim u Mariji Bistrici. U 10,45 sati Papa govori u Mariji Bistrici: „Razmatrali smo mišljenje o proglašenju... dopuštamo da se sluga Božji Alozije Stepinac od sada naziva blaženim. I da se svake godine na dan njegova rođenja 10. veljače na nebu može slaviti, na način kako je određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha svetoga. Amen.“ Otkriva se svečana slika i služi se sv. Misa u čast blaženog Alojzija Stepinca. Alojzije Stepinac rođen je 1898.g. u Krašiću (Jastrebarsko). 1936.g. postao je zagrebački nadbiskup obnašajući tu dužnost do konca rata. Kasnije je suđen po komunističkom sudu i osuđen na 15 godina robije. Do 1952. g. robijao je u Lepoglavi da bi potom bio prognan u Krašić, gdje je 10. veljače 1960. g. umro. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali u sarkofagu koji je prije nekoliko dana otvoren pučanstvu koje može vidjeti njegove ovozemaljske ostatke- moći. 10. siječnja 1952. g. Alojzije Stepinac proglašen je po papi Piju XII kardinalom. Jugoslavija je odmah prekinula diplomatske odnose sa Svetom Stolicom tako da kardinal Alojzije Stepinac nikada nije primio teški kardinalski grimiz. I eto, dočekao je današnji dan, dan proglešenja blaženim. Dan koji slavi cijeli hrvatski narod, kao priznanje vjere u Boga, u ljude, u Krista jedinoga. Što se tiče njegove beatifikacije, godinama su se lomila koplja u rasponu od ratnog zločinca do sluge Božjega – mučenika. Na kraju, ipak se dokazala istina, pod vodstvom dr. Jurja Batelje koji je to, sa svojom ekipom, maestralno učinio. |
- 12:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #
POTOK
|
Mnogi znaju da na području Čaporica ima više izvora. Budući da je to činjenica, voda iz njih treba negdje i otjecati pa se tako stvaraju potoci. Neki veći, neki manji. Od jednog od tih izvora, zvan Sokolovac, teče potok preko Golih brda sve do Starog mosta gdje se ulijeva u rijeku Cetinu. Nekada je taj potok bio puno veći jer su bile i veće količine vode u njemu. Vode u njemu i sada ima prilično, naročito u jesen kada padne najviše kiše, ali opet ne toliko koliko je prije znalo biti. Taj potok je bio od životne važnosti za ljude koji su živjeli tu jer se na njemu i blago napajali. Tu su seoske žene prale odjeću jer tada nije bilo perilica, a potok je bio jako važan i za navodnjavanje. Još za vrijeme Austro-Ugarske potok je bio ispregrađivan na više mjesta da ne bi došlo do erozije te kako velike količine zemlje ne bi dospjele i do Cetine. Pregrađivanjem potoka nastala su mala jezerca što ih ljudi zovu priboji. Na tim pribojima su se kupala djeca, a većina njih je baš tu i naučila plivati. Danas se na potoku gotovo nitko i ne kupa, ne pere se na njemu odjeća, a ni stoka se više tu ne napaja. Smeća u potoku i oko potoka ima sve više. Nitko ga ne održava pa je do njega jako teško, na nekim mjestima i gotovo nemoguće, doći. Tužno je to kako se nitko od starijih, koji ponekad znaju pričati kako im je vrijeme koje su tamo provodili bilo jedan od ljepših perioda u životu, ne sjeti samo jednom pročistiti barem put do potoka, ako već ne mogu počistiti i sam potok. Marija Roguljić |
- 12:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
MISA
|
"Ovo činite meni na spomen." (Lk 22,19) POSLJEDNJA VEČERA Kad je došao "njegov čas" da položi život kao otkupninu za sve ljude, Isus je želio posljednji put blagovati sa svojim učenicima. Značajno je da se to zbilo u ozračju vazmenih blagdana, tj. u vrijeme kad su Izraelci blagovali beskvasni kruh, vazmeno janje, čime su slavili spomen-čin oslobođenja iz egipatskog ropstva i prijelaz preko Crvenog mora u Obećanu zemlju. Slavili su tako Boga i ujedno ga molili da se uvijek sjeća svoga saveza i obećanja Izabranom narodu. Najstariji zapis o ustanovljenju Euharistije je onaj koji nam donosi sv. Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima: "Gospodin Isus one noći u kojoj bijaše izdan uze kruh te zahvali, razlomi ga i reče: 'Ovo je tijelo moje koje je za vas. Ovo činite na moju uspomenu !' Isto tako uze i kalež, poslije večere, te reče: 'Ovaj je kalež Novi savez u mojoj krvi. Ovo činite, svaki put kad ga pijete, na moju uspomenu !' " ( 1 Kor 11, 23–25) Te riječi i čini, koje apostoli nisu više nikada zaboravili, dospjele su i do nas, po Crkvi koja ih ponavlja u svakoj svetoj Misi. Već smo spomenuli da sv. Ivan evanđelist donosi Isusov oproštajni govor prigodom Posljednje večere. U njemu je osobito naglašeno jedinstvo između Isusa i Oca, odnosno Isusa i učenika. Upravo po Euharistiji očituje se i gradi to zajedništvo i jedinstvo između vjernika i Gospodina. Čovjek je stvorenje Božje. Kao stvorenje Božje dužan je Boga, svoga stvoritelja i gospodara štovati i Njemu se klanjati. Ovo klanjanje ima dvojako: unutarnje i vanjsko, tj. dušom i tjelom. Unutarnje je onda kada čovjek u Boga vjeruje, u Njega se ufa, Njega nadasve ljubi, Njemu se zahvaljuje i svetoj se Njegovoj volji pokorava. To je štovanje dušom. Vanjsko je štovanje onda kada čovjek vidljivim znakovima i djelima očituje svoje unutarnje štovanje izvana, npr. kada se križa, kleči itd. To je štovanje tijelom. Da je čovjek dužan štovati Boga ne samo dušom nego i tijelom, traže od njega: a) Sama priroda. Po prirodi svojoj čovjek je biće, koje ima od Boga i dušu i tijelo, pa zato treba da Boga poštuje i dušom i tijelom; to će reći da mu prinosi ne samo unutarnje nego i vanjsko štovanje. Dalje ista priroda čovječja je takva, te sama od sebe nagoni čovjeka da ono, čega je puna duša, pokaže i izvana, npr. radost, žalost, zabrinutost itd. Jednako je i s unutarnjim štovanjem Boga. Tko u svojoj duši štuje Boga, nastojat će da to unutarnje štovanje pokaže i nekim vanjskim načinom. b) Primjer Isusov. Isus je i kao dječak i kao odrastao štovao Gospodina Boga znakovima i djelima. Kao 12-godišnji dječak ide u hram i ondje ostaje tri dana. Kad je odrastao, često ide u hram. On svetkuje židovske praznike, ide u Jeruzalem na praznik Sjenica, blaguje s učenicim vazmeno janje. On se moli cijele noći, diže oči k nebu kad uskrisuje Lazara, kod Posljednje večere. Gospodnja večera ili Misa jest sveti sastanak, odnosno zbor Božjeg naroda koji se sastaje u jedno da pod vodstvom svećenika proslavi Gospodnji spomen-čin. Mjesnom dakle zboru svete Crkve izvrsno pristaje Kristovo obećanje: „ Gdje se dvojica ili trojica sastanu u moje ime, i ja sam među njima. “ Misa se, možemo reći, sastoji od dvaju dijelova: od službe riječi i euharistijske službe; one su tako usko povezane među sobom da tvore jedan bogoštovni čin. U Misi se pripravlja stol s Božjom riječi i Kristovim tijelom, da vjernici od njega prime pouku i okrjepu. Sam obred Mise stariji je od svog naziva. Od vremena prvog propovijedanja kršćanske vjere na zapadu Sveta Euharistija se slavila kako ju je ustanovio Isus na Posljednjoj večeri, prema njegovoj volji i u spomen na njega. Nedugo nakon tih početaka u službu ulazi Latinska riječ Missa, koja s vremenom postaje jedinstveni naziv za obred koji je postojao u tim ranim danima kršćanstva a i obred kakav danas poznajemo. U tim prvim danima naziv Eucharistia koristio se za posvetu kruha i vina ali i za čitav obred. Sveti Klement iz Rima koristi taj naziv kao „zahvaljivanje“. Taj naziv koristi se kroz prvo i drugo stoljeće u cijeloj Crkvi. Prvi naziv Missa u pisanom obliku koristi sv. Ambrozije u svojim zapisima iz godine 385-386. Postoji i raniji, ali i dvojbeniji spomen riječi Missa iz godine 150. od Pape Piusa I. Upitna je autentičnost tog spomena jer se riječ ne koristi kroz naredno razdoblje do spomena u zapisima sv. Ambrozija koji je službeno prihvaćen kao prvi spomen riječi Missa u obliku koji i danas poznajemo. Kroz 4. stoljeće naziv postaje uobičajan u službi u čitavoj Crkvi. Zanimljivo je za napomenuti da se naziv Missa koristi samo za