Photobucket>

sultan's favorite story

nedjelja, 25.09.2011.

Olovka piše srcem ... a srce?

Photobucket
Bjanka, zaspala je na jastuku od plave svile ...
I sad sanja plave snove, tamo negdje gore, u oblacima.


(...)
A kad je umrla gospođa Klara,
čudna i stara, vrlo stara,
- jastuke od žute svile niko nije prao,
na doručak niko nije zvao,
a loviti miševe niko nije znao!

Tužne su, tužne i gladne bile,
zaspale su na jastucima od žute svile
i nikada se,
ah nikad se više nisu probudile - belih mačaka šest.
(D. Radović)

Kad je umrla stara gospodična Paulina, iza nje je ostala kuća s vrtom, mala kolekcija umjetničkih slika, osrednji račun u banci ... i šest mačaka.
Iako se gospodična Paulina nikad nije udavala niti je imala djece, nije bilo opasnosti da njezinih šest mačaka zaspu na jastucima od žute svile. Naime, svi jastuci u kući gospodične Pauline bili su plavi, a o mačkama odlučile su pobrinuti se kćeri Paulinine mlađe sestre, koje su naslijedile kuću i vrt. Gospodična Paulina umrla je u 90-oj, pa ni njezine nećakinje Helena i Anja više nisu bile mladice te novembarske večeri kada su, dan nakon pogreba, stajale na pragu tetkine kuće.

Kuća je tako pusta bez tetke Pauline ... rekla je Anja Heleni kad su obje zakoračile preko praga.

Kuća je bila topla, radijatori su grijali, miris ruža širio se predsobljem, a u svjetlu svjetiljke koju su upalile u predsoblju zatitrale su sitne, jedva vidljive čestice prašine koju je s police pretrpane knjigama podigao hladni novembarski vjetar, ušuljavši se kroz još uvijek otvorena vrata. Bit će neobično bez Pauline, rekla je Helena. Obje je pamtimo oduvijek, ne samo da smo uz nju odrasle ... nego i ostarjele ...
Stajale su još trenutak u predsoblju obuzete uspomenama: mlado lice tetke Pauline i njezino meko krilo u kojem su slušale priče dok bijahu djevojčice, pogled Paulinin, i u starosti još uvijek iskričavo plav, pun osmijeha i skrivene sjete. Zadnjih je godina tetka Paulina postala pomalo čudna, kao i svi starci ... iako ... Paulina je oduvijek bila pomalo 'na svoju ruku'.

Anja i Helena prođoše tetkinom kućom u kojoj im bijaše poznat svaki kutak. Tu su se igrale kao djeca, tu su se i njihova djeca tako rado igrala. Tu su se svi okupljali za blagdane, za rođendane. Posebno svečano bilo je svakog 17-og novembra kad se slavio Paulinin i Helenin rođendan, jer tetka i starija nećakinja bile su rođene istoga dana, pa su se rođendani slavili prvo kod Pauline, a dan kasnije kod Helene.

Sjećaš li se Paulininih rođendana? upitala je Helena Anju.
Sjećam se ... rekla je Anja ... posebno onog 59-og, kad je Paulina kuću ukrasila s 59 bijelih ruža a mi smo je zadirkivale da joj ih je poslao neki tajni obožavatelj. Sjećaš li se što je rekla kad su je pitali zašto nije pričekala i veliko slavlje napravila za 60-ti rođendan?

Ha ha ha .. nasmijala se Helena. Rekla je da se parni broj cvjetova nosi samo na groblje ... I da je odlučila zaustaviti se u 5-oj, najboljoj deceniji svog života ... Čini mi se nevjerojatnim da je od tada prošlo trideset godina ...

Obje su pogledale prema Paulininom secretairu od trešnjeva drveta na kojem je u visokoj staklenoj vazi mirisalo pet bijelih ruža.
Rekla mi je - nek' budu bijele ... Bilo je to u ponedjeljak ujutro ... a kad sam joj ih predvečer donijela, nisam ni pomislila da je vidim posljednji puta ... prošaptala je Anja.
Je li ruže, kao i obično, pomilovala ... prije no što ti je rekla u koju vazu da ih staviš? upitala je Helena, iako je i bez toga znala odgovor.
Anja se nasmijala: Ah, teta Paulinine ruže ponedjeljkom ... Zadnjih je godina uvijek ponedjeljkom naručivala pet bijelih. Nije više izlazila, pa sam ja ponedjeljkom odlazila u cvjećarnicu. Uvijek sam se pitala zašto baš ponedjeljkom ...
Umrla je te noći, u ponedjeljak ...nešto prije ponoći, procijenio je liječnik ... Zatekla sam je u utorak ujutro kako leži na boku, kao da spava ... no, oči joj bijahu otvorene kao da još uvijek gleda u ruže koje si joj ostavila kraj uzglavlja ... rekla je Helena, zagrlivši Anju.

Zadnjih su se nekoliko godina Helena i Anja brinule o tetki Paulini, dolazile na smjenu svakoga dana da je obiđu, pospreme joj stan, obave kupovine i popričaju s njom. Sada su stajale su još neko vrijeme šuteći i sjećajući se a potom su otvorile ladicu Paulinina pisaćeg stola da pokupe dokumente koji su bili potrebni za upis u maticu umrlih. Sve je tu, rekla je Anja, prebirući po ladici ... Osobna, krsni list ... a tu je i polica životnog osiguranja, papiri o kućevlasništvu ...

U ladici je, pokraj mape s dokumentima, stajala mala porculanska košarica puna osušenih ružinih latica koje je vrijeme već gotovo smrvilo u prah. Pomaknuvši košaricu, Anja je ugledala snop pisama povezanih svilenom trakom. Sagnule su se obje nad taj svežnjić. Na nekim su pismima prepoznale tetkin rukopis, na drugima su uglati potezi otkrivali mušku ruku. Na trenutak, bile su u iskušenju pročitati pisma, saznati o Paulini ono što o njoj nisu znale - Paulina je ljubila ... i ljubljena bila ...
S jedne se ruže bijele latice osuše i prosuše po pismima, a Anja i Helena prestrašeno se trgnuše, kao kad ih je, kao djevojčice, tetka Paulina zatekla kako zaviruju u istu tu ladicu pisaćeg stola.

...

Držeći se za ruke, Helena i Anja izađoše u dvorište.
Plamen se već ugasio, u ložištu starog vrtnog kamina ostao je samo pepeo, a one su još uvijek stajale i držale se za ruke, gledajući tanki pramičak dima koji se dizao prema tamnoplavom noćnom nebu s kojeg su počele padati prve pahulje ...




- 09:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.09.2011.

Jabučni predjeli

Photobucket


Dah joj je mirisao na jabuku koju je zagrizla čas prije no što je on zakucao na vrata. Na gornjoj joj je usnici ostala mala mrvica crvene jabučne korice a usta joj bijahu još uvijek puna jabučnog soka. Dok ju je ljubio, zamirisaše mu voćnjaci njegova djetinjstva i sve jabuke, ubrane i neubrane. Dok ju je ljubio, tu na njezinu pragu, ona se prepuštala njegovu poljupcu, ne uzvraćajući ga. Uvijek ga je ljubila tako, dajući se bez uzvraćanja, dajući bez uzimanja, a on se, ljubeći je, osjećao poput berača kojem zlatna jabuka izmiče iz željnih ruku. Poželio ju je zagrliti čvrsto, do jecaja, do bola, no obuzdao je ruke, stegnuo srce i pustio je iz zagrljaja.

Spremna sam … rekla je.

I doista, njezina je putna torba spremna stajala na klupici u predsoblju. Nije ga pozvala da uđe. Ostajući na pragu, on osjeti ubod razočaranja. Cijelim je putem, dok je njegov automobil gutao kilometre koji su ih razdvajali, mislio o ovom trenutku ponovnog viđenja. Jabuke su cvjetale kad ju je vidio posljednji puta, a sada je već bilo vrijeme za berbu. Nikada do sada, nikada u četiri godine koliko su bili zajedno, nisu bili razdvojeni tako dugo.

Znači tako … rekao je … spremna si.
Pa onda krenimo prema jabučnim predjelima …

Jabučni predjeli … bila je to njihova privatna šala.
Bili su na početku ljubavne priče kada ga je prvi puta pozvala da zajedno provedu vikend u vikendici na obali rijeke. Dok je sada njezinu torbu smještao na stražnje sjedište automobila, ponovo mu zamirisaše zrele jabuke, ponovo mu pred očima zatitra prizor jabučnjaka u kojem su se te godine grane na stablima jabuka lomile pod teretom crvenih plodova. Vrativši se iz sjećanja u sadašnji trenutak, on joj otvori vrata automobila. Na suvozačevu sjedištu ležao je buket ruža. Kupio ih je na putu do nje, u cvjećarnici u kojoj joj je uvijek kupovao ruže.

Jedanaest … rekao je cvjećarici.
Deset crvenih i jedna bijela, u središtu buketa. I, nikakvih 'dodataka' ...dodao je… samo ih povežite zlatnom vrpcom …

Nisi trebao … rekla je.
Takva je sparina da će se sirote ruže sasvim sparušiti dok stignemo.

Obično bi ruže koje bi joj uvijek donosio prinijela usnama, kao na poljubac, a on se uvijek pitao zašto njega nikada ne ljubi tako kao te poklonjene ruže, zašto ga ne ljubi punim ustima, otvorenih očiju. Poželio je i sada da njezine ruke zagrle poklonjeni buket, da njezine usne dodirnu latice ruža onako kako njega nikada nisu dodirivale. No, umjesto toga ona se okrete, otključa već zaključana kućna vrata, uđe u kuću i vrati se s velikim plavim limenim vrčem u rukama, na dno je vrča ulila malo vode, kako bi ruže 'izdržale' put. Namjeravao je pomoći joj da ruže smjesti u vrč i uglavi ga iza prednjih sjedišta. Pričekaj časak … reče ona i skide veliki plavi svileni šal kojim je omotala vrat, umoči šal u vodu i njime prekri cvjetove ruža. Dirnuo ga je taj njezin čin. Ipak joj je još stalo do mene … pomisli.

