Dizajn by:
Lucija
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
ivona0508@live.com
Žene počinju bivati duboko milosrdne tek kad su i same duboko nesrećne, u sreći su bezdušne i pustoglave, sasvim obratno od čoveka koji je dobar samo kad je srećan.Kod žena je urođeno da vara i na malo i na veliko, svesno i nesvesno, namerno i nenamerno, a vrlo često i bez ikakve zle namere ipak sasvim često iz najbolje namere u najviše slučajeva, samo da bi se većma dopala. Ali jedna žena samo vredi koliko voli, a ona vara i kad najvećma voli.
Žena je inače uvek jedno biće za sebe i za ceo svet, a drugo za čoveka kojeg voli.ako vam krije prošl
ost, to nije zato da nju ne sačuva za sebe,nego da vas ne izgubi. Ako hoće da prećuti prošlost, to je i zato što je žena prema prošlosti odista ravnodušna, jer žena po prirodi nije romantik.
Žena ne podnosi spomen. Ona bezdušno sve krije jer ne želi da ima oči ni na čemu što nije u vezi sa čovekom kojeg voli u tom trenutku. Žena živi s dana na dan. i danas je više samoubistava na zemlji zbog propale ljubavi, nego zbog propalog imanja ili propale časti.
Prosečan čovek voli više ženu nego ljubav. Kod žena je sasvim obratno: retko je kojoj ženi dovoljan samo čovek, i koja ne čezne da bude voljena. Istina, mnogo se na svetu manje misli o ljubavi nego što izgleda. Ljubav na svetu održavaju samo žene i pesnici. Čovek voli ljubav-bol, a žena voli ljubav-radost.
Najlepša je žena u ljubavi ona za koju kažemo da je lepa a ne znamo zašto. Ima odista najlepših očiju koje ne umeju pogledati I najlepših usana koje se ne znaju osmehnuti. Obe ove velike I neopredeljive lepote su nematerijalne, jer su isključivo duševne. Lep pogled I lep osmeh nemaju čak ništa zajedničkog sa bojom očiju ili formom usta…
Najlep{e oči ima slovenska žena, jer uvek izgledaju začuđene. Ne padaju samo poročne I pokvarene, nego često I savršeno čiste, I po prirodi verne. Žena pada iz raznih uzroka; iz ljubavi, iz dosade, iz strasti fizičke, iz sujete, iz slabosti volje, iz interesa materiajnog, iz roamntike,iz osvete.
Žena se daje onom ko je prevari.
De profundis
Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema:
Što utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako među snom i javom,
Gledajući kako nepomično bdije
Taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom.
Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije
Ni sad ispijena ta čemerna čaša,
I svirepi otrov jedne ironije;
I da će nas večno strasna prošlost naša
U nemirne noći da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijaša.
Surovi će dani doći i uzeti
Svaki po svoj deo od srca što bunca,
Što želi, što moli; a ti ćeš se peti;
Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pružajući ruke i vapijuć: Sunca
I tako ti dani bez sreće i mete,
Odnoseć svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani će kraj nas da prolete,
I ne pokidavši ni jednu od uža
Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.
Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
Što znači život... Mi hitamo žurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita naše slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da leži duboko -
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja naša šum nejasni sreta,
I žudnom duhu odgovara nije;
Gde je početak? Gde li čudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.
Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,
Istine blago tražeć u dubini;
I ne spaziše svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini...
Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukčije nam zbori
Niti u pustoš pustaj žudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po površju baci,
Sladosnog mira tu ćeš samo steći. -
O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko žuboreći.
I snivaj samo Biće manje suza
I više svjetlih i spokojnih noci...
Svikni na odmor pod teretom uža
Istina jedna i sama će doći
Zovi se ljubav I nas samo pjevaj,
I našu mladost bezbrižno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima život cio
Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
Hoce li vjetri da raznesu šumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjeće nekad nad našijem humom;
Il će da žive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I da l ga naše gluho doba sada
Vjencima svojim il kamenjem zasu, -
Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Što pjeva žudno izmeđ lednih gora,
Ne pitajući da l je kogod gleda,
I da l je sluša; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Što joj pjesmu nikad niko čuo nije
...
Mizera
Crnjanski
Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad Ti?
Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.
Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.
O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?
O, da l se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli
po kiši?
Sećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.
Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?
Sve to ne zavisi od mene.
Crnjanski
Setim se kako bese lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao Mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.
I, vidis, to utesi me.
Ne zavisi od mene.
Dosta je da tog dana,
zemlja oko mene zamirise preorana,
ili da oblaci prolete,
malo nize,
pa da me to potrese.
Ne, ne od mene.
Dosta ce biti ako, jedne zime,
iz vrta jednog zavejanog
istrci neko ozeblo, tudje, dete
i zagrli me.
jesenjin
Zelena frizura
djevičanske grudi,
zašto ti, tanka brezo,
pogled po jezeru bludi?
O čem ti zvoni pijesak?
I što ti vjetar veli?
Ili ti granata kosa
mjesečev češalj želi?
Otkrij mi, otkrij što misli
tvoj drveni um,
ja volim taj tvoj tužni
predjesenji taj šum.
A ona reče: "Druže,
radoznao tako
danas u zvjezdanoj noći
pastir je ovdje plako.
