od rođendana, pa do rođendana...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost




I taman kad je prošlo dovoljno vremena da ne boli više toliko, i upravo kada sam pomislila da sam konačno jaka ti me razoružavaš.
Svojim sjećanjima budiš moja, svojom boli oživljavaš moju.
Toliko je vremena prošlo... Nekome puno, nekome malo. Meni previše. Ili taman dovoljno. Onoliko koliko je trebalo proći da se uvjerim kako tebe nema. A odbijala sam se uvjeriti, odbijala sam istinu. I u trenutku kada je postalo nepodnošljivo, morala sam je prihvatiti.
I taj period... Kao da ponovo proživljavam najgore dane. I kao da sam u trenutku shvatila... I shvaćanje potkrijepila suzama. Teškim, velikim suzama.

Vrijeme prolazi, dragi... A mi se mijenjamo. Više ili manje. Vođeni ispravnim, ili krivim odlukama. Ma, samo smo ljudi...
I baš kada bi trebali slaviti, nismo spremni. Tebe nema, meni danas ništa ne ide od ruke. Nema tko slaviti.

A voljela sam slavlja. Baš kao i ti.
Tvoja, moja, nečija treća. Uopće nije bitno. Neka su se toliko duboko urezala u sjećanje, i imam osjećaj kao da ih ništa izbrisati neće.

Samo bi zovnuti htjela... A ne mogu. Htjela bi ponovo čuti..A ne mogu. Zagrliti za još jednu bezbrižnu godinu.
Eh, prošlo je vrijeme kada su godine bile bezbrižne. Ali kažem ti, nije loše ni ovako. Iako me opet nešto puca u zadnje vrijeme. Ono nešto u meni, i osjećam da sam predugo ovdje, i da moram krenuti. Znaš da hoću...Ma, znam i ja. Samo je pitanje gdje.

I miriše more s prozora. Sjećaš li se onog puta kada smo stopirali zajedno? Ti i ja... I šta si mi poklonio tada. Čuvam...
A ja jedva čekam... Zaplivati, zaroniti, i osjetiti olakšanje. Kao da me more oduvijek liječilo. Kao da su se moji sitni problemi utapali s prvim zamasima ruke.
I volim ga. Podsjeti me i na tebe. I stari ribar kako mrežu baca...

I onaj tvoj najdraži sladoled od čokolade s mrvicama lješnjaka. S dodatnim preljevom. Ekstra kalorično, baš kako volimo. I kava u velikoj šalici, kao da si uvijek znao da ne podnosim male. I najdraža serija. Fale mi naši rituali.

I osmjehe mi izmami sjećanje na onu večer kada si me nosio doma jer su me noge boljele. I vino koje uopće nije valjalo..
Ljubav kojom si zračio..
Bogatstvo sjećanja u mojoj glavi.

I rado bi sada razmišljala što ću obući, kako ćemo se provesti, što ću ti pokloniti.
Možda bi jedan balon pušen u nebo bio dovoljan ove godine.

I opet sam se raspisala, a samo sam htjela čestitati rođendan....


18.06.2008. u 20:00 | 8 Komentara | Print | # | ^

"riječi žute od prljavih kiša isprale mi trag..."


I ne osjećam više ništa. Samo otuđenost od svijeta, vlastito ništavilo, i tupost...
Držali smo se za slamčice spasa, pričajući o nabitnim stvarima. Bili smo svjesni da u svakom trenutku netko može ispustiti slamčicu, i da tada sve prestaje.
Da od tog trenutka tonemo prema dubinama... Osjećaja, tuge, sjete i svih aspekata ine.

Grčevito smo se držali... Ništa suvislo nismo mogli reći. Ostala bi nijema pokušam li.
Ponekad se ljudi razilaze zbog malih stvari. Ja to ne znam objasniti. Kao da ljubav sama po sebi nije dovoljna.

Pitanja u mojoj glavi iščežu polako, i ne žalim za njima. Ono vječno „zašto“ zauvijek ostaje bez odgovora. Ostala nisu ni važna. Mogu nagađati, pretpostavljati, pokušati dati nesuvisle odgovore, ali pravu istinu zna samo on.

