>
|
If Tomorrow Never Comes
Prvo je s noćnoga neba nestao Mjesec. A zatim je, iz noći u noć, nebo postajalo siromašnije za nove i nove zvjezdane konstelacije. Male su crne rupe počele svoj nezasitni pohod, noći su bivale sve tamnije, a dani sivlji. U podzemnoj komori, duboko ispod zemljine površine, negdje na nekoj skrivenoj točci u podzemlju, unutar granica Zemlje šupljih sireva i točnih satova, sat je počeo otkucavati posljednje trenutke Svijeta. Političari i Znanstvenici shvatili su da mogu … i odlučili su da žele, ne pitajući nikoga. Odlučili su simulirati uvjete koji su vladali u milijuntinki prve milijuntinke sekunde od trenutka stvaranja svemira, od trenutka Velikog praska. Bili su uvjereni kako će sve moći zadržati pod kontrolom, ali nisu u tome uspjeli. Uzde su im se istrgle iz ruku i Svijet je počeo galopirati prema svojoj propasti. Vijest je prasnula u javnost kad je više nisu mogli skrivati, kad su se kratkotrajuća iščezavajuća stanja počela pojavljivati sve češće, pa su postala vidljiva svima. Tada je već bilo prekasno, tada je bilo samo pitanje dana kad će se male crne rupe potpuno oteti nadzoru, početi okrupnjavati i na kraju usisati materijalni svijet. Propast svijeta, koju su kroz vjekove najavljivali proroci i propovjednici, bila je pred vratima. Te je večeri, u večernjim vijestima, spiker profesionalno neutralno, izrekao posljednju vijest: Sutra će svanuti posljednje jutro. Sutrašnji će dan biti posljednji. … Pomislila je na ironiju slučaja. Naime, dan prije noći u kojoj je Mjesec nestao s neba, dan prije no što je počeo početak kraja, Aurora je, predajući studentima o probabilističkim i neprobabilističkim uzorcima, tvrdnju o nepostojanju stopostotne sigurnosti ilustrirala opaskom: Ništa nije sigurno, sve je samo vjerojatno, pa i to, na primjer, da će svanuti sutrašnje jutro… A tada se vjerojatnost sutrašnjeg jutra odjednom počela smanjivati ... Proces sudara protona, započet u tajnoj podzemnoj laboratoriji proizveo je kratkoživuće čestice, a procjena kako će ljudi uspjeti sačuvati kontrolu nad tim procesom pokazala se pogrešnom. U svemiru se događaju razmjene vrlo velikih energija i vrlo violentni procesi, razmjerima neusporedivi s našim sićušnim pokusom - zavaravali su se Znanstvenici, požurivani od nestrpljivih Političara. Kad je Svijet počeo nestajati, i jedni i drugi još uvijek su tvrdili kako mogu ponovo uspostaviti kontrolu, zaustaviti nezaustavljiv proces. No, ubrzo je postalo izvjesno da su nemoćni. Kraj Svijeta ubrzano se približavao. Tada to više nisu mogli tajiti. Vijest je objavio, obraćajući se svojim građanima ali i građanima svijeta, predsjednik najmoćnije svjetske sile. Pozvao je na staloženost, održavanje reda i mira, bojeći se panike koja bi i prije stvarne propasti mogla Svijet pretvoriti u bojište i razbojište. No, stvari se nisu razvijale onako kako su to sociolozi, psiholozi, analitičari i političari predviđali. Tih posljednjih dana, dok se Svijet približavao svojem kraju, nije bilo velikih protesta, nereda, pljački, ni izbjegličkih kolona na cestama. Sve se nastavilo događati, kao da se ne događa ništa izvanredno. Nije se imalo kamo pobjeći, ljudi još uvijek nisu mogli odletjeti na neki drugi planet a svoj vlastiti su upravo prokockali. Začudo, nije bilo panike. Automatski, poput navijenih dječjih igračaka ili kutijica koje sviraju dok se opruga ne odvije do kraja, ljudi na svim kontinentima nastavili su obavljati svoje svakodnevne rutine, nadajući se kako će uspjeti odagnati kraj ako održe privid normalnosti. Čak