Barikada

Cijeli dan sam sebe nagovaram kako ću napisat nešto na blogu i evo, pišem, ni manje ni više nego u pet ujutro. Nemam sna, nisam ga ni sinoć imao. Ispijen sam silnom birokracijom. Sve sami jebeni papiri. Mislim, nisam Greenpeace, ali u kurac, previše ih je :p * uspio sam se nasmijat:)

Pogledao sam napokon Hitchcockovog Psiha, gledao sam ga negdje u sedmom osnovne, nisam se ničega sjećao. Svejedno, remekdjelo. Gledao sam i Žal, i to dva puta. To mi je genijalan film. Film je super sve do onog ubijanja, čim se počnu ubijat ode i cijeli film u kurac. Onakvo mjesto kao Žal mi treba, ona edenska utopija, a ne ova betonska žabokrečina.

Zamislite, kristalno bijeli pijesak, dijamantno more, predivne drvene kolibe, visoke palme pune sočnih kokosa, sunce, riba, carstvo ladovine i dovoljno trave za napušit pola afrike. Eh, tu bi ja stvorio svoj mali svijet, mislim da bi se i Platonu svidilo.

Napisao sam jedan post o tome kako mrzim peglanje i kako se userem od straha kad vidim peglu, pa ako ima neki humanitarac među vama, dobra srca, pa da mi se javi, bilo bi dobro :)

Netko me nedavno pitao zašto uvijek pišem bolesno morbidne dosjetke ne blogu. Sada imam odgovor.

Ukoliko zajebem na fakultetu imam izvrstan alibi.

Still alive!

Oh kako je to lijepo bilo.

Ničim izazvan nešto u vjetru mi govori da se mjenjam. Nije da se bojim, ali ipak, nije mi svejedno.
Ja bi volio da uvijek ostanem onaj dobri stari ja. Jebiga, kad si fundamentalni nostalgičar, nenadjebivi jebivjetar, ultra mega nano blesav, nije ti lako. Sitnice me rastužuju, najgluplje i najnepotrebnije stvari me čine sretnim. Ne želim bit ono što nisam niti ono što se očekuje od mene da budem. Prokleti nesretni isprogramirani kiborg. Ipak, na kraju, tko koga uopće pita?

Postoje dva kamenčića, Urim i Tumim mislim, jedan kaže ne drugi kaže da. Pa gdje su sada kad ih najviše trebam? Možda su tu, a nisam svijestan toga. Možda ih upravo držim u ruci a moja primitivna percepcija tvrdi suprotno. Sve je ispit! Svaka jebena tisućinka života je ispit!

Na kraju, zašto svi misle da je kod mene uvijek sve crno?! Dapače braćo. Sve je svijetlo samo moja primitivna percepcija tvrdi suprotno. Jebiga.

Tko zna?

Vjetar sve zna.

Na neku čudnu foru probudio sam se rano. Popio kafu, zapalio cigar i zapiljio se kroz prozor.
Preko puta na balkonu, neka žena u narančastom zalijevala je cvijeće.
Pogledala me, mislio sam joj mahnut, al bilo je rano.
Ispio sam kafu i pustio Manu Chaua.

Malo kasnije moje drago zabadalo od susjede počelo je kuhat ručak i njen veliki šugavi nizbrdičar je počeo lajat tako da sam skupio prnje i odlučno disidentski emigrirao. Recimo da sam ja bio ruski špijun a susjedin "ručak" Duma! Hahaha...padam sa stolice:p

Jedno je sigurno.

Danas nisam bio Jeremija iz Alan Forda, bar još ne.