Ponekad se ni najveće želje ne ostvare. Bez obzira koliko dugo i jako ih željeli. Ne ostvaruju se. Još jedno saznanje koje me je porazilo, a nije smjelo...

...
I dogodilo se. Zajedno smo ispustili slamčice, svjesni trenutka. Svjesni činjenice da odgađamo neodgodivo. A nismo htjeli...
I alkohol koji je kolao tvojim venama, i umor koji sam osjećala...
Ništa nije bio izgovor...

I legla sam, a suze su nemilosrdno tekle iz kutka oka prema tjemenu...
Svjesna onoga što sam morala pustiti.
Svjesna da je malo takvih ljudi na ovome svijetu.
Ja to ne znam objasniti....

Image Hosted by ImageShack.us

"Trazio sam te u sumama
Gdje vile ukrale mi dah
I poput gluhe porote
Navukle omchu na vrat

Trazio sam te u lukama
Svakoj krcmi presao prag
Al' rijeci zute od prljavih kisa
Isprale mi trag

Trazio sam te na ledjima
Tamnih oblaka
Molio kisu da te spusti
Na jastuke mojih dlanova

Od noci sam naslijedio
Samo glad u mislima ...

Ja, mogao sam pasti
Sa mjesecevog roga
Ispred tvojih nogu
Poput laznog Boga!

Trazio sam te u mirisu
Divljih livada
Placao suhim zlatom
Za cvijet iz tvojih vrtova

Od noci sam naslijedio
Samo glad u mislima ...

Ja, mogao sam pasti
Sa mjesecevog roga
Ispred tvojih nogu
Poput laznog Boga!

Ja, zelio sam biti
Palac tvoje ruke
Slika tvoga oka
Pauk tvoje mreze

Mogao sam pasti
Sa mjesecevog roga
Ispred tvojih nogu
Poput laznog Boga!"

Laufer

29.04.2008. u 14:59 | 6 Komentara | Print | # | ^

kad suze postaju glasnije od smijeha.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

Fališ mi... Tvoj osmijeh, način na koji se šališ, i topli zagrljaj. Slike mora.Ples. Vino.
Sve mi fali. Tvoja pojava.
Vrtim slike u glavi, i nikako ih ne mogu kronološki posložiti. Iako uvijek imaju jednak završetak.

S nekim događajima se nikada ne pomirimo. Na neke boli s vremenom otupimo. I ostane samo čežnja. I iznimno jaka želja. Da si tu. Ili bilo gdje. Prisutan.
Barem ponekad.

Ostane samo vedra sjena nekog prošlog vremena. Ostaje samo osmjeh na neke dane, čežnja za nekim noćima.. I živimo samo u pjesmama.

U noćima u kojima tišina postaje moj jedini zvuk, kada ostajem sama sa sobom poželim da dođeš. Da se vratiš, da ostaneš.
Da još jednom maštamo, i plovimo svjetskim morima. Da budeš kapetan, i da posjećujemo najluđa mjesta na svijetu. Mašta je mogla svašta. Neustašivi kakvi bi bili, ništa nas sprječavalo ne bi.

Zabavljale su me tvoje ideje, i planovi. I poneka realnost, u vrijeme kada nitko nije bio realan.
I fale mi... I tvoja kava, i sladoled od čokolade.

....

Moji snovi su tako snažni. Tako realni. Uvijek prepuni nevjerice i suza.
Budim se prestravljena jutrom koje sviće, i razočaranjem da je sve bio samo san.

Svaka želja jednako traje, svakom snu jutro dođe, svaka čežnja suzama završi.
I tako u krug... Kroz bolje i lošije dane.

07.04.2008. u 14:17 | 9 Komentara | Print | # | ^

kuća lutaka

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

QuickPost

Nismo li i mi samo dvije siluete koje lutaju svijetom vođene svoji idealima, željama i snovima?! Nismo li sačinjeni od poraza i pobjeda?! Vlastitih i tuđih.

Nemamo li svi bolje i lošije dane, sretne i one manje sretne datume?! Ili smo samo lutke na koncu vođene rukom jačega?!

