Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...
Iščezavanje
ruža ...
ruža. ruža? ruža!
bi li mirisala,
i kad se ne bi ružom
zvala?
Rose-Marie nije bila od onih žena koje mnogo vremena provode pred ogledalom. Možda se zato i nije mogla prisjetiti trenutka u kojem je počela iščezavati.
Tog je kasnog popodneva žurno prolazila kraj velikog staklenog okna izloga, dok su se oko nje gurali drugi prolaznici. I tada je, krajičkom oka, ugledala svoj odraz u staklu. Odrazi ostalih prolaznika bili su jasni i oštro ocrtani, njezin je bio nekako razliven, nejasnih kontura, mutan i blijed. Osjetivši oštar ubod zebnje, pomislila je kako je suviše umorna da bi o tome razmišljala. Tek, kasnije, u sumrak, vozeći se kući gradskim autobusom, ponovo je pogledala svoj odraz u staklu prozora. Prozorsko staklo autobusa bilo je prljavo, pa je blijed i mutan odraz vlastitog lica Rose-Marie pripisala nemaru gradskog prometnog poduzeća. Stigavši do svojih ulaznih vrata, spustila je na pod hodnika laptop, torbu sa spisima, vrećice s namirnicama. Počela je kopati po svojoj velikoj ručnoj torbici, tražeći ključeve.
Rose-Marie, pričekajte - susjeda je otvorila vrata susjednog stana, držeći u ruci veliku žutu kovertu.
Stiglo je za vas, preporučeno, dok vas nije bilo kod kuće. Potpisala sam da ne morate klipsati na poštu – rekla je susjeda.
I prije no što se Rose-Marie uspjela zahvaliti, susjeda je nastavila:
Rose-Marie, već vas neko vrijeme namjeravam upitati, no bilo mi je pomalo neugodno …
Pogledate li se vi katkad u ogledalo?
Rose-Marie se lecnula: A zašto me to pitate, susjedo?
Zato što ste blijedi kao platno. Zato što ste toliko omršavili. Zato što mi se čini … nemojte se ljutiti … zato što mi se čini da vas nema tko to zapitati.
Radite od jutra do večeri, vidljivo ste iscrpljeni i vjerojatno malokrvni …
Susjeda Sonja, dvadesetak godina starija od Rose-Marie, medicinska sestra po profesiji, bila je udovica. Sonjina kćer jedinica, Rose-Mariena vršnjakinja, prije dvije se godine, upravo u vrijeme kad je umrla Rose- Mariena mati, udala i odselila u drugi grad.
Sonja je osjetila potrebu igrati majčinsku ulogu u Rose-Marienom životu a vjerojatno i popuniti prazninu u vlastitom životu. No, Rose-Marie, iako draga i ljubazna, uvijek je bila tako suzdržana.
Ipak, dirnuta susjedinom brigom nasmiješila se i rekla joj:
Ah, gospođo Sonja, ne brinite za mene … upravo sam bila u apoteci, po novu turu željeza … A ljetni praznici počinju za koji dan, pa ću se i ja konačno odmoriti …
Hvala vam što ste primili pismo …
***
Rose-Marie je bila tako umorna da je, ušavši u predsoblje, cipele izula ne razvezujući vezice. Laptop, vrećice i ručna torbica ispadoše joj iz ruku. Pred očima joj se zamaglilo, u glavi zavrtjelo …
Oslonila se na dovratak, čekajući da joj se u glavi razbistri i pomislila : Opet sam zaboravila nešto pojesti u podnevnoj stanci ...
Provela je čitav dan na poslu, a jutros je, po običaju, krenula na posao bez doručka. Iako je u hladnjaku čekao jučer skuhani ručak, bilo joj je mrsko podgrijavati ga. Usula je hladno mlijeko u šalicu, dodala nekoliko suhih keksa na tanjurić i sručila se u fotelju. Vrtoglavice su posljednjih nekoliko dana bile sve češće, ruke su joj bile ledene, srce bi joj povremeno kucalo neravnomjernim ritmom. Činilo joj se da su joj o šake i stopala obješeni teški utezi čiji teret postaje sve teži i teži. Ujutro bi ustajala umorna, blijeda, beskrvnih usana i s podočnjacima. Iako joj se neprestano drijemalo, noću dugo nije mogla zaspati.
Bio je početak srpnja, dani su bili vreli, noći sparne.
Bližio se datum kojeg se Rose-Marie pribojavala - njezin rođendan i prva godišnjica majčine smrti. Igrom slučaja, njezina je mati umrla baš na Rose-Mariein rođendan.
Rose-Marie je majku dovela k sebi prije tri godine. Dugo je odlagala taj trenutak, poštujući majčinu želju da živi samostalno dok god to bude moguće. No, nakon prvog moždanog udara, njezina se mati odjednom pretvorila u bespomoćno stvorenje. Teško pokretna, inkontinentna, ugrožena vida i oštećena govora, postala je potpuno ovisna o kćerinoj brizi. Rose-Marie je s tugom gledala onu koja je do tada bila njezin oslonac i zahvaljivala providnosti što joj je mati, unatoč fizičkoj bespomoćnosti, zadržala bistar duh. Sve je podredila majčinim potrebama. Ujutro bi ustala prije pet, glačala rublje oprano prošle noći, pripremila majčin doručak i užinu, poslagala lijekove u kutijicu s pretincima, odjurila do pekare po svježe pecivo i do kioska po jutarnje novine. Pomogla bi majci pri ustajanju, umivanju, češljanju. Čavrljala bi s njom dok bi mati doručkovala, a zatim bi je presvukla i polegla, na stolić uz krevet stavila bi radio, telefon, novine, majčine naočale i povećalo kojim se mati koristila pri čitanju, zdjelicu s voćem i čašu s vodom, da majci sve bude pri ruci.
Patronažna sestra obišla bi majku tijekom prijepodneva, više da joj pravi društvo nego da joj pruži njegu. To nije bilo potrebno, jer Rose-Marie je svoju majku njegovala s ljubavlju, brižno i vješto.
Na poslu bi joj misli svaki čas letjele k majci: Što sad radi, spava li ili se dosađuje, pokušava li ustati ... ili se muči, bezuspješno pokušavajući čitati?
Vraćajući se kući, uz put bi svratila do cvjećarne ili tržnice i kupila cvijeće. Mati bi se tako razveselila stručku zumbula, anemona ili frezija, a voljela je i ruže. Rose-Marie bi joj cvijeće stavila na dohvat, na stolić do postelje, a mati bi se svaki čas naginjala, mirisala cvjetove i staračkim rukama nježno dodirivala latice ... Prozor tih ruku, mršavih, istanjene kože prekrivene staračkim pjegama, nagnao bi Rose-Marie suze na oči, no ona bi suze skrila smiješkom, željela je da joj mati vidi vedro lice.
