nedjelja
(javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.');)



dugačak dan
crni dječak
slatko i saftno
kao sirup od krušaka
teče omara

tvoj glas
na plavičastom svjetlu
noć je zablistala
mjesečeva jedra
ona je listala
i uzela klauna
da svira violinu
klavijature nikako da minu
i neće nikad znati
koliko obilato
mokri novac klati
trebalo bi kući
nazire se fjaka
i pospanost jednog
razigranog đaka

šapuće sve tiše jedna
skela stara
popeo se na nju
težak set mornara















komentari
srijeda
(27.07.2016.)






čovjek tako ponekad odluta
u prazno nebo
sa žadom oko vrata
kruži u ponavljanju
gleda, hoda, ne primjećuje
a opijen je očima
o, ta neobuzdana otkrića,
ta srž kiše koja pljušti po
limenom krovu automobila
i traži katalizatore moći
da porobi zemlju
uzbuđen i ozbiljan, čovjek se
tako nađe u kupki pjesama
koje žive po drveću
prispoji se i ne razmišlja
više

















komentari
subota
(23.07.2016.)
iznenada



iznenada, ne mogu reći
da li smo plesali te noći
znam samo da su tvoje ruke
bile bijele
a moje tijelo crno
znam samo
da je mjesečina srebrom
pokrivala
tvoje zube
i da si se smijao
beskrajno, beskrajno
iznenada, bio je jedan dolazak
i kako onda pogoditi
je li bilo potrebno,
i koliko je poznat bio odlazak
i koliko je bilo sakupljenih osjećaja
u dekagramima
















komentari
srijeda
(20.07.2016.)
Smeš li sada o dušo

Smeš li sada, o dušo,
da pođeš sa mnom u nepoznat kraj,
gde tle nije za stopala niti su staze za hod?

Tamo nema mape ni vodiča,
glasa nema ni dodira ljudskog,
lica rumenoga mesa,
ni usana,
ni očiju u toj zemlji nema.

Ja ne znam je, o dušo,
niti je znaš ti, sve je prazno ispred nas,
sve nesanjano čeka u tom kraju,
toj nepristupačnoj zemlji.

Dokle spone ne popuste,
sve sem spona večnih, Vremena i Prostora,
i ne vezuju nas ni tama, ni sila teže, ni razum.

Tada se probijamo, plovimo,
u Vremenu i Prostoru, o dušo, za njih spremni,
jednaki, konacno opremljeni njih da ispunimo,
o dušo!




Walt Whitman




















komentari
ponedjeljak
(18.07.2016.)
69


MOŽDA ne biti znači biti bez tebe,
da ne ideš režući podne
kao modri cvijet, da ne koračaš
kasnije između magle i opeka,

da nema onog svjetla koje nosiš u ruci,
koje drugi, možda neće vidjeti zlatno,
koje možda nitko ne primijeti da je raslo
kao rumeno porijeklo neke ruže,

i da ne postojiš, najzad, da nisi došla
opora, uzbudljiva, da upoznaš moj život,
udarac ružina grma, žito vjetra,

i otada postojim jer ti postojiš,
i otada jesam, jesi i jesmo,
i za ljubav bit ću, bit ćeš, bit ćemo.



P.Neruda, 100 soneta o ljubavi













komentari
petak
(15.07.2016.)




momenti

niz cestu
prema pruzi
pored autoputa
u vidokrugu
iza propagande
kod stabla
sa jedrenjacima
zabridi ponekad
(ti)
da polete
momenti




















komentari
srijeda
(13.07.2016.)
drveni konji i veliki brod


prošlo je dosta vremena
možda se sutra vratimo
kući, u popodne od
boja i iznenađenja
dok te ne otme ponovo
grmljavina sata

a ja čekam tebe i
svilenost tvog glasa

lagano se krećeš
po ulici
u gradu se prodaje
odjeća na kilograme
još palimo svijeće
u prolazu
i njegujemo čipku
zaplešemo ponekad
i radujemo se
danu

rodila se žena
obala je puna žena
i vrećica
tišina
lajanje
graktanje
sjediš sam
koliko traje jedna
žena?

kopno i more
i nabacane slatke
omame















































komentari
nedjelja
(10.07.2016.)
četvrtak
(07.07.2016.)




ljetna prašina
nekako lijena
lebdi oko odjeka
davne scene u
crnom
sa povećalom
gledamo jelene
i srne
zmajeve i otoke
tako je to kada
odeš...














komentari
utorak
(javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.');)




" Ima izvjesnih mislilaca čija filozofija nije drugo do neki duševni komoditet,
neko rimovanje misli. U meni se buni istina i mrsko mi je to stiliziranje
života duše, ta ljubav za red i to nasilno traženje simetričnosti.
O, ti blaženi mislioci, koji opijaju harmonijom koje nema, oni u tok svih
događaja unose neki red, cjelishodnost i smislenost, kao neurasteničan
putnik melodiju u lupanje željezničkih točkova.

----

Nemojte drhtati kao da je svijet prazna i hladna soba, ne zatajite svoje
duše nikad, nikad, jer je divno i nerazumljivo uskrsavanje istina.

----

Sve, sve što me sputava i što zove: m o j e
neka iščezne da budem čist, jak i slobodan, a na dnu duše neka ostane
samo ovo jedino i veliko osjećanje koje mi daruje razumijevanje i
samilost za sav jad čovjekov, i moćna ljubav koja ublažuje bol i stupa,
svijetla i prekaljena, putem stvaranja."


Ivo Andrić, Ex ponto















komentari
subota
(02.07.2016.)
Ovo je prolog
Knjiga je pjesama
kao umrla jesen:
Stihovi su lišće crno
na zemlji bijeloj.

A pjesnik razumije
sve što je nerazumljivo
i stvari što se mrze
on drugama zove.
Njemu je znano da su
sve staze nemoguće
i zbog toga noću
po njima tiho hoda.

Poezija je gorčina,
nebeski med što teče
iz nevidljiva saća
što ga stvaraju duše.

Ljupke knjige stihova
zvijezde su što prolaze
kroz nijemu tišinu
u kraljevstvo Ničega,
ispisujući po nebu
svoje strofe od srebra.

F.G.Lorca
(preveo Nikola Milićević)










komentari
subota
(02.07.2016.)



sjaj u noći
polumjesec
na žaru






komentari

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>