se i broj zločina smanjio, utihnuli su lokalni ratovi, promet se prorijedio, na cestama je bilo sve manje sudara. I Aurora je nastavila održavati predavanja. Amfiteatarska je dvorana bila puna i Aurora je, čudeći se što ne osjeća tugu, gledala u ta mlada lica koja nikada neće ostariti. Sada, pošto je saslušala posljednje vijesti i ugasila televizor, prisjećala se lica svojih studenata, shvaćajući da neće ponovo vidjeti ni jedno od njih. Sutrašnji dan, taj posljednji dan, subota je. Može ostati kod kuće. Kad je spiker izgovorio posljednju vijest, Aurora je istog trenutka počela razmišljati o tome kako će ona provesti taj posljednji dan, posljednji dan za nju i za čitavi Svijet. Nije razmišljala dugo. Ona je, i prije no što je kraj postao izvjestan, znala kako bi željela provesti dan, kad bi znala da joj je to zadnji dan života. Jedino nije bila sigurna - da li da sutra prijepodne opere prozore i pokosi travnjak? Učinit će to, no prije toga će, već ujutro, otići k sestri, na kavu. Prisjetit će se zajedničkog djetinjstva, potom još malo sjediti šutke, držeći se za ruke … A onda će poljubiti sestru i njezine kćeri, rukovati se sa šogorom i polako krenuti kući. Ručak ću skuhati večeras – pomislila je. Tako ću imati slobodno prijepodne za posjet sestri, pranje prozora i košnju travnjaka … a ručak ću samo dovršiti kad On stigne. Moći ću putovati brzo, ceste su već danas bile gotovo prazne, vidio sam u Dnevniku. Imat ćemo cijelo poslijepodne, večer i cijelu noć … rekao je kad ju je nazvao, koju minutu nakon što je u večernjim vijestima bila objavljena posljednja vijest. Imat ćemo čitavu jednu vječnost, zajedno – pomislila je sa smiješkom. Bit će to susret koji će potrajati vječno. Više neće biti ni jednog rastanka. … Prozori su blistali a miris svježe oprane zavjese miješao se s mirisom pokošena travnjaka. Proljetna je toplina uspjela potrajati unatoč tomu što je Sunce posljednjih dana sjalo nekako mutno i prigušeno. Bližilo se podne, a podnevna je svjetlost dobila nestvarnu mekoću, pa je svijet izgledao ljepši no ikad, tom svjetlošću okupan. Aurora je posljednjeg dana ustala rano. Nije željela propustiti posljednje svitanje. Ogrnula je tanki svileni ogrtač i bosonoga izašla u vrt. Prije no što su prve zrake sunca zablistale u kapljicama rose na vlatima trave, obišla je svoje malo vrtno kraljevstvo. U vrtnim su jezercima šumile fontane, cvjetovi lopoča već su počeli otvarati latice, zlatne su ribice doplivale na površinu vode, proseći hranu. Sjela je na vrtnu klupicu sa šalicom kave i cigaretom u ruci. Gledajući posljednje svitanje, Aurora je pomislila kako nikada do tada nije tako intenzivno osjećala samu sebe, svoje tijelo, svoju misao, svoje emocije, dok je cijelim svojim bićem očekivala dolazak Onoga kojeg je ljubila. Toga posljednjeg prijepodneva Aurora je stigla je popiti kavu sa sestrom i uraditi sve planirano. Čak je i stol postavila i ručak servirala, koji tren prije no što je On stigao. Dok su ručali, nisu razgovarali o propasti Svijeta, nisu pominjali kraj, sjećali su se svojeg prvog susreta i početka svoje ljubavi. Aurora bi inače, kad bi ručala s Njim, posuđe ostavljala neoprano, ne želeći izgubiti ni jedan zajednički trenutak. No, poslije ovog posljednjeg ručka, oprali su posuđe zajedno. On je spretno uzimao vrele, mokre tanjure iz njezine ruke, brisao ih i odlagao u kuhinjski ormarić. Čudila se otkuda On nepogrješivo zna gdje što treba odložiti, iako nikada ranije te ormariće nije otvarao. Znaš što – rekao joj je kad je sve posuđe bilo oprano