|
|
| < | svibanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nije da sad dijelim pamet ekipi oko sebe, al' znam si povremeno zabrijati neke filmove spaliti par pljuga shita i zavaljat se u krevet gledati u plafon i analizirati cijeli svoj život segment po segment. Osjećam da me to lansira jako visoko na evolucijskoj ljestvici razvoja. Ponekad se zapitam pitanja koja većina ljudi prostodušno ignorira i to pod bijednom isprikom poput one "To nije na nama da znamo"... Naravno da je na nama da znamo. I ja ću vas u to uvjeriti. Zato krenite sa mnom visoko na evolucijsku ljestvicu razvoja...
Posljednja želja
Zvijezda svijetla
noćas je pala.
jednu želju
meni je dala.
ispuniti želju
ona je znala.
poklonila mi je tebe mala.
od tad te volim,
a njoj rekao sam hvala.
Sloboda na dlanu
stani! odbaci školjku u kojoj živiš.
prihvati krila koja imaš.
i vini se u zrak.
budi slobodan.
bezbrižan.
sa slobodom u ruci,
život je lak.
bez odgovornosti nad glavom,
i lakši je zrak.
PUTNIK
U dalekoj noći,
Okrunjenom tišinom.
Ja tebi sam mislio doći.
No Mjesec i zvijezde,
ko' nekom psinom,
na druge pute me tjeraju poći.
Lijepa i vedra,
Tako blaga i mila,
kao Anđeo u tmini.
Zanosnog stasa,
nasmiješena i čila,
Kao krijesnica u noći.
Ka tebi me nose,
tvoje raspuštene kose,
sa puta me odmiču sad.
Do tebe dolazim,
od kud snagu nalazim,
i Boga bi pitao rad.
Od straha ja ludim,
da te ne probudim
doći ću neki drugi dan.
Za sada ti leži,
U ovoj ljubavnoj mreži,
I snivaj svoj bezazlen san.
Potaknut komentarima došao sam do zaključka.
Blog je zakon. I ovaj blog je ogledalo moje duše. Kad se trebam izjadati izjadam se ovdje. to je bolje nego da zamaram ekipu i frendove. ko želi čitati o mojim problemima (a to su većinom frendovi) to može upravo na ovom blogu. I nek se zna da nakon što se baš ovdje izjadam osjećam se puno bolje, i shvaćam srž svojih problema. no svejedno bih bio vrlo zahvalan kad bi svaki posjetitelj ostavio komentar ako ne na temu posta onda barem na sveukupan dojam ovoga bloga. Sa Štovanjem Vaš Naš Tvoj i Moj TVRDOGLAV I LUD
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
ANTUN GUSTAV MATOŠ
Odlučio sam sljedeće---> dajem svoje kontakte jel bi mi bilo drago da se javite pa da prochatamo u realnom vremenu a ne s komentarima koji kasne s odgovorima i po par dana
ono pošaljite samo svoj nick već bumo se mi uskladili :-)
MSN---> acidvg@hotmail.com
ICQ----> 278-724-037
mail----> acid_vg@yahoo.com
i sad slijedi najjače od najjačeg :-) * =
ISKRICA :-) Acid_Pill he he (član sam od 2004 a da to uopće nisam ni znao užas)
E DA I NEMAM DREDOVE I NISAM NI HIPPY ALI BRIJEMA DA SAM NEKAJ IZMEĐU RASTA-HIPPY-A SAM SE TAK NE OBLAČIM ALI TAK SE OSJEĆAM. THC TO THE PEOPLE
nije me ulovila kopipejst groznica nego samo zelim podjeliti ovo s vama u par nastavaka evo prvo uvod da se zna... e da imao sam 16 kad sam ovo pisao...
Uvod:
Pa ne znam kako da počnem, nikad nisam prije pisao roman, i nadam se da ću i ovaj dovršiti. Ideja je stigla sasvim slučajno u sedmom razredu dok sam bio prisiljen napisati zadaćnicu.
Istina je da pod pritiskom radim bolje želio bih da me i sad netko ˝pritisne˝ jer inače nikad neću završiti ovaj roman.
Pa ovako… Život se sastoji od nekih činjenica a jedna od njih je da je vode malo. Jako malo. I u ovom romanu je jedna ne tako realna verzija onoga što bi se dogodilo bez vode. No tko zna što će biti bez vode. Druga ne tako povezana činjenica je ta da ja sad pišem uvod u 2 sata i 28 minuta 2002-08-01. Ne znam nekako mi je puko film. Ali bolje ikad nego nikad. I ovo pišem onako nasumice i bez ikakve moralne i bilo kakve podrške. Ali i to se nađe, imam obitelj i prijatelje i kad bi to izgubio, izgubio bi cijeli život.
