|
|
| < | srpanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
je li uopce bitno?
Na kraju duge. as we are?
POVEDI ME DALEKO. sretna jesam. kada shvatim. da lazem sama sebi.
sve je u redu. ne brini za mene.
poletjet cu tamo daleko i nikad se vise neces morati brinuti.
pitaj me govorim li istinu...
and show me, show me, show me how you do that trick.
the one that makes me scream, she said.
the one that makes me laugh, she said.
and threw her arms around my head.
well, show me how you do it. and i promise you, i promise you...
i'll run away with you...
Pretpostavivsi da sam netko drugi, strah me banalnih stvari.
I nisu poeticne, rekla bih.
Hoce li ikoga biti briga za to, nakon svega....
Nezelim ispast luda.
Jer nisam luda, kako se uzme.
In here, we are all anemic, in here- anemic and sweet....
Now, kiss me.
Otisao je. Edinburgh, pa pretpostavivsi da je to daleko, vjerujem da mi se nece javiti.. Pretpostavivsi da je svijet jedno veliko selo, trebao bi.
Mozda se previse brinem.
Jer ionako se nista nece promjeniti, ovih mjesec dana bi trebali razmisliti, bez dodatnih utjecaja. Slazes li se?
Jer da sam netko drugi, rijesila bih to odavno, i vec bi propadali polako.
Zelim tvoju privatnost. I mislim da se vise ne radi toliko o zelji. Mislim da se radi o potrebi.
Analizirajmo koliko je to razlicito jedno od drugog.
Mozes li?
Razlika je povucena cisto gramaticki.
Kako se uzme, sve je to relativno. Igrajmo se shizofrenije.
Igrajmo se bilo cega, jer ja neznam odrasti.
Mozes li podnijeti to sto ljubis dijete?
Jer dijete sam iznutra. Napravit cu scene i pravit cu se luda, dok ludost definiramo mozda i mojom osobnoscu. Bas ja, primjer za ludilo.
Narcisoidno to pomislivsi, okrene glavu i zakljuci: Neke se stvari jednostavno ne smiju izreci.
Iznesi svoja razmisljanja sto nejasnije. Jer samo tako oni ce shvatiti.
Bas sve ima svoj razlog. Imas li ti razlog sto si se pojavio, ili da trazim razlog u nekom drugom sto je nestao?
Pretpostavljam da nitko nezna, svi mi znamo reci da neznamo.
A odgovor je u nama samima, ne vjerujemo u potragu za njim.
A dok sam s tobom tako sam odrasla.
Ili nisam odrasla.
Nisam odrasla, samo ne mislim o odraslosti. Ti prihvacas koje god moje mentalne godine bile.
A vi ste svi djeca jer ne razumijete onoga koji ne odrasta.
Ponasajmo se kako nam intuicija kaze. Ponekad mislim da nemam intuiciju, jer naucili su me da ne vjerujem. Kada osjecam to nije materija.
Ti si materija kada postanes jasan.
Ovako mutan mi se vise sviđaš, dok jos trazimo potvrdu svega. Jer jednom kad zavrsis nesto, to pocinje trunuti.
Trebala bi zeljeti nastaviti tradiciju, ali ne mogu, jer prihvacam sebe.
Nije fora, da.
Cinilo se da mu je stvarno stalo. Sad neznam , naravno, to se nemoze znati samo tako.
Zagrliti me i kontrolirati se.
Biti tu.
Nikad necu zaboraviti tu njeznost.
Nikad nisam tako nesto dozivjela.
I pitam se cini li te to drugacijim?
Jer, meni treba nesto drugacije.
Znas...
Cekam da mi se javish.
Nema te, znam. I nece te biti, vjerojatno.
Nesigurnost.
Na nesigurnosti pociva nasa.....nas odnos.
Ne veza.
Nikakva veza.
Strah koji prevladava, strah to cini ugodnim. Kad me cuvas od nas samih.
Mi ljudi, tako sirovi. Sposobni smo unistiti sve do cega nam je stalo.
Ja i ti.