i spremljeno – do vikendice je manje od sata vožnje. Rado bih s Tobom pogledao zalazak sunca, na obali Dunava. Uz put su se na cesti mimoišli sa svega dva vozila. U jednom je bio mladi par a u drugom čitava velika obitelj. Dok su mimoilazili karavan u kojem je žena sjedila kraj muža, a djeca na zadnjem sjedištu, Aurori je kroz prozor veselo mahnuo plavokosi pjegavi dječak. Šumskim su se puteljkom spustili do obale. Pješčani sprud, vrbe koje se nadvijaju nad vodu, odsjaji sunca i ptičji cvrkut. Bilo je baš kao kad su na tome mjestu bili zajedno, prošloga ljeta. Na trenutak joj se učinilo da se na pijesku još uvijek ocrtavaju njihove bose stope. Nisu govorili ništa, držeći se za ruke, pogledom su pratili sunčev trag koji se rumenio riječnim tokom, zablistao posljednji put i ugasio se. Htjela bih umrijeti u Tvojem naručju, u svojem krevetu – rekla mu je. Zagrljeni, popeše se do vikend kućice, zaključaše je i smijući se tom besmislenom činu, ukrcaše se u automobil. Cesta je bila prazna i mračna, ni jednog vozila. U većini kuća uz cestu prozori su svijetlili, ljudi su večerali i spremali se na počinak. Nisu bili gladni, njih dvoje, no ipak su, kad su se vratili kući, sjeli za stol. Uz bocu vina grickali su sir i bademe. I slušali Bacha, Uder the Stars. Sjedili su tako blizu jedno drugome da su se dodirivali. I pili su iz jedne čaše, kao onda kad su se prvi puta sreli, na jednom skupu, kad joj je on ponudio svoju čašu, pošto je ona svoju nespretno razbila. Kad su popili posljednji gutljaj, kad je glazba utihnula, Aurora je čašu odložila u sudoper u kuhiji. U zdjelicu svojih mačjih ljubimaca istresla je njihov posljednji obrok. Posljednji je put pogladila sjajnu dlaku, zagrlila vižljasta mačja tijela ... i zatvorila vrata kuhinje. On ju je čekao, stojeći na vratima otvorenim prema vrtu. Poljubili su se tu, na pragu, pod nebom na kojem više nije bilo zvijezda i zagrljeni krenuli u postelju. U njihov posljednji zagrljaj slila se sva strast i sva nježnost svih njihovih susreta. Svijet je za njih na trenutak nestao, i prije svojeg stvarnog nestanka. Postojala su samo njihova tijela, sjedinjena bliskošću koja je bila dublja od tjelesnog dodira. Aurora je osjetila kako se zemlja još jednom, posljednji puta, pod njima izmiče. Ostali su zagrljeni, ona s glavom na Njegovim prsima. Čula je kako mu disanje postaje duboko, zaspao je. Aurora je puhnula u svijeću koja im je gorjela kraj uzglavlja i ponovo položila glavu na Njegove grudi. Dok je tonula u san, posljednji zvuk koji je čula bilo je kucanje srca. Nije mogla razabrati čuje li to Njegovo ili svoje srce. Otkucaji su nam se konačno slili u savršeno sazvučje …. pomislila je. I to je bila Aurorina posljednja misao, tik prije svitanja zore koja nikada neće svanuti. |
 Amanita caesarea. Blagva. Omiljeno jelo rimskih careva, stoga nazvana carskom. Prvorazredna jestiva gljiva., dostojna carske trpeze. Bio je gljivar, iz hobija. I zato ju je prozvao carskom Amanitom. Riđokosa, bujnih grudiju, zavodljivoga osmijeha, velikih zelenih očiju i dugih crnih trepavica, ona zbilja bijaše dostojna careva. Put joj je bila savršena i mliječno blijeda, bez tipičnih pjega crvenokosih žena. On se osjećao poput cara kad ga je ljubila, a ljubila je strastno, bez ostatka. Dok bi vodili ljubav, za nju bi nestao čitav svijet. Orkan bi mogao odnijeti krov kuće, potres bi mogao zatresti tlo pod nogama, no zanos strasti koji bi joj preobrazio lice ne bi nestao. Upravo to je pomislio dok ju je gledao kako se prelijepa, veličanstvena i snažna