Njezina je mati voljela čitati, no sad joj je ta radost bila uskraćena, vid joj je tako oslabio da je uspijevala pročitati, uz povećalo, tek novinske naslove. Kad bi se vratila kući, dovršila i servirala ručak, Rose- Marie bi svojoj majci čitala kratke priče i novinske članke. Birala bi priče vedre tematike a u dnevnim bi novinama pronalazila i majci čitala samo dobre vijesti. Njezina joj je visprena mati jednom, nasmiješivši se, rekla:
Mila moja, osjećam se k'o stari Rockefeller za kojeg su tiskali posebno izdanje novina, samo s dobrim vijestima …
Čitaj redom, dijete moje, mogu ja još uvijek podnijeti i koju lošu vijest …
Rose-Marie je lošu vijest naslutila je i prije no što ju je čula.
Toga dana, baš na svoj rođendan, od ranog ju je jutra pratila loša slutnja.
Mati joj je toga jutra, kad ju je Rose-Marie poljubila prije odlaska, rekla :
Znaš, mila, mislim da je vrijeme da odem ...
A kud' bi ti to skitala, skitnice? ... rekla je Rose-Marie, praveći se da ne shvaća što joj mati želi reći.
Pregledaj novine, pronađi zanimljive naslove ... danas ću doći kući nešto ranije pa ću ti ja pročitati sve što te zanima ...
Čim je stigla na posao, nazvala je majku telefonom, no nije bilo odgovora. Uvjeravala je samu sebe da je mati zadrijemala pa ne čuje zvonjavu.
A onda je telefon zazvonio.
Rose-Marie, dođite kući … rekla je patronažna sestra.
Vaša je mati umrla …
***
Već se smračivalo kad se Rose-Marie vratila s groblja. Ušla je u pusti, tihi i mračni stan koji je, unatoč spuštenim zavjesama i uključenom ventilatoru, bio vruć poput pećnice. Zbacila je odjeću i stala pod hladni mlaz tuša. Ostala je pod mlazom hladnih kapljica koje su poput iglica bockale njezinu toplu kožu tako dugo dok nije osjetila kako joj se tijelo umrtvilo od hladnoće. Istrljala je kosu velikim frotirskim ručnikom, zamotala se u drugi, suhi ručnik i prošavši kroz sobu, bosa otišla do kuhinje. Natočila je hladnog bijelog vina u visoku čašu i vratila se u sobu. Na pisaćem stolu stajala je vaza s bijelim ružama, kraj vaze majčin portret u srebrnom okviru. Pred majčinom slikom titrao je mali plamičak dušice koja je gorjela u čaši, fitilja potopljenog u ulje.
Sretan mi rođendan, majčice … rekla je Rose-Marie i otpila gutljaj vina, gledajući majčino lice, na toj fotografiji još mlado, onakvo kakvog ga se sjećala iz djetinjstva …
Pogledavši na sat, Rose-Marie je pomislila: Lani, na moj rođendan, u ovo vrijeme ... moja mati je već bila mrtva.
Umrla je toga prijepodneva, na Rose-Mariein rođendan. Pošto je liječnik proglasio smrt, prevezena je u mrtvačnicu gdje je ležala, hladna i ukočena, očekujući da se sutradan pridruži svome mužu, Rose-Marienu ocu, koji je umro nekoliko godina prije nje. Rose se sjetila kako ju je te probdjevene noći boljela pomisao na majku koja tamo leži sama, sjetila se kako je žalila što nije mogla provesti tu posljednju noć uz njezin odar. Znala je da je to samo tijelo, u kojem više nema duše, no bile su to još uvijek, iako mrtve, one ruke koje su je grlile i milovale, bile su to još uvijek one oči, sada sklopljene, koje su je gledale s ljubavlju.
A prije dvije godine, u ovo vrijeme …
Prije dvije godine na Rose-Marien rođendan, njezina je mati sjedila u krevetu u svom kućnom ogrtaču, s kriškom rođendanske torte na tanjuru, i razgovarala s dvije Rose-Marienine prijateljice koje su svratile čestitati. Rose-Marie je znala da joj je mati žalosna jer više nije bila u stanju ispeći rođendansku tortu, pa je osjetila gotovo fizičku bol zbog majčine nemoći i tuge. Sjetila se svih proteklih rođendana kada je mati pekla brdo kolača i tortu, svakog rođendana drugačiju, veseleći se rođendanu svoje drage Rose.
Mati ju je uvijek zvala Rose, dok ju je otac zvao punim imenom ili bi je ponekad, kad bi zbog nečega bio njome zadovoljan, oslovio s Marie. Povijest svoga imena Rose-Marie je čula od bake – roditelji se nisu mogli složiti oko imena prvorođene kćeri. Otac je želio da se kćer zove Marija, prema njegovoj pokojnoj majci, a mati je izabrala ime Rose. Kako se nisu mogli složiti, baka je smislila rješenje – spojiti oba imena.
Kad je Rose-Marie stigla u pubertet, počela je opažati ono što joj je prije izmicalo – njezini roditelji bili su dvoje tako različitih ljudi da se pitala što ih je to spojilo. Mati je bila desetak godina mlađa od Rose-Marienog oca, živahna i pokretna. Odrasla samo uz majku, u siromašnim i skučenim uvjetima, bila je željna dojmova, putovanja, druženja s ljudima. Otac, opečen lošim iskustvom prvoga braka, u novom je braku želio smirenje i sigurnost, ženu koja će mu roditi djecu, dočekivati ga kad se vrati s posla, ženu kraj koje će mirno starjeti ...
Otac i mati bili su različiti i u načinu na koji su pokazivali emocije. Mati je često kćer držala u krilu, grlila je, ljubila, mazila, hvalila svaki njezin uspjeh. Otac je bio suzdržan i u maženju i u pohvalama. On je javno pokazivanje emocija smatrao neukusnim, opominjao bi kćer kad bi se smijala suviše glasno, ljutio se kad bi se ona rasplakala oko neke sitnice, upozoravao je da drži distancu, da se ne sprijateljuje prebrzo sa bilo kim.
Očeva i majčina očekivanja koja su se ticala kćeri bila su tako različita.
Budi bezbrižna i razigrana, mila moja. Čitaj, druži se, putuj, upoznaj svijet …govorila joj je mati. Ne žuri sa zaljubljivanjem i udajom … Ma koliko voljela, ljubav ženu zarobi, a brak je prizemlji …
Otac ju je savjetovao: Moraš iskoristiti svoje sposobnosti i ispuniti svoje dužnosti. Sve je moguće postići savjesnošću i marljivošću. Da bi napredovala moraš se ponečega i odreći …
Suviše si pametna da bi gubila vrijeme zabavljajući se …
Tek kao odrasla, Rose-Marie je shvatila kako ju je njezin otac izdvajao od sveg ženskog svijeta. On je, naime vjerovao da je ženska sudbina udati se, biti dobra supruga i mati. Od svoje je žene zatražio da napusti posao kad je zatrudnjela, smatrajući kako se žena mora odlučiti za obitelj ili profesiju. Ipak, svojoj je kćeri želio uspjeh, profesionalnu karijeru. Rose-Marie nije bila sigurna podrazumijeva li to, u očevoj slici kćerine budućnosti, izbor profesije umjesto ljubavi, braka i obitelji.
