subota, 31.03.2018.




feel




10:11 | Komentari (0) | Print | ^ |

utorak, 27.03.2018.

odsjaji



odsjaji sa vrhova tvojih prstiju
su za mene kao vrhovi kilimandžara, haljine u laticama
koje se okreću
oko moje providne golotinje
i u magli, kroz granje, ti izgledaš
kao bog, sa šeširom od moje kože.

a knjiga iscrtanih tulipana
i pobleglih stihova, plesnih pokreta, i vrata posutog alabasterskim stijenama
trese se u mojim rukama,
kao tvoj zagrljaj
držim te daleko, da ne moram zatvarati vrata
koncertnim dvoranama.

i

o zabrinutosti tvoje logike, obješena je njena radoznalost,
sokovi među njenim bedrima

i ljetne daljine, lomovi svjetla na građevinama,
izdvojene podzemne garaže
skiću se po njenim leđima kao povorke tajnih mrava,

a tračak sunca probija membranu na tvojoj gornjoj usni
uzdajući se
u zračne večeri, slučajno napisan papirić
o vremenu sastanka...







12:09 | Komentari (5) | Print | ^ |

ponedjeljak, 26.03.2018.

koliko traje jedna žena?




rodila se žena,
obala je puna žena
i vrećica,
tišine
lajanja
graktanja;
sjediš sam;
koliko traje
jedna žena?






13:51 | Komentari (0) | Print | ^ |

nedjelja, 25.03.2018.



michael land






09:49 | Komentari (0) | Print | ^ |

petak, 23.03.2018.

razlamanje, i vraćanje ritma sa bezbroj sitnica

razlamanje, i vraćanje ritma sa bezbroj sitnica


sigurna sam da ćeš ubrati moj sjaj
jednog dalekog dana
kad paukova nit odleti
daleko od nas, daleko od čekanja
daleko od opetovanog

jednog dana, kada odletimo daleko
a bit će to, jednog dalekog dana
i ti samnom
kao san, vitičasta nit vrbe
sigurna sam, da ćeš ubrati moj sjaj

jer, pošto bi onda vrijedilo ovo
ako bi odletjeli bez tog učinjenog,
zaboravljenog,
a samnom ne ode barem, jedan mali lokot
tvoje savitljivosti,
pred ovim trenom

nježnosti ispušteni, kapima podmireni
svjetovi, kao valovi trepere
kao potporni zidovi satovima, kojih pregršt
svijetli, u mraku spoznaje
htjeli bi, ispušteni, nagi, i nesloženi
igranjem riječi, slova u kornetu,
topiti
srca, mjesečariti u žargonu,
razdraganim proust-ovim putem

dionice naše stvarnosti mi neprekidno
posuđujemo olimpu
kao da je on važniji
od neke cure u svratištu strasti, i magičnog prstena
hrane za kožu

atletičarka, s arheologom, liježe kao putnica
i što bi vrijedilo drugo obraćanje,
nekom već izigranom vijeću, iza ugla

sve je ritam, draga, sve je ritam
zatvori oči, ili se opravdaj, barem, sebi
prije nego dođu strvinari, prije nego li se
nebo razlije u naboju
i rasprše zrake zarumenjene puti.















01:34 | Komentari (4) | Print | ^ |

utorak, 20.03.2018.

bila sam dječak



U mjesečinu me sakrila
večer, utrnuvši svijeće.
Svu noć sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drveće.

Bila sam zrno rumena grožđa
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvožđa
dječak, što praćkom poklike baca;

i ujed pjesme nasred čela
šarena mačka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!


Vesna Parun



(povodom prvog dana proljeća)





21:15 | Komentari (5) | Print | ^ |

nedjelja, 18.03.2018.