latinski obred, dok se u istočnim obredima nikada nije koristio ni u latinskom ni u grčkom nazivu već se za istočni obred isključivo koristi naziv Liturgija. Ponašanje na misi Kako se je mijenjao naziv tako su se mijenjala i pravila koja su pratila obrede u samoj Svetoj Misi. Pokrivalo za glavu - Muškarac (mladić, dječak) ulazeći u crkvu u znak poštovanja prema Bogu uvijek skida kapu ili šešir. Žene (djevojčice, djevojke) ne skidaju kapu ili šešir. Za vrlo malenu djecu ova pravila ne vrijede. Držanje tijela - Držanjem tijela pokazujemo određene osjećaje i mišljenja. Ako nekoga poštujemo, ustajanjem ćemo izraziti svoje poštovanje. Pred Bogom ćemo to učiniti poklecanjem, naklonom glave, klečanjem na oba koljena. I naše stajanje i sjedenje u crkvi također odražava naše ozbiljno (ili neozbiljno) shvaćanje svetih obreda u kojima sudjelujemo. Stajanje- Stajati treba uvijek na obje noge, ne njihati se neprestano, cupkati ili se nakrivljivati s noge na nogu. To odražava našu dosadu i nepoštivanje trenutka u kojem se nalazimo. Uspravno stajanje odražava ozbiljnost i poštovanje! Isto tako je neprilično stajati naslonjen leđima ili postrance na zid, stup ili ispovjedaonicu, a isto tako i stajati u polusjedećem stavu na ormariću za tisak ili stolu u predvorju naše crkve. Stajati naslonjen nogom na bilo što također nije prikladno za crkvu. U crkvi se ne trči! Hodati valja dostojanstveno kako priliči svetom prostoru. Sjedenje - Sjedenje je, čini mi se, najproblematičnije. Treba po ne znam koji put naglasiti da se razlikuje sjedenje u nekoj opuštenoj atmosferi kod kuće ili u kafiću, od sjedenja u crkvi. Sjedenje u crkvi nema za svrhu da se malo odmorimo, nego ima svoju simboliku. Sjedenjem izražavamo da smo učenici Kristovi, sjedimo da bismo pažljivije čuli Božju riječ ili sudjelovali u nekom drugom dijelu svete Mise. Sjediti treba uspravno i pristojno, nepristojno je u crkvi «leći» u stolicu, nasloniti se laktovima na koljena kao na pecanju, prebaciti nogu preko noge kao da smo na nekom sastanku ili smo izašli na piće s društvom, ispružiti noge kao da kod kuće u fotelji gledamo TV. Pojedinci to uporno čine, vjerojatno iz neznanja. Čovjek može biti opušten, a da ipak ostane pristojan! Možda svi ti položaji i nisu nepristojni u nekim drugim prigodama, ali crkvi doista ne priliče! Klečanje - Što se klečanja tiče, možda je dovoljno navesti riječi blaženoga i dobroga pape Ivana XXIII: "Čovjek nije nikad tako velik kao kad kleči." Klečanje u crkvi spada u iskonske položaje starozavjetne molitve, i dalje ostaje neizostavan za kršćane. Klečanje ne bi ni u kojem slučaju smjelo nestati iz Crkve. Sama tjelesna gesta je nosilac duhovnog značenja. Bez tog obožavanja, tjelesna gesta bi bila beznačajna, dok duhovan čin mora po svojoj prirodi, zbog psihosomatskog jedinstva čovjeka, sebe izraziti u tjelesnoj gesti. Ta dva aspekta su ujedinjena u jednoj riječi, jer u dubljem smislu pripadaju zajedno. Kada klečanje postaje samo izvanjsko, samo tjelesan čin, on postaje besmislen. S druge strane, kada netko pokušava vratiti obožavanje u čisto duhovnu stvarnost i odbija mu dati utjelovljenu formu, djelo obožavanja ishlapljuje, jer što je čisto duhovno je neprikladno prirodi čovjeka. Naravo, klečati ne trebaju oni koji to nisu u stanju, bilo zbog bolesti, starosti ili ako se obred obavlja izvan crkve na neprikladnom terenu za klečanje. Svaki čovjek za sebe kleči i prema svojim mogućnostima iskazuje svoje štovanje. Najznačajniji odlomak za teologiju klečanja je uvijek veliki himan Kristu u Filipljanima 2,6-11.Krist se u svojoj ljubavi ponizio do smrti na križu. "Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca." Tomislav Delić |
- 12:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
SOKOLOVAC
|