Neki dani nisu tu da se pamte. Neke datume treba zaboraviti. Nekih godina se ne sjećam.
Postajemo li grabežljivci gledajući kako netko uzima naše? Osjetimo li tek tada najveću ljubav, onu za koju možda nismo ni znali da je imamo?! Jesmo li ponekad spremni izgubiti svijet i tlo pod nogama?!

Imamo li pravo na neke stvari, na neke događaje?! Imamo li obraza priznati istinu i pogledati u oči?!
Kratko si bio sve, a još kraće nešto. Nikada značajan.

I ne mogu da se u trenucima poput ovoga ne sjetim nje. Sjećam se svega, a nekoliko je godina prošlo. Nekoliko ljeta, nekoliko Božića. Flashback.
Sreća i euforija. Suze i depresija. Svega se sjećam. I trenutaka. Početka i kraja. Ako je ijedno od toga uopće ikada i postojalo.
Veže nas...
I voljela bi da zna. Da zapjevamo „tu noć kad si se udavala“, i da zaboravimo. Baš kao onda.

I fali mi na neki način... Voljela sam je i mrzila. Ovisi u kojem periodu života. Ovisi koji je bio mjesec i koje godišnje doba.
Voljela me i mrzila...

...
I ne bojim se juga, ne bojim se bure. Ni nekih novih dana. Jer samo smo ljudi..
Grabežljivci ili kukavice, nije bitno. U datom trenutku moramo nešto postati.
I neću se zakleti da nismo samo lutke na koncu...

Zvijeri, fališ u trenucima poput ovoga....

05.03.2008. u 23:18 | 9 Komentara | Print | # | ^

zaista, noć mijenja sve...


Image Hosted by ImageShack.us
By izbjeglicaaa

Susrećem te u snovima. Nije ti tu mjesto. Iznenađuješ me, ne očekujem te...
A ti dolaziš u moje svjetove baš zato, da me iznenadiš...
Zašto se igraš, zašto navraćaš?! I poslije mi mira ne daš, i hiperaktivna postajem...

I smijem se... Veseli me tvoj nenadani dolazak. Iako je između ovog i posljednjeg prošlo tako malo vremena.
Zaustavljaš mi se u mislima sljedećeg dana, do nove noći. A onda opet nestaješ..
Do nekog novog sna.

Neki se osjećaji počinju stvarati u meni. Ne znam smijem li im dopustiti... Da ožive, da žive svoj život.
Da im ostavim prostora da nađu svoj put.
Jer nismo samo ti i ja u pitanju.. Previše je prošlosti i sadašnjosti oko nas. Između nas.

A možda sam napokon spremna. Neke druge ostaviti u snovima. Neke druge ostaviti da žive svoj virtualni život. A tebe oživjeti.

...

Nedosanjani san, neostvarena želja, nedohvatljivo...
Sve si u trenutku kada ne mogu do tebe i kada živiš samo u mojoj glavi.
Onoga trenutka kada postaješ stvaran i opipljiv čerolija prestaje.
Nije li to apsurdno?!
Onoga trenutka kada ne postojiš više samo u mojoj glavi, onoga trenutka kada izlaziš u svijet postaješ nestvaran. Postaješ običan.

I nemam te želju više sanjati, nemam te želju više dohvatiti.

U tim trenucima si samo jedan od ostalih.
I meni postaje apsurdno svejedno.

21.02.2008. u 18:35 | 6 Komentara | Print | # | ^

Noć mijenja sve, što se smije, što ne smije...

"Noć je i sve što se čuje su naši koraci
Ljeto, iz grada svi su otišli
Sami smo mi, na praznom trgu, ti grliš me
Pitaš "ideš li sa mnom", ali ne govoriš gdje..."

Spominjah te često u slučajnim razgovorima, u nekim rečenicama koje su teško ostvarive. U nekim pričama koje nikada neće biti.
Ostavio si poseban trag na mene, iako sam te znala tek površno. I nije trebalo više...

Čudne su te noći. Dolaze i odlaze bez pitanja. Baš kada te počnem upoznavati, svjetla se pale i noć prestaje. Nije trebalo više. Noć nije dopuštala. Znala je koju granicu ne smijem prijeći, i palila je svjetla i prije nego postane opasno.