Odrastajući, bila je sigurna da njezini roditelji vole jedno drugo i da oboje vole nju, no ponekad bi pomišljala da je vole i previše, zaštićuju i previše. Rose-Marie se činilo da bi se morala rascjepiti na dvoje, na Rose i Marie, da bi udovoljila i jednom i drugom. Oboje su za nju očekivali toliko mnogo, ne shvaćajući da djevojčica njihova očekivanja tumači kao zahtjev. Rose-Marie je očekivanja svojih roditelja tumačila ne kao očekivanja za nju, već očekivanja od nje. Roditelji su tako mnogo očekivali od nje, a njihova su očekivanja bila tako različita. Često se pitala se hoće li biti u stanju ispuniti očekivanja roditelja koje je voljela …
Ponekad bi se u njoj budilo mladalačko buntovništvo, poželjela bi raširiti krila i odletjeti nekako, daleko. A onda bi je zapeklo osjećanje krivnje. Znala je da je roditelji ne bi zadržavali, no nije mogla podnijeti pomisao na njihovu tugu. Činilo joj se da su se oboje tako usredotočili na nju, da ne bi više znali okrenuti se jedno drugomu, kad bi ona otišla.
Još i sad, kad su oboje već mrtvi, ponekad u sebi čujem njihove glasove ... pomislila je.
Kao da u meni i dalje vode dijalog pun proturječnosti ...
Bližilo se svitanje kad je Rose-Marie popila zadnji gutljaj sad već ugrijanog vina i riješila ponovo se otuširati jer noć nije donijela nikakvo osvježenje. Perući zube, nakon tuširanja, pogledala se u ogledalo u kupaonici.
Iako je kupaonica bila dobro osvjetljena, odraz njezina lica u ogledalu bio je nejasan i gotovo proziran.
Izgledam poput neke sablasti, pomislila je.
***
Vrućine su potrajale, a Rose-Marie, slaba zbog anemije i niskog tlaka, hodala je kao u nekoj omaglici, danju obavljala svakodnevne poslove a noći provodila u čudnom polusnu.
Njezini odrazi u ogledalima, izlozima i prozorskim oknima iz dana u dan postajali su sve bljeđi. Rose-Marie je posumnjala da joj vid naglo slabi, no okulist joj je na kontrolnom pregledu rekao: Još uvijek – 2 …
To i nije bila neka velika kratkovidost, a osim toga, ništa drugo nije u njezinu pogledu bilo zamagljeno i izblijedjelo, ništa ... osim njezina vlastita odraza. Jednoga je dana bila u iskušenju zapitati jednu od svojih prijateljica: Izgleda li tebi moj odraz u ogledalu nekako čudno? Ipak, odustala je u zadnji čas, bojeći se da će se prijateljica zapitati o njezinu duševnom zdravlju.
A onda je konačno došlo vrijeme Rose-Marienog godišnjeg odmora.
Osim kratkih odlazaka na službeni put, ona već godinama nije nikamo otputovala na pravi godišnji odmor. Bolovao je prvo otac, pa mati, a ona roditelje nije željela ni nakratko prepustiti tuđoj brizi.
Ovoga je ljeta odlučila nekamo otputovati na 10-ak dana.
Njezin je omiljeni mačak toga proljeća stradao pod točkovima automobila, a brigu o akvarijumu i sobnim biljkama mogla je prepustiti susretljivoj susjedi. I tako više nije ni pred samom sobom imala izgovora zbog kojeg bi i ovo ljeto provela u svojem stanu. Iako je voljela more, ipak se radije odlučila za planinski hotel smješten uz jezero. Njezinoj bijeloj puti, niskom tlaku i malokrvnosti planine će goditi.
I tako se Rose-Marie jedne sparne ljetne večeri ukrcala u vlak koji će je do jutra odvesti do odredišta. Kad je vlak već krenuo, spopalo ju je neobjašnjivo osjećanje panike. Tek krajnjim naporom suzdržala se da ne baci svoju putnu torbu kroz otvorena vrata u ne iskoči na peron. No to bi bio potpuno neracionalan postupak za koji nije bila sposobna. Vratila se u svoj odjeljak spavaćih kola u kojem je njezina suputnica, mlada djevojka koja je putovala u neki ferijalni kamp, već zauzela gornji ležaj.
Djevojka je ljubazno rekla: Vi samo čitajte ako želite, svjetlo mi neće smetati, prošle sam noći lumpovala s društvom, zaspat ću i prije no što spustim glavu na jastuk …
Iako je u Rose-Marieinoj putnoj torbi bilo nekoliko knjiga za koje se veselila da će ih konačno imati vremena pročitati, ona ipak nije posegnula ni za jednom. Sjedila je na donjem ležaju i gledala u osvijetljene prozore kuća uz prugu. Crvenkasti mjesec, prekriven izmaglicom, zavirivao je kroz prozor kao da nekoga traži, a potom se sakrio iza sve gušćih oblaka.
Noć je odmicala, a Rose-Marie nije uspjevala zaspati. Sjedila je lica prislonjenog uz prozorsko staklo, no nije gledala u pravcu kretanja vlaka. Pogled joj je bio usmjeren unatrag, prema rodnom gradu od kojeg se sve više udaljavala. Uvijek je bila pomalo zavidna ljudima koji su znali otići ili rastati se s nekim bez osvrtanja. Njoj to nikada nije polazilo za rukom.
Sjedila je u tami, ne paleći svjetlo. Činilo joj se da putuje nekamo u nepovrat. Nije palila svjetlo jer nije imala snage suočiti se s vlastitim odrazom u osvijetljenom prozoru kupea …
***
Niski oblaci gromoglasno su se sudarali, bljeskovi munja osvjetljavali su peron, pročelje željezničke zgrade i viseće lonce s pelargonijama. Sudar tople i hladne fronte proizveo je tipičnu ljetnu grmljavinsku oluju. Dok je u par koraka, vukući svoju putnu torbu, dospjela pod nadstrešnicu stanične zgrade, Rose-Marie je bila potpuno mokra. Prošla je kroz staničnu zgradu i zavirila kroz stražnja vrata, nadajući se da iza zgrade neki taxi možda čeka malobrojne pristigle putnike. Do hotela je bilo još sat vožnje lokalnim autobusom, no na autobus je trebalo čekati gotovo dva sata, a Rose-Marie je željela što prije sa sebe skinuti mokru odjeću koja joj se lijepila uz tijelo. Na njezino razočarenje, taxia nije bilo na vidiku. Nije bilo ni vidika, jer ga je zastro gusti zastor kiše. Kiša je padala sve jače, postotak vlage u zraku naglo je skočio. Rose-Marie je osjetila kako joj se u glavi muti, disanje joj je postalo plitko i površno, želudcem joj je prošao grč mučnine. Namjeravala je izići van, pod nadstrešnicu, nadajući se da tamo ima više zraka, no dok je prolazila kraj blagajne, u glavi joj se zamutilo …
Netko ju je tapkao po ruci … netko joj je lice škropio vodom …
Nad nju su se nadnijela zabrinuta lica dvaju željezničkih službenika.
