easy

nedjelja, 31.12.2017.





ne postoji san,
doli vaš san
sretna i blagoslovljena Vam Nova Godina!




- 11:52 - Komentari (8) - = - #

subota, 30.12.2017.

zmajevi sudbine

you make me feel...

-mislim na sve 4 strane svijeta
jasno
jednoznačno
-nijedna riječ
kako sam postajao stariji
nije izlazila iz slika

-relikvije: bilje i bijelo krilo,
sveta lula, i prsten naroda,
štap koji cvjeta,- iz "losa koji govori"



SRCE MOJE

Srce moje, kraljice nacave i celera
leopardu mali i konca i luka
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
oruzje od voska, od vina i ulja,
od cesnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama,
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena creva.
Ti podizes miris svojom kosilicom,
ti sto rukujes sapunima u peni,
ti koja se uspinjes mojim ludim stubistem,
ti koja se sluzis znakom mog rukopisa
i nalazis u pesku moje biljeznice
izgubljena slova sto traze tvoja usta..

Pablo Neruda


"Dakle, svjetlo u potpunosti prožima prozirno tijelo ali mu se ne pritjelovljuje. Dokaz tomu
je da, kada nestaje izvor svijetlosti prozirno tijelo pada u tamu. To nije slučaj sa svim fizičkim
energijama. Na primjer, kada vatra zagrije neku količinu vode, biva da ta voda poprima formu
topline, i zato ta voda ostaje topla i kada se od nje udalji vatra. Nasuprot njoj, zrak ne prima
formu svijetlećeg izvora kao što ju voda prima od toplog; dakle, zrak je prosvijetljen, a ne postaje
svjetleći, kao što je sunce, koje je počelo svjetla. Stoga, čim sunce zađe, zrakom ovlada
tama."
toma akvinski



znala je da će doći. to je zapravo i bio njihov sastanak. jer oni su bili spojeni. onog dana.
bez obzira na okolnosti. podcijenila je taj magnetizam. tog vrućeg ljetnog podneva nije joj se ručalo
na terasi. zrak je bio ubojit. bolje rečeno zraka nije ni bilo. postavljala je tanjure i razmišljala o
tome kad će zapravo moći na sunce. vjerojatno negdje oko šest popodne. i tada će biti pakleno.
mama joj veli, zovi svena. ali sven još spava, mama. nema veze, rekao je da ga zovemo na ručak.
bila je ljuta. zašto toliko spava ujutro. zamijenio je dan za noć. znala je, ako mu nešto veli da će odgovorit,
-pa ja sam na godišnjem.
nevoljko je pozvala svena. treba se suočit s njim. on joj još nije oprostio. a što joj je uopće i imao
za oprostiti. ali to je bilo njezino mišljenje.
kad je stigao prvo je pregledao knjige koje je čitala. družit ćemo se, vidim, ovo ljeto, rekao je.
i mene sada zanima takva literatura. približavam ti se.
ali onda je ponovo počeo po starom. odvajao se. odlazio na plažu sam sa knjigom.
nije joj još uvijek vjerovao.









- 00:49 - Komentari (0) - = - #

srijeda, 27.12.2017.

mliječni put



nisam joj mogla procjeniti godine. sjedila je u najtamnijem kutu
kafea sa sunčanim naočalima i frizurom pomalo sličnom pažu.
u krilu joj je ljenčarila crno bijela mačka zadovoljno predući pod
zaigranim prstima vlasnice. ili je to bila samo lutalica. ne vjeujem.
djelovala mi je pomalo strogo, kao da su godine uobličile tvrdoćom to
lice, koje je vjerojatno nekada bilo sklonije smijehu i violetnim poletnim
radostima.
nakon dopisivanja, moram priznati da je dojam bio u potpunosti
dvojak, ma što to značilo.
ali, ona je obećala uvesti me u tu grupu o kojoj sam već dugo maštala
i nije bilo druge, doli pristati na sastanak.
nosila sam u naramku sve ono što bi ju moglo zanimati od napisanog,
da bi mi možda već sad dala neke smjernice.