Znala sam da ne smijem. Znala sam da ne smijem srušiti ono što imam, što sam godinama gradila. Znala sam... I bilo mi je u podsvijesti.
Možda sam samo iskušavala vlastite granice, i pokušala „plesati na rubu“ zaboravljajući da neke stvari ipak, nisu "moguće. Previše je prošlosti i sadašnjosti upleteno... Previše bi ljudi ostalo povrijeđeno. A neke ne možemo, i ne smijemo povrijediti.

...

Dublje razloge moga neraspoloženja nalazim u tebi. Na čudan način me dotičeš... I sve ono što je stvoreno oko tebe, možda je najednom postalo previše za mene. Zbunjena sam, i ne mogu definirati... Kao da ni onaj bljesak nije bio potreban, a dogodio se. I nema povratka.
Kao da su najednom moje slučajne rečenice postale moguće, kao da ništa nije bitno. Kao da je mogućnosti milijun. A kad jutro svane, nema nijedne. Ostaje samo smrad dima u odjeći, i miris alkohola...
Do neke nove godine, do neke nove noći... Za koju se opet mogu zakleti kako će izgledati, iako će mnogo vremena proći...
Neke stvari se iz godine u godinu ne mijenjaju...

"A ti, daj mi šapni još jednom slatke laži te
Jer volim kada tvoj obraz moje lice dotakne..."



A voljela bi da je drugačije... Da nema prošlosti i sadašnjosti oko nas. Da nemamo vlastite snove, ostvarive ili neostvarive. Nije bitno. Bitno da mi živimo za njih.
I razumijem te. Možda i bolje nego što bi ti priznala. Neke sudbine ipak dijelimo, negdje se ipak dotiču naši maleni svemiri... A neću ti priznati...Jer se nikada nećemo dotaknuti nekih tema.

...

Stajao si sa strane i čekao. Dopuštao si da barem pokoji trenutak živim za sebe, i nisi se uplitao. Nisi tražio, nisi zahtjevao. Znala sam da si tu, i ti si to znao. Vrijeme je ionako već odavno poklonjeno tebi. I ne zaboravljam te... Tek ponekad poželim zaviriti na drugu stranu..
Ali, nije isto. S nikim se ne može pričati kao s tobom, s nikim smijeh nije tako živ kao s tobom... Nije lako dijeliti snove s nekim drugim...
Hvala sto nisi puno pitao u trenucima kada mi pitanja nisu trebala...

"Jutro će otkriti sve, tko odlazi, tko ostaje
Tko si ti, tko sam ja, to samo noć zna..."



08.01.2008. u 15:32 | 10 Komentara | Print | # | ^

odlazim u neke krajeve...


Ako si tužan, rastužit će te još više. Ako si sretan, učinit će te još sretnijim.

Ovdje ne postoji normalno stanje. Zaista. Čudesan je ovaj grad.
Miran i statičan, a opet uzburkan, i lagano tone... Neće potonuti. Prevelik je domet tehnologije, građevine i ljudskog mozga da dopusti potonuće bisera.

Sva ta ustajala voda, i ogromne kuće koje se poput divova ogledaju u njoj. Crkve koje istodobno izazivaju strah i divljenje.
Sveti Marko. San svjetskih ljubavnika, uvijek otvorena pozornica za plesanje valcera. Gondole i gondolijeri... Che bella Venezia...

I zaista, kad si tužan, rastuži te još više. Kao da voda, i sve u njoj ima neopisivo negativnu bioenergiju. Kao da se ništa ne mijenja, ne miče, i ne događa. Istina. Grad je sam po sebi događaj. Mjesto odmora svjetskog putnika, san svakog slikara.

Lagat ću ako kažem da sam uvijek bila sretna ovdje. Nisam. Ali sada... Ne dopuštam joj da me dotiče, pokušavam je krotiti, onako kako ona mene kroti.