Dolazi svijesti …
Gospođo, je li vam bolje?
Svako zlo za neko dobro. Jedan od željezničara koji su joj priskočili u pomoć, ponudio se da je poveze: Ionako sam namjeravao odvesti se do hotela, tamo mi kćer radi kao sobarica.
Mogu vas povesti, ako želite …
…
Zastrt kišnom zavjesom, okružen starim stablima koja su se nadvijala nad jezersku površinu, hotel je izgledao privlačno. Ljubazni je željezničar usput uspio Rose-Mariei ispričati štošta. O tomu kako su ovog ljeta zaredale kiše, o gostima koji su masovno napuštali hotel, o tome kako će njegova kći ove sezone ostati bez napojnica …
A onda se ugrizao za usnu i promijenio priču: Vidjet ćete, hotel nije ni velik ni nov, ali osoblje je vrlo ljubazno, sobe su prostrane i čiste, hrana ukusna … Jezero je lijepo, puno je ribe, žaba i ptica … Može se šetati i po kiši, zar ne? A može se iznajmiti i čamac. Da niste kojim slučajem pecaroš? Ako jeste, uz čamac se može iznajmiti i ribička oprema, a recepcionar prodaje mamce …
Rose- Marie se nasmijala: Namjeravam ostati deset dana, pa makar i sjekire padale. Neću se rastopiti, nisam od šećera. Nisam doduše ni ribič, no rado bih čamcem prokrstarila jezerom, a i okupala se … A od žarkog sam sunca upravo pobjegla, draža mi je hladovina …
Izvrsno, rekao je željezničar.
Samo … ne treba se kupati izvan označene plaže. Jezero je mjestimice vrlo duboko a ima i hladnih struja koje bi mogle prevariti i dobrog plivača …
Postoji i vjerovanje da u jezeru živi zla vila kojoj je pola lica mlado i ljepo, a pola ružno i staro. Ako vam je, kad je ugledate, okrenuta mladim licem, nema opasnosti. No one koji ugledaju ružnu stranu, povuče pod vodu i utopi ih da ne bi mogli o njezinoj ružnoći pričati drugima ...
Dakako to je samo praznovjerica, no ipak ...
Automobil je savladavao niz zavoja, uzbrdicu, pa potom nizbrdicu, dok su se spuštali u kotlinu.
Za koju minutu stići ćemo do hotela, a onda će vam moja kćer pomoći da se smjestite i raspakirate, za sve što vam bude trebalo samo se njoj obratite …
Rose-Marie je pokušala ljubaznom željezničaru platiti vožnju, no on je odbio: Ako baš se baš hoćete odužiti, dajte malo veću napojnicu mojoj kćeri …
Mlada djevojka koja je čekala kraj recepcije, brbljajući s recepcionarom, pritrčala je Rose-Marienom vozaču i poljubila ga: Malo kasniš, tata … Smjena mi je završila prije sat vremena …
No, kad joj je otac rekao da se pobrine oko Rose-Marienog smještaja, nije se protivila. Šapnula je nešto recepcionaru a on je nasmiješio Rose-Marie i rekao joj: Izabrao sam Vam sobu s najljepšim vidikom na jezero … Kiša je rastjerala goste, gotovo smo prazni …
A onda se trgnuo i promijenio ton: Ne brinite, već sutra će biti sunčano …
Zvučalo je to prilično neuvjerljivo.
…
Rose-Marie je pomislila kako je recepcionar slagao kad je rekao da će se već sutra razvedriti, no nije slagao kad joj je obećao prekrasan pogled. Ušavši u sobu, Rose je odmah prišla velikim staklenim vratima u dnu sobe i izašla na lođu. Kiša se na trenutak smirila i otkrila pogled na jezero. Rose-Marie je zastao dah od ljepote - zelena obala, grane vrba koje se poput djevojačkih kosa spuštaju do smaragdno zelene vode, rascvali lopoči, jato pataka i par labudova …
Sjednite, sad ću vam poslati kolegicu s šalicom kave i doručkom …
Ili biste ipak radije doručkovali u blagovaonici?
Premda, rekla je gotovo urotnički - trenutno nema nikog zanimljivog među gostima ... ustvari, gostiju gotovo da i nema ...
Ali, čim grane sunce, svi će se vratiti ... dodala je, oklijevajući.
Rose-Marie joj se zahvalila. Zamolila je da joj doručak pošalju za pola sata. Dotle će se istuširati i presvući. Dala je bogatu napojnicu djevojci i zamolila je da još jednom, u njezino ime, zahvali svome ocu na pomoći i vožnji …Kad je ostala sama, bacila je pogled po sobi. Namještaj nije bio ni nov ni moderan, u sobi je bio telefon, ali ne i televizor, nije bilo ni mini bara. No, sve je bilo savršeno čisto, posteljno je rublje mirisalo, u maloj vazi na stolu bila je svježa bijela ruža. Pozornost su joj privukle reprodukcije slika koje su ukrašavale sobu. Sve su bile u 'vanitas stilu'. Spajale su, u melodramatičnom kontrastu, prizore cvijeća, voća, puževa, školjki i leptira s prizorima ljudskih lobanja.
Neobičan izbor ... za jedan provincijalni hotel - pomislila je Rose-Marie.
Tada se nasmijala i sama sebi poluglasno rekla: Mislim da mi ovdje neće biti dosadno, padala kiša ili ne padala ....
Iz putne je torbe izvadila kućni ogrtač i otišla do kupaonice. Velika starinska kada na lavljim nožicama, umivaonik, bide, malo istanjeni ali blještavo bijeli ručnici … Iznad umivaonika bilo je veliko ogledalo u pozlaćenom okviru. Rose-Marie je prišla, pogledala se u ogledalu.
Umalo da nije glasno vrisnula. Odraz njezina lica ličio je na voštano bijelu masku ... s tamnim sjenama umjesto očiju.
Iz putne je torbe izvadila veliku tamno plavu svilenu maramu, vratila se u kupaonicu .... i maramom prekrila ogledalo …
***
Poslužitelj koji je Rose-Marie donio doručak, upitao ju je želi li i ručati u svojoj sobi. Na trenutak je bila u iskušenju odgovoriti potvrdno.