U srcu borove šume koja dijeli Gola Brda od ostatka Čaporica nalazi se izvor vode Sokolovac. Pamtim ga još iz djetinjstva. To je mjesto posebno u bilo koje doba godine. U proljeće ga krasi zelenilo i cvrkut ptica, a u jesen suho lišće koje se prospe po vodi, i predivan krajolik koji se prisijava iz smeđe u zlatnu boju. Osim prirodne ljepote Sokolovac je imao i drugo važno značenje. Mještanima Golih Brda bio je mjesto na koje bi često odlazili po vodu, kako bi se voda iz bunara što manje koristila. U sjećanje mi se urezala slika starijih mještana kako bi u ljetnim danima s plastičnim kantama redovito išli na Sokolovac po vodu. No, taj odlazak imao je posebne čari, jer u ljetnim danima nije bilo ljepšeg osvježenja od hladne vode sa Sokolovca. U to vrijeme Sokolovac se redovito održavao, čistio se izvor i cijeli tok vode kako bi voda mogla što bolje protjecati. No, dolaskom gradske vodovodne mreže u selo, Sokolovac se zaboravio, jer na neki način nije više bio potreban. Više nitko nije odlazio po vodu, samo bi se rijetko tko mogao vidjeti kako ide prošetati do Sokolovca. Tadašnje stanje Sokolovca i nije bilo baš najljepše. Voda je u početku slabo protjecala, a s vremenom se i to slabo pretvorilo u nikako. Grane s jedne i druge strane vode su se spojile, te je Sokolovac u potpunosti bio zapušten. To je trajalo niz godina. Sokolovac je ostao u lijepom sjećanju svima koji su ga barem jednom posjetili. Mogao se često čuti u pričama, posebno u pričama naših starih sumještana, za koje je Sokolovac, iako zapušten i neuredan, bio ponos i dika mjesta. I kada je sve upućivalo na to da će Sokolovac pasti u zaborav, mlada generacija s Golih brda tražila je prostor za ljetna druženja i nedjeljno balotanje, i izabrali su Sokolovac. Iako nije bilo baš jednostavno, oni su ga odlučili urediti i očistiti kako bi mogli uživati u toj ljepoti prirode. Momci bi se redovito poslijepodne sastali te krenuli s poslom. Uloženo je puno truda, rada i vremena, ali isplatilo se. Sada se Sokolovac redovito posjećuje. Nedjeljom se balotaje, a u ljetnim vrućim večerima mladi se redovito tu sastaju i druže, jer nema ljepšeg mjesta gdje bi se mogli rashladiti i pobjeći od svakodnevnih obaveza. Nadam se da se Sokolovac više neće zapustiti, da će se redovito održavati i koristiti, jer bismo se trebali ponositi njegovom ljepotom koju nam je priroda podarila. Ana Roguljić |
- 12:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
ISTINA O KOJOJ SE U HRVATSKOJ ŠUTI
|
Vozač kamiona iz Slovenije je negdje na TV-u rekao kako radi dnevno po 16-17 sati za golu plaću, bez plaćenih prekovremenih sati, bez plaćenog toplog obroka. Kad bi se pobunio, kaže, to bi njegov gazda jedva dočekao, jer bi ga poslao na burzu i uzeo Rumunja koji bi mu vozio u pola cijene, ali gazda istovremeno priča kako je u EU super, jer svaki mjesec kupi novi kamion. Bugarin (poslovni partner) priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok se država sve više zadužuje . Mađari pričaju kako su postali najamni radnici u (do jučer svojim) vinogradima, jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim) cijenama, da bi, kada Mađari nisu više mogli vraćati banci kredite, od banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde. Tako se sada najpoznatiji mađarski vinogradi (Tokajac) nalaze u vlasništvu Engleza. U Češkoj je EU prisilila vlasnike šećerana da zatvore tvornice, dok su radnici završili na burzi, a sve zato jer EU ima previše šećera, a previše šećera ima zato jer ga EU uvozi iz Kube i na njemu je puno veća zarada. Njemačka je zbog prekoračenja kvote dozvoljenog zagađivanja, prema sporazumu iz Kyota, veliki dio prljave industrije prebacila u Češku. Jedini čovjek koji je zbrojio dva i dva je češki predsjednik Klaus koji tvrdi da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne dozvoljava da se zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju. Prošle godine u veljači sam jedne nedjelje u vijestima na radiju u osam sati čuo u špici krajnje uznemirujuću