Nisam tužna u posljednje vrijeme. Ne deprimira me više kao nekada. Prihvatila sam je takvu kakva jest, sa svim manama i vrlinama. I prepoznajemo se međusobno...
Prepoznajem svoja mjesta, draga i ona manje draga. I svoj maleni kutak uz prozor, u dragoj mi atmosferi koja podsjeća...
I koja mi daje osjećaj statičnosti, odgovarajuće kolotečine, dok iza stakla kalom prolazi rijeka oduševljenih turista, i tek pokoji pravi venecijaner.

A putovao sam negde daleko...
kroz neke krajeve, neke kotare koje ne mogu nazvati svojima..
I samo odjednom primjetio sam kako tornjevi crkava, kako sjenke brda, kako putokazi protiču u suprotnom pravcu, i znao sam da se vraćam...“


Odbrojavam sate do trenutka kada ću uzeti kufer u ruke, i krenuti prema voljenom jugu.
Prema svojoj provinciji.

20.12.2007. u 13:27 | 2 Komentara | Print | # | ^

ostat ce okrugli trag...


Kakav je svijet tamo?! Kakvi su gradovi, a kakvi ljudi....
Je li kao nekada, ili nas možda i dalje ne vole?! Imaju li i danas predrasude ili svi skupa postajemo liberalniji, i počinjemo se međusobno prihvaćati?! Zaboraviti nikada nitko neće...

....

Ne sjećam se rata kao takvoga, sa svim žrtvama, sa svim izgubljenim životima, sa izgubljenim obiteljima. S domovima koji su u trenutku sravnjeni sa zemljom...
Ne sjećam se suza, ni majki koje vrište za svojim sinovima. A toliko ih je bilo...
Rat će još dugo ostati teška tema, iako je toliko godina prošlo... Životi su uništeni, ljudi obilježeni... Mnogi i dalje iščekuju svoje najmilije, nadajući se da će se možda ipak odnekud pojaviti...

...

Ne sjećam se rata kao takvoga. Sve asocijacije na njega dobila sam tek kasnije. Iz novina, s televizije. U našoj se kući nikada nije pričalo o ratu. Nikada se „njih“ nije spominjalo kao neprijatelje, niti ih se nazivalo pogrdnim imenima.

Ništa vidjela nisam.
Moj jedini doticaj bio je zvuk sirene nad gradom, dok u našem starom crvenom autu jurimo negdje drugdje. Kao da i danas mogu osjetiti stiskanje palčeva, i onog malenog jastuka kojeg sam zagrlila.
Imala sam 5 godina, i znala sam da nešto ne valja, iako su mi bile neshvatljive priče o kojima su odrasli pričali...

Sve čega se sjećam nakon tog odlaska je more, plaža, makarska riva, zemljani teniski tereni uz čiju smo ogradu običavali stajati i gledati... Naravno, i onaj veliki ringišpil, i svakodnevne vožnje...

Njemu su bile 3 godine. On čak nema ni ta sjećanja koja ja imam. Ne sjeća se ni krafni s marmeladom koje smo svako jutro jeli, ni šišarki koje smo skupljali na šumskom putu...
Baš ničega.

...
Uskoro odlazim tamo, na „drugu“ stranu. Ne mrzim. Ne osuđujem. Imam toliko prijatelja koje ne bi mijenjala, a koji nisu imali tu sreću da se rode s „ove“ strane.
Pričali smo puno puta o osjetljivim temama. Pa i o ratu. Nitko ne odobrava ono što se dogodilo, nitko nema opravdanja.
Svi smo bili maleni...I svi imaju uspomene slične mojima.

...
Može li se oprostiti nešto tako teško?! Može li se zaboraviti?!
Ne može. Ne mogu oni koji jasno znaju što se događalo, oni koji su strepili hoće li dočekati sutra. Ne mogu oprostiti oni koji su vidjeli razne strahote, oni koji su vidjeli kako majke na rukama nose beživotna tijela svojih sinova.
Shvaćam. I nemam pravo tražiti od istoka, od Vukovara da oproste i zaborave. Njihova je mržnja opravdana. Njihove su rane teške, i proći će generacije dok se potpuno ne oporave.

...
Odlazim... Vidjeti kakav je svijet tamo... Kakvi su ljudi, a kakvi gradovi...
Odlazim jer pamtim samo more, ringišpil i krafne...
Suosjećam. I ne tražim od nikoga da zaboravi.