propinje na njemu poput nesputane elementarne sile. Kad bi je jako uzbudio, uvijek je birala tu poziciju u kojoj je ona dominirala. A on je uživao, o kako je uživao u tom njezinom potpunom predavanju strasti. Nije nikada zatvarala oči. Samo bi joj šarenice zaplamsale poput zelenog plamena dok bi se protezala nad njim i šibala ga pramenovima žarkocrvene kose. Znao je da ga želi, uvijek. Nju nikada nije boljela glava, nikada se nije izgovarala 'onim danima' ... Ona je uvijek bila raspoložena za ljubav. Njihove je susrete uvijek pretvarala u svečanost. Stan bi joj blistao od mirisnih svijeća, odjekivao od strastvene milonge. Uvijek bi služila rafinirano odabrana vina i najbolju divljač, bijelu ribu, kavijar ili školjke. Spravljala je zanosne poslastice. Kod nje se pilo iz kristalnih čaša i jelo s porculanskih tanjura, stolnjaci su bili od teškoga damasta a pribor za jelo od blistavog srebra. Otvorila bi mu vrata, odjevena u svileni ogrtač. Znao je da ispod ogrtača ne nosi ništa, osim nekoliko kapljica chanela, pa je bio spreman i prije no što bi ona do kraja okrenula ključ u bravi. Najradije bi je obljubio tu, na mramornim pločicama velikog predsoblja čiji su zidovi bili prekriveni ogledalima. No, rijetko bi mu to dozvolila. Više je voljela dugu igru zavođenja, ovlašnih dodira i pogleda dok bi mu prinosila čašu i servirala najbolje zalogaje. U trenutku kad bi se razdvojili, nakon intenzivnog vođenja ljubavi, ona bi načas zamrla na crvenim plahtama velikog kreveta. Isprva se znao i uplašiti. Činilo bi mu se kako će je valovi strasti odvesti preko ruba, kako se neće uspjeti spustiti u stvarnost. No, tada bi se prenula, nasmijala. Otišla bi u kupaonicu i samo nakon nekoliko trenutaka vratila bi se blistajući u večernjoj haljini, savršeno našminkana. Raskošan bi slap crvene kose podigla, a s ušiju bi joj se njihale smaragdne naušnice. Poslužila bi voće, fine sireve i stari zlaćani konjak. Razgovori koje su vodili bili su uzbudljivi poput ljubavne igre. Čitala je mnogo, poznavala slikarstvo, voljela operu. Često je bio očaran njezinom duhovitošću i zadivljen njezinom pronicljivošću. Znala je i savršeno slušati. Zanimale su je sve teme koje bi on potaknuo. A kad bi došao ponovo, ustanovio bi da se ona o temi o kojoj je govorio posljednji puta potrudila naučiti što više. Pa tako i o gljivama. Jednom joj je donio pregršt savršenih blagvi, divnih primjeraka amanite caesaree koje je ubrao dan ranije. A ona ih je odmah savršeno pripremila i ispripovjedila mu je što je sve naučila o toj vrsti. Bila je savršena ljubavnica. I sve se činilo savršenim. No, ona nikada nije pristala izići s njime u javnost. Nudio joj je najbolje restorane, nabavio karte za kazališne premijere, očekivao da će ona s njime pristati dočekati novu godinu. Želio je njoj ugoditi, no bio je svjestan i vlastitoga poriva da je pokaže. Bila je prekrasna i petnaestak godina mlađa od njega. Iako se pomalo stidio toga svog motiva, znao je koliko bi uživao u zavidnim pogledima svojih prijatelja. No, ona bi ga uvijek odbila. Ne trebaju nam drugi ... rekla bi. Ja želim samo tebe. I hoću da si samo moj ... Isprva mu je to laskalo. No, negdje, na dnu želudca zatitrao je osjećaj tjeskobe. Oči su joj zlokobno zeleno zasjale dok je izgovarala to – samo moj. Postao je oprezan. I nije pred njom više pominjao druge žene, pa čak ni površne poznanice ni kolegice s posla. Primjetio je taj zeleni bljesak i kad bi pohvalio ljepotu neke filmske glumice ili slikarskog modela. Pa se i toga počeo čuvati. I dalje mu je laskalo to