Cesta se pred njima pružala prazna, nigdje ni jednog vozila. Usudio se dodirnuti joj koljeno tek kad su bili nadomak vikendice. Suton je nebo obojio crveno a njezino je lice u tom rumenom večernjem odsjaju bilo blijedo, s tamnim podočnjacima. Gledala je pred sebe kroz prednje staklo automobila, a njemu se činilo da taj njezin plavi pogled ne vidi ni cestu, ni sadašnji trenutak. Zaboljelo ga je što mu nije uzvratila ni dodir ni pogled ... i zapitao se u kakav se to trenutak ona vratila ... i osjetio je ubod ljubomore zbog svih njezinih trenutaka koji su proteklih mjeseci protekli bez njega.

Poželje joj reći: Novčić za misli ... no, u zadnji se čas ugrize za jezik.

Polako, polako … smirivao je sam sebe.
Znao je od početka da s njom treba polako, no nije ni pomišljao da će proći toliko vremena do njezina pristanka. A kada je konačno pristala, on se, izluđen dugotrajnim 'snubljenjem', nije mogao suzdržati, uzeo ju je suviše naglo i silovito. Ni jednu ženu nisam toliko dugo osvajao, toliko dugo čekao, tako jako želio …Nije niti čudo da se nisam uspio suspregnuti, ubrao sam je poput jabuke i progutao u jednom zalogaju.

Taj prvi puta ostao je kao tamna sjenka nad njihovom ljubavlju. Ona se nikada nije uspjela potpuno opustiti, potpuno mu se predati, a on je svoj 'prvi grijeh' okajavao prisiljavajući se na oprezne poljupce i ovlašne dodire. Kad bi se ponekad ponovo zanio, uvijek se ponovo pokajao osjetivši njezino povlačenje i zatvaranje. Ipak, vjerovao je da ga ona voli. Bila je prema njemu nježna, nastojala je u svemu mu ugoditi, no u intimnim je trenutcima osjećao da među njima postoji neka pregrada, neka crta koju se ona ne usuđuje ili možda ne želi prijeći.
Ponekad mu se činilo da su međusobno bliskiji u onim trenutcima u kojima među njima nema fizičke bliskosti. Rado je razgovarala s njim, mogli su razgovarati satima, o svemu i svačemu a on bi s gorčinom ponekad pomislio kako mogu s lakoćom razgovarati o svemu, osim o vlastitoj intimi. On za to nije imao hrabrosti, bojao se da bi mu ona priznala kako ga želi samo kao prijatelja a ne i ljubavnika, kako su trenutci fizičke bliskosti samo cijena koju je ona spremna platiti da bi ga zadržala uz sebe. I tako je on birao zanimljive teme, zabavljao je duhovitim anegdotama, pričao joj o svojim putovanjima, o tajnama svoje struke, o svojim istraživanjima i znanstvenim radovima. Ona je malo govorila o sebi, no bila je zanimljiv sugovornik i pažljiv slušatelj. Često bi ustanovio kako ona pamti i nešto što bi on spomenuo sasvim uzgred. Darovi koje bi mu donosila s putovanja i darovi koje bi mu poklanjala za rođendane i blagdane bili su brižljivo odabrani. Razmatajući ukrasni papir uvijek bi ustanovio da je ona opet uspjela pronaći baš ono što je priželjkivao, ono što bi ga obradovalo. Originalni stetson šešir, srebrni nožić za rezanje gljiva, boca njegova omiljenog burbona starog 15 godina, barikirano vino, rijetka izdanja knjiga ...

Proljetos, sa svog posljednjeg putovanja, donijela mu je na dar staro i rijetko, antikvarno kupljeno izdanje njegova omiljenog Jesenjina i prvi je puta u knjigu upisala posvetu, prvi je puta ispisala njegovo ime ispod citiranog stiha, prvi se puta potpisala. Dok je gledao posvetu, dok je gledao ispisana imena, svoje i njezino, pala mu je na um pomisao da je upravo dobio oproštajni dar. U tome je trenutku požalio što joj je uvijek poklanjao samo ruže. Osušene će se latice pretvoriti u prah, razmrviti kao zaboravljene uspomene … pomislio je. No, nikad se nije usudio pokloniti joj nešto drugo osim ruža za koje je znao da ih voli. Ruže, raskošni buketi ruža … i poneka jabuka … To su bili moji darovi. Uvijek sam se bojao da neću pogoditi njezin ukus, da neću znati izabrati nešto što bi je doista razveselilo, nešto što ne bi zasmetalo njezinom rafiniranom ukusu.
Poznajući je, bojao se da bi ona 'krivo' odabrani i suviše skupi poklon mogla shvati kao njegovu nametljivost i razmetljivost.

Sunce je već zalazilo kad je automobil parkirao pod veliko jabukovo stablo čije su grane dodirivale krov vikendice. Ona je izišla iz automobila i prišla rubu strme obale, rubu s kojeg se otvarao vidik prema rijeci. Stajala je tamo, tiha i udaljena, zagledana u rijeku i nebo nad rijekom, a njemu se učinilo da ona ne vidi ni rijeku, ni obale, ni zalazak sunca ni rumene oblake. Poželio joj je prići, stegnuti je u zagrljaj, natjerati je da ga pogleda, natjerati je da ga dodirne, natjerati je da mu uzvrati poljubac … no znao je da to ne smije učiniti. Mora je pustiti da se zagleda u sebe samu, da sama odluči što želi …

Tek tada će je upitati: Želiš li me još uvijek … Vidiš li me uz sebe, sada … ili u budućnosti? Što god odlučiš, što god izabereš, ja ću poštovati tvoj izbor, nadajući se da ćeš opet izabrati mene, kao ljubavnika …
... ili barem kao prijatelja …



Nisu palili svjetla, sjedili su u polumraku. Razgovarali su oprezno, o svemu i svačemu, samo ne o onome o čemu je on želio razgovarati. No, gotovo da joj je bio zahvalan na tomu, bojao se pitanja koja joj je želio postaviti, bojao se odgovora koje bi mogao dobiti. I zato su razgovarali o svemu i svačemu, a on bi joj povremeno dodirnuo rame ili koljeno, maknuo joj s čela pramen kose … Oči su joj bile vlažne i zamišljene i on poželi poljupcima obrisati skrivene suze, poljupcima nacrtati osmijeh na njezinom blijedom i omršavjelom licu, no nije se usuđivao to i učiniti.

Kada se sasvim smračilo upalio je svijeće, otvorio bocu vina.
On bi rado uvečer popio koju čašu a ona, iako je radije pila vodu, obično bi mu se pridružila. Volio je kad bi mu rekla nek' ne puni njezinu čašu, kad bi mu rekla da će radije piti zajedno s njim, iz njegove čaše. Ponekad bi je, stideći se sam sebe, poticao da popije i koji gutljaj više, nadajući se da će se ona tako lakše opustiti. Ponekad bi sa strahom pomišljao da ona pristaje popiti taj gutljaj više samo da bi lakše podnijela njegove poljupce. No, večeras je samo odmahnula glavom kad joj je ponudio vino i u svoju čašu natočila par kapi jabukovače. Upitala ga je želi li nešto 'gricnuti' uz vino, no joj odgovori: Ne, ne mogu ništa jesti…I, doista, činilo mu se da bi mu i najmanji zalogaj zapeo u grlu i ugušio ga.

Ni ja nisam gladna … rekla je.
Samo žeđam … i nikako da utažim žeđ.
Opazivši njegov zabrinuti pogled, pokušala se našaliti: Popila sam ovih dana toliko vode da se ne bih začudila da mi se u želudcu nastani čitav zbor žaba ... I on se pokušao nasmijati na tu njezinu šalu, no tada opazi suzu koja joj je kliznula niz obraz. Sagnu se prema njoj i usnama joj obrisa suzu s obraza. Svojim pogledom uhvati njezin i uspije ga zadržati snagom volje koju je skupio krajnjim naporom. Nije sklopila oči kad su njegove usne potražile njezine, nije sklopila oči ni kasnije, dok ju je ljubio, misleći ovoga puta samo na nju, osluškujući samo nju ...

Jabuke su mirisale kroz otvorene prozore, latice ruža bešumno su se trunile s buketa, plamen je svijeće podrhtavao na povjetarcu koji se pretvarao u sve jači vjetar. Kiša je pljusnula, vjetar je ugasio svijeću, munje su zaparale nebo. Dok ju je ljubio isprva nježno pa potom sve žešće, osluškujući njezine reakcije, ona mu se otvorila potpuno, kao nikada do tada. Zapanjila ga je žestina njezina užitka. U plavim odbljescima munja ulovio je njezin pogled, usredotočen, zagledan u samu sebe. A kad mu je pogled uzvratila, shvatio je da ljubi ženu koju ne poznaje, koju nije uspio upoznati iako ju je ljubio svih tih godina, shvatio je da i ona njega u tome trenutku ljubi drugačije no ikada prije, da ga ljubi poput nekog neznanca, poput nekog stranca koga ljubi prvi i zadnji put.



Probudio se u svitanje. Na jastuku je još uvijek bio otisak njezine glave, postelja je još uvijek mirisala poput nje, mirisala na jabuke i ruže, no nje nije bilo u postelji. Uznemiren, ustao je i otišao u prednju sobu.
Na stolu je stajao laptop, na osvijetljenom je monitoru bio otvoren dokument. Naslov Jabučni predjeli … i nekoliko prvih rečenica teksta priče.