djelovala je iskusno, odlučno i nadasve nježno, što su sve bili
zadovoljavajući atributi, iz mog kutka gledanja.
tražila sam osobu koja bi upravo nekako bila slična mom sadašnjem
stanju u smislu emocija, a ona je to itekako potvrdila svojim pisanjem.
imala je ono nešto. to nije nikakva definirana priča. to je jedna
tankoćutna matrica, sa iskustvom neimara.
osjećaj za proporciju, za pravodobnu misao, za nizanje mogućnosti.
unatoč velikom iskustvu, koje je očito posjedovala, ona je imala i onaj
izazov rastezljivosti. trudila se razumjeti, a to su velika svojstva za čovjeka.
jer ponekad ni mi sami ne znamo što izvire iz nas.
i doista pomaže taj korektiv, iz nekog drugog kuta, nadasve pošten, i nadasve
iskren, pa makar i poražavjući, kruti, činjenični.
a ona je znala odmjeriti.
sjela sam pored nje, naručila makiato i čašu vode. ljubazno me ponudila
iz neke odjednom stvorene vrećice keksićima, koji su očito njoj
bili kao neki normalni asesoar u torbi.
ja sam prilično smušeno uzela jedan, sjetivši se kako jutros od uzbuđenja
nisam mogla doručkovati. obećala sam si da ću usput kupiti kiflu u
pekari, pa na kraju ni od toga nije bilo ništa.
odjednom ona tiho prozbori, - niste doručkovali, zar ne ? i nasmiješi se.
- nisam, rekoh, i nekako se glupo zacrvenih, kao da sam njoj nanijela izuzetnu
štetu, a ne svom praznom želucu.
naručite kroasan, ja častim, rekla je. - o hvala, nisam znala da imaju i
kroasane, naručit ću svakako.
odem do šanka, i uzmem dva
sočna prazna kroasana, i još jednu šalicu toplog mlijeka.



- 00:05 - Komentari (2) - = - #

ponedjeljak, 25.12.2017.

- 00:03 - Komentari (0) - = - #

subota, 23.12.2017.

krugovi




sve je iluzija, dvije iluzije


sve je iluzija. zašto onda ponekad zaboli. zašto. često si je postavljala to pitanje.
iako, sada ju više ništa od toga ne zanima. zanimaju ju kolači. morat će do svoje omiljene slastičarnice.
možda neki kup sa lješnjacima. možda torta od plazma keksa. hm. vidjeti će. možda bude ipak mozart
šnita. obožava mozart šnite.
nikada prije ne bi povjerovala, da joj je netko pričao, koliko su kolači važni u životu čovjeka. a jesu.
to je produžena ruka strasti.


ostavljanje


one koja ju je ostavila. one koju je ona ostavila. kao kad pogled pukne na neki
veličanstveni vidik, negdje prema horizontu, uglavnom prema nigdje. a upletu se mnogi elementi
prirode, od drveća, do sunca, od kiše do sivila, oblaka do mjeseca, zvijezda, latica, i tako redom.
često je samo znala promatrati kako kaplje kiša sa lišća. i kako su grane mokre i sjajne. često.
i kako voda klizi niz kišobrane prolaznika. raznobojne kišobrane. a često opet, breze. breze su poput bijelih i
zelenih kolača, svuda uz put , breze. bio je jedan takav put u blizini. još je. tu stane vrijeme. tu nema godina.
nema prošlosti, a najmanje što je na vidiku je budućnost. zakopana u sliku, tu bi zastala često.
i vremeplov bi zastao, također. pogotovo kad su bridila ona svježa zimska jutra. resko se opirao zrak.
šal se penjao preko usnica prema nosu. a gore, malo više, za božić su prodavali jelke, i borove.
kako je tek tada mirisalo. jesu li plakali to, jelke i borovi. jesu li njihovi sokovi bili suze ranjenika.
bilo mi je žao tog posječenog blaga. no tješih se uvijek da su i bili uzgajani za sječu. tako nekako.
koliko radosti toliko i tuge. uvijek tako.


rena


danas ju je zaboljela renina priča. rena je djevojka koja radi i studira. sama sebe uzdržava. radi dva posla
i oba nisu bogznakako plaćena. tako da jedva spaja kraj s krajem. a studirat će još samo ovu godinu.
tada bi pokušala naći stalan posao i otići sama na stan. sada živi sa prijateljicom s kojom i nije baš
zadovoljna, ali nema izbora. za reninu priču su najviše krivi njeni roditelji. otišli su svaki na svoju stranu.
nisu ostavili iza sebe ništa, osim dugova.
rena ima još dvije starije sestre koje joj ne mogu puno pomoći, jer su i same beskućnice i žive dosta
skromno. jedna od njih se sa djetetom sprema uskoro van, u neke bolje buduće dane, barem se tako nada.
najviše me je pogodilo kada sam čula da reni mama ne šalje novce jer puši. puno puši. i treba joj za cigarete.
to me je dotuklo. nisam mogla vjerovati svojim ušima. izbezumilo me.
pomažem reni koliko mogu. ne mogu koliko bih htjela. ljuta sam na roditelje, sisteme, sve.
pitam se koliko takvih sebičnjaka, nesposobnih i neodgovornih uopće ima djecu. i zašto ljudi rađaju djecu,
zašto. koliko takvih rena ima za koje ne znam. a tu su, oko mene.
ljuta sam na svijet, na kulture, na stečevine, na politike, na sve pizdune koji su ovaj svijet učinili odvratnim mjestom.