što je ljubomorna. Jer bila je toliko mlađa od njega, tako raskošno lijepa, tako inteligentna i zanimljiva. I bila je ljubomorna, na njega! Znao je biti šarmantan i žene su ga voljele, no bio je svjestan da stari. Bio je svjestan da mu uskoro mogućnosti više neće biti dorasle željama. No, s njom se osjećao mladim, u punoj snazi. Ona je bila poput čarobnice. Njezina bi ga strast uvijek uspjevala ponijeti u vrhunce. S njom je uvijek bio tako moćan. A onda se zapitao, nije li ta moć njezina, a ne njegova? I ta ga je pomisao počela progoniti. Do tada, nikada nije bio vjeran u svojim vezama. Čak i kad je bio zaljubljen, nikada nije propuštao prilike koje bi mu se pružile. Nije želio potpuno se predati jednoj ženi, nikada ranije. No s njom, u te tri godine koliko su bili zajedno, nije više morao ni glumiti kako ne zapaža nikoga osim Nje. Kad je to osvijestio, shvatio je da mora provjeriti. Ima li još moći i s drugim ženama, a ne samo s Njom. Učinit će to samo jednom, da se uvjeri ... I ... uvjerio se. Na trodnevnom gljivarenju na koje ona, kao i obično, nije htjela ići s njim. Nabrao je pregršt blagvi, posljednjega dana. A posljednje je noći odspavao s jednom gošćom koju je sreo u baru hotela u kojem je odsjeo. Bio je to mlaki seks, u kojem nije naročito uživao, no uvjerio se da nije nemoćan ... s drugom. Znao je da sada može biti samo Njezin. S buketom orhideja i bocom finog vina stajao je pred njezinim vratima. Blagve je složio na sloj mahovine u lijepu pletenu košaricu. Otvorila mu je u smaragdnozelenom ogrtaču, crvene kose rasute u tisuću kovrča. Vodili su ljubav kao nikad do tada. U trenutku kad se ona popela do vrhunca i kad se nadnijela nad njega da ga poljubi, ugledao je onaj zeleni odsjaj u njezinim očima. I gotovo se uplašio, načas. No tada je strast i njega savladala. Ispraznio je tanjur. Divno si priredila ove amanite, Amanita ... rekao je. To je neki novi recept? Da ... odgovorila je, a zeleni joj je plamen opet zatitrao u očima. Znam da voliš carske amanite ... no ti si sladokusac koji voli i promjene, zar ne? Načas ga je opet obuzela tjeskoba, no lošu je misao odbacio istoga trena. Gljuve je pojeo u slast. I spremao se osladiti Amanitom, no ona je kao i obično odlagala sladostračće. Popijmo prvo čašu vina ... rekla je. Sljedećih pola sata sjedili su jedno do drugoga, dodirujući se. Ona nije skidala pogled s njegova lica. I neprestano mu je dolijevala vino u čašu. Pij, jedini moj ... šaptala mu je, dok je jezikom pratila obris njegove ušne školjke. Gutljaj vina klizio mu je niz grlo, kad je odjednom osjetio kako ga obliva ledeni znoj. Omagalica, ushićenje ... a potom je počeo propadati u tamu. Dok mu je pred očima blistao njezin zeleni pogled, zadnjim trzajima svijesti, shvatio je. Amanita je u amanite cezareae dodala i ... amanitu muscariu. ...  Amanita muscaria. Otrovna gljiva bijelog i tvrdog mesa, bez izrazitog mirisa i okusa. Amanita je dosta nepredvidivog djelovanja. Zavisi o mjestu gdje je rasla i količini koja je unesena u tijelo po težini čovjeka, a efekti mogu biti raznovrsni, od mučnine, znojenja i slinjenja, audio i vizualnih promjena, promjena raspoloženja, ushićenja, opuštanje do potpunog gubitka poimanja ovog svijeta. (...) Kod većeg «trovanja» uzrokuje delirijum, praćen nemirnošću i izgubljenim osjećajem, halucinacije, prate ih periodi depresije centralnog nervnog sistema. U neki slučajevima može dovesti do kome. Prvi znaci trovanja javljaju se nakon 30-90 min. |
| < | travanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