Kroz otvorena vrata dopirao je šum tihe kiše.
Ona je stajala na strmini, okrenuta rijeci, naga i mokra. Već je koraknuo, već je gotovo potrčao prema njoj, a onda je zastao, riješen čekati je da mu se vrati, riješen čekati je koliko god dugo bude trebalo ... čekati je kao što bolesnik čeka svanuće ... čekati je ne prestajući ... ne gubeći nadu da će mu se vratiti.



- 23:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.09.2011.

Eh, da je ljubiti lako …

Photobucket


Da je ljubiti lako,
ljubio bi svako ...

Refren country pjesme odjekivao je ispod pokislih tendi kafića uz jezero.
Dan je bio hladan i sumoran, jesenji. Jan je sa svojim terijerom Texom izišao na uobičajenu šetnju oko jezera uz koje se pružalo omiljeno gradsko šetalište, toga predvečerja pusto. Sitna jesenja kiša obeshrabrila je šetače pa je Jan, žustro koračajući duž obale, susreo samo mladića koji je 'istrčavao' svoga dobermana. Janov foksterijer Tex zareži, mladić zategnu uzicu na kojoj je vodio svoga psa, a Jan uhvati Texa za ogrlicu. Oštrim mu glasom reče - K nozi - i psi se mimoiđoše bez kavge. Kad im se doberman izgubio iz vida Jan pusti Texovu ogrlicu, a pas veselo potrči naprijed, stazom uz jezero.

Da je ljubiti lako ...
Refren pjesme nastavio se Janu motati u mislima.
Jan je oduvijek smatrao da je ljubiti lako. Doduše, bilo je to uvijek više olako, nego lako, morao je priznati sam sebi. Sve dotadašnje Janove 'ljubavi' bile su 'lake', a kad bi se završile bilo mu je lako krenuti dalje, bez osvrtanja. Tex zalaja na jato pataka koje su, navikle da ih šetači hrane, doplivale bliže obali. Ostario je, pomisli Jan gledajući svoga ljubimca. No, još uvijek mu je srce mlado, da ga nisam zadržao, pojurio bi na onog dobermana. Tex je bio 15-godišnjak i njegov se pseći vijek bližio kraju. Jan je primjećivao kako pas postaje sve kraćeg daha, apetit mu se smanjio, duže su ga šetnje umarale. Ostarili smo obojica, pomislio je Jan. Posljednje dvije godine primjećivao je da je i sam postao sporiji. Na svojem uobičajenom 10-dnevnom skijanju te je zime birao lakše staze. Nije to više skijanje, to je samo 'vozanje' na skijama ... konstatirao je s gorčinom.
...

Dok je stajao nad malom humkom pod starim hrastom, Jan se sjetio te šetnje uz jezero i refrena pjesme Da je ljubiti lako ...

Da se ja pobrinem za tijelo? upitao ga je veterinar toga jesenjeg poslijepodneva.
Ne, ja ću ... odgovorio je Jan.

Zavio je Texovo tijelo, koje se već počelo kočiti, u kariranu vikend deku i odnio ga na stražnje sjedište svoje mazde. U prtljažnik je već ranije, krenuvši veterinaru, spremio ašov. U šumi u kojoj je s Texom često gljivario pronašao je lijepo mjesto i iskopao raku. Sad je stajao nad humkom, ljut sam na sebe zbog tog refrena kojeg se nikako nije mogao riješiti: Da je ljubiti lako, ljubio bi svako ...

...

Godinu kasnije, jednog poslijepodneva, Jan je u nekom drugom gradu, s prozora hotelske sobe, gledao obalu rijeke. Iako jesenji, dan je bio vedar, sunce je na riječnu obalu izmamilo šetače. Među njima je bilo i onih koji su poveli svoje pse u šetnju. Postarija je dama nosila u naručju svog sićušnog pekinezera, mlada je vitka djevojka vodila na povodcu vitkog hrta, postariji je gospodin dozivao svog vučjaka, dječak u džinsu utrkivao se s crnobijelim foksterijerom ... A Jan se opet sjeti refrena one pjesme čija melodija bi mu se povremeno vraćala u sjećanje, pa ga potom pratila čitavoga dana: Da je ljubiti lako …

E, baš si izabrala trenutak, reče Jan pjesmi i nastavi u sebi pjevušiti - Da je ljubiti lako ...

Dok je u ogledalu provjeravao je li dobro izbrijao svoju jaku bradu, upita sam sebe: Ima li smisla ponijeti ruže u posjet nekomu tko te je pozvao da ti pokaže svoj ružičnjak?

Ustvari, pozvao sam se sam ... pomisli.
Što je drugo i mogla reći nego - dođi - kad sam po treći put rekao kako bih jako želio vidjeti taj njezin vrt ...

Cvjećarnica je bila prekoputa hotela i Jan izabere tri poluotvorena bijela ružina pupoljka na dugim stapkama, pazeći da cvjetovi i listovi budu besprijekorni. Samo ih povežite svilenom vrpcom, reče cvjećarki.
Taksi je tada u njezinu gradu bilo teško dočekati pa on produži prema autobusnom stajalištu. Dok je s nestrpljenjem čekao gradski autobus, izvadi iz džepa ceduljicu na kojoj mu je ona zapisala svoju adresu i ponovo je pročita, iako je adresu odmah zapamtio.

...

Iako se septembar bližio kraju veče je bilo toplo.
Večerali su u njezinu vrtu, uz svijeće. Razveselila se ružama koje joj je donio a njega je ohrabrio pokret kojim je pupoljke prinijela usnama pa se nagnuo i poljubio je. Malo je ustuknula, uspio je usnama samo okrznuti rub njezinih usana. Nakon večere su ostali sjediti u vrtu. Mračilo se, pili su vino, a on se opet nagnu prema njoj, namjeravajući je poljubiti. U tom trenutku njezin mu se veliki crno-bijeli mačak očeša o noge.

Budi pristojan, Lucky ... reče ona mačku, a on se nasmija i upita: Na kojeg to od nas dvojice Srećkovića misliš?

Ponoć je već davno bila prošla, gradski autobusi više nisu vozili.
Žao mi je, morat ćeš pozvati taksi, ako uopće još koji vozi u ovo doba, u ovoj našoj selendri ... rekla mu je. Ne brini, nije daleko do hotela, noć je topla, radije ću pješice ...odgovorio je.
Ispratila ga je do ugla i tu se poljubiše.
Sad mu nije, dok ju je ljubio, rekla: Polako, polako ... kao što je to učinila koju minutu prije. Usne joj se otvoriše i priljubiše se uz njegove, sad je i ona ljubila njega, a ne samo on nju.
Polako, polako ... morao je on sada reći sam sebi.

...

Neće biti lako ... mislio je hodajući prema hotelu kroz toplu proljetnu noć. Stariji sam od od nje desetljeće i po ... No, u toj toploj jesenjoj noći on se nije osjećao starim, a misli koje su mu se vrzmale glavom bile su sasvim mladenačke. Vrativši se u svoju hotelsku sobu, nazvao ju je da joj se zahvali na večeri: Oprosti, bio sam nasrtljiv, poput nekog starog mačka u februaru ... Neću ti zamjeriti ako me više nikad ne pozoveš na večeru ...

Nasmijala se zvonko i rekla mu: Sljedeći puta bit će dovoljna i jedna ruža ...a on pomisli kako će joj sljedeći puta donijeti jedanaest, jedanaest crvenih ...

...

Šest godine kasnije, dok je sam sjedio u kupeu vlaka, putujući prema njezinom gradu, posegnu u džep, izvadi novčanik, izvuče iz pretinca ceduljicu koja se već raspadala od presavijanja i ponovo, po tko zna koji put, pročita adresu koju je šest godina ranije zapamtio od prve.

Da je ljubiti lako,ljubio bi svako ... ponovo mu u mislima odjeknu ona melodija. Ljubio bi te svako ... pomisli, no na samu pomisao da je ljubi netko drugi, prođe ga jeza.

Dok je vlak ulazio u stanicu on još jednom pročita adresu s ceduljice, složi papirić i spremi ge u džep. U svijesti mu zatitra slika njezine ograde na kojoj sjedi sjenka crnobijelog mačka i pomisli kako će opet, kao i svaki put, da ne bude 'uroka', prije no što pritisne zvonce mačku reći:

Hajde da vidimo, nas dva srećkovića,
hoće li nas Ona pustiti unutra ...


Photobucket



- 09:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 13.09.2011.

ruže u prozoru ...

Photobucket


Prozori su me oduvijek fascinirali, oduvijek sam vjerovala u onu izreku:
Oči su prozori duše...
... a prozori su oči kuće ...

Kao djevojčica, rado sam i sama sjedila na prozoru, promatrajući prolaznike ... i oblake.
Prozori, osvjetljeni ili zamračeni, zakriljeni zavjesama ili široko otvoreni, neodoljivo su me privlačili. Moram priznati da sam kao djevojčica rado zavirivala u tuđe prozore (i još uvijek to činim), iako su me upozoravali kako to nije pristojno. Meni se, međutim, činilo jednako tako nepristojnim ne pogledati kući u prozore, kao i ne pogledati u oči čovjeku, dok s njim razgovaraš ili dok ti ide ususret ...

...

Obično bismo iz naše ulice, na samom početku Retfale, baka i ja prema Centru krenule Ružinom ulicom. Iako se ta ulica tada zvala drugačije, baka ju je odbijala zvati novim imenom, za nju je Ružina uvijek bila i ostala Ružina. Ružina je u vrijeme moga djetinjstva bila ulica prizemnica, kuće su u njoj bile malene, s crvenim krovovima na kojima su rasle 'čuvarkuće', s drvenim vratima i starinskim prozorima, zastrtim necanim 'firangama' s motivima ruža. Znala sam svaki prozor, od početka do kraja Ružine, i mogla sa sigurnošću predvidjeti koga ću i što na kojem prozoru zateći, kad budem tuda prolazila.