Ručati u sobi, iskrasti se neprimjetno do obale jezera, koračati bez cilja, skrivena kišnom zavjesom … Ta joj je ideja bila tako privlačna. No, pomislila je kako bi to bio samo korak istim onim putem osamljivanja kojim je tako dugo koračala, pa je rekla:
Ne, hvala …
Ručat ću u blagovaonici …
Kad je sišla na ručak, blagovaonica je bila gotovo prazna. Dva starija bračna para. Troje 'samaca', jedna žena i dva muškarca, svako za svojim stolom, zauzeti sami sobom. Jedna obitelj s djecom …
Krećemo čim pojedete … rekla je mati.
Konačno, rekle su uglas kćeri, blizanke u dobi od 12-estak godina … jer ovdje je za umrijeti od dosade …
Rose-Marie je izabrala stol uz prozor. Vani je još uvijek kišilo, no to više nije bio ljetni pljusak, kiša je više ličila na upornu, jesenju …Dok je završavala ručak ukusnim palačinkama punjenim slatkim od ružinih latica, u blagovaonicu je ušla još jedna gošća. Rose-Marie se morala suzdržati da ne zuri suviše upadljivo u staru damu koja je sjela za stol do njezina. Bilo joj je sasvim sigurno više od osamdeset, no izgledala je nekako bezvremeno.
Srebrno sijeda kosa svijena na potiljku i podignuta češljem od kornjačevine, crte lica još uvijek lijepe, unatoč starosti. Rose-Marie je pomislila na onu izreku da neki ljudi stare poput iznošenih kućnih papuča, a neki kao katedrale. Ova je starica starila kao neka monumentalna građevina kojoj je patina samo dodala veličanstvenost. Savršene kosti lica, istaknute jagodice, bijela poput bjelokosti put s finom mrežom bora, tamne žive oči ... I pronicljiv pogled …
Staričin je hitri pogled ubrzo uhvatio i zarobio Rose-Marien pogled.
Oprostite, nisam namjeravala smetati … rekla je Rose-Marie i osjetila kako su joj se obrazi zarumenjeli.
Dapače … rekla je stara dama uz osmijeh.
Vidim da ste završili s ručkom. Bilo bi mi drago kad biste mi se pridružili. Mogle bismo kavu popiti zajedno …
Dok je Rose-Marie prilazila njezinu stolu, stara je dama podigla ruku da zagladi srebrni pramen koji se izvukao ispod češlja kojim je bio pričvršćen. Tada je Rose-Marie primijetila neobičnu narukvicu na krhkom zglobu starice. Narukvica je bila od teškog srebra, oblikovna kao zmija koja proždire samu sebe, gutajući svoj rep.
Stara je dama ponovo uspjela uloviti Rose-Marien pogled.
Ouroboros …rekla je, tamnim pomalo napuklim glasom.
Sviđa vam se?
Dođite bliže, pogledajte pažljivije narukvicu …
... A ja ću, za to vrijeme, pažljvije promotriti ... Vas.
***
Ouroboros, vječni krug ... prastari simbol ... rekla je stara dama.
Zmija koja proždire samu sebe. Slijepa i gluha, savršeno samodostatna ... Samoobnavljajuća: moj kraj je moj početak, moj izvor je moje ušće ... moja smrt je moje rađanje ...
Dobila sam je na poklon davno, a čini mi se da je to bilo jučer ...
U mojoj obitelji ova narukvica ide iz ruke u ruku, iz generacije u generaciju. Ja sam je s punoljetstvom dobila od svoje bake ... i nisam je kroz sve te godine ni jednom skinula s ruke.
Sahranit će me s tom narukvicom, kad dođe vrijeme za umiranje ... Jer, ja je nemam komu predati.
Krug će se konačno zatvoriti ...
No, nemojmo pričati o meni ...
Što je Vas, draga moja, dovelo u ovaj začarani usamljeni dvorac?
Rose-Marie, koja se nikada nije povjeravala, čak ni prijateljima, otvorila se, poput školjke ...
Povjerila je, toj staroj dami koju je vidjela prvi put u životu, ono što je skrivala i od same sebe: svoju usamljenost, tugu za majkom ... svoju nemogućnost da se osjeti cjelovitom, da odraste, da se realizira kao žena ...
Pitali ste što me je dovelo amo?
Pokušaj bijega, bijega od odraza vlastitog lica, odraza koji blijedi i iščezava ... No, moj je bijeg neuspješan ... I moj je život vječna vrtnja u krug ... A u svakom novom krugu te slijepe ulice moje lice u ogledalu sve je bljeđe, sve nejasnije ...
Čini mi se da će moj odraz uskoro sasvim iščeznuti ...
Ništa ne nestaje bez traga, draga moja ... rekla je stara dama. Samo se oblik mijenja, zrnca zvjezdane prašine slože se na novi način ...
No, sada ću ja iščeznuti ... na sat dva ...
U mojim godinama poslijepodnevni san više nije 'beauty sleep' već neophodnost ...
Stara je dama ustala, prilično gipko za svoje godine, oslanjajući se na štap čija je srebrna drška bila uobličena kao zmijska glava.
Ustala je i Rose-Marie.
Ne, ne ... nemojte me ispraćati.
Popijte svoju kavu do kraja. Bilo mi je ugodno pričati s vama ... rekla je starica. Možda jednom i nastavimo razgovor ...
***
Vrativši se u svoju sobu, Rose-Marie je pažljivo pogledala kutijicu. Crna koža, savršena izrada, zatvaranje srebrnim klipom … Na kutijici nije bilo nikakvih oznaka o proizvođaču, kutijica je bila dobro očuvana, a način izrade je ukazivao da se radi o vrijednom antiknom predmetu …
Iako je vani još uvijek kišilo, Rose-Marie je odlučila prošetati kraj jezera i bolje razmisliti o susretu s tajanstvenom starom damom.
Otkuda se pojavila ... i kamo je nestala?
Recepcionar je tvrdio kako nitko tko bi odgovarao opisu koji mu je Rose-Marie dala nije odsjeo u hotelu. U blizini nije bilo drugih hotela, niti mogućnosti privatnog smještaja, a hotel je bio izvan puta, pa je bilo malo vjerojatno da je stara dama svratila uzput, u prolazu.
Rose-Marie se sjetila riječi koje joj je starica uputila odlazeći: Možda jednom i nastavimo razgovor ...
Odavno nije srela osobu koja bi je zaintgrigirala u toj mjeri kao tajanstvena stara dama, no ipak, nije bila sigurna želi li nastaviti taj razgovor. Osjećala je da je svojoj sugovirnici rekla o sebi i više nego što je željela. Ipak, nastavak razgovora bio bi prilika da staroj dami vrati kutijicu.
Kutijicu, koju je pažljivo razgledala ali je nije otvarala, Rose-Marie je spremila u ladicu noćnog ormarića. Presvukla se u hlače i bluzu, navukla patike, uzela kišobran. Sišla je do recepcije i zamolila recepcionara da je obavijesti ukoliko se dama koja odgovara 'navedenom opisu' pojavi.