"daj okreni taj ringispil u moj glavi...to ne zna nitko kao ti...
bez tebe drveni konjici tuzno stoje..."


07.12.2007. u 23:12 | 7 Komentara | Print | # | ^

na nesto me sjeca taj grad...


Otvorila je staklena vrata i pogledom prešla tako znanu prostoriju. Oblaci dima kovitlali su se zrakom, odnekud znana lica su razgovarala, čaše su zveckale, a poznata glazba je pokušavala nadjačati ionako bučan i ispunjen prostor.
Zimi je uvijek tako. Tu, gdje je napravila prve ozbiljne korake, atmosfera je uvijek bila tako opuštena, topla i podsjećala je na prve gimnazijske dane, na grad, na ovu ulicu.
Sjela je na crvenu stolicu u kutu uz prozor i naručila isto piće.

Gubila se u razgovoru s osobom nasuprot i promatrala obris u daljini. Poznato lice u silnom dimu. Tako čudno, tako daleko i pomalo hladno. I tek poneki osmijeh u kutu usana.
Čudan osjećaj je preplavi svaki put kad ugleda tu osobu. Neka čudna nada. Neka čudna želja.

Ne priznaje sebi, drugima još manje.
Svaki put isto...A ona ništa ne može očekivati, ne smije.

Voljela bi da je pušač i da otpuhne dim crvenog Marlbora u tu sivu masu u zraku. Voljela bi njegovom jačinom rasparati svaki atom koji leti ovom prostorijom. Svaku molekulu i svaku česticu.
Voljela bi razbiti ta ogledala oko sebe i pretvoriti ih u hrpu stakla. Hrpu ničega.
Voljela bi razbiti taj osjećaj koji izaziva u njoj.

Željela bi prije svega... Ne... Ne smije.

....
Diže se, ostavlja novac na stolu , i kupi svoje stvari.
Baca posljednji pogled i otvara staklena vrata.
Crne oči i poznati izraz u oblaku dima...

Zatvara staklena vrata i odlazi u hladnu noć...

Ovaj leptir ionako ima drugu sudbinu....

10.11.2007. u 19:01 | 7 Komentara | Print | # | ^

igra bez granica...




Ne znam kakav je rulet te noći bio u igri. Subota je bila, sjećam se. Hladna, kišna, proljetna subota.
Nisam ni naslućivala da će mi život promijeniti. Da ću te večeri početi odbacivati staru odjeću, i polako, ali sigurno oblačiti potpuno novo ruho. Sigurnije, udobnije, mekše.
Pobijedila sam te večeri, iako mi ni danas nije jasno kako.

Ponekad u životu dobiješ nešto kad to najmanje očekuješ. Ponekad ni ne razmišljaš o tome, a kamoli da odeš u Casino i kockaš se. Životni Casino, da se razumijemo.
Tebe sam dobila. Nisam pitala, nisam tražila. Pokucao si, i ušao i prije nego li sam rekla „Naprijed“.
Danas kažeš da si imao dobar predosjećaj, da će ovaj put biti drugačije.

Od trenutka kada te upoznah smatrah te najboljim kojeg sam ikada znala. Bio si drugačiji. Netko tko se meni u nekim normalnim okolnostima nikada ne bi svidio. Ali, okolnosti su bile sve osim normalne. Nikada se ne kockaš ako ne želiš dobiti...

Danas sa sigurnošću mogu reći da si najbolji dio mene. Danas o tebi imam najviše mišljenje koje mogu imati o nekome. Danas te poštujem iznad svih, i neizmjerno cijenim tvoje mišljenje.
Volim tu nježnost i toplinu kojom zračiš. Sigurnost. I inteligenciju. Uživam pričati s tobom, i imam osjećaj da bi mogli danima pričati, i da nam ne bi ponestalo tema.

Često želim da kalendar brže dane prevrti i da se Zemlja brže okreće, ne bi li došli dani o kojima dugo sanjamo.

Mjeseci su prošli, pa i godine. Sve se mijenja. Ljudi dolaze i odlaze. Ti uvijek ostaješ. Čvrsta konstanta. Pravi dobitak.