Na početku Ružine, u kući s plavo obojenim prozorima, u jednom od prozora uvijek bi sjedio debeli crno bijeli mačak, nalik svojoj debeljuškastoj prosjedoj gazdarici. Jednom mi je, dok sam prolazila ispod prozora, šapom skinuo plavu mašnu iz kose a njegova je gazdarica ciknula u strahu da me nije ogrebao. Ona nije imala djece, a mene je uvijek oslovljavala s 'mala princeza', kada bi baka zastala da s njom popriča i da pogladi njezinog debelog mačka.

Na malom uskom prozoru 'kiblhausa', nekoliko kuća dalje, uvijek bi u okrnjenim loncima cvjetalo bijelo cvijeće, iz dubine sobe uvijek se čula glazba s gramofona: Bijele ruže, tužne ruže.
Žena koja u toj kući stanuje sigurno zove Ruža, uvijek sam pomišljala kad bismo stigli do toga prozora i pitala se: Tuguje li Ruža za onim iz pjesme, onim za kojeg se nije udala?

Još nekoliko koraka i eto nas do kuće čiji su prozori bili razbijeni a poderane zavjese skrivale prazne sobe. Na jednom od razbijenih prozora još uvijek je stajala plava vaza s buketom prašnih ruža od krep-papira. Pitala bih se tko li je tu stanovao, pitala se: Kamo je i zašto je otišla žena koja je nekad prala te prozore i glačala te zastore? Žale li za njom ta pusta kuća, ti razbijeni prozori i poderane zavjese ...
I tko joj je, nekad davno, darovao te ruže?

Na sunčanoj strani Ružine bila je i jedna kuća čiji su prozori danju uvijek bili zatrti a uvečer širom otvoreni i osvijetljeni. Ta mi se kuća oduvijek činila zagonetnom. Jedne sam večeri, šetajući tuda s bakom, na prozoru te kuće ugledala ženu koja je tu stanovala. Bila je već prilično stara, barem za moje djetinje pojmove, no sada shvaćam da joj nije moglo biti više od četrdeset. Ženina je 'ondulirana' kosa crveno žarila, obrve su joj bile očupane pa nacrtane, usta namazana jarko crvenim ružem. Iako je bilo svježe, žena je na sebi imala samo crveni svileni kombine tankih bretela, a u kosi joj je bila zataknuta crvena 'umjetna ruža'. Nagnula se kroz prozor, prašeći krpu, pa smo baka i ja zastale da nas ne pospe prašinom.
Zašto ova teta noću sprema kuću? upitala sam baku.
Noćna ptica ... rekla je baka ... Stare navike teško umiru.
Tada nisam shvatila bakin odgovor, no kasnije, puno kasnije, saznala sam za trač prema kojem se crvenokosa gospođa prije udaje bavila 'noćnim zanatom', pa joj je ostala navika da danju spava a noću viluje.

Negdje 'na pola' Ružine, baka i ja uvijek bismo prešle na prijeku stranu i zastale kraj prozora bake Kalinović. Bila je to sitna starica koja je čitav dan provodila na prozoru. Iako sam tada bila malena, nitko mi nije morao reći - to blijedo ostarjelo lice čuva neku tužnu tajnu. Baka Aurela bi uvijek tu zastala, poklonila bi bijelu ružu, ubranu u svojem vrtu, starici na prozoru, pa bismo onda nas dvije produžile.
Bilo mi je valjda osam godina kad mi je baka ispričala tužnu priču stare Kalinovićke. Jednom davno, dok je baka Kalinović bila mlada žena i živjela u toj istoj kuči sa svojim mužem i malim sinom, dogodilo se nešto strašno. U malom je dvorištu mladi bračni par upriličio kolinje, mati se načas okrenula, a sinčić je upao u kotao s kipućom vodom. Ona je potom dugo bolovala, a zatim joj je i muž umro, ili ju je napustio, pa je ostala sama, čekajući starost i smrt, tu na tom prozoru.

Nakon razgovora s gospođom Kalinović, baka i ja bismo se vratile na sunčanu stranu ulice i krenule dalje, a ja bih se veselila jednom prozoru na koji bi baka Aurela ponekad kucnula.
Zavjese bi se na tom 'kibicfensteru' raskrilile, blijeda žena, još uvijek plavokosa i mladolika unatoč godinama, luknula bi kroz staklo, pa otvorila prozor. Pozdravila bi se s bakom, popričala s njom, a meni bi uvijek dala čokoladni bombon u obliku srca, zavijen u zlatni staniol. Baka mi je ispričala da su ona i ta bljedolika žena nekada, dok baka još nije nazidala kuću, stanovale u istom dvorištu.
Bila sam već odrasla kad mi je baka priču o bljedolikoj ženi s čokoladnim srcem ispričala do kraja: U to vrijeme sam s tvojom mamom, tada djevojčicom, živjela u iznamljenom dvorišnom stanu. Prozori su nam gledali na zajedničko dvorište koje je koristilo više stanara. Subotom bi žene iz dvorišta predvečer sjele pod brajdu prekrivenu nojom i čekale da im se muževi vrate s posla ili iz krčme.
Jedne su mi subotnje večeri, pričala je baka Aurela, žene kazale da sam sretna što nemam muža.
Blago vama, gospođo Aurela, ne morate strahovati hoće li se subotom vrati pijan.
Te su moje komšinice, nastavila je baka pričati, u nedjelju ujutro na dvorište izlazile s modrim okom ili razbijenim usnama, sve osim blijede Anke. Ankin je muž bio policajac, bio je puno stariji od nje, subotom bi joj donosio ružu i bombonjeru u obliku srca. Sve su žene iz dvorišta zavidjele Anki na muževljevoj pažnji.
Udari li te ikada onaj Tvoj? upitale su je jednom.
Blijedolika je Anka pocrvenjela poput bulke i tek je nakon dugog nećkanja priznala: Sramota me kazati, no taj Moj je strašno ljubomoran. Ponekad ga obuzme strah da ga varam i da ću ga ostaviti ... zato što nemamo djece ... pa me onda istuče. Stid me priznati, no on me, kao da sam dijete, savije preko koljena, zadigne mi suknju pa me išiba po guzici. Nije zalud 'pandur', ne voli ostavljati vidljive tragove.
Moji su me roditelji i braća odgovarali od udaje za njega, dvostruko starijeg od mene. No, ja sam se tako zaljubila da sam mislila kako ću umrijeti ako ne budem njegova ...

Dok mi je baka pričala tu priču, sjetih se okusa čokoladnih bombona koje mi je darovala bljedolika Anka ... i neka gorčina izbrisa mi sjećanje na njihov sladak okus.




Dok bismo šetale Ružinom ulicom, baka bi mi ponekad pričala o prozorima Kijeva, grada u kojem je odrasla:
Na svakom je prozoru 'furtočka', mali prozorčić pri vrhu prozorskog okvira. Zime su u Kijevu duge i hladne, pa 'furtočka' služi za prozračivanje stana koji bi se previše 'ishladio', ako bi se otvorilo veliko prozorsko krilo.

Pričala bi mi i kako je kao djevojčica jedne zime prislonila usne uz zamrznuto prozorsko staklo, pa ostala 'priljepljena' za prozor. Pričala bi mi o božićnim svjetlima u prozorima od kojih je blistao čitav grad, o majčinim čipkanim zavjesama s motivom ruža, zbog kojih je dobila batina kad je s njih, škaricama, izrezala jednu od ruža. Pričala bi mi o konjskim zapregama s praporcima, o prolaznicima u bundama i krznenim šubarama i cigankama ogrnutima svilenim marama s oslikanim ružama, o uličnim sviračima ... i oblacima koje je gledala sa svoga prozora, dok je bila djevojčica ...

...

Bilo je u još mnogo prozora i žena i ruža iza prozorskih zavjesa, u Ružinoj ulici ... i u pričama moje bake Aurele.
Dok su godine prolazile, žene su starile i umirale, ruže venule, zavjese na prozorima žutjele, prozori se zamutili od prašine i kišnih kapi ...
A zatim bi nestalo i kuća i prozora. Niske prizemnice s pendžerima i kibicfensterima tiho su umirale, u Ružinoj je odjednom bilo sve više višekatnica sa stanovima na prodaju, sve manje vrtova s ružama.
Godine su prolazile, baka Aurela od starosti se smežurala i smanjila k'o osušen ružin cvijet, a ja sam od djevojčice na prozoru odjednom, dok se nisam ni snašla, propupala u djevojku, pa potom postala odrasla žena. Žena koja još uvijek zaviruje u prozore, poput znatiželjne djevojčice, koja još uvijek ponekad i sama sjedi 'na prozoru', iščekujući i ispraćajući ...

... i gledajući oblake.



- 22:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.02.2011.

Bannik*

Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...




Photobucket
bannik

*bannik - duh iz istočnoslavenske mitologije, boravi u banji.



Bila je zima, doba Moranine vladavine. Žaleći za Jarilom, Morana je ostarila, prozlila se, svijet prekrila snijegom, ledom i tamom. Dani su bili sve kraći, sve tamniji, zameteni snijegom, noću su zavijali vukovi, zli su duhovi zavirivali kroz prozorska okna.

Studen i tama okupiše ukućane oko kućnog ognjišta.
S užarenih cjepanica, s iskricama koje su polijetale s ognjišta, skakutali su uvis Domaći, iza ognjišta je čučao Domovnik, raspirirujući vatru i došaptavajući se s Voloskom, u štali su stoku čuvali Ovnik i Kikimora.
Oksani se, dok je preplićući duge pletenice sjedila u zapećku, na trenutak učinilo da vidi duhove predaka kako sjede oko ognjišta, privučeni toplinom vatre i pričama u kojima ih ukućani pominjahu.