U ovom romanu nećete naći ništa pretjerano važno ali bi vas mogao zainteresirati ( iskreno se nadam). Kako da kažem ja vam ne mogu usaditi neku ekološku svijest, niti mi je to namjera. Ja ne smatram ovaj roman ekološkim romanom, niti mi je namjera da ga vi smatrate. Više ga smatram Noinom arkom 2 milenija.
Ovaj roman je isključivo za ispitivanje svijesti, moje ili vaše ne znam.
Sad sa mojih šesnaest godina ne očekujem mnogo, ali znam da će se očekivanja u životu samo umanjivati.
Pa to je to.
UŽIVAJTE!
sam dole šaltaj
Pričam vam priču koju slušam od rođenja. Tu su priču slušali i moji roditelji, i moji djedovi i bake.
Priča je doista stravična i nevjerojatna, ali isto tako i istinita.
Dogodila se davne 2007 godine 10. srpnja. Kada se zbila doista velika katastrofa.
Počinje ovako:
Toga 10.7 moj pradjed je slavio 21 rođendan ali baš i nije bio sretan jer se zbila katastrofa koja nam je promijenila živote o svakom pogledu.
Dakle u Americi u nekoj zapuštenoj tvornici iz 1970. ekolozi u suradnji s nekoliko znanstvenika pronašli su spremnike sa zapanjujuće velikim količinama ugljičnog moniksida, dioksida i freona. Te količine plina koje su bile toliko velike da (koliko su meni roditelji objasnili) da bi u trenu ubili pola Amerike gušenjem, druga polovica bi umrla možda kojih 2 sata poslije, za dan, dva ugušio bi se cijeli svijet. Ako bi tko preživio freon bi uništio cijeli ozon i stvorio gotovo neopisivo smrtonosnu klimu za bilo koji živi organizam.
Na slikama sam vidjela te spremnike bilo ih je 36 a svaki od njih je imao 300 kvadratnih metara. To su bile monstruozno velike metalne smrtonosne klopke koje su mogle puštati plinove bilo kad.
Ti spremnici su bili postupno i vrlo oprezno pražnjeni te je sav plin bio pohranjen u cisterne u kojima bi se trebao prevoziti do kemijskih postrojenja gdje bi bio rastavljen na jednostavnije spojeve te upotrebljen na neke druge načine. U 70-ima je ta tvornica bila jedna od većih punionica sprejeva, hladnjaka, a širila se i na ostale grane kao što su bile, proizvodnja gaziranih sokova…
Kad su znanstvenici otkrili da freon uništava naš ozon, tvornica je bankrotirala, a vlasnik se povukao na neki privatan otok na kojem je živio sa svojom obitelji.
24.06 kada su otkrili za pune spremnike Green Peace u suradnji s nekolicinom uglednih znanstvenika organizirao je jednu od najvećih akcija svih vremena. Do 29.06 sve je bilo spremno za prenošenje plinova u cisterne.
Plin se pažljivo praznio i do 10.07 je sve do zadnjeg atoma bilo u cisternama spremnim za prevoženje do sigurnijih lokacija.
No da ne bi sve bilo tako jednostavno pri transportu je jedna militaristička skupina pokušala je razoriti cisterne i pustiti plinove.
Mislim pri transportu je bila prisutna i američka vojska ali nisu uspjeli sve cisterne zaštititi. Tamo je bilo mnogo pucnjave ali plinovi su bili pušteni. Većinom samo freon ali i mnogo dioksida što definitivno nije bilo dobro. U Americi je to bio jedan od tužnijih dana, a u svijetu definitivno najtužniji. Plin je trenutno ubio sve prisutne i sav život u okolici od kojih kilometar i pol, a ostatak se bolno gušio kojih 4-5 dana. Bile su to bolne slike. Cijeli svijet pokrenut ovom katastrofom udružio se kao nekom bratskom silom. Za Zemlju nije bilo nikakve nade. U Japanu su bile vođene brojne simulacije, koje su dovele do zaključka da sav život treba prenijeti na Mjesec.
Tada su na mjesecu živjeli samo multimilijarderi koji su to smatrali turizmom. Računalo je odabralo 150 tisuća sa najužom obitelji stoga očekivalo se oko 500 tisuća ljudi a svaki je čovjek bio vitalan za nešto. Među njima je bilo mnogo građevinaraca, arhitekta, tehničara, informatičara, znanstvenika….