Sretna sam što te imam, što postojiš, iako ne mogu reći da je uvijek lako. Fališ mi... Fali mi tvoje prisutstvo...
Sa sjetom se sjetim onih trenutaka kad sam iz fotelje gledala u crveno nebo, snijeg je padao, a Balašević je pjevao „Ne volim Januar...“
Ni ja ga ne volim, iako ćeš ti reći kako je tebi najdraži...

Trebao si biti tu. Fizički prisutan. Često. U svim onim pobjedama i porazima. U svim boljim i lošijim danima. Zvao si i čestitao. Tješio ako je trebalo. Veselio se...

Ne zaboravljam kako se nisi udostojio doći u onim trenucima kad sam ja bila tik do tebe... Tako je malo trebalo da mi se približiš, a ti nisi uspjevao pomaknuti olovne noge.

Ne zaboravljam, dragi. Tebi se ponekad čini jednostavnim, ponekad besmislenim, a često se ispričavaš i priznaješ da si pogriješio. Iako svaki put greške ponavljaš.

Naučila sam živjeti bez tebe, iako mi neizmjerno fališ. Isparala bi svijet ponekad, pomaknula puteve, srušila planine. Da dođem do tebe, do tvojih ruku.
Žena je uvijek snažnija, pokretnija, i fleksibilnija... Obećavam manje od tebe, ali zato svako obećanje održim.
Ne želim da moje riječ ostanu samo mrtva slova u zanosu rečena.

Igrao si te noći, i dobio ono što ti je falilo. Toleranciju, strpljenje, hrabrost i snagu koja se vidi kad je najpotrebnije.

Ja sam dobila tebe. Bila sam sretne ruke, iako ništa očekivala nisam.

Samo igru. Bez opravdanja....


16.10.2007. u 19:12 | 15 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2008  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

kapljice mora u snovima...


kontakt:
nargeess17@net.hr

"Ljubav moja rođena u dalekoj zvijezdi kaže "Budi more.." i budem more...

Image Uploaded by ImageShack Toolbar

"Ja sam more...svemir plavi..plavetnilo duše, tišina od svijeta, u duši duše...

Image Uploaded by ImageShack Toolbar

...i sada šumim dok puše južni vjetar, i gledam kako stari ribar mrežu diže..Delfini postoje u meni...
Image Uploaded by ImageShack Toolbar

...ja sam more, ne tražim ništa...
ne kvari mi snove...sad sam more...."

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr



Cursors

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se





Ne volim januar

Ne volim januar, ni bele zimske vragove.
U svakom snegu vidim iste tragove,
tragove malih stopa,
broj trideset i ko zna,kako polako odlaze.
Više ne prolazim ulicom Dositejevom
i nemam pojma
kad neko pita gde je to.
Tih dvesta šest koraka dužinom
tog sokaka, nikad ja nisam brojao.
Nisam te nikad čuvao,
nisam te nikada mazio,pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.
Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
Šta će od mene postati,
mali andjele moj?
Ne gledam filmove iz ranih sedamdesetih,
dosta je suza i rastanaka nesretnih.
Ko takve stvari snima? Baš čudnog sveta ima,
tako se lako rasplaču.
Nisam te nikad čuvao,
nisam te nikada mazio,pazio.
Tvoju sam ljubav gazio,
svemu smišljao broj.
Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
Šta će od mene postati,
mali andjele moj?
Bila je noć, jedna mrkla, kao ova večeras, u ulici Dositejevoj, u
Novom Sadu, na Dunavu...
Ja sam dolazio sa jednog mesta gde su svi bili rumeni kao kuvano
vino koje su pili i gde su svi mirisali na karanfilić i pevali
"Roždestvo tvoje" i još neke druge pesme kojih se ne sećam baš.
Bila je noć i dugo sam stajao pod njenim prozorom ispred kuće
broj 7A. Tišina je bila, samo koraci nekih noćnih ptica i lepet
krila nekih pravih noćnih ptica.
Ipak ni na trenutak nisam uspeo pod njenim prozorom te noći da je
čujem kako diše, kako diše u snu...


Balašević

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se