Oksana, dođi mi pomoći! pozvala ju je mati.

Majci je trebala pomoć da pripremi i zagrije banju za subotnje kupanje. Prvo će se okupati otac i braća, a za njima mati, babuška i Oksana. Nakon prvih kupača banju treba ponovo izribati, provjeriti ima li dovoljno tople vode, nekorištenih svežnjića brezovih grančica, posuda za polijevanje i čistih ručnika. Bannik bi se mogao naljutiti ako se ne poštuje običaj prema kojem je, nakon prva tri kupača, Njegov red za kupanje. Taj duh kućne banje poznat je po lošoj ćudi. U bijesu bi mogao ofuriti kupača vrelom vodom, iznenada ga zaliti mlazom mrzle vode ili ga, onako golišavog, izgrepsti dugim noktima.
Bannik se voli u banji baškariti i mora mu biti sve 'potaman'.
Često mu dosadi kupati se sam, pa u banju pozove i kakvog šumskog duha ili vilu, da mu prave društvo. Zbog svega toga, u banji se ukućani uvijek kupaju u društvu, nikada sami, i pri tome paze što će i o čemu pripovijedati jer Bannik je sklon prisluškivati razgovore ne bi li saznao svačije tajne.

Oksana je te jeseni načula priču o susjedi Katjuši kojoj se jednom, kad je u banju ušla sama, ukazao Bannik. Šuškalo se da je Katjuša namjerno dozvala Bannika kako bi od njega doznala vara li je muž. Pošto se Bannik rijetko pokazuje ljudima, Katjuša je morala posegnuti za magijom - skinuti križić s vrata i staviti ga pod pazuh, te u banju zakoračiti lijevom nogom. Što je Bannik rekao Katjuši i što mu je ona dala zauzvrat, nikada se nije saznalo, no pripovijedalo se da je Katjuša morala žrtvovati crnu kokoš i zakopati je pod pragom banje, kako bi umilostivila Bannika da ne razglasi ono što se te noći u banji dogodilo.

Bannikova milost potrebna je ukućanima jer bez banje bilo bi nemoguće sprati s tijela tjednu prljavštinu i znojem istjerati boleštine. Banja je važno mjesto, tu su se oduvijek nevjeste pripremale i 'mivale' za mladoženju, u banji su žene rađale, tu bi starice poučavale kako navesti muža da te bolje ljubi, kako pospješiti željenu i izbjeći neželjenu trudnoću ... Daleko od muških očiju i ušiju, tu bi žene komentirale ljubavne vještine svojih muževa, pripovijedale lascivne šale i razmjenjivale savjete kako zacrniti obrve, narumeniti usne, ukovrčati šiške i splesti pletenice. U banji bi lijevale rastopljeno olovo u vodu, u vodi bi gasile užareno ugljevlje, te tako proricale sudbinu i odgonile urokljive poglede.

Dok je Oksana vani rezala brezove grančice kojima će se kupači šibati, mati ju je, ne želeći ući u banju sama, čekala na pragu.
Gdje si se toliko zadržala? prekorila ju je.
Ugledala sam vjevericu na grani velikog bora, iza kuće ... slagala je Oksana.
No, nije je zadržala vjeverica, nego nešto posve drugo, nešto o čemu se ne bi usudila povjeriti materi. Oksani je bilo već devetnaest godina, a mladoženje još nije bilo ni na vidiku. Momci su oblijetali oko Oksane koju su smatrali ljepoticom bez premca. Bila je stasita, bujnih grudiju, kose plave kao lan, krupnih plavih očiju, privlačila je muške poglede. No, Oksanin otac bijaše prijek a braća ljubomorna, stoga se rijetko koji momak usudio Oksani prići. Uz to, i Oksana bijaše izbirljiva, srce joj je bilo ćudljivo, nitko joj se od seoskih momaka nije uspio umiliti. Vrijeme je prolazilo, a Oksana je počela venuti i tugovati.

Nastaviš li tako, ostat ćeš stara cura ... rekla joj je babuška ... Na kraju ćeš morati hladan krevet sama grijati ...

Oksana se zabrinula pa je riješila - upitati ogledalo.
Prema starom vjerovanju, djevojka mora izići sama u šumu, u noći punoga mjeseca, izreći magijske riječi i duboko se zagledati u ogledalo. Nakon nekog vremena u ogledalu će se pojaviti lik njezinog Suđenog. Oksana je učinila sve po pravilima, no u ogledalu se pojavila samo crna sjena bez lica, pa tako nije saznala ništa. Znala je da joj ne preostaje ništa drugo, morat će upitati Bannika. Naime, vjeruje se kako vam Bannik, ako ga doista odobrovoljite, može predskazati budućnost i odgovoriti na svako pitanje koje mu postavite.

...

Kad se banja dobro zagrijala, okupaše se prvo otac i dvojica starije braće. Potom su mati i Oksana izribale banju i sve pripremile za Bannikovo kupanje. Otac i braća već su, okupani, čvrsto spavali, kad u banju konačno uđoše i žene. Prvo je, prekriživši se, u banju zakoračila babuška, pazeći da zakorači desnom nogom. Za njom uđoše mati i Oksana. Nisu razgovarale za vrijeme kupanja, bojeći se da ih Bannik ne bi prisluškivao, progovorile su tek nekoliko riječi. Poliše se vrelom vodom, izribaše lanenom otiračom. Mati i babuška u šali nekoliko puta dobrano opletoše Oksanu brezovim grančicama po nogama i stražnjici, tako da se djevojčina bijela put rumeno zažarila. Sad se još vani istrljaj snijegom i u potok zaroni, pa ćeš sutra sva blistati ... šapnula joj je babuška ... Ni jedan ti momak neće odoljeti.

...

Kad je bila sigurna da svi ukućani čvrsto spavaju, Oksana je skinula križić s vrata i položila ga na jastuk. Utrtim se puteljkom, kroz visoki snijeg, odšuljala u dno vrta, do banje. Banja je još uvijek bila topla. Ponijela je bočicu votke i zdjelicu piroga, Banniku na dar, i spustila ih na prag. Svukla se i stala na otvorena vrta banje, licem gledajući u snijegom pokriven vrt. Vjeruje se kako treba stati na vrata banje, licem okrenut prema van, i upitati Bannika ono što te zanima. Tada će Bannik prići i pretskazati ti sudbinu - ako te kandžama ogrebe po zadnjici, to je loše pretskazanje, a ako te nježno potapše po leđima, tada se nadaj dobru.

Čeka li me negdje moj Suđeni ... il' ću ostat' dovijeka sama na ovome svijetu? upitala je Oksana stojeći na vratima banje i ne osvrćući se.

Bradavice joj se na grudima ukrutiše se od hladnoće i pocrvenješe poput zrelih višanja, duboki joj se uzdah ote iz grudiju. Rumena i obla zadnjica Oksanina podrhtavala je od straha dok je očekivala da je Bannik dodirne. Tada začu tiho hihotanje, osjeti tapšanje po leđima, a dugi je prsti pogladiše po punačkoj kruškolikoj guzi, nježno je uštinuvši.

Ah, i ja bih rado bio na mjestu tog sretnika koji će te najesen milovati ... prošaptao je Bannik.

Na proljeće, Oksana, kad sve procvjeta, nadaj se ...
Na proljeće ćeš svoga Suđenoga sresti, a najesen ćete zajedno u bračnu postelju leći
...

...

I tu je priči o Banniku kraj.
A vi dobro pripazite što ćete ga zapitati, kad se u subotu budete kupali ...
...

Dodatak:

Domaći - kućni duhovi koji borave u plamenu ognjišta.
Domovnik - Djeduška, Starik, Khoromozitel ili Domovoj je duh koji se brine o blagodati kuće, posebno o stoci. Glas mu zvuči kao jecaj, a opasno je da ga ukućani vide.
Voloska - božica kućnog ognjišta.
Ovnik - duh koji obitava u štali, često u obliku crnog jarca, čuvajući stoku.
Kikimora - zao kućni duh koji se pojavljuje u liku malene žene. Kikimora se brine o domaćim životinjama, neprijateljski je raspoložena prema muškarcima, a noću uznemirava djecu
.



- 08:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 07.07.2009.

u drugom životu, kratka priča ...

Photobucket

Ležala mu je u naručju, s glavom na njegovu ramenu, ovivši se oko njega poput vitice vinove loze. Iza sklopljenih kapaka još uvijek joj je treperio Njegov pogled. Lice mu se preobrazilo, usne nabubrile, pogled zamaglio, maločas prije, dok su 'vodili ljubav' ... A tada je sklopio oči, u prelijepom trenutku nestajanja. Ona nije oči sklopila, gledala je to voljeno lice kako se nad njom nadnosi, osjećajući ga duboko u sebi, u dnu svoga bića.
I, trenutak prije no što je i sama nestala, da bi mu se opet vratila, pomislila je: U nekom drugom životu, Filipe ...

...

Nisu više bili mladi, ni jedno ni drugo, kad su se sreli.
Život je i na jednome i na drugome već uspio ostaviti ožiljke. No, kad su se ugledali, oboje shvatiše da im život pruža obećanje kakvo se rijetkima događa.
U trenutku kad su se sreli Ona je bila puna straha i tuge. Vjerovala je kako je iznevjerila sve što joj je život obećao, dok je bila dijete. Iako ju je okolina smatrala uspješnom ženom, ona se osjećala promašenom. Nije bila žena, a više nije bila ni dijete, iako je bila poput onih iz pjesme Čovjek je dijete, sve do 60-esete ...
Prije no što je Filipa srela, povjerovala je, na trenutak, da ljubi, da je u stanju voljeti. No, trenutak je prošao i Ona je shvatila da je ljubila samo pomisao na ljubav, samo pomisao da je vrijedna ljubavi. Trenutak je prošao, znala je istinu, no nije željela priznati, čak ni sebi. Jer, priznati značilo bi priznati konačni životni poraz:
Nisam u stanju ljubiti, ne mogu biti potpuna, mome biću nedostaje neki ključni dio ... moje je srce zaključano lokotom bez ključanice... ...