vijest - U Mađarskoj građani nezadovoljni s EU izišli su na ulice i krenuli prema Parlamentu, policija napravila barikade, očekuje se ono najgore. Uključio sam radio da čujem vijesti, međutim Mađarska se nije više spominjala. Navečer sam s nestrpljenjem čekao dnevnik na TV, o spomenutom događaju ni riječi. Znači da je saborska komisija za informiranje već reagirala. Nakon nekoliko dana stjecajem okolnosti sreo sam se s nekim Mađarima pa sam upitao što je to bilo. Najprije nisu shvaćali na što mislim, a kada sam im objasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli "Ma kod nas su stalno neke demonstracije protiv EU." E pa sada se pitam gdje je demokracija, gdje je sloboda štampe, kojom se toliko busamo u prsa. Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% građana RH, već 90% da se ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji. Bojim se da na kraju građani neće niti glasovati o ulasku u EU, već će do tog vremena Sabor promijeniti Ustav, pa će Sabor umjesto nas donijeti najbolje rješenje, a to je ulazak u EU, jer znaju da su im izgledi da narod glasa za EU veoma mali. Tako je bilo u Nizozemskoj i Sloveniji, kada su kroz ispitivanje javnog mijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u EU. Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, odgovor je bio: "Vi ste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala ulazak u EU i mi sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj kampanji obećavali." Nadalje, zašto Ustav EU nije prošao u Francuskoj i Nizozemskoj, zašto su pribjegli Lisabonskom sporazumu, zašto Lisabonski sporazum prihvaćaju parlamenti, zašto ga ne daju na referendum? Zato jer bi prošli kao u Irskoj, a u Irskoj znamo nisu prošli. Jesu li naši političari svjesni toga što čine ovom narodu? Jesu li svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra prijeći u vlasništvo bjelosvjetske mafije i da će naš narod biti najamna radna snaga, bolje rečeno robovi. Oni nisu svjesni da kada vlasnik plati porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica RH. Samo ako je vlasnik Hrvat ta dobit se opet investira u RH. Znam dobro o čemu pričam, jer sam donedavno radio u stranoj tvrtci i znam koliko novca je svake godine vlasnik odnosio iz RH. Što je to potaknulo sve naše stranke da u svojim programima gotovo svi (osim nekih malih stranaka) imaju ulazak u EU? Kao jedini logični odgovor nameće mi se misao da su kupljeni, jer bogatoj EU (s velikim osjećajem za pronalaženje zlatnog rudnika) nije problem podijeliti našim političarima stotinjak milijuna eura da bi ovi napravili sve što se od njih traži. Njima investirati taj novac je kao meni dati prosjaku 5 kuna. Zar nitko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milijune ljudi i opljačkali sve što se opljačkati moglo? Ali sve što su oružjem dobili, oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata, bjelokosti i dragulja, ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im sada problem (U Francuskoj: Marokanci, Tunižani, Alžirci, Mauri itd.). London ima preko 50% obojenog stanovništva, (a da ne pričamo o tome na što sliči Nizozemska) i izvor su kriminala. Sada imaju i jedno veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od ruskoga cara, došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti, ali što se kupi, može se samo kupnjom vratiti, pa su sada krenuli osvojiti svijet na novi način: globalizacijom. Pročitajte malu plavu knjižicu EU-a, koja se zove Ustav EU-a, u kojoj sve piše... I sada su te zemlje lansirale priču o globalizaciji. Što se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka. I mi nasjedamo tim hohštaplerima, koji nas uče što je to demokracija, što je dobro, a što je zlo, a do jučer su sijali smrt širom svijeta. Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu, SAD, donedavno su imali robove, a do jučer se nisu vozili u istim autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. godine donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila engleska kolonija i nije postojala kao država (SAD su oformljene kao država 1776. godine). I sada im je taktika da žrtvu najprije bace na koljena (najčešće kroz financijska zaduženja), a onda dolaze s kovčezima novca, odvjetnicima i ugovorima, pa sve vrijedno kroz kratko vrijeme promijeni vlasnika, naravno za sitan novac, jer i kralj u pustinji, kada umire od žeđi, daje kraljevstvo za kap vode. Ja jesam za EU, ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode kapitalisti, a ne političari. Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje gramzljivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno), a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na burzu, da bi robu proizvedenu u njihovim tvornicama u Kini dopremili u EU da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima, koji sada žive od socijalne pomoći. Tako su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku industriju, načeli drvno-prerađivačku industriju, automobilsku industriju itd. Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više nitko ne brine. Sada više nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli Zagorci od ve do ve, već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka). No, ta politika je politika rezanje grane na kojoj se sjedi, jer kada 50% radnika u EU završi na burzi, a druga polovica više ne bude mogla plaćati socijalu radnicima na burzi, ponovo će poteći krv potocima. Hoće li se to krvoproliće zvati Oktobarska ili Francuska revolucija nije bitno, ali to je s ovakvom politikom EU neminovno. Bogataše u EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica, izvori pitke vode i naša obala zajedno s otocima. Industrija ih ne zanima, to imaju kod sebe u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji. Njih naša industrija koja im konkurira smeta. Nju treba uništiti. Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta. Naša brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju korejskima, koja su u njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog natjecanja. Kad smo već kod slobodnog tržišta, da kažem i to da je njihova teorija da sve što nije profitabilno, dakle što ne može na tržištu opstati, treba propasti. Ali to pravilo važi samo za neke, iako tvrde da smo svi jednaki (sve svinje su jednake, samo su neke jednakije, Orwell), pa pitam se zašto onda sada u ovoj krizi nisu pustili da propadnu sve banke u EU i SAD-u, jer su po toj logici trebale propasti, zašto su automobilskoj industriji dali financijsku injekciju, zašto je samo Amerika, da spasi svoje gospodarstvo, žrtvovala preko tisuću petsto milijardi USD? Zar mi dotacijama ne spašavamo svoje gospodarstvo? Zar nije bolje da im pomognemo sa dva tri milijuna USD, nego da ti radnici završe na burzi, gdje će koštati proračun desetak puta više? Dakle, mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima. Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja sam očajan, mogu ovo pismo poslati i u novine, ali one ga neće objaviti. Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere propagande bio dječji vrtić. Ovi danas su učenici američkog agresivnog marketinga rođenog u potrošačkom društvu. Marketing, što je to ustvari? Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema (karticu). To pak znači da čovjeka treba nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati. Ako čovjek nikome ništa ne duguje, tada si može puno toga dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu je priprijetiti otkazom i čovjek šuti, jer ako ostane bez posla, ostat će bez svega, a nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koja je stjecao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima obitelj, koja je svakom radniku svetinja. Koliko su lažljivi, sjetit ćete se i sami, kada Vas podsjetim na obećanja stranih banaka. Dok nisu imali pristup u RH, onda su nas uvjeravali da ako im otvorimo vrata, da ćemo imati kamatu istu kao i u njihovim matičnim državama (kod njih je sada kamata 3%, a kod nas 13%). Kada su ušli obećavali su tvrtkama, koje prijeđu k njima iz tadašnjeg SDK, da će im platni promet raditi besplatno. No, naše tvrtke na to nisu nasjedale, pa su onda dr. Šošić i dr. Đodan javno popljuvali SDK, nazvavši SDK komunističkim mastodontom, koji treba ukinuti (jer takvo što ne postoji nigdje u svijetu), a poslovne subjekte prebaciti u poslovne banke. Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj banci nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu, štoviše, cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet puta. U tim istim bankama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku nekoliko sati do nekoliko dana, dok za recimo farmu krava kredit će naš seljak ganjati par godina. Naša vlast je po meni učinila najveći propust 1992. godine, kada je u pretpristupnim ugovorima s EU potpisala da će otvoriti naše tržište europskim proizvodima i da će prodati banke. Tim potezom smo uništili domaću industriju, poljoprivredu i tržište novca - ili rečeno šahovskom terminologijom, poklonili smo protivniku kraljicu i topove. Da nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima znanje početnika, koji zna samo kako se vuku figure, dok protivnik zna desetak poteza unaprijed, i unaprijed zna gdje će nas navući na tanki led i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili. Za ulazak u EU najprije su nam uvjetovali suradnju s Haškim sudom. Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu, pa smo morali prihvatiti ZERP, sada ćemo morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo, najednom ćemo se naći na koljenima bez hlača. Ako se samo malo suprotstavimo, izvući će asa iz rukava, a to je da će preko noći zatražiti povrat svih dugova, što je ovoga časa oko 50 milijardi USD. I što mislite što nas onda čeka? Čeka nas jedino moguće, a to je uvođenje maksimalnih poreza na sve moguće i nemoguće, od poreza na rogatu stoku za seljake, porez na višak stambenog prostora, porez na vikendice, aute (neke od tih poreza već imamo, ali će sada biti nekoliko puta veći), porez na porez - i do čega će to dovesti? Dovest će do drastičnog pada cijena nekretnina i do općeg kolapsa u zdravstvu, školstvu i trgovini. I sada je jasno zašto EU insistira na brzom sređivanju gruntovnice i zemljišnih knjiga. Prošle godine, naš bivši premijer je rekao da je Hrvatska jedna velika obitelj, s čime se ja u potpunosti slažem, samo se pitam je li u njegovu malu obitelj dolazila policija i centar za socijalni rad raditi reda ili je taj red radio sam, pa se pitam zašto mu u velikoj obitelji EU treba raditi reda? Nadalje, mnogi besplatni programi EU su izmišljeni za to da pripreme teren za dan D. Npr. program po kojem emisari EU uče naše lumene kako gospodariti društvenom imovinom, a za to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti. Je li Vam to što govori? (tekst hrvatskog stručnjaka za gospodarstvo N.N. odbijen u hrvatskim medijima) |
- 12:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Svibanj 2012 (28) Kolovoz 2011 (17) Svibanj 2011 (7) Prosinac 2010 (18) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
List župe sv. Roka, Čaporice  e-mail: list-izvori@hi.t-com.hr Osnivač i izdavač: Župa sv. Roka Čaporice, 21240 Trilj tel./fax. 021/831-096 e-mail: mirko.skejic1@st.t-com.hr Glavni i odgovorni urednik: Don Mirko Skejić - župnik Uredničko vijeće: Marijo Bašura, Anita Čović-Pavišić, Dragica Čović, Tomislav Delić, Ivana Pešo, Kristina Pešo, Martina Pešo, Antonija Sarač, Mirko Skejić, Ante Šipić-Sokol Lektura: Maja Franić Dragica Čović Tisak: DES - Split Boktuljin put bb  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||