Namjeravate prošetati oko jezera? upitao ju je recepcionar.
Uz veliki dio obale vodi pješačka staza, ima i lijepih klupica za odmaranje … iako, danas baš i nije vrijeme za sjedenje na klupici ...
Vidim da imate kišobran, no možda bi kišna kabanica bila bolja …
Ušao je u malu prostoriju iza recepcije i vratio se s plavom kišnom kabanicom, taman Rose-Mariene veličine.
Vratit ćete je kad se budete odjavljivali … rekao je.
Rose-Marie je pomislila: Ovdje kiša izgleda pada jako često kad su kišne kabanice dio hotelskog inventara ... No ona je voljela kišu, svježina joj je oduvijek godila više od vrućine.
Rose-Marie je svoj kišobran ostavila na recepciji, zahvalila se recepcionaru, obukla kabanicu, navukla kapuljaču i izašla na kišu. Ljepota jezera tako ju je zaokupila da je na trenutak zaboravila na staru damu i njezinu kutijicu. Jezero je bilo veliko, okruženo šumom. Sočna zelena trava na obali prepuna bijelih i plavih cvjetova, grane žalosnih vrba spuštaju se do modrozelene vode, bijeli cvjetovi lopoča u kojima se cakle kišne kapi ...
Rose-Marie je voljela vodu, rijeke i potoke, jezera, jezerca ... čak i bare ... Voljela je i kišne kapi, maglu i oblake, pahuljice i ledene ruže na prozorskim staklima ...
Voda je starija od kopna, život je nastao u vodi, zahvaljujući vodi život se nastavlja i obnavlja. Voda napaja, voda pročišćava, voda liječi. Voda teče, isparava se i skrutnjava u snježne i ledene kristale, voda se vječno kreće u krugu ... Stari su Grci vodu vezivali s emocijama i intuicijom. Filozof Miletos tvrdio je da je voda početak i kraj svih stvari, za Thalesa je voda bila sve a Cornelius Agrippa povezivao je vodu sa svijetom duhova. Voda igra ključnu ulogu u religijskim i magijskim vjerovanjima i ritualima. Krist je sebe nazivao 'živom vodom', a njegovi apostoli bijahu ribari. Jahve je ljudima vodu poslao kao blagoslov ali ih je, u ljutnji zbog ljudskih grijeha, kaznio potopom. U kršćanskim religijama voda posvećuje i inicira vjernika u činu krštenja, muslimani se obredno peru prije molitve, židovi se kupkom pročišćavaju nakon dodira s mrtvim tijelom …
Voda je element uz koji se vezuje empatija, suosjećanje ali i strast. U svojim pozitivnim aspektima voda znači mirnoću, postojanost, harmoniju a u negativnim aspektima strah, tugu, apatiju, depresiju. Vodu povezuju sa Zapadom, zalaskom sunca, s hladnoćom, s noći, tamom i Mjesecom, sa crnom bojom, ali i s plavom i zelenom ... Zima i jesen sezone su vezane uz vodu, kao i doba dana od sutona do ponoći ...
Voda je istodobno slaba i podčinjena, bez vlastitoga oblika ... ali i moćna i razarajuća ...
Magijski simbol vode je vrhom nadolje okrenuti trokut, simbol ženskih genitalija, jer voda se vezuje uz ženski element pa se stoga često simbolički prikazuje i u obliku pehara, spremnog da primi sadržaj ...
Rose-Marie je bila vodeni znak u horoskopu. Iako nije vjerovala u horoskop, u sebi je prepoznavala karakteristike vodenih znakova i vode kao elementa. Rose-Marie je često vodu koristila kao lijek. Umor, pa i tugu sprala bi dugo stojeći pod mlazem tuša, a nakon pola sata sjedenja na riječnoj obali činilo bi joj se da je rijeka odnijela sve njezine brige. Rado je plivala, u vodi nije osjećala nikakvoga straha nego samo divan osjećaj lakoće.
Još od djetinjstva Rose-Mariei su govorili: Ti si tiha voda …
Oni rijetki koji su je poznavali bolje, dodali bi i drugi dio te izreke: Tiha voda brijeg roni …
No, Rose-Marie je znala da se ta tiha voda može uzburkati i preliti poput poplave. Njezina naizgled mirna narav znala bi planuti u burnim izljevima bijesa koje je Rose-Marie, kao i svoju tvrdoglavost, rano naučila obuzdavati.
Zanesena u misli, Rose-Mari je, prateći stazicu koja je vodila duž jezera, naišla na drvenu sjenicu obraslu bršljanom. Mali gat pružao se u jezero, a uz njega se njihalo nekoliko čamaca. Iz sjenice je izišao oniži muškarac u plavoj kabanici s oznakom hotela.
Dobar dan, gospođo. Vidim da ste naša gošća. Hrabra mlada dama koja se ne boji kiše …
Nasmiješio se i upitao: Možda ste za vožnju čamcem?
Jezero ima mnogo rukavaca i svi su prepuni ptica, kod nas se gnijezde patke, čaplje, labudovi, čak i bijeli ždralovi … Rado ću Vam sve to pokazati …
Najljepša hvala, rekla je Rose-Marie. Danas ću jezero prvo pogledati s kopna.
No, čula sam da se čamci mogu i iznajmiti?
Za naše goste je korištenje čamca uključeno u cijenu, kao i moje usluge, odgovorio je čuvar čamaca. No, meni se čini da biste se vi radije čamcem provezli sami? Ne bih vam to baš preporučio, mogli biste se izgubiti u rukavcima …
O tom potom, rekla je Rose-Marie.
Dobro se snalazim na vodi, ranije sam veslala … a položila sam i ispit za upravljanje čamcem… Uz to vidjela sam u holu hotela plan jezera, tamo su ucrtani svi rukavci …
No, sad ću nastaviti pješice, a sutra ćemo vidjeti …
...
Nastavila je koračati stazicom duž jezera. Nigdje na vidiku ni žive duše, samo šum kiše koja se poigrava klobucima na površini vode ...
Rose-Marie je zbacila kapuljaču s glave, sklopila oči i okrenula lice prema kišnom nebu puštajući da joj kišne kapljice padaju po licu i slijevaju joj se niz obraze ...
***
Stajala je dugo, puštajući da joj kišne kapljice padaju po licu i slijevaju joj se niz obraze, dok je kiša plakala umjesto nje. Kad je konačno počela osjećati olakšanje, krenula je dalje tom stazicom koja se sada spuštala tik do niske jezerske obale. Već poizdalje primijetila je nekakav predmet potopljen u plićaku uz obalu. Iako je osjetila nelagodu, nastavila je koračati.