Među njima bio je i moj pradjed. Ivan Horvat. Po pravilu mogla se povesti najuža obitelj, ali pošto nije imao ženu poveo je sestru Danijelu.
Želio je voditi i roditelje ali pravila su bila takva. U roku od 72 sata trebao se naći u Kini koja je pružala transport do Mjeseca. Nakon što se spremio, otac mu je rekao:
- Dobro je sine. Učini me ponosnim. Snaći ćemo se mi. Ne brini se.
Rekao je to sa posebnim tonom i suzom u oku. Tada je prvi put vidio oca kako plače. Majka mu je jecala ali ne od tuge nego od sreće.
Bila je sretna i ponosna na njega. Govorila je samo:
- To je moj sin. Spasi se, spasi zemlju.
Tad je zagrlila oca i rekla mu je:
- Znala sam da su moja djeca posebna, to su naša djeca.
Plakala je zajedno s ocem, a ubrzo su im se pridružila i djeca.
- Hajde moraš na put. –rekao je otac brišući suze.
- Javi kad stigneš.
Sa sobom je uzeo par stvari i jedan foto album.
- Onako za uspomenu. -Rekao je Ivan.
- Da vas ne zaboravim. Sa blagim smijehom na licu i suzom u oku.
Krenuo je na aerodrom sa sestrom. Nikad ih više nisu vidjeli.
Na aerodromu se ukrcao u avion i krenuo u bazu blizu Hong Konga. Tamo su ga srdačno dočekali ljudi i svrstali među ostale putnike
Da se razumijemo tamo je bilo mnogo životinja i biljaka.
Skoro sve vrste svijeta. Te mnogo vode, zemlje, i gnojiva.
Kada je zvao roditelje nitko se nije javljao. Znao je što se zbilo.
Sestra Iva je zaplakala a Ivan ju je samo zagrlio i rekao:
- Tako je moralo biti. Učinit ćemo ih ponosnima.
- Znam. – rekla je gorko jecajući
Ukrcavši se u shuttle, pogledali su Zemlju i rekli:
- Zbogom!
- Ljudi skupite se.
- Molim vas okupite se!
- I sami znate da je situacija kritična, pa stoga ne želim odugovlačiti. Vas par desetaka tisuća koji ste došli sa ovim teretnjakom znate da niste jedini ovdje. Taktičko računalo u Japanu odabralo je 500 tisuća ljudi i njihovu najužu rodbinu. Svaki čovjek, svako dijete, svaka žena, dobit će zadatak.
- Ne smijemo gubiti vrijeme. Kao prvo u na Zemlji postoje 4 skloništa sa ljudima koji nisu željeli putovati na Mjesec. Nalaze se u Washingtonu, Tokyu, Londonu i Moskvi. Tamo se sklonilo oko 2 milijuna ljudi. Svako sklonište ima kisika dovoljno za 7 dana. Oni nam javljaju o svemu što se izbiva na Zemlji. I ljudi ne znam kako da vam kažem ali zemlja je sada jedan veliki grob.
- Smjestite se u svoje kabine, znam da nisu velike ali kad izgradimo nova krila mogli bi čak dobiti i kuće. Stoga ljudi dajte sve od sebe.
- Ajde Iva idemo.
- Ajde znam da je teško, ti ćeš najvjerojatnije morati biti u kuhinji ili čistiti dok ću ja biti negdje oko informatičkog odjela.
- Ah isto kao i u kući. Ja pospremam perem i čistim dok se ti izležavaš i gledaš televiziju.
- Da prilično isto, samo što smo na Mjesecu bez roditelja sa 6 milijardi ljudi manje. Bit će bolje, bit će bolje. I jesam spomenuo da je ovdje gravitacija super.
- Pa gore nam ne može biti.
- Evo stigli smo. Ubaci karticu i otvori vrata.
Bila su to plava metalna vrata sa otvorom za karticu te brojem 69 na njima.
- O Ivan, ovo je malo ali je bar uredno, 2 kreveta i kemijski WC. Dobro je.
- Ma znaš nije loše. Ali kada ovo sredimo bit će još bolje. Malo boje neka slika. Bit će super. Samo da su tu još roditelji. Fale mi.
- I meni
Ivan je zagrlio Ivu
Tren kasnije začu se sirena te glas:
- Važna obavijest. Zbog trenutne situacije, održat će se hitan sastanak u sobama 1-30. Hvala na pažnji.
