Photobucket>

sultan's favorite story

četvrtak, 22.09.2011.

Jabučni predjeli

Photobucket


Dah joj je mirisao na jabuku koju je zagrizla čas prije no što je on zakucao na vrata. Na gornjoj joj je usnici ostala mala mrvica crvene jabučne korice a usta joj bijahu još uvijek puna jabučnog soka. Dok ju je ljubio, zamirisaše mu voćnjaci njegova djetinjstva i sve jabuke, ubrane i neubrane. Dok ju je ljubio, tu na njezinu pragu, ona se prepuštala njegovu poljupcu, ne uzvraćajući ga. Uvijek ga je ljubila tako, dajući se bez uzvraćanja, dajući bez uzimanja, a on se, ljubeći je, osjećao poput berača kojem zlatna jabuka izmiče iz željnih ruku. Poželio ju je zagrliti čvrsto, do jecaja, do bola, no obuzdao je ruke, stegnuo srce i pustio je iz zagrljaja.

Spremna sam … rekla je.

I doista, njezina je putna torba spremna stajala na klupici u predsoblju. Nije ga pozvala da uđe. Ostajući na pragu, on osjeti ubod razočaranja. Cijelim je putem, dok je njegov automobil gutao kilometre koji su ih razdvajali, mislio o ovom trenutku ponovnog viđenja. Jabuke su cvjetale kad ju je vidio posljednji puta, a sada je već bilo vrijeme za berbu. Nikada do sada, nikada u četiri godine koliko su bili zajedno, nisu bili razdvojeni tako dugo.

Znači tako … rekao je … spremna si.
Pa onda krenimo prema jabučnim predjelima …

Jabučni predjeli … bila je to njihova privatna šala.
Bili su na početku ljubavne priče kada ga je prvi puta pozvala da zajedno provedu vikend u vikendici na obali rijeke. Dok je sada njezinu torbu smještao na stražnje sjedište automobila, ponovo mu zamirisaše zrele jabuke, ponovo mu pred očima zatitra prizor jabučnjaka u kojem su se te godine grane na stablima jabuka lomile pod teretom crvenih plodova. Vrativši se iz sjećanja u sadašnji trenutak, on joj otvori vrata automobila. Na suvozačevu sjedištu ležao je buket ruža. Kupio ih je na putu do nje, u cvjećarnici u kojoj joj je uvijek kupovao ruže.

Jedanaest … rekao je cvjećarici.
Deset crvenih i jedna bijela, u središtu buketa. I, nikakvih 'dodataka' ...dodao je… samo ih povežite zlatnom vrpcom …

Nisi trebao … rekla je.
Takva je sparina da će se sirote ruže sasvim sparušiti dok stignemo.

Obično bi ruže koje bi joj uvijek donosio prinijela usnama, kao na poljubac, a on se uvijek pitao zašto njega nikada ne ljubi tako kao te poklonjene ruže, zašto ga ne ljubi punim ustima, otvorenih očiju. Poželio je i sada da njezine ruke zagrle poklonjeni buket, da njezine usne dodirnu latice ruža onako kako njega nikada nisu dodirivale. No, umjesto toga ona se okrete, otključa već zaključana kućna vrata, uđe u kuću i vrati se s velikim plavim limenim vrčem u rukama, na dno je vrča ulila malo vode, kako bi ruže 'izdržale' put. Namjeravao je pomoći joj da ruže smjesti u vrč i uglavi ga iza prednjih sjedišta. Pričekaj časak … reče ona i skide veliki plavi svileni šal kojim je omotala vrat, umoči šal u vodu i njime prekri cvjetove ruža. Dirnuo ga je taj njezin čin. Ipak joj je još stalo do mene … pomisli.

Cesta se pred njima pružala prazna, nigdje ni jednog vozila. Usudio se dodirnuti joj koljeno tek kad su bili nadomak vikendice. Suton je nebo obojio crveno a njezino je lice u tom rumenom večernjem odsjaju bilo blijedo, s tamnim podočnjacima. Gledala je pred sebe kroz prednje staklo automobila, a njemu se činilo da taj njezin plavi pogled ne vidi ni cestu, ni sadašnji trenutak. Zaboljelo ga je što mu nije uzvratila ni dodir ni pogled ... i zapitao se u kakav se to trenutak ona vratila ... i osjetio je ubod ljubomore zbog svih njezinih trenutaka koji su proteklih mjeseci protekli bez njega.

Poželje joj reći: Novčić za misli ... no, u zadnji se čas ugrize za jezik.