Prišavši, vidjela je da je to samo stari čamac koji je tu u plićaku ležao već dugo vremena, obrastao algama i napola utonuo u mulj, skriven u sjeni vrbe čije su se grane i korijenje nadvijali nad vodu. Rose-Marie je sjela na vrbin korijen, promatrajući čamac oko kojeg je kružilo jato malih srebrnih riba, slušajući žablji kreket i šuštanje kišnih kapi. Sjedila je dugo, zureći u vodu kao hipnotizirana. Naglo se stresla kad je jedna krupna riba pljusnuvši iskočila iz vode, a zatim se nasmijala svome bezrazložnom strahu.
Prenula se iz misli i primijetila da se počelo smračivati : Uhvatit će me mrak u povratku ...
Znala je da ne može zalutati, mora samo pratiti stazu kojom je došla. Pošto u noćima punog mjeseca obično nije mogla zaspati, pratila je mjesečeve mijene pa se sjetila da će ovo biti noć punog mjeseca.
Osvijetlit će mi put, ukoliko ga ne skriju oblaci ...
Vraćajući se stazom koju je prošla pri dolasku, Rose-Marie je uočavala mjesta kojih se prisjećala: stablo divlje trešnje, naplavljeni panj na obali, grm divlje ruže ... A onda ju je, odjednom, preplavilo osjećanje da više ne prepoznaje stazu. Pokušala je savladati nelagodu i nastavila koračiti, sretna što se oblaci razilaze a mjesec diže sve višlje. Koračala je, čas spuštajući pogled na stazu, čas ga podižući do Mjesečeva blijeda lica. Mjesec joj je uzvraćao pogled, hrabreći je.
Noć je odjekivala tajanstvenim zvukovima, šapatom kiše, žabljim pjevom, krikom ćuka ...
Na trenutke Rose-Marie se činilo da čuje korake koji je prate. Zastala bi, osluškujući, no nije se usuđivala osvrnuti. Zastala bi, a tada bi utihnuli svi zvukovi, pa se ponovo oglasili kad bi nastavila koračati.
Zar sam toliko odmakla? Hodam već više od dva sata, a sjenica s čamcima i hotel još uvijek nisu na vidiku ...
A tada je začula tiho pljuskanje vode. Dopiralo je iz bokora lopoča koji su cvjetali tik uz obalu ...
Osvjetljena mjesečinom, iz vode je izronila ženska prilika. Duga plava kosa prekrivala joj je polovicu lica, a ona vidljiva polovica bila je blijeda poput slonovače. Žena nije podigla pogled prema Rose-Marie.Stajala je, do pojasa u vodi, i ogledala se u jezeru kao u ogledalu.
Rose-Marie se, gledajući odraz toga lica u jezerskom zrcalu, prisjetila priče o zloj vili, no nije osjetila strah. Pomislila je kako nikada do tada nije vidjela lice tako savršene ljepote.
***
Vrativši se u hotel, Rose-Marie je provela pola sata pod tušem, razmišljajući o onome što je upravo proživjela.
Pred očima joj se ukazao prizor u kojem se nestvarno lijepo lice, napola prekriveno kosom, ogleda u vodi. Rose-Marie je pomislila kako je to lijepo lice tragično tužno, osjetila je sažaljenje, a ne strah. I prije no što je uspjela to lice bolje pogledati, naglo se podigao vjetar, oblaci su prekrili Mjesec, sve se zamračilo. Već u sljedećem trenutku oblaci su preletjeli preko Mjeseca. Kad je Rose-Marie ponovo pogledala, u namreškanoj površini jezera nitko se nije ogledao.
Nakon desetak minuta brzoga hoda, Mjesec je otkrio obrise sjenice i gata s privezanim čamcima, a zatim i osvjetljeni ulaz hotela.
Ležeći u toplom krevetu, Rose-Marie je zaključila da je sve to bio samo prizor iz njezine strahom uzburkane mašte. San joj nije dolazio na oči, pa je otvorila ladicu noćnog ormarića da još jednom razgleda kutijicu stare dame. No, kad je zavirila u ladicu, opazila je da pokraj tajanstvene kutijice leži mala knjižica.
Korice knjižice bile su presvučene crnom kožom na kojoj je srebrnim slovima bio otisnut naslov: Moja priča...
Otvorila je prvu stranicu i ugledala crtež koji je prikazivao ogledalo iz kojeg je u nju zurilo veliko plavo oko ...
***
Rose-Marie je; kriknuvši, zaklopila knjižicu.
Nakon nekoliko trenutaka, kad joj se broj otkucaja srca vratio na normalu, Rose-Marie je duboko udahnula i ponovo otvorila prvu stranicu. Oko u ogledalu zatreptalo je, crna zjenica raširila se tako da je progutala plavu šarenicu, i pred Rose-Marienim se očima otvorio čudesni prizor ...
Na obali jezera sjedila je mlada djevojka, nalik na vilu, u bijeloj haljini i s vijecem ruža u dugoj plavoj kosi. Pramen kose prekrivao joj je polovicu lica i Rose-Marie, koja je bila pasionirani filmofil, sjetila se Veronike Lake, glumice iz doba crno- bijelih filmova, glumice koja je bila prepoznatljiva po kosi koja joj je skrivala jednu stranu lica. Zlobnici su tvrdili da je Veronika tu frizuru odabrala da bi fotografe usmjerila na svoj ljepši profil ... a Rose-Marie se u čudu pitala odakle li je samo u trenutku poput ovoga iz njezine svijesti izronila tako trivijalna asocijacija ...
Tada je u prizor, kao u filmski kadar, ušao stasit muškarac kraljevskog držanja. Prišao je djevojci i podigao je u zagrljaj. Nježno je uklonio pramen kose s njezina lijepa lica i strastveno joj poljubio usne dok mu se ona, sklopljenih očiju, potpuno prepuštala ...
Prizor se zamračio, pa ponovo osvijetlio ...
Rose-Marie je pomislila kako ta spona između dva prizora liči na filmsku montažu. U prizoru je mlada žena iz prethodnog kadra ležala ničice pred prijestoljem na kojem je stolovala vilinska Kraljica. U prizoru nije bilo zvuka, pa Rose-Marie nije čula Kraljičine optužbe.
Mlada je žena podigla lice koje je sada, potpuno otkriveno, zračilo neobičnom ljepotom. Kraljica je podigla žezlo iz kojeg je sjevnula munja, ostavljajući na polovici lijepog lica strašan trag ...
Uz prasak, nijemi se film u trenutku pretvorio u zvučni ... i Rose-Marie je čula Kraljičine riječi:
Čuj moju klevu - izopćujem te iz vilinskog kraljevstva.
Živjet ćeš usamljena na dnu jezera, a kad izroniš, bojat ćeš se svačijeg pogleda. Jer, iz dana u dan lijepa polovica tvoga lica postajat će sve ljepšom a ružna sve ružnijom ...
Kad opet bude poželio da ti priđe, privučen tvojom lijepom polovicom, Onaj koji pripada meni, ustuknut će... i meni se vratiti ...