Ljeskala se je trava,
mjesec je pružao sjene,
on grljaše koljena moja
bjelja no u žene.
Uzdahnuvši duboko
pod zvonom grana ovih
izustio je: - Zbogom!
Do ždralova novih!"
NE VOLIM TE JER TE VOLIM
Ne volim te zato što te volim
i od voljeti te do ne voljeti te stižem
i do čekanja kada te ne čekam
srcem mi struji studen i plam.
Ne volim te zato što te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeći te molim,
i mjera moje putujuće ljubavi
jest da te ne vidim i poput slijepca volim.
Možda ću potrošiti siječanjsku svjetlost,
okrutnu zraku, svoje beskrajno srce,
ukravši sebi ključ spokoja.
U ovoj historiji samo ja umirem
i umrijet ću od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlji i ognjem.
Pablo Neruda
.....
Azra
Kao ti i ja
dijete u noci
kao ti i ja
stranac u prolazu
kao ti i ja
svijece na granici
tone u san
zena u krevetu
kao ti i ja
dodir usana
oznojena tijela
daleko od ljubavi
kao ti i ja
jutro na obali
kao ti i ja
napusteni brodovi
plivaju lijeno
rastocene olupine
kao ti i ja
Djordje Balasevic
Devojka sa cardas nogama
Nosila je jelek svileni
kao u pesmi narodnoj
i krstic, znak na lancicu
da nekog ceka navodno
O to su bili svatovi
sve kiceni i zlaceni
a mi smo bolje svirali
neg' sto smo bili placeni
al' dobro, sad
Nosio sam sal od kasmira
i prsluk protkan tajnama
bas od takvih su je cuvale
tetke sa 'ladnim trajnama
Ko srna me je gledala
zalosnom pesmom sludjena
cije si, pile pirgavo
sto nisi meni sudjena, e da
Hej pusti kose pune polena
hajde bas u inat babarogama
hopa digni suknju iznad kolena
znam da krijes cardas
u tim lepim nogama
Rekoh joj bezi, mani se
i trazi bolje partije
premala je moja tambura
da te od kise sakrije
Rekoh joj ja sam samo tu
da vreme brze proleti
ja nosim cizme skitaljke
mene je tesko voleti, pa da
Hej doleti, mala senice
tu na moje zlatne civije
vatra sara tvoje zenice
razbij nesto i zaigraj ludo, divlje
Bajaga
Tisina
Mrak se skupio u kap
rano jutro kao slap ulazi u sobu
da l' si ikada pitala
tamne senke zidova ujutro gde odu
Oci su ti sklopljene
usne su ti umorne
ne ljubi me njima
nisu cvorci pevali dok je
iznad krovova svirala tisina
Hajde, Boze, budi drug
pa okreni jedan krug unazad planetu
noc je kratko trajala
a nama je trebala najduza na svetu
U mom oku samo hlad
u mom srcu samo stud, inje i prasina
nisu cvorci pevali dok je
iznad krovova svirala tisina
U cik zore zvizdi voz
njime odlazim u OZ
necu da se vratim
sto god tebi napisem pocepam i obrisem
al' ti moras znati
Nisi se probudila, zato nisi videla
igrale su sene
nek te dobri duhovi i kraljevski orlovi
cuvaju od mene
Bajaga
Ruski voz
Voz pospani voz za Harkov
Gomelj, Lenjingrad
znam kako je
nocas dalek Beograd
Nece moci nikada olovka ni hartija
ni svi Ruski postari
ne mogu ti odneti pismo
koje pisem ja marka s likom Lenjina
i u pismu jedina tuga sto me razbija
Nije votka rakija, mada nocas udara
tuga mi je velika, velika ko Rusija
ja ne mogu poslati ljubav
jer se ljubav ne salje
nit sam mogo poneti s sobom tvoje poljupce
Voz u vozu izguzvana lica putnika
ti si tamo negde iza onih planina
dal' si mozda zaspala il' si budna kao ja
dal' te muce nemiri il' te nista ne muci
Kada budes citala pismo
koje pisem ja
tajna bice skrivena
iza ovih redova
Azra
Usne vrele visnje
Prijehavsi u Zagreb,
zadovoljstva svega rad
na djevojku iz Hrvaca
naletio sam tad
strijele mocne ljubavi
pomracile mi um
na usne vrele visnje, nagonile na blud
Razmazio sam dragu, dao sam joj sve
kad eno nje na drugome,
e tu bijes me obuze
obezvrijedila mi logiku, oskvrnula mi trud
bez milosti me kurva nasukala na sprud
Rijec, dvije u hladu borova,
na kvarni vlaski ptih
razgovara sa bludnicom,
i nije neki cin
no ono sto sam nacuo,
sledilo me svog
tek izdala me mala,
draga srcu mom
Izgubio sam glavu, potegao noz
trg'o ga za kragnu, isjek'o ga skroz
vodjen slijepim bezumljem,
sludio me bol
tek nije kuja zalud
draga srcu mom
Rijesio da se branim,
da objasnim svoj grijeh
darovali mi robiju,
a nadu ni za tren
pa iako me proklela,
razorila mi dom
jos volim malu bestiju,
dragu srcu mom