Polako, polako … smirivao je sam sebe.
Znao je od početka da s njom treba polako, no nije ni pomišljao da će proći toliko vremena do njezina pristanka. A kada je konačno pristala, on se, izluđen dugotrajnim 'snubljenjem', nije mogao suzdržati, uzeo ju je suviše naglo i silovito. Ni jednu ženu nisam toliko dugo osvajao, toliko dugo čekao, tako jako želio …Nije niti čudo da se nisam uspio suspregnuti, ubrao sam je poput jabuke i progutao u jednom zalogaju.

Taj prvi puta ostao je kao tamna sjenka nad njihovom ljubavlju. Ona se nikada nije uspjela potpuno opustiti, potpuno mu se predati, a on je svoj 'prvi grijeh' okajavao prisiljavajući se na oprezne poljupce i ovlašne dodire. Kad bi se ponekad ponovo zanio, uvijek se ponovo pokajao osjetivši njezino povlačenje i zatvaranje. Ipak, vjerovao je da ga ona voli. Bila je prema njemu nježna, nastojala je u svemu mu ugoditi, no u intimnim je trenutcima osjećao da među njima postoji neka pregrada, neka crta koju se ona ne usuđuje ili možda ne želi prijeći.
Ponekad mu se činilo da su međusobno bliskiji u onim trenutcima u kojima među njima nema fizičke bliskosti. Rado je razgovarala s njim, mogli su razgovarati satima, o svemu i svačemu a on bi s gorčinom ponekad pomislio kako mogu s lakoćom razgovarati o svemu, osim o vlastitoj intimi. On za to nije imao hrabrosti, bojao se da bi mu ona priznala kako ga želi samo kao prijatelja a ne i ljubavnika, kako su trenutci fizičke bliskosti samo cijena koju je ona spremna platiti da bi ga zadržala uz sebe. I tako je on birao zanimljive teme, zabavljao je duhovitim anegdotama, pričao joj o svojim putovanjima, o tajnama svoje struke, o svojim istraživanjima i znanstvenim radovima. Ona je malo govorila o sebi, no bila je zanimljiv sugovornik i pažljiv slušatelj. Često bi ustanovio kako ona pamti i nešto što bi on spomenuo sasvim uzgred. Darovi koje bi mu donosila s putovanja i darovi koje bi mu poklanjala za rođendane i blagdane bili su brižljivo odabrani. Razmatajući ukrasni papir uvijek bi ustanovio da je ona opet uspjela pronaći baš ono što je priželjkivao, ono što bi ga obradovalo. Originalni stetson šešir, srebrni nožić za rezanje gljiva, boca njegova omiljenog burbona starog 15 godina, barikirano vino, rijetka izdanja knjiga ...

Proljetos, sa svog posljednjeg putovanja, donijela mu je na dar staro i rijetko, antikvarno kupljeno izdanje njegova omiljenog Jesenjina i prvi je puta u knjigu upisala posvetu, prvi je puta ispisala njegovo ime ispod citiranog stiha, prvi se puta potpisala. Dok je gledao posvetu, dok je gledao ispisana imena, svoje i njezino, pala mu je na um pomisao da je upravo dobio oproštajni dar. U tome je trenutku požalio što joj je uvijek poklanjao samo ruže. Osušene će se latice pretvoriti u prah, razmrviti kao zaboravljene uspomene … pomislio je. No, nikad se nije usudio pokloniti joj nešto drugo osim ruža za koje je znao da ih voli. Ruže, raskošni buketi ruža … i poneka jabuka … To su bili moji darovi. Uvijek sam se bojao da neću pogoditi njezin ukus, da neću znati izabrati nešto što bi je doista razveselilo, nešto što ne bi zasmetalo njezinom rafiniranom ukusu.
Poznajući je, bojao se da bi ona 'krivo' odabrani i suviše skupi poklon mogla shvati kao njegovu nametljivost i razmetljivost.

Sunce je već zalazilo kad je automobil parkirao pod veliko jabukovo stablo čije su grane dodirivale krov vikendice. Ona je izišla iz automobila i prišla rubu strme obale, rubu s kojeg se otvarao vidik prema rijeci. Stajala je tamo, tiha i udaljena, zagledana u rijeku i nebo nad rijekom, a njemu se učinilo da ona ne vidi ni rijeku, ni obale, ni zalazak sunca ni rumene oblake. Poželio joj je prići, stegnuti je u zagrljaj, natjerati je da ga pogleda, natjerati je da ga dodirne, natjerati je da mu uzvrati poljubac … no znao je da to ne smije učiniti. Mora je pustiti da se zagleda u sebe samu, da sama odluči što želi …

