U životu sam uvijek bila spremna na sve.. I na pobjede i na poraze.. Jer takav je život, kažu.. Ali nitko me nije upozorio na sve ono što dolazi uz poraze, a s porazima se treba znati boriti..

Najveća borba u životu mi nije bila ni lažno prijateljstvo, ni nesretna ljubav, ni otkazivanje svatova.. Najveća borba mi je bila borba sa samom sobom.. Sa svojim mislima.. Sa svojim osjećajima.. Sa svojom naivnosti.. Sa suzama koje sam gutala u četiri zida svoje sobe dok sam zabijala glavu duboko u jastuk da drugi nebi čuli jer, naravno, nebi shvatili..

U današnje vrijeme to zovu depresija.. Ima svoju šifru.. Ima svoju terapiju.. Nikada se nisam smatrala depresivnom osobom.. Možda tužnom, usamljenom, izdanom, prevarenom, povrijeđenom, neshvaćenom, ispraznom, ali nikada depresivnom.. Jer ako jednom kažete da ste depresivni, budete obilježeni za čitav život.. I najveća bol, koja trga srce na sto komadića, u svemu tome je što nemate kome ispričati svoje boli i svoje strahove.. Jer kako će vam netko povjerovati da se bojite samoće ako ste stalno sami.. Nema smisla, znam..

I onda, ako ste te sreće kao ja, upoznate tu čudnu stvar koja se zove papir, a uz papir je došla i olovka.. I krenete pisati.. O bilo čemu.. O svakom osjećaju u svome tijelu.. O svakom bolnom udaranju srca.. O svakoj suzi.. O svakom vrištanju iza pola noći.. O svakoj želji.. O svakoj nadi.. O svakom snu.. O svakoj vjeri da će sve biti u redu, pa čak i onda kada ne bude..

Papir me uvijek razumio jer nije imao tko drugi.. Čak i onda kada sam samo plakala nad njim jer ruka nije imala snage pisati..

Nikada se nisam mogla i znala u potpunosti otvoriti ljudima jer znam da svi živimo svoje živote i da svi imamo svoje boli i patnje.. Nikada nisam htjela druge zamarati, ali sam uvijek dopuštala da drugi "zamaraju" mene i davala im najbolje savjete koje ni sama nisam mogla iskoristiti.. Valjda zato što mene nitko nije posavjetovao na način na koji sam ja savjetovala druge..

Možda će sad netko reći da je ovo sve tužno, žalosno, užasno, glupo ili šta već, ali vjerujte mi, nije.. Kroz sve sam prolazila sama, jer nisam imala nikog da me vodi kroz školu zvanu život, jer nisam imala ničije rame za plakanje, uho za slušanje.. Nitko mi nikada nije rekao šta zaslužujem u životu..

U svijetu lažnih osmijeha, lažnih pogleda, lažnih dodira, lažnih ljudi, lažnih veza, lažnih ljubavi, uvijek sam bila iskrena.. Prema svima.. Uvijek sam naivno vjerovala.. Svima.. I uvijek radi toga bila povrijeđena, razočarana, ostavljena.. I ne želim to više.. Ne želim taj gorki okus izdaje i prevare..

Možda sam zato sad u ovim godinama ponekad hladna, al ne prema drugima, već prema sebi.. Možda zbog toga što sam uvijek imala više poraza nego pobjeda.. Možda..

Voljela bih samo da se vratim u prošlost da mogu petnaestogodišnjoj sebi reći da će sve biti u redu, da se ne boji, da je jaka, da je hrabra, da joj se divim, jer da nije bilo nje, ni ja nebi bila ovakva kakva sam sad..

Little Angel