- Iva, moram ići ti pospremi robu iz kovčege.
- Dobro javi što će biti na sastanku.
- Obećavam. Ajde bok.
Ivan je izašao iz sobe te krenuo u jednu od soba.
Pogledao je na mapu koja ja bila obješena na obližnjem zidu i shvatio da je na njegovom katu najbliža soba 24.
Na putu prema njoj zaustavio ga je čovjek srednje visine, smeđe kratke kose, plavih očiju, neobrijan ali je djelovao simpatično.
- Oprostite izgubljen sam. Vidim da ste gledali na mapu, probao sam i ja ali se nisam baš predobro snašao. Pa ako vas smijem zamoliti za uslugu.
- Koju. - rekao je Ivan
- Pa da vas pratim do sobe.
- Ma nema problema. Ja se zovem Ivan, a Vi? - i pruži mu ruku
- Oprostite Alen, ja sam iz Nizozemske, a ti?
- Iz Hrvatske.
- Tamo je lijepo. Bio sam tamo na odmoru prije 2 godine. Bio sam na Braću.
- A znači ti si turist… Šalim se. A što si po zanimanju?
- Pa informatičar već 7 godina a ti?
- Pa trenutno ništa. Studirao sam i bio 3 godina, ali zbog ove situacije trenutno ništa.
- Pa zar nisi mlad?
- Jesam ali na preporuku profesora i dekana došao sam ovdje. Imao sam zaista visok bodovni prag te sam oduševljavao profesore na faksu. Bar su mi tako rekli.
- Jesmo li blizu?
- Evo iza ovog kuta su naša vrata. – rekao je Ivan
- Hvala Bogu nije daleko.
- Evo nas.
Bila je to prostorija sa kojih 75 kvadratnih metara. U kojoj je sijela soba bila puna poredanih stolaca. Naprijed je bila malo uzdignuta bina.
- Molim vas sjednite se. – začu se glas koji je dolazio sa bine.
- Hvala!
- Dakle situacija je sljedeća:
- Kao što svi znate Zemljina atmosfera je potpuno uništena, i nemamo neke pretjerane nade da ćemo moći tamo živjeti, bar ne sljedećih 100 godina. Kada se nesreća dogodila sva voda na zemlji potpuno je ishlapila. Stoga ćemo morati reapsorbirati tu vodu i postupno je otpuštati u bivše oceane. To će biti mukotrpan posao. I naši stručnjaci danonoćno rade na tome. Kada će nam ponestati ruda timovi će biti poslani na Zemlju po tražene materijale. Iako tu još ima posla voda na zemlji nam je vrlo bitna. Problem goriva već je riješen, naime prije 2 godine Svjetski istraživačkih centar u Koreji napravio je prototip motora s unutrašnjim izgaranjem koji radi na princip elektrolize. A najbolji dio je to što je korisnost tog motora 98,64% dakle 4 puta više od dosadašnjeg fosilnog motora.
- Sigurno ste se pitali kako smo se tako brzo dosjetili ovoga…
- Pa prije 13 godina Greorge Button iznio je plan svijetu za kolonizaciju Mjeseca. I sad nakon 13 godina i puno truda i novaca imamo ovu stanicu.
- I spas ove civilizacije možemo zahvaliti njemu. Taj čovjek nalazi se meni zdesna i molim jedan pljesak za čovjeka s planom koji je spasio Zemlju.
- U taj tren začu se gromoglasan pljesak koji je parao cijelu dvoranu. Na glavnom monitoru bio je prikazan čovjek koji je plakao od sreće jer je bio svjestan da zahvaljujući njemu smo mi ovdje.
- Došao je do mikrofona i rekao samo jednu riječ.
- Hvala!- s tom riječju odgovorio je na sva naša pitanja.
- Taj čovjek postao je naš heroj. Naš spasitelj.
- Ispraćen gromoglasnim pljeskom ostao je zapanjen shvativši da je on spasio cijelo čovječanstvo
- Greorge je sjeo nije rekao ni riječ, samo je sjeo pun ponosa.
- Voditelj- molim vas nismo još gotovi još samo 5 min. I gotovo samo da vam dam još neke upute i onda možete u svoje kabine. Hvala!
- Dakle kao što znate ovdje nas je oko 500 tisuća oko 135 tisuća ljudi koji su bili pozvani ovdje akademskim putem a 375 tisuća su njihova rodbina. Nemojte me shvatiti krivo i oni imaju svoju svrhu, djeca u dobi od 6-15 godina pomagat će nam posluživati ljude nositi poruke, prenositi hitne poruke, vrlo zahtjevan posao. Žene će kuhati i brinuti se za naše trenutno postojanje, dok će ostali muškarci obavljati fizičke poslove.