A tvoj odraz u jezerskom zrcalu progonit će te dok jezero ne presuši ...
Rose-Marie je osjetila kako joj je niz obraz kliznula suza i kanula na stranicu otvorene knjižice. Zjenica oka s oživljenoga crteža ponovo se suzila, otkrivajući plavu šarenicu. Iz oka je potekla suza, a Rose-Marie se učinilo da to oživljeno oko plače njezinim suzama ...
Zaklopila je knjižicu i vratila je ladicu, položivši je tik do kutijice tajanstvene stare dame. Zatvorila je ladicu i ugasila svjetlo.
Nije mogla usnuti.
Razmišljala je grijehu i kazni i pitala se: Je li kazna bila vrijedna grijeha ... je li grijeh bio vrijedan kazne?
Istodobno je i osuđivala i žalila nesretnu vilu ...
Budna je dočekala svitanje. Bila je noć punog mjeseca, no ove noći nije mjesec držao Rose-Marie budnom. Razmišljala je o sudbini vile osuđene na usamljeno trajanje u začaranom jezeru. Mislila je svojem životu, tako praznom, o svome srcu koje je ličilo na presušeno jezero ... o odrazu svoga lica u ogledalu, odrazu koji je iz dana u dan postajao sve bljeđi.
Pitala se neće li jednoga dana, kad stane pred ogledalo, ugledati samo prazninu.
***
Kada je Rose-Marie sutradan ujutro ustala i zavirila u ladicu, kutijica je i dalje ležala na dnu ladice, no knjižica je nestala.
Samu je sebe uvjeravala da je magična knjižica bila stvarna, još uvijek je pod prstima osjećala kožni omot korica, još uvijek joj je u duhu titrao pogled onog plavog oka s prve stranice ...
Na kraju je ipak posegnula za racionalnim objašnjenjem - vratila se u svoju sobu umorna, pokisla, prestrašena ...
I knjižica i priča koju je ta knjižica pripovijedala bili su samo dio noćnog košmara. Mora da je ipak zaspala, na trenutak, pred svitanje ... i sve to samo sanjala ...
Do kraja Rose-Marienog odmora ostalo je još devet dana i ona se pitala kakvi je još neobični događaji čekaju, kad joj se već prvog dana dogodilo toliko toga neobičnog.
...
Devet preostalih dana proteklo je bez ikakvih neobičnih događanja. Kiša je i dalje padala, Rose-Marie je šetala stazom duž jezera, jednoga se dana sama čamcem provezla jezerskim rukavcima, unatoč negodovanju čuvara ...
Ni stara dama ni mlada vila nisu se pojavljivale, kiša nije prestajala, ogledalo u kupaonici i dalje je bilo pokriveno svilenom plavom maramom ...
Kutijica stare dame ležala je na dnu ladice.
Rose-Marie još nije odlučila što učiniti s kutijicom kad bude odlazila: Ponijeti je sa sobom? Ostaviti na recepciji hotela? Na kraju je odlučila kutijicu ponijeti, a na recepciji ostaviti svoju adresu, da je stara dama može pronaći, ukoliko se ikad pojavi.
Jedanaestog dana ujutro, kad se Rose-Marie, spremna za put, spustila do recepcije da plati hotelski račun, vani je blistalo sunce. Kiša je konačno prestala i novi su gosti stali pristizati u hotel. Recepcionar joj je rekao kako je prava šteta što odlazi sad kad se vrijeme popravilo. Tada joj je dao kovertu na kojoj je pisalo njezino ime.
Ne znam tko je to ostavio ... kazao je zbunjeno.
Maknuo sam se s recepcije samo na trenutak ... a kad sam se vratio pismo je ležalo na pultu ...
...
Rose-Marie je toga jutra do stanice odvezao isti onaj ljubazni željezničar koji ju je povezao u dolasku, dogovorila je to preko njegove kćeri koja je radila u hotelu kao sobarica. Pošto je znala da on neće htjeti uzeti novac, Rose-Marie je u gift-shopu hotela kupila bocu dobrog wiskija i poklonila mu je. Pismo je otvorila kad se ukrcala u vlak i kad je sa zadovoljstom ustanovila da u svojem dvokrevetnom kupeu u povratku neće imati suputnika. Kad je otvorila kovertu, želeći pročitati pismo, iz koverte je ispao požutjeli novinski isječak.
U članku s davnim nadnevkom pisalo je : Neobičan fenomen na jezeru L.! Jezero je, iz nepoznatih razloga, prekonoći presušilo tako da se vidjelo dno. Sljedeće noći ponovo se napunilo vodom. Stručnjaci ne mogu ponuditi znanstveno objašnjenje ovog neobičnog fenomena ...
Rose je odložila novinski izrezak i rasklopila presavijeno pismo:
Moja je kazna istekla. Oprošteno mi je. Oprostila sam sama sebi ...U vilinski se svijet više ne mogu vratiti, no odlučila sam poživjeti još koje stoljeće u ljudskom svijetu.
Ouroboros narukvicu ostavljam Tebi, Rose-Marie. Kad budem umirala, ne želim ponijeti sa sobom ništa, osim uspomena.
Nauči prihvatiti sebe, unatoč svojim nesavršenostima. Tek kada to učiniš, bit ćeš sposobna voljeti ...
Rose-Marie je otvorila kutijicu, izvadila narukvicu i navukla je na ruku.
Dno kutijice bilo je pokriveno suhim ružinim laticama. Kad je odmaknula latice, ugledala je svoj odraz u ogledalcu na dnu kutijice.
Odraz njezina lica sada je bio je jasno ocrtan.
Jedna je strana njezina lica bila lijepa a drugu je obilježavao ružan ožiljak!
Rose-Marie je na trenutak sklopila oči a zatim ih ponovo otvorila, spremna suočiti se s vlastitiom slikom ...
Unatoč ružnoći ožiljka, osjetila je kako konačno može pogledati samu sebe. Strah, tuga, kajanje i osjećaj krivnje nisu potpuno iščezli, no Rose-Marie je shvatila da konačno može prihvatiti i lijepu i ružnu stranu svoga bića, ljudski nesavršenog.
U trenutku te spoznaje ožiljak s njezina lica je nestao.
***
Vlak je hitao prema Rose-Marienu gradu, a ona se nije osvrtala, gledala je naprijed, u pravcu vožnje. Sjećajući se prošlosti, bila je spremna suočiti se i s budućnošću, ma kakva ta budućnost bila. Znala je da će, dok godine budu prolazile, u ogledalcu koje joj je poklonila stara dama, moći suočiti se i s lijepom i s ružnom stranom svoga bića, znala je i da će odsada moći bez žaljenja gledati kako joj lice stari ...
Odlučila je pobrinuti se da, kad joj dođe vrijeme za odlazak, ima upomena koje će željeti ponijeti sa sobom ...
Copyright © 2008. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