p kao priča


u modi je sve, osim pogleda, ne mislim ovdje na stavove
osim mahovine koja viri pod snijegom, vodopada, zvuka kotača po bljuzgi.
a nekako mi je još najprirodnije slušati
taj zvuk kotača, kao brzi zamah metle,
možda malo
šuštav. i otključavanje vrata,
pa zaključavanje. pahulje su danas ogromne. gledam kroz prozor
i znam
jednostavno je
nikad neću biti takva. jutros me zarobio miris sapuna
i ostavio me
čvrsto
negdje pored... počmi ponovo...
svijet je prekrasan. čini mi se da sam jednom pročitala negdje
"sveta daljina"
i vjerojatno sam te tada slušala, na klaviru, mislim
i otišla tako daleko. bilo je jako hladno te večeri, u klubu bp
a nismo imali..trebalo se grijati..plesom . tanke cipele, tanke čarape, koji vrag..
jelo je bilo toplo.
pustili smo ih da govore
i prisluškivali, pričali su o tome kako se
ona rodila pored rijeke,
i bili sretni, tu u polumraku. a onda je trebalo malo zamahnuti bokovima
i zavrtiti stopala.
smijao se , brada od dvatri dana presijavala se
na njegovom licu kao perzijski tepih,
mislila je na vrijeme koje je divljalo vani, i na
čizmice spremljene u vreći. trebalo bi obući čizmice,
svi su ionako već pijani.
dozvoli mi, da znam kako je plesati u čizmama.
vani vjetrovito.
a u njima, toplo. pa obuci ih, odi u toalet i obuci čizme.
nismo pili vodu. idemo poslije negdje na kavu,
ugrijati se. idemo. ali, on je bio uporno dosadan. sa pričom o rimu.
( slatka dosada, njuh životinje, u njoj ). rim ovo, rim ono.
zatim, barcelona. o bože. ne znam pada li vani snijeg. ništa se ne vidi
iz tog podruma. i još debele plišane zavjese. kao da smo u kazalištu.
brada mu se tresla od smijeha.
i između virili krasni bijeli zubi. i ona je voljela taj osmijeh.
upravo taj. koji razoružava i najbezazleniju misao.
ostavlja bez zraka.
i uvlači meteore u kosu, povremeno i bolide. spajaju se kao
san na margini destinacije,
otok koji izvire,
panorama,
razvikana uređenost
prilagođenim mjestima,
varljivost ili obličja vlažnog jezika, vrenje
je uvijek kao penjanje...
oceani i litice
uvijek
nepomirljivi



za ugođaj: može nešto sa strane








00:37 | Komentari (1) | Print | ^ |

četvrtak, 08.03.2018.



probati ću dokazati
da sam jednom bila na nebu
vodila brigu o svojoj ljubavi

i noću zamotavala u latice trnje
pokušati ću malo vremena
u svojim mislima provesti s tobom

možda mi kažeš kako je san pobijedio
svaki put koji sam dotakla,
i pustila da ode, možda kao ruža

pravo pravcato proljeće
miriši na domaće zadaće i mlazove vode
na dijelove, i daljine

mogu uzeti, ne pustiti tišine, i malosti svjetova
sve od mene, k sebi
upravo kasnije ostaviti, ništa nije nemoguće






01:27 | Komentari (2) | Print | ^ |

utorak, 06.03.2018.

na različitim frekvencijama

ponekad me probodu, samo tvoja razbarušena slova, uglazbljena glava
među mojim laktovima, pokret plesa, u zanosu, žubor..
i plinska svjetiljka, nadomak penthausa, što sakuplja noći

svaka promukla dionica, iziskuje nomade iz korica
da zaigraju
pred auditorijem
grejpa i naranči

zima ne griješi, diše više, tvojim, od dlanova , puteljcima, priječi odlazak u dolinu
i dani su duži, kao minimalistički stol, obiluju smokvama

iza prozora šeće se samozadovoljna crnka
i cijeli svijet poprima boju
kupine

oštre se ivice snijega, i tope u kotlovima odmetnutih potoka
zacvile samo uši ulice, i s udaraljkama snivaju
dugačke bijele vratove
inicijacije po podrumskim bačvama, ukrase od sjajnih traka
stišću poput paradajza
i tada sjemenke pršte od žića








slow..











06:44 | Komentari (5) | Print | ^ |

subota, 03.03.2018.

topla krv



ti znaš, kao i ja
da je plava boja boja leda
i hladna
kao serijske pjesme o ljubavi
pobjede dima, pobjegle od subota

pripadati potocima, zidovima koji padaju
i sretnim revolucijama,
mnogo je prihvatljivije, od čistoće laži
i pogledi na uglove u kojima čuče
glasovi, promukle dionice zanosa
zaista plijene
i kada nema ništa
osim praznine, između otići i doći
i između očiju koje tek uprte
daju utočište
za mene, ja mogu reći
imam ostatak
noći





01:05 | Komentari (0) | Print | ^ |

petak, 02.03.2018.

mijenjajući




možda se mjesec
noćas sakrije iza prgavih
jezera
u kojima odraz
plaši naše mašte
i gdje su
potopljene duge
blaženika
a možda,
taj isti mjesec uzme sobu
u hotelu
i zaspe na pruću koje se
saplelo
među tovarom tuge
koju izuvaju pred katedralama
možda
jedna noć
bude obzor
za nove ..
a možda
i noćas
sve to pojedu
vukovi
koji se boje košnje
...

na bijelim štandovima
prkose vrapci
hladnoći
i uvlače se u pore
ostavljeni cvjetovi
prosjačke ruke
rukavice beskućnika
kao da je ludost
jedina ostala
pokupiti crijepove, raspršene
srebrom

ona čeka, kao netko tko neće
nikada previše voljeti
a još više, ne može dovijeka
vraćati te

pjevati taj osujećeni pojam
ludosti
više je
nego
međuprostor

kao da je ludost
jedina ostala
uvijek hoće još
i uvijek
više, i daleko, mijenjajući
više nego se može






18:45 | Komentari (0) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>