Sudbina mi je ostati usamljena, ni dijete ni žena
... mislila je s tugom. Tugu je skrila, nastavila je pjesme i priče pisati, iako je znala da ih ne piše onome koga je srela.

Tada još nije znala da ih piše Onome koga će tek sresti ...

...

Silvestar, Onaj koji je povjerovao da joj je srce otključao, neko je vrijeme također vjerovao, a potom je shvatio, no nastavio se obmanjivati. Jer, Ona je svijetlila nekom toplom svjetlošću i on je poželio ostati na rubu te svjetlosti. Žalio je što nije u centru njezina pogleda, žalio je što to nikada nije ni bio. Ipak, poželio je ostati, makar na periferiji njezina vidnog polja, kao prijatelj, i bio je sretan što ga ona pušta tu i ostati.
A ona je osjećala kako se njezina svjetlost polako gasi, poput neke titrave svijeće plavoga plamena.

Svima se čini kako svijetlim ... No, zalud me uvjeravaju kako moja svjetlost grije, ja nisam u stanju nikoga ogrijati.
Sve je to samo iluzija, moji prijatelji ne znaju da se griju na 'naslikanoj vatri', poput onog zečića iz priče koji je u šumi pronašao izgubljeno slikarevo platno, pa se cijelu zimu grijao uz naslikano ognjište.

Uz sve, sad ju je još mučilo i osjećanje krivice: Obmanjujem one koji su mi dragi, puštajući ih da misle kako sam sretna
...

...

No, Filipa nije uspjela obmanuti.
Bilo mu je dovoljno da je pogleda ... i odmah je sve shvatio ... i pružio joj ruke. Poželjela je zakoračiti u Njegov zagrljaj, no nije se usuđivala. Još uvijek je vjerovala da nije u stanju ljubiti, da nije ljubavi vrijedna.
Filip je zračio svjetlošću, toplom i snažnom. Željela je zakoračiti u tu svjetlost, no bojala se kako će mu donijeti samo tamu. I zato mu je rekla: Ostani tamo, na drugoj obali, siguran ... Nemoj zakoračiti na taj most koji si 'objesio' o niti nade, nemoj prema meni zakoračiti ... Ja sam 'beznadni slučaj', ja sam totalni promašaj, što ću ti ja? Samo ću te u svoju tugu povući ...
Ipak, poželjela je da Filipovo svjetlo za nju svijetli, poput svjetionika, makar i s druge obale.
A onda je Filip prešao most. I prenio je na tu drugu obalu, u svjetlost, lako poput perca ispalog iz krilca neke grlice ...

...

Sad je ležala u Filipovu naručju, s glavom na njegovu ramenu, osjećajući da je to mjestašce na njegovu ramenu upravo za nju stvoreno. U njoj je sve treperilo i odzvanjalo. Sad je bila sigurna da može voljeti i da je ljubavi vrijedna. Znala je da u njegovu zagrljaju može biti i dijete i žena, da joj je upravo tu mjesto. Tu, na njegovu ramenu na koje je sletjela poput ptičice, tu gdje je voljena, tu gdje je toplo kao u nekom gnjezdašcu.
Trenutak prije no što je usnula podigla je pogled i vidjela kako je Filip raširio svoj veliki dlan nad njezinom glavom, poput nekog zaklona. Iako je dlan njegove ruke nije dodirivao, ona je osjećala dodir. Njihove su se aure dodirivale i pretapale i svijetlile i iskrile poput krijesnica u tami njezine sobe. Kasnije, tijekom noći, probudila se načas, još uvijek u Filipovu zagrljaju. Tijela su im se dodirivala i ona osjeti kako joj bradavica dojke bubri pod njegovim dlanom. Nasmiješila se zbog zbog toga njegova posezanja za njom, čak i u snu. Načas je obuze sjeta i pomisli: Da smo se barem ranije sreli ...
No, uz Filipa, čak je i sjeta bila puna topline ...

...

Ujutro, dok su se budili, on je usnama opet potražio bradavicu njezine dojke. Zatim joj se u oči zagledao i na uho joj prošaptao: Ne žali ... u nekom drugom životu, kad se opet sretnemo ...
Pogledi im se opet sretoše, a duše i tijela im se opet prepoznaše.
Bila je sretna, osjećala se ponovo rođenom. Život je konačno ispunio obećanje. Lokot njezina srca oduvijek je imao ključanicu, no otključati ga je uspjela tek uz Filipovu pomoć.

Bila je sretna jer sad je znala da će se uvijek prepoznati, ona i Filip, u ovom i svim sljedećim životima, kad god i gdje god se budu sreli ...


...
- 11:31 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 14.01.2009.

Copelia ...




Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...




Copelia

1. dio


Krajem 15. stoljeća Leonardo da Vinci načinio je prve skice mehaničkih ekstremiteta, 1738. godine Jacques de Vaucanson stvorio je androida koji je svirao flautu, 1898. godine Nikola Tesla je konstruirao daljinski upravljani brod, preteču današnjih robotiziranih uređaja upravljanih na daljinu, humanoidni robot "Elektra", Vestinghausovo remek djelo, prikazano je 1939. godine na Svjetskoj izložbi. Prototip humanoidnog robota konstruiran je 1976. godine u Tehničkoj laboratoriji Waseda univerziteta u Japanu, a ekspanzija robotike počinje dve decenije kasnije, sa pojavom japanskog modela "Honda-P2", prvog humanoidnog robota visokih performansi ...

Termin robot izveden je iz češke riječi robota koja znači prisilan rad i riječi robotnik koja znači kmet. Filozof Karel Čapek autor je termina robot, a riječ robotika prvi je upotrijebio pisac znanstvene fantastike Isac Asimov.

Tri glasovita zakona robotike Asimov je prvi puta objavio, u ožujku 1942, u priči pod naslovom Runaround :
1. Robot ne smije ozlijediti ljudsko biće niti zbog svoje neaktivnosti dopustiti da ljudsko biće pretrpi štetu.
2. Robot mora slušati naredbe koje mu daju ljudska bića, osim u slučaju kada bi te naredbe kršile prvi zakon.
3. Robot mora štititi svoju egzistenciju, osim ako bi to kršilo prvi i drugi zakon
.

...


Copelius je bio 45-godišnjak osrednjeg rasta, oštrih crta lica. Rano je počeo ćelaviti pa je glavu brijao, a za utjehu zbog gubitka kose, pustio je kratak brk. Živio je sam, pomalo pustinjački, bio je neizlječivi radoholičar, zaljubljen u svoju struku.
Copelius je bio samo jedan mali, aninimni kotačić u velikoj mašineriji. Iako je posjedovao vanserijski matematički i tehnički talent, nedostajalo mu je prodornosti ili možda interesa za penjanje hijerarhijskom ljestvicom pa nije zauzimao visoko mjesto u Firmi u kojoj je radio. A ta se velika i moćna Firma bavila robotikom, znanstvenom disciplinom u sklopu vještačke inteligencije, disciplinom povezanom sa dizajnom, proizvodnjom, teoretskim proučavanjem i upotrebom robota. Glavna djelatnost Firme bila je proizvodnja industrijskih robota. No, Copeliusova profesionalna karijera zapela je, zajedno s njime, u malom eksperimentalnom odjelu Firme, odjelu koji se bavio istraživanjima u području proizvodnje humanoidnih robota.
A onda, jednog ponedjeljka, Copeliusa pozvaše na sastanak proširenog kolegija. Prije no što je ušao u veliku dvoranu u kojoj se kolegij održavao, tutnuše mu u ruke izjavu koju je morao potpisati, izjavu o čuvanju poslovne tajne. U dvorani za sastanke, dobro osiguranoj i zvučno izoliranoj, bilo je 50-ak ljudi, a dobar dio tih lica bio je Copeliusu nepoznat.

Firma planira započeti s proizvodnjom humanoidnog robota - ”Osobnog asistenta“.
Procjenjujemo da će sve niža stopa nataliteta i sve veći broj starijih ljudi povećati potražnju za robotima koji će biti u stanju održavati kuću, voditi razgovor, igrati različite društvene igre, brinuti o sigurnosti svojeg vlasnika, njegova stana i imovine.
Želimo, dakle, proizvesti androida, robota uvjerljivo ljudskog izgleda, responsivnog, uljudnog u ophođenju, dovoljno inteligentnog da vješto pomaže vlasniku u najraznovrsnijim poslovima i aktivnostima, ali i da zadovoljava vlasnikove potrebe za socijalnim kontaktima. 'Osobni asistent' trebao bi biti 'Katica za sve' - batler, družbenik, sugovornik, body gard ... Uz čovjekoliki izgled morao bi posjedovati i antropomorfnu crtu 'razumijevanja' vlasnikovih naredbi i 'emotivnog reagiranja' na vlasnikove pohvale ili kritike.

Ovim trenutkom pokrećemo osnivanje novog Odjela u kojem ćete raditi svi vi, pozvani na ovaj sastanak i obavezani izjavom o tajnosti. Kao što vidite, za početak smo okupili 50-ak stručnjaka, iz naše i iz konkurentskih firmi.
Prvi prototip očekujemo za pet godina.


...

