žubor vode
10.02.2012., petak
KAD JEDNOG DANA PRISJETIM SE SVEGA
|
Kad jednog dana prisjetim se svega i svome srcu tiho kažem "spavaj, uzalud je bilo" pod svjetiljkom i pahuljama snijega ja bit ću sama, sve će biti mirno I neću znati što se sa mnom zbiva prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema I neću znati što se sa mnom zbiva prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema. I čitav život bit će mi na dlanu svi susreti, sva obećanja, tako mnogo mi smo htjeli i samo pjesmu čujem dobro znanu mi djetinjstvo smo naše u snu sreli. Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi. Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi. A ide svome kraju ova zima i blijeda zora već je blizu, u daljini grad se budi, ja moram dalje - uvijek nade ima, dok pokraj nas su prijatelji, ljudi. Jer tako malo zapravo nam treba cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta Jer tako malo zapravo nam treba cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta Kad jednog dana prisjetim se svega i začudim se svome licu što promijenilo se nije, kad pomislim na ono što nas čeka i što se negdje u daljini krije Tko će mi u tom času snage dati, sam je čovjek kao slamka što oluje nose Tko će mi u tom času snage dati, sam je čovjek kao slamka što oluje nose Arsen Dedić |