- Hvala vam. Sad se možete zaputiti kabinama.
- Najvjerojatnije ste zapazili da u svakoj kabini ima jedno PC računalo optimalne brzine. Ova računala su umrežena.
- Preko računala će vam stizati poruke, naredbe i zamolbe.
- Za kojih 10 minuta svakome će stići naredba te pravilnik ponašanja.
- Hvala.
Cijela masa ljudi se počela kretati prema svojim kabinama. Pa tako sam se i ja zaputio prema svom sektoru.
- Ivan, Ivan!!! Bio je to Alen.
- Ej bok. Ponovo se srećemo. – rekao je Ivan
- Da bok. Kad sam te vidio pomislio sam da… mislim kad smo već zajedno došli da zajedno i odemo.
- Pa zašto ne. U kojoj si ti kabini?- upitao je Ivan
- U 71. ti?
- Pa nevjerojatno mi smo susjedi ja sam u kabini 69.
- E sad kad smo susjedi da svratiš na kavu.
- Hvala, ali ne mogu moram pomoći sestri pri pospremanju.
- Ovdje si s sestrom? I ja. Koliko ima godina?
- 24. Zove se Iva. Zašto?
- Pa i ja sam došao s sestrom ali ona je tvoje godište oko, ima 21 godine, Paula.
- Super. Pa svratit ćemo na kavu jednom i upoznati se svi, mislim ipak smo susjedi. Zar ne?
- Da naravno- rekao je Alen.
- Pa kako zvuči danas oko 4 sata. kod mene.
- Savršeno.
- No evo nas- rekao je Ivan Soba 69. Zbogom vidimo se u 4.
- Da naravno. Zbogom.-rekao je Alen i ušao u svoju kabinu.
- Zatim je Ivan ušao u svoju kabinu.
- Iva došao sam!
- Napokon; na ekranu sam gledala sastanak i mogu ti reći da sam sretna što sam ovdje.
- I ja, i to ne znaš koliko.
- Ja sam stvari otpakirala i stavila ih u ormare, ovaj zeleni je tvoj i ovaj crveni je moj (na lijevoj strani kabine bila su ugrađena dva metalna ormara jedan zeleno-plave, a drugi boje trule višnje.)
- Hvala. Upoznao sam nam susjeda, zove se Alen i oko 4 će doći na kavu.
- Može samo ako ju ti skuhaš.-rekla je Iva s blagim provokativnim osmjehom i ušla u kupaonu.
- Pa može ja ću skuhati kavu.
- Dobro sada je 15 do četiri. Ja se samo idem umiti te našminkati, da se baš ne zbediraš kako imaš ružnu sestru- blago se nasmijala i zatvorila vrata od kupaonice.
- U četiri sata i 5 minuta zazvonilo je zvono.
- Ivan je otvorio vrata.
- Pred vratim su bili Alen i njegova sestra Paola. Paola je bila lijepa djevojka visoka oko 170cm, plavih očiju i crne kose. Dobro građena te zavidnih oblina koje su se vidjela i iz daljine.
- Ivan je zastao. Samo je stajao i gledao Paolu.
- Bok ja sam Paola. Ispružila je ruku prema Ivanu, i nasmiješila se znajući da je Ivan ostao bez riječi kad ju je vidio.
- Bok ja sam Ivan. Nasmiješio se i ispružio ruku prema njenoj ruci. Ovo je Iva moja sestra.
- Bok. rekao je Alen.
- Ja sam Alen.
- Ja sam Paola.
- Iva drago mi je.
- Sad kad smo se svi upoznali, što kažete na jednu kavu.
- Pa zato sam i došao rekao je Alen.
- Evo. Iva ti ih zabavljaj dok ja idem nastaviti kavu.
- Pa Iva, do ove katastrofe, jesi radila nešto ili si studirala.- pitao je Alen
- Da radila sam u školi kao pedagogica i profesorica informatike. Ti?
- Ja sam radio 7 godina u informatičkom institutu u Amsterdamu.
- Super. A ti Paola?
- Ja sam bila studentica antičkih civilizacija, i proučavala arheologiju. A Ivan? Što je on radio?