staklena vrata


kroz staklena vrata,
pa pomičnim stepenicama,
on ide zanjom
sa šalom od tvida, oćale
lenonovske, tankog nosa

a zanjima ide
mirišljavi val prženih srdela
i nimalo slučajno
upetljan u njega, miris espresice
sa primjesama čokolade

sva sretna, pomisli na kremasti lončić
sa smeđim rubom i točkicama
iz kojeg ona često pije makijato
i tako sanjari o budućim, i onim
prošlim vremenima

a vani su ostavili fijukavi
jugo, i zapletene razletjele kose
žena i muškaraca
sa vrećicama, utopljene u
zimske skafandere

i nebo, rupičasto bijelo, jer već su se
nagomilali oblaci
koji nose kišu,

dok je ona još na stepenicama
imala u glavi dijalog između nore i helmera
iz lutkine kuće
već su se pojavila nova staklena vrata
i oni su ušli, radosni i šutke
u jedan novi svijet




- 00:38 - Komentari (6) - = - #

srijeda, 20.12.2017.

.
- 00:43 - Komentari (3) - = - #

ponedjeljak, 18.12.2017.

golo drveće



golo drveće je itekako znak
da je koža važna.
oštrina sunca probada kroz žabu od žada,
na pisaćem stolu, i vraća se na bjelokost zida.
trebalo bi prijeći taj zid veći od kineskog.
ponekad se je osjećala kao elen olenska
dok sa doka promatra pučinu.
suosjećajnost i pripadnost često ne idu
zajedno.
ljudske aktivnosti su suvereno
zauzdane u glini. i tamo kane ostati,
barem do svršetka svijeta.
ne postoje prigodni fenomeni,
postoje samo fenomenalne prigodnosti,
da bi se ozlojeđeno ujedalo,
kog se stigne, tko se dade

svi vladari su obavili dobar posao,
jer njihovi bogovi su stvoreni prema
vlastitim željama, svakodnevno nevezani
uz nastanak svega živoga.

kao i gospođa ministarka,
na dalekoj razdaljini,
od mjeseca, sunca, zvijezda, vjetrova i
voda,
običnog puka.


gdje su veličine, kad gorja nema da
ih stegnu.

vječnost će zasigurno zamjeriti nebu,
što je gledalo,
kao rijeka koja razdvaja ljubavnike
kao obredne mitske statue
kao skladatelji naizmjeničnih stihova,
običavala je noću
zatvoriti pauka u kutiju.
da bi mogla sanjati tisućljeća planina
i grleni pjev golubica








- 00:53 - Komentari (5) - = - #

petak, 15.12.2017.

easy








- 00:32 - Komentari (8) - = - #

ponedjeljak, 11.12.2017.

misli




misli se pretvaraju
u prazninu.
kakvo olakšanje.


- 00:45 - Komentari (2) - = - #

subota, 09.12.2017.


"svijet uma je udobna zemlja Maternica, mjesto u koje bježimo od
zbunjujuće smušenosti, i raznolikosti zbiljskog svijeta.
materija je neusporedivo suptilnija od uma. ili, malo više filozofski,
svjesnost neposrednih doživljaja, kroz čula, i intuiciju, i osjećaje, neusporedivo je
suptilnija od svake predodžbe koju iz te neposredne svjesnosti
možemo posljedično oblikovati."

iz eseja: vulgarnost u književnosti
a. huxley



"od čistog osjeta do intuicije ljepote, od užitka i boli do ljubavi i mistične ekstaze
i smrti - sve stvari koje su temeljne, sve stvari koje su, za ljudski duh, najdubljeg značenja,
mogu se samo iskusiti, ali ne i izraziti.
ostalo je uvijek i posvuda tišina."

iz eseja: ostalo je tišina
a. huxley








ennio morricone


- 21:20 - Komentari (0) - = - #

petak, 08.12.2017.

