utorak, 01.07.2008.
O dobrim vilama i cipelicama….
Prvo kratka napomena: pismo Pepeljuge Snjegulici objavljeno 11.04. je tekst nastao u mojim studentskim danima i nema nikakve veze sa mojim stavovima o braku niti vjenčanju…
A sada ono važno što sam Vam htjela priopćiti:
Knjižničarka sa udala !!!!
…uz puno šljokastog nakita, čokoladnih kolača i veselih poljubaca…
Bio je to miks tradicionalnih običaja i naših fiks ideja, test organizacijskih sposobnosti i obiteljskog strpljenja, jedna bajka s čitavom vojskom dobrih vila…
Jer istini za volju, ne sanjaju sve žene da budu princeze, ne želimo sve velika vjenčanja i sasvim sigurno sve ne želimo staklene cipelice! (Nema cipelica ljepših ili udobnijih od mojih bijelih patika !!!) I baš zato trebalo mi je puno dobrih vila jer me jedna sama ne bi uspjela nagovoriti da ipak kupim cipelice…
boomp3.com
Trebalo je puno truda da moje dobre vile ispričaju bajku o romantičnom danu vjenčanja za knjižničarku koja trenutno sluša epic metal i čita vampirske priče… ne znam zapravo kako i kada se dogodilo to da sam pristala na vjenčanje u crkvi sa svadbom u velikoj sali s tri obroka i valcerom… Ali eto, On je jako spretan u bacanju čini zbunjivanja na mene pa se i to dogodilo.
Možda je prvu čaroliju bacila moja sestra (kao što znate sestre imaju neke svoje tajne čini koje nitko drugi ne može razumjeti – ako imate sestru onda to definitivno znate) i pretvorila bijelu iznajmljenu haljinu u moju čarobnu vjenčanicu…
Malo su tu pomogle i djevojke iz salona vjenčanica Madona koje su svojim dobrim raspoloženjem i profesionalnošću cijeli proces za mene stvarno olakšale.
Jednu vilinsku čaroliju pronašla sam na internetu i stigla mi je poštom iz Zadra. A jednu je iskovao Dalibor u zlatarnici Danijel iz Đurđevca…
Jednu čaroliju bacila je i Višnja McMaster, koja je gostovala u mojoj školi i djeci poklonila stvarno prekrasan dan a meni slatki pušlek (ušećerene maćuhice i ružice) za svadbenu tortu. U isto vrijeme tu se odvijala i još jedna (pernata) ljubavna priča o kojoj možete ponešto pročitati na njenom blogu.
Čitava bala tila, duge vitice bršljana, malo srebrne žice i perlica i Lothloriensko cvijeće - sastojci su od kojih je čini bacila Jana i stvorila bajku. Upravo su njene čini od knjižničarke napravile pepeljugu. Možete li si zamisliti nekoga tko slika cvijećem? Nekog tko laticama ruža priča priču… Drugi imaju cvjećarke, ja sam našla pravu čarobnicu… Za to je zaslužan i Zoran koji mi je nacrtao kartu do njenog dvorca.
Istu priču pričala je i ekipa iz HD Designa. Što reći osim da je Avik naslikao cipelice i one su odmah postale staklene (do trenutka kada sam ih vidjela na fotografiji su to bile „one cipele iz Borova koje nisu ružne ali su donekle udobne“)…
Slatku čaroliju bacila je moja bakica koja cijeli život peče kolače. Čaroliju dobrote moja mama koja je… mama! Čaroliju radosti moja Jasminka i Zoran koji su me predali mom dragom i cijelu kuću umotali u til i divlji bršljan… Boris i Bruno puhali su snove od sapunice…
Čaroliju topline za mene su izvele moje prijateljice koje su na dan vjenčanja bile sa mnom i Josipa koja nije mogla doći ali je posla čaroliju „Sretan dan“ između korica. Čaroliju staklenih zvončića bacila je Nataša i dovela prekrasan zbor da nam pjeva u crkvi. Jelena je jednu ljubavnu čaroliju pročitala. Martina je sakupila sve želje i od njih sazdala knjigu, a Katarina i Nikola čuvali su me kao obitelj… Ne treba ni zanemariti da dok druge vjenčane kume imaju zadatak nošenja šminke i pridržavanja buketa, moja je Katarina na dan vjenčanja još morala i nahraniti žabice koje su jako male (pa ih se hrani pincetom što ja nisam mogla zbog umjetnih noktiju)…
Uz toliko dobrih vila „živjeli su sretno zauvijek“ razmotalo se ispred mojih stopa kao crveni tepih posut zvjezdanom prašinom. A tu je i ruka u mojoj ruci…
- 10:24 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