Tek tada će je upitati: Želiš li me još uvijek … Vidiš li me uz sebe, sada … ili u budućnosti? Što god odlučiš, što god izabereš, ja ću poštovati tvoj izbor, nadajući se da ćeš opet izabrati mene, kao ljubavnika …
... ili barem kao prijatelja …



Nisu palili svjetla, sjedili su u polumraku. Razgovarali su oprezno, o svemu i svačemu, samo ne o onome o čemu je on želio razgovarati. No, gotovo da joj je bio zahvalan na tomu, bojao se pitanja koja joj je želio postaviti, bojao se odgovora koje bi mogao dobiti. I zato su razgovarali o svemu i svačemu, a on bi joj povremeno dodirnuo rame ili koljeno, maknuo joj s čela pramen kose … Oči su joj bile vlažne i zamišljene i on poželi poljupcima obrisati skrivene suze, poljupcima nacrtati osmijeh na njezinom blijedom i omršavjelom licu, no nije se usuđivao to i učiniti.

Kada se sasvim smračilo upalio je svijeće, otvorio bocu vina.
On bi rado uvečer popio koju čašu a ona, iako je radije pila vodu, obično bi mu se pridružila. Volio je kad bi mu rekla nek' ne puni njezinu čašu, kad bi mu rekla da će radije piti zajedno s njim, iz njegove čaše. Ponekad bi je, stideći se sam sebe, poticao da popije i koji gutljaj više, nadajući se da će se ona tako lakše opustiti. Ponekad bi sa strahom pomišljao da ona pristaje popiti taj gutljaj više samo da bi lakše podnijela njegove poljupce. No, večeras je samo odmahnula glavom kad joj je ponudio vino i u svoju čašu natočila par kapi jabukovače. Upitala ga je želi li nešto 'gricnuti' uz vino, no joj odgovori: Ne, ne mogu ništa jesti…I, doista, činilo mu se da bi mu i najmanji zalogaj zapeo u grlu i ugušio ga.

Ni ja nisam gladna … rekla je.
Samo žeđam … i nikako da utažim žeđ.
Opazivši njegov zabrinuti pogled, pokušala se našaliti: Popila sam ovih dana toliko vode da se ne bih začudila da mi se u želudcu nastani čitav zbor žaba ... I on se pokušao nasmijati na tu njezinu šalu, no tada opazi suzu koja joj je kliznula niz obraz. Sagnu se prema njoj i usnama joj obrisa suzu s obraza. Svojim pogledom uhvati njezin i uspije ga zadržati snagom volje koju je skupio krajnjim naporom. Nije sklopila oči kad su njegove usne potražile njezine, nije sklopila oči ni kasnije, dok ju je ljubio, misleći ovoga puta samo na nju, osluškujući samo nju ...

Jabuke su mirisale kroz otvorene prozore, latice ruža bešumno su se trunile s buketa, plamen je svijeće podrhtavao na povjetarcu koji se pretvarao u sve jači vjetar. Kiša je pljusnula, vjetar je ugasio svijeću, munje su zaparale nebo. Dok ju je ljubio isprva nježno pa potom sve žešće, osluškujući njezine reakcije, ona mu se otvorila potpuno, kao nikada do tada. Zapanjila ga je žestina njezina užitka. U plavim odbljescima munja ulovio je njezin pogled, usredotočen, zagledan u samu sebe. A kad mu je pogled uzvratila, shvatio je da ljubi ženu koju ne poznaje, koju nije uspio upoznati iako ju je ljubio svih tih godina, shvatio je da i ona njega u tome trenutku ljubi drugačije no ikada prije, da ga ljubi poput nekog neznanca, poput nekog stranca koga ljubi prvi i zadnji put.



Probudio se u svitanje. Na jastuku je još uvijek bio otisak njezine glave, postelja je još uvijek mirisala poput nje, mirisala na jabuke i ruže, no nje nije bilo u postelji. Uznemiren, ustao je i otišao u prednju sobu.
Na stolu je stajao laptop, na osvijetljenom je monitoru bio otvoren dokument. Naslov Jabučni predjeli … i nekoliko prvih rečenica teksta priče.

Kroz otvorena vrata dopirao je šum tihe kiše.
Ona je stajala na strmini, okrenuta rijeci, naga i mokra. Već je koraknuo, već je gotovo potrčao prema njoj, a onda je zastao, riješen čekati je da mu se vrati, riješen čekati je koliko god dugo bude trebalo ... čekati je kao što bolesnik čeka svanuće ... čekati je ne prestajući ... ne gubeći nadu da će mu se vratiti.



- 23:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se