kameleoni


vrijući smo uskraćeni za dubinu,
ovisni o pikselima, a tada gubimo boje, utopijom
odlazimo prema floskulama.
kao: slika vrijedi tisuću riječi.
a slika je samo slika, negdje stvorena, negdje viđena
i to dvoje ne mora biti u podudarnosti
ne mora uopće biti.

jesmo li pojeftinili iskustvo lakovjernim zanosima?
ili se vulgarno bavimo trenutačnim iskustvima?
svi mi mislimo da smo neki važni predlagatelji istina.

ali, cvijet je samo cvijet, i korijen je samo korijen.
ne mogu jedno bez drugoga.

od početka i prapočetka nisu imali izgleda
postati ljubavnici. ne, jer poput žitelja,
zbunjeno su oponašali zapadnjački način razmišljanja.
tonući, čas u tradiciju,
čas u iskustva vanserijskog, realistični prema plijenu.
morali su primiti pretke k sebi.
kao i opasnost od svih misaonih
obrazaca
koje nisu htjeli
oponašati.

šaljivo prosvjedujemo raznim pamfletima,
tražimo pristojne sinonime za prijeđene kilometre
nezadovoljstva.
nazadujemo.
tražeći, mislimo da nalazimo. tom vrteškom
zaposjednuti,
samozadovoljno pobjeđujemo.
ta nismo roboti.
ili jesmo.
subkultura svih naših namrgođenih pogleda
gubi značaj.
jer mi gubimo sebe.
neznajući.

(little bit, limit)












- 00:51 - Komentari (6) - = - #

ponedjeljak, 04.12.2017.







- 00:57 - Komentari (0) - = - #

nedjelja, 03.12.2017.

mjesec




jutros je sva šupljina ušla u mene
moj veliki alter ego
moje veliko sunce,
moji grijači potekli sa tvojih dlanova
i samoća u svemiru
naglašena jutarnjom bjelinom
negdje
nikud
sveprisutna
laserska nit upućena sa vrha planine
to si ti
nerođena
a rođena
od mene, k tebi
sva u ozvučje pretvorena
u kamenje plićaka
sanjala sam kako oblaci jure
noćas
i zastave obješene nad bunarima
izrezanu dugu
probodene noge pješčanih dina.
jutros je sva šupljina ušla
u jato zvijezda
i prozirne kapljice na biserima
nisu mi govorile ništa o tebi
znači, da si i ti prazan
i ti si šupljina,
zastava iznad bunara
i ti si dina koje nema
slojevito puzanje horizonta u žutom

--------------------------

Nećemo više tako kasno

Nećemo više tako kasno
Lutat u noćni sat,
Premda će grud još ljubit strasno
I mjesec jednak sjat,

Jer korice mač troši jak,
A duša troši grudi,
Predah i srcu treba čak,
I ljubav odmor žudi.

Noć je za ljubav doba strasno,
Al’ brzo dan stić’ zna,
nećemo više tako kasno
Dok blistav mjesec sja.

Byron







- 09:49 - Komentari (1) - = - #


- 00:41 - Komentari (0) - = - #

petak, 01.12.2017.

što smo


što smo, list na vjetru
mokar list na zemlji, utvare u prolazu neispunjenih želja
kišobrani se odupiru,
kao kotači bicikla asfaltu

više se neće vratiti smisao tisuća, miliona agendi
neće nas uvjeriti više nikada
da s njima treba
graditi budućnost

otkucaji će ostati u otajstvu jutarnjeg poziva mom srcu

snažno mi se otežava ludost što je počela na šarenilu
tvoje kože, na opatovini punoj čvorova od jute
vise tvoje izložene pjesme

kao prolaznik, u tebi, pobožna i ništavna, prepuna klanjanja
ona stanuje u ulici
kojoj je tvoja blizina dala ime
a na tvom potiljku sam ostavila otiske, i na tvojim ležećim plućima
i ležećim očima

bakreni valovi podsjećaju me na krvavo raspelo sumraka
na napuštene tragove iz kojih je pobjegla ljubav
sa čijih očiju je iskopano bogoljublje,
i pretvorila se u pauka i školjku
koji prose

na licima pejsaž tvojih klizućih anemona,
nemirisne snove utapa

znaš da se nigdje ne osjećam dobro
kao u okruženju modrih kapi, i znaš
da su jutra ponekad pusta
a jastuci topli i zagrljeni


otišli smo u nepovrat
ti i ja u svemir







- 00:53 - Komentari (14) - = - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se