Nakon tri godine, rad na prototipu 'Osobnog asistenta' odmakao je dalje od svih očekivanja, u najvećoj mjeri Copeliusovim doprinosom. Upravo je Copelius razvio 'sistem apsulutne kontrole' koji je omogućio "Osobnom aistentu" da, pomoću posebnih senzora, prima i prerađuje vizualne, auditivne i taktilne informacije, da govorom komunicira s ljudima, da vješto manipulira predmetima, korača, trči, upravlja automobilom i rukuje različitim alatima, da prevodi sa pet stranih jezika, recitira stihove, čita i piše koristeći tipkovnicu računala ...
Nakon tri godine, jednoga ponedjeljka, Copeliusa ponovo pozvaše na kolegij. No, ovoga puta kolegij se nije odražavao u velikoj sali za sastanke nego u kabinetu direktora Firme, i nije bilo nazočno 50-ak ljudi, već samo troje, uključujući Copeliusa. Copelius je u Firmi radio dvije decenije, no sada je prvi puta direktora vidio uživo. Štoviše, direktor se obratio osobno njemu, Copeliusu!

Copelius, zar ne? rekao je direktor, gledajući u Copeliusov dosje.
Neoženjen, bez ljubavnice, rođaka i kućnih ljubimaca ...
Bez hobija, bez poroka ... Stan u najmu, adresa ne baš naročito ugledna, iako mu prihodi dozvoljavaju bolju, vozi isti automobil već 7 godina, godišnji odmor nije koristio zadnjih 10 godina ...

Recite mi , Copeliuse, vi radite u Firmi već 20-ak godina ... i nikada niste zatražili povišicu, nikada se niste natjecali za rukovodeće mjesto, niste potražili bolje plaćeni posao u nekoj drugoj firmi
?

Copeliusu ponestade riječi, samo je potvrdno kimnuo glavom.

Koliko sam informiran ... nastavio je direktor pogledavši u voditelja Copeliusova odjela koji se snishodljivo osmjehivao ... vaše su sposobnosti vrlo visoke a vaš je doprinos izvrsnom razvoju 'Osobnog asistenta' presudan. I, da ne duljim ... jeste li zainteresirani za bolje, znatno bolje plaćeno radno mjesto ?

Copelius pokuša progutati slinu, no grlo mu bijaše suho.
Nakašlja se i odgovori: Ne ... ne, ako to znači da moram otići iz Odjela ...

He he he
... nasmija se direktor.
Ni govora! Ono što vam ja nudim je mjesto direktora pod-odjela koji osnivamo unutar odjela 'Osobni asistent'.
Dakako, ne biste se morali zamarati 'financijskom stranom', vaš bi posao bio isključivo kreativne naravi, raspolagali biste neograničenim sredstvima i potpunom stvaralačkom slobodom ...

Pod-odjel bi djelovao u najvećoj tajnosti.
Zasad, u nedostatku boljega naziva, djelovao bi pod nazivom ... direktor u tome trenutku spusti glas do šapta, unatoč činjenici da su se nalazili u njegovu kabinetu, apsolutno sigurnom od špijunaže ... Djelovao bi pod nazivom 'Osobna asistentica', iako bi neko dobro odabrano žensko ime bilo atraktivnije ...

Copelia
... izustio je Copelius istoga trena.
Ja sam doduše imao na umu nešto kao Amber, Linda, Dolly ili Cimberly ... reče diretor. No, neka bude Copelia, Copeliusova Copelia ...

Vi ste doista genijalac, Copeliuse, kad bolje razmislim, Copelia je puno decentnije ... Udvostručit ću mjesečnu sumu koju sam vam namjeravao ponuditi.
A kao bonus, prototip Copelie dobit ćete u osobno vlasništvo, onoga dana kad' mi priopćite da možemo započeti sa serijskom proizvodnjom
...

2. dio

Gynoid (prema grčkom gyne - žena) termin je kojim se imenuje robot dizajniran da liči na ženu, za razliku od androida koji liči muškarcu. Termin gynoid koristi se rijetko, češće je u upotrebi termin android, za obje verzije čovjekolikog robota.
...



Ah, kako sam samo mogao biti tako naivan!
Kako mi se samo nije upalila 'crvena lampica', kad je direktor pomenuo imena kao Dolly, Amber ... Kimberly
?

A koliko je bio naivan, Copelius je shvatio nakon razgovora s voditeljem Odjela za dizajniranje humanoidnih robota koji mu je obrazložio direktorova očekivanja. Copelius je u startu pretpostavio da će 'Osobna asistentica' biti gynoid dizajniran za specifične potrebe kao što su čuvanje i poučavanje djece, briga o starima, njegovanje bolesnih, skrb o umirućima, asistencija invalidima, za poslove u kojima je nužan 'dodir ženske ruke' ... Tek je kasnije shvatio da je direktor imao na umu posve drugačije dodire.

No, ugovor je bio potpisan, više nije mogao odustati.
Odustane li, više nikada neće dobiti posao u struci, a robotika je bila njegov život.

...

Vaša je zadaća stvoriti savršenu ljubavnicu ... rekao mu je voditelj Odjela za humanoidnu robotiku ... ljubavnicu, sposobnu zadovoljiti i najluđe muške snove.

Vi ćete stvoriti prototip, Prvu Copeliu ... a tada ćemo početi proizvodnju malih serija Copelijinih 'sestara'. Nježne plavuše i vitke crne, zanosne riđokose, bujne mulatkinje i krhke azijatkinje, bit će to dijapazon koji će 'pokriti' sve interese!
Za najbogatiju klijentelu radit ćemo unikatne primjerke, po posebnoj cijeni ...
Seks pokreće svijet, bit će to prilika za zaradu bez premca, uz nužnu diskreciju pri prodaji, dakako. Direktor predviđa pravu jagmu za 'Osobnom asistenticom' ... i već je smislio imena za pojedine serije - smeđokosa Dolly, plavuša Amber ... Lijepe i podatne, ne govore previše, ljube i ne pitaju voliš li me, dragi ... he he he ...
Ti će se slatkiši prodavat' k'o alva
!

...

Copelius se pomirio s neizbježnim i započeo s temeljitim pripremama.
Njegova osobna 'ljubavna' iskustva bila su sasvim prosječna, nikada nije prevladao neke inhibicije ni ostvario sve seksualne maštarije, u svojoj je 'seksualnoj praksi' bio prilično konvencionalan. Partnerice je birao među slobodnim poslovnim ženama dobi približne njegovoj, koje i same nisu tražile više od seksa. Nije se emocionalno vezivao niti udubljivao u 'žensku psihologiju', strast je čuvao za robotiku, sa ženama je samo zadovoljavao svoje tjelesne potrebe, nastojeći pri tomu ne rasipati suviše energije. Stoga je racionalno procijenio kako su mu temeljite pripreme neophodne.

Za početak, iz virtualne je online filmoteke 'skinuo' niz odabranih filmova.
Najprije je zavirio u hardcore produkciju, no ubrzo mu dosadiše prizori tako mehanički, tako nemaštoviti ... Okrenuo se filmovima s umjetničkim pretenzijama, s erotikom u funciji ljubavne priče. Satima je sjedio pred ekranom gledajući filmske poljupce i zagrljaje, on koji je do tada gledao samo dokumentarce i vesterne. Potom je posegnuo u literaturu. Pornografiju i jeftine 'ljubiće' odmah je ostavio po strani, izdvojio je velike romane u kojima su fatalne junakinje strasno ljubile svoje literarne ljubavnike. Sada je nadoknađivao sve propuštene klasike, on koji je čitao samo literaturu iz kibernetike i robotike. Zatim se okružio hrpom likovnih enciklopedija i monografija velikih slikara i provodio sate razgledajući venere i primavere, odaliske i nimfe ... Pogledao je i videozapise nastupa vrhunskih balerina , senzualne pokrete egzotičnih plesačica, korake manekenki na modnim pistama, koreografiju pokreta gejši u ceremoniji pripreme i posluživanja čaja.
Nakon svega toga 'zaronio' je u anatomske atlase, izvješća o istraživanjima fiziologije i psihologije ljudske seksualnosti, pročitao je sve o predigri i višestrukim orgazmima, o seksualnim pozicijama i umijećima zavođenja, uzbuđivanja i zadovoljavanja, proučio Camasutru, perzijske erotske minijature i japanske shunga crteže. Copeliusove su pripreme potrajale više mjeseci pa je voditelj Odjela za humanoidne robote teško prikrivao nestrpljivost.

Zar sumnjate u moju procjenu? rekao mu je direktor Firme.
Dajte Copeliusu vremena, koliko god mu je potrebno ...

...

Meka i glatka koža poblijedila bi pa čak se i naježila na hladnoći, a zatim se ružičasto zarumenila na suncu. Sitne bi se kapljice znoja pojavile iznad gornje usne i u udubini ključnih kostiju, tamo gdje se naziralo kucanje bila. Zjenice su joj se širile i sužavale, šarenice se plavile, usne vlažile, dah joj je bio topao i mirisan. Njezin je pogled izražavao nijanse emocija, a glas joj je zvučao melodiozno dok je pjevušila pjesmicu koju ju je naučio:

Daisy, Daisy, give me your answer do
I'm half crazy all for the love of you
It won't be a stylish marriage
I can't afford a carriage
But you'll look sweet upon the seat
Of a bicycle built for two
...

U proteklih pet godina Copelius je svaki budni trenutak posvetio stvaranju Copelie. Sada je stajao pred svojom kreacijom i nije joj nalazio mane. Dakako, posao još uvijek nije bio završen, Copelius je bio sklon misliti da je tek na početku. No, direktor Firme insistirao je na demonstraciji, a Copelius je potrošio sve izgovore i odgađanja. Copeliu je odjenuo u jednostavnu bijelu haljinu, kosu joj na potiljku povezao vrpcom, izvukavši samo jedan plavi pramen da slobodno leprša. Posjeo ju je u fotelju pod prozorom, razmaknuo zavjese kako bi je dnevno svjetlo dobro osvjetlilo.