I trenutak za kojeg smo znali da se nikad vise nece ponoviti.
I sada izbjegavamo svaki dodir sa tim trenutkom.
Kopija nije dovoljna.
Lakse je jednostavno razgovarati o glupostima, jer da, gluposti su tako neutralne.
Tako neutralne i ciste.
Smirujuce.
„Znas li da si jedini covjek koji mene moze smiriti?“
Dvije si osobe, između kojih nemam izbora.
Iako znam kad se koja pojavljuje. Ona provokativna i ona tako nesigurna. Ti si dvije krajnosti, a ja, ja sam oduvijek padala na krajnosti.
Ironicno je to sto znamo kako cemo zavrsiti.
Toliko puta se to vec dogodilo da znamo napamet svaki pokret koji ce omoguciti kraj.
Uzivam u tebi jer pocetak neznam. Jer razvijas stvari na tako nepredvidljiv nacin.
Suteci kad si mi rekao toliko mnogo stvari, dok sam pricala o necemu tako nebitnom samo da popunimo zudnju. Nacin na koji dises, i trzas rukom kad shvatis da si preblizu. I kao da mi zelis reci da smo uhvatili sve ono za cim smo zudjeli svih ovih mjeseci dok nismo razgovarali. Ta zudnja.
Nismo razgovarali, jer prakticni smo ljudi. Toliko prakticni da nam to nejde.
„A sa svakom novom rijeci sjecas se, ili izmisljas novu pricu, isti pocetak , i isti kraj...“
Rekla bih ti opet – pobijedio si. Ali, nemogu te okriviti za pobjedu, ovaj put.
Jer ovaj put uspjeli smo zanemariti igru.
How i wonder. Is this the end?
Rekao si da nemas para. Ali sada pada kisa, 2 sata ujutro su, a ja sjedim pokraj kise.
Demit kako tipicno za mene.
Znam da mi se neces javiti, nocas. Mozda nikad vise.
Ma ne, stvarno jesam optimist, inace.
Vjerujem da ces mi se javiti, samo neznam hoce li se ista razviti iz toga.
Kisa je usporila. Ja zelim da pada, onako jako.
Jer strah me, ako mi usporimo, mozda i stanemo, mozda i postanemo sunce, mozda nas vise ni nebude.
Nikad nismo bili , sunce, nikad nismo bili normalni.
U tome i je car.
U nasim cudnim razgovorima, u nelogicnostima. U totalnim glupostima.
Volim to sto si jedini koji mi ne pokusava dokazati da me voli.
Ti si tu. Jednostavno si tu, i javljas se, kada je to to, a oboje znamo kada je to to.
To je to, kada nema vise nikog drugog.
Kada smo samo ja i ti, kad mozemo biti mi.
I nitko nece komentirati.
Pitam se polazem li previse nade u to da razumijes.
Mozda sam te precijenila sto se tice toga.
Mozda stvarno ne razumijes tu nasu igru.
A mozda sam ju ja ionako izmislilia, mozda se ni nema sto razumijeti.
Cudno je to, sto u svakom slucaju, mene nije briga. Ja samo uzivam u razgovoru s tobom.
Bas to, relaksiras me. Smirujes me.
Znam da me ne namjeravas smiriti. Vjerojatno je poanta naseg prepucavanja da ja popizdim :) ali na onaj pozitivan nacin, nadam se.
Kako god, ja se samo smirim. Ja se nasmijesim, jer tu si ti, koji si drugaciji.
Ipak, nesto me kopka.
Ne, moj mobitel nije zavibrirao.
Niti nece, nemas para, nemas net.
Ocekujem previse.
Jesi li lagao?
To je taj, littlest things.
Ponekad me previse strah.
„samo jednom se zivi, znas“
Da, sad bi dosao trenutak kada bi ja trebala reci, vidjet cemo sutra. Idemo spavati, sve je u redu.
Ne, ali kisa je prestala.
Pitam se sto radis. Da, banalno jelda. Sto bi se uopce moglo raditi u srijedu u 2 ujutro. Nista.
Nista.
Radimo li mi nista?