- Pa moj buraz, ti je od malena bio iznimno inteligentan, ali koliko je bio inteligentan toliko je bio i problematičan. U osnovnoj i srednjoj školi nikad nije dobio svjedodžbu bez nekakve opaske. Ali ipak se iskupio na faksu. Na prijamnom ispitu od mogućih 1000 bodova ostvario je 993 boda. Tako da su ga profesori zamijetili odmah na početku.
- U tom trenu ulazi Ivan s četiri šalice pune vruće kave.
- Evo ponudite se- rekao je Ivan.
- Pa nisam znala da si štreber prozborila je Paola držeći vruću metalnu šalicu kave.
I DA GA JEBEŠ CIJELI MI JE U GLAVI ALI GA NEMREM VAN IZBACITI VIŠE A NI MANJE IZLUĐUJE ME TO!!!!!!!!!
Znam da chu se opechi. Volim vručine i volim ju vruču ali spekel bum se znam to znam da cu najebati da cu opet imati bedove 10mj da će mi ljeto biti u kurcu i da niti jedna nikad neće biti kao.... a u kurac i osjecaji a još gore bez njih ovak bar znam da nisam pas makar mi dođe tu i tamo da postanem. A kaj da ti velim da me ne sjebeš... okrenut ćeš se i otići, da me sjebeš opet bi se okrenula. Trudim se prebaciti ti kliker u glavi na svoju stranu i ide mi ali znam da će se vratiti još brže na drugu a mene baciti daleko u zaborav.... PAT POZICIJA mrzim šah
gle ovako stvari stoje...
završio sam srednju totalno sam bezvoljan kaj se tiče faxa nish mi se ne radi ali imam nezaustavljivu volju komentirati stvari no kaj je najbolje od svega imam i malo soli u glavi tak da svi ti moji komentari drže vodu.
tek prije par dana kad sam se vozio u zetovom drvenjaku i vidio babu kak sjedi na stepenicama i da si ne zamaže ogromno dupe podmetnula je (aj pogodi) upravo 24sata što joj nije bilo dovoljno niti za 1/2 dupeta. tad mi je pala ideja da vam pošaljem poruku u kojoj bi vas žicao posao. nije bed znam da su šanse 1:10000 da mi to upali al nažalost uvijek sam bio realan... no kaj sad i čuda se događaju pred Božić (iako je komercijalizacija ubila Božičini duh).
no da ne duljim....
nove ste novine i mislim da se još niste stigli prodat kao neki drugi dnevni listovi (znate i sami koji). jedini bed kod vaših novina je taj kaj su slike male kvalitete i kaj su tekstovi kratki (osim kod športa) al ak je to bio vaš cilj od početka poštujem to.. he he nemoj te se sad uvrijediti
ovak ćemo mi ak vam se da naravno...
daj mi neku temu pošalji na mail ja ću ju komentirati... ak vam se sviđaju moji komentari sve 5 šalješ novu na novo komentiranje...
možda zvučim ko neki kvartovski brijač koji prodaje šprehe klincima, al nisam samo imam neke ideje koje planiram ostvariti. niš neću više trošiti slova svoje sam rekao...
znam da su ni šanse male ali ako itko ovo pročita daj bar odgovori na poruku (nedammail@gmail.com) kak bi znao da se barem netko nasmijao na moje pomalo očajno žicanje...
e da neke moje manire mi nalažu naravno i da se predstavim u potpunosti (šećer na kraj kaj ne?)
Zovem se XXXXXXXX imam nepunih 20 god. Po horoskopu sam rak (to je važno). Radim preko tuđeg ugovora (student servis) za jednu državni firmu što pokazuje kako funkcioniraju stvari, završio sam srednju teh. školu, imao sam 3 iz hrvatskog (jer ne podupirem profesore kao nepogrešive ili ti ga nepogrješive autoritete koji primjedbe i sugestije primaju kao HSP-ovci srbe... dakle nikako). no volim pisati imam nekog smisla za to, šoraju me inspiracije i cijeli život shvaćam kao jedno veliko klupko gluposti koje može odmotati samo humor i zabava (ženama nadodam i ljubav i odanost pa ako ovo čita žena onda moja damo nadodaj i ljubav i odanost)... he he al nisam šovinist.
sad sam već i dosadan nadam se da će te mi barem odgovoriti.
sa štovanjem
XXXXXXXX
I ja pošaljem to u redakciju 24h u nadi da bum dobil posao. Ah dobio sam odgovor. I to je nesh.
spavam a ne sanjam sanjam a na spavam iscrpljen pun energije bez elana zima mi je mokar sam normalan i čist bezvoljan dobre volje i nesretno sretan e da i bogat a bez para (zaboravio pin)
UPRAVO SE TAKO OSJEČAM
Čak i sad kad imam sve kad sam potpuno sretan. Kada mogu (i jesam heheh) grliti, ljubiti i sve ostalo što uz to ide... i dalje tražim nešto više. nezadovoljan sam svojim zadovoljstvom. koje glupo derište razmaženo pokvareno bahato ma fuj
Oprosti što nisam reagirao pravovaljano, što sam dopustio da strah i nelagoda prevladaju mojim razumom i pobjegnu. Odlično sam se zabavio uz tebe, tj. ti si bila uzrok moje dobre zabave stoga nerazumijem svoju debilnost aroganciju i bahatost. Kad sam pogledao tvoje plave oke tam pod haerteovim šatorom i danas u senioru imao sam apsolutno isti osječaj. imao sam osječaj kao da sam nešto ukrao a ti to znaš. neznam možda pogledi govore možda ne ja nemam više kaj rech
Pred zoru je sa njine strane obicno muk...
Pod velom magle zvecka osmi kozacki puk...
I svu noc mi inje kamuflira šinjel uz polegli brest...
U inat cu i ovo pismo poslati...
Znam: "ime i adresa nisu poznati"...
Dok tikvan-poštar ne skonta
ko to ceka sa fronta... Kakvu dobru vest...
I tek da znaš... Ovo na slici je
naoko pitomi pejsaž Galicije...
Al mira ni cas... Sve živo pali na nas...
Fotograf jedini metkove špara...
Oberst kao lud olovo rasipa,
fotograf jedva katkad okine sa nasipa..
Na nadošloj Visli se soldati stisli...
I svima su nam pomisli... Daleko...
U sumrak je sa njine strane obicno žal...
Zatuži adinokaja ko ranjeni ždral...
Al postane krotka kad drmne je votka...
Onako "na belo"...
Pod mojom šapkom lavovi se baškare...
U snu mi pleteš beli šal za maškare...
Sva se pobrka preda
kad te obgrlim s leda... Kao violoncelo...
I tek da znaš... Mesec u žici je...
Zvone na vecernje zvona Galicije...
I neka mi to ne uzme nebo za zlo...
Al ti si jedino cemu se molim...
Brinucu vec ja... Nemoj ti brinuti...
Ma, da sam 'teo vec sam stoput mogo ginuti...
Dok otice Visla... Natraške, van smisla...
I krecu jata pokisla... Daleko...
Ja sam se naježio... :-)
Volim neočekivane stvari baš kao što i volim poljupce
he he danas sam se sjetio koliko se volim ljubiti
i od danas ću ljubiti svaki dan
dok mi ne dosadi
dok mi usne ne ispucaju
dok mi se labelo ne potroši
ovak. Ja cu te sprehat i zavadjat sve dok ce moje srce raditi.
ti ces to osjetiti preko dobrote koju cu ti nesebicno pruzati.
za uzvrat?
kad te pitam da li cemo ikada biti zajedno; samo odgovori mozda...
Teško mi je… Nitko me ne voli…. Ja sam najpametniji samo nitko to ne kuži… Život je nepravedan prema meni… Želio bi biti besramno bogat…
Kurac!!! Oprostite ne vulgarnosti…
Nije mi teško… Ako nitko drugi moji roditelji i sestra me vole… Da sam najpametniji? Toliko sam glup da ne znam kaj da velim na ovo… Život nije mogao biti pravedniji prema meni… Bogatiji sam od većine Kineza, Indijaca, Afrikanaca…
Imam krov nad glavom, svoju sobu, računalo, liniju, krevet… Kad dođem s posla mamica mi fino skuha. A što ja radim??? Pokazujem nezahvalnost na svakom koraku. Moji izljevi apatije prema mome životi ponekad znaju zaprepastiti i mene samoga. Rođen sam u dobroj obitelji, odgajan na najbolji mogući način. Ne mogu reći da mi je ikad išta falilo u životu, da mi išta fali sad. Činjenica o meni koje ni sam ne želim prihvatiti jesu prilično bezobrazne i bahate a to najbolje opisuje mene kao osobu. Uvijek tražim krivca na kojeg ću uperiti prstom kako bi maknuo ikakvu sumnju da sam ja problem. Između ostalog sam našao i horoskop. Vjerujem u horoskop kao priručnik za ljudski karakter (ne kao sredstvo prodaje dnevnih novina jer je horoskop kao proročanstvo dana, tjedna, godine je čista glupost). Gledaj to ovako. Postoji 6.5 milijardi ljudi 12 horoskopskih znakova. Što bi značilo da Tena, Teen, Astro ili Jutarnji list znaju kako će 6.5 milijardi ljudi provesti dan, tjedan, godinu… Kaj tu imaš provest??? Imaš tri opcije 1. Dobro 2. Srednje 3.Loše i kaj tu možeš pogriješiti. Ali kada kažu da su Rakovi (ja sam rak) - posesivni luđaci, uvrijede se ako im dobro jutro niste zaželjeli u pravilnoj intonaciji, mijenjaju raspoloženje kako im padne na pamet. Što je i istina. Jesam posesivan luđak ma koliko se trudio da ne budem onu svoju ludost potiskujem u dubinu sebe, ali ponekad ona ispliva tako grčevito da sa ja upitam u svoje psihičko zdravlje. Vrijeđam sa i na najmanju sitnicu koja nije isplanirana u mojoj glavi. Isto tako imam taj oklop koji je specifičan za rakove. Oklop koji se otvara samo pred jednom novonastalom prijateljicom (teškog srca priznajem poraz). Taj oklop je odvratan. Mrzim ga!!!! Ne mogu ga skinuti, ignorirati… U svojih 20 godina života još nisam naučio kako ga, ako ne maknuti barem lagano otpustiti da me ne steže toliko, skrivajući moje srce daleko ne samo od mojih prijatelja, već i od mene samoga. Boli me to kada znam da se u meni krije osoba koja se sa osmjehom može pogledati u ogledalo i ne vidjeti ovo što ja gledam svaki dan. Jebeš ga nisam baš tako zajeban… Ali ipak zajebaniji sam od one osobe koja se krije u najskrivenijem kutku mojega bića. Jebeš ga egomanijak sam. Imam ogroman ego koji se dnevno mora napuniti. Kako ga punim??? Vrlo jednostavno. Dnevno moram vidjeti barem jednu osobu kojoj je gore od mene kako bi rekao Gle budalu nesposobnu ja sam bolji… Žalosno zar ne? Svi smo takvi egomanijaci neki više, a neki puno manje (od mene). Ali onda vidiš budalu nesposobnu koja ima 50-60 godina. Koja je zadnji pošteni obrok jela u pučkoj kuhinji prije nekoliko dana, zadnji put spavala u svome krevetu, u svojoj kući prije 7 godina i 175 dana (vjeruj mi i ti bi brojao da se nađeš u takvoj situaciji). Ali gle… Umjesto da napunim svoj ogroman ego, metak se odbije ravno na mene i umjesto da napuni moj ego samo grčevito zgazi moje srce i natjera ga da zaplače. Takva je stvarnost. Koliko je nas prolazilo importaneom i vidjelo onu bakicu sa puno cekera (vrećica) koja uvijek sjedi kod stepenica. Da li znate gdje živi??? Živi na tim stepenicama osim kad ju policija, redari u imp. ili pijani balavci otjeraju od tamo. Tada ni tamo ne živi. Ali živi. Jel tako! Ponavljam… Život nije mogao biti pravedniji prema meni… Bogatiji sam od većine Kineza, Indijaca, Afrikanaca…
Imam krov nad glavom, svoju sobu, računalo, liniju, krevet… Kad dođem s posla mamica mi fino skuha.
Rođen sam u dobroj obitelji, odgajan na najbolji mogući način. Ne mogu reći da mi je ikad išta falilo u životu, da mi išta fali sad.
No ipak nezadovoljan sam sobom. Želio bi puno više od ovog što sad imam. A kada bi imao sve po mojim zaslugama ne znam da li bi imao i ovo što sad imam.
Želim se promijeniti, postati osoba ugodna za gledanje u ogledalu. Ne želim biti popularan, izazivati zavist drugih ljudi, ili biti osoba koja se definira kao uspješna u ovom holivudsko-amerikaniziranom svijetu. Želim samo shvatiti način na koji se moje srce može upaliti. Put koji će mi pokazati kako prestati biti na trenutke kreten, na trenutke idiot, na trenutke jednostavno bezveze. Jer se ti trenutci spoje pa ispadne da na trenutke postaješ pozitivan, a većinu vremena si jednostavno odbojan. Evo ispustio sam dušu, otvorio sam srce, iskreno iznio cijeli svoj JA na površinu i pretvorio ga u priču koju sada čitaš. Nastavak slijedi. Nastavak mene kao bolje, vedrije i zasigurno pozitivnije osobe od ove sad.