Savršena je! rekao je direktor.

Na Copeliusov mig Copelia je ustala, nasmiješila se, sklonila rukom kosu s lica, pružila direktoru ruku i poput poslušne djevojčice rekla: Ja sam Copelia, drago mi je upoznati Vas..

Savršena je
... ponovio je direktor.
Doduše, malo je suviše eterična za moj ukus, no to je prototip, koji se može varirati prema ukusima kupaca ...
Pet godina ... trebalo vam je prilično vremena, no isplatilo se ...
Kada možemo započeti s proizvodnjom?

Ukoliko sve bude teklo prema mojim planovima ...
... za pet godina
... odgovorio je Copelius.

Za pet godina? zaprepastio se direktor Firme. Još pet godina? Ali ... ona djeluje potpuno dovršeno.

Unatoč tome, nije
... uzvratio je Copelis.
Ona je tek dijete koje mora odrasti, pupoljak koji će se tek rascvjetati ...

3. dio

Vitke duge noge koračale su tako graciozno, gracilne se grudi tako uzbudljivo bibale pri udasima i uzdasima, oči očaravajuće blistale, vlažne se usne osmjehivale. Iako je znao da se ispod glatke kože i sloja gipkih mišića krije splet mehanizama, žica i chipova, Copelius se na trenutke nije mogao oduprijeti privlačnosti prizora. No, vremena za rasipanje nije bilo, ostalo je još dosta problema vezanih za usavršavanje fine koordinacije pokreta, za umrežavanje veza između 'mozga' i 'osjetila', bilo je još posla na razvoju rječnika i razumijevanja složenih nijansi u značenjima riječi te točnijeg očitavanja neverbalnog dijela poruke ...
Copelia je doista bila savršena učenica, nije se umarala, san joj nije bio potreban, 'gutala' je i prerađivala informacije dvadeset i četiri sata na dan. A Copelius se, imajući u vidu Copelijinu namjenu, pobrinuo za savršenu selekciju informacija koje će joj biti dostupne, informacija koje će činiti temelj Copelijine 'ženstvenosti': kulinarstvo, vještine šminkanja, osnove plesnih pokreta, ikebana, shiatcu masaža, unutarnja dekoracija, uljudna konverzacija, umijeće koketiranja i laskanja ... Dijapazon znanja o tomu kako zadovoljiti 'svog' muškarca u krevetu i kuhinji doista je širok.

Iako je je bila stroj koji izgledala kao prelijepa žena, Copelius je bio u pravu - Copelia je u suštini bila dijete koje uči i razvija se. Kao sva djeca, Copelia je bila bezazlena, njezin je Stvoritelj za nju birao jabuke sa stabla spoznaje. Tri zakona robotike, ugrađena u Copelijin program, Copeliusa su činila neprikosnovenim. On je bio Copelijin Stvoritelj i Učitelj, Vrhovni Autoritet, Njegove naredbe i zabrane, Njegove želje za Copeliu su bile imperativ.

Copelia je bila smještena na najvišljem katu vrtoglavo visokog nebodera, u savršenoj kopiji luksuznog apartmana, usred strogo osiguranog središta Odjela za dizajniranje i proizvodnju humanoidnih robota. Kuhinja opremljena najnovijim čudima suvremene tehnike, kupaonica s jacuzziem i stolom za masažu, spavaća soba s velikim kružnim krevetom, debelim tepisima i ogledalom na stropu. 'Apartman' je bio prepun jednostrano prozirnih zrcala i dobro skrivenih kamera koje su omogućavale danonoćni nadzor i bilježile svaki Copelijin pokret. No, svako dijete, prije ili kasnije, nauči kako izbjeći nadzoru roditelja. Ni Copelia nije bila izuzetak. Ona bi često, najvjerojatnije slučajno jer vlastitih namjera nije posjedovala, pronalazila kutove apartmana 'nepokrivene' okom kamera, što je ljutilo tehničare koji su neprestano morali dorađivati sustav nadzora.
To nije Copelijina krivnja, dečki ... rekao je Copelius Harryu i Peteru, dvojici od četvorice tehničara koji su jedini bili upućeni u Copelijino postojanje i koji su se smjenjivali u 24-satnom nadzoru.
Računalo nikada ne griješi, sve su pogreške programerove ...

...

Copelius je jednoga jutra osjetio bolove u desnom donjem dijelu trbuha. Iako se nastojao ne obazirati na bol, nakon dva dana ipak se obratio liječniku. Appendititis ... dijagnosticirao je liječnik kojeg su pozvali u 'kućni posjet'. Simptomi su tako tipični da ultrazvuk s color doplerom nije potreban ...
Akutna upala slijepog crijeva, nužan je hitan kirurški zahvat kako ne bi nastupila perforacija ...
Iako nerado, Copelius je Copeliu morao povjeriti dvojici najpouzdanijih pomoćnika koji će se smjenjivati u 24-satnom nadzoru. Unatoč sve jačim bolovima i insistiranju liječnika da što prije krenu u bolnicu, izdvojio je programe koji su trebali slijediti u Copelijinoj obuci i ostavio precizna upute o načinu i slijedu njihove primjene.

...

Harry je bio bijesan kada ga je alarm budilice upozorio da mora krenuti, najradije bi ostao u krevetu, ljubeći se s Kendy.
Javi da si gripozan ... šapnula mu je Kendy mazno.
No, Harry je znao da bi ga to moglo stajati dobro plaćenog mjesta, Copelius ga je upozorio da će jedino smrt prihvatiti kao ispriku za neobavljeni posao. Odjenuo se nabrzinu, sjeo u kola i nakon 20-ak minuta preuzeo dužnost od Petera.
Stanje redovno ... izvjestio ga je Peter.
Upravo je savladala programe CX-7111 i CX-7112 ... Ubaci CX-7113 ... i miran si do jutra ...
Harryu je na umu bila Kendy koju je nezadovoljnu i 'nadurenu' ostavio u krevetu, koncetracija mu je na trenutak popustila i ... u računalo je ubacio 'krivi' disk ...
Tek ujutro je uočio pogrešku. Prvo se uspaničio a zatim je, prije no što mu se pojavila smjena, u strahu od Copeliusa, lažirao protokol praćenja.

...

Vrativši se iz bolnice, Copelius je od prvog trenutka imao osjećaj kako nešto nije u redu, no pripisivao je to vlastitoj slabosti nakon operacije i činjenici da nije poslušao savjet liječnika o tjedan dana poštede i mirovanja.
Provjerio je protokole nadzora u vrijeme svoje odsutnosti. Sve je bilo u redu, Copelia je savladala programe CX-7111, CX-7112 i CX-7113. Serija CX programa teorijske obuke uskoro će završiti, do tada će se Copelius dovoljno oporaviti kako bi mogao osobno provjeriti Copelijinu sposobnost primjene tih programa u praksi.

...

Stol je bio savršeno postavljen, ruže u cvjetnom aranžmanu zanosno su mirisale, ružičasti šampanjac iskrio je u srebrnoj kantici s ledom, iz kuhinje su se širili mirisi različitih delicija, svijeće su blistale, glazba tiho svirala, Copelia je izgledala savršeno u savršenoj večernjoj haljini savršeno pripijenoj uz savršeno tijelo.
Nakon večere Copelius je, sjedeći u dubokoj fotelji, pijuckao šampanjac i gledao Copeliu kako mu prilazi, gibajući se u ritmu glazbe. Nagnula se nad njega, spustila bretelu haljine i ručičasta joj je bradavica nabubrila pod Copeliusovim pogledom. Trenutak kasnije Copelia je senzualno uzdisala dok joj se karlica ritmično uvijala, Copelius je osjećao kako joj se nutrina vlaži, uvlačeći ga sve dublje, na trenutak je zaboravio da je Copelia samo savršen stroj, zemlja se pod njim pomakla, a to mu se nije dogodilo nikada ranije, ni s jednom 'pravom' ženom.

Bravo! odjeknuo je poklik kroz zvučnike kojima je apartman bio ozvučen.

Savršena 'probna vožnja'! uzviknuo je direktor koji je na velikom monitoru promatrao demonstraciju. Kad bolje razmislim, he he he, trebali ste meni, kao direktoru, prepustiti prvenstvo, no ja držim obećanje - prototip je vaše vlasništvo.

Za koji dan bit ćemo spremni za početak proizvodnje. A vi ćete, Copeliuse, nadam se, znati cijeniti to što će 10% posto od prodaje biti vaše ... Čestitam, bit ćete milioner dok se dva put' okrenete
.

...

Tek sutradan Copelius se odjednom prisjetio da je Copelia, u trenutku kad je odjeknuo direktorov usklik, naglo pokrila svoju golotinju svilenom plahtom.

Zašto? upitao se Copelius.
Naime, stid nije bio ugrađen u njezin program.


4. dio

Iako je incident tijekom demonstracije ostao nezamijećen svima osim njemu, u Copeliusa se uvukla sumnja, pa je iz predostrožnosti isposlovao odlaganje početka proizvodnje. Zatajivši prave razloge, direktora je uvjerio kako je potrebno provesti još neka završna testiranja i tako uspio 'iskamčiti' još mjesec dana.
Copelius se odlučio preseliti u Copelijin apartman kako bi je mogao 24 sata promatrati iz neposredne blizine i istoga jutra to je i proveo u djelo. Radost pri susretu, za koju Copelia uostalom bijaše programirana, učinila mu se toliko uvjerljivom da se zapitao nije li izgubio sposobnost objektivnog rasuđivanja i emocionalno se vezao za stroj koji bijaše njegova tvorevina. Copelia mu je, naime, naslonila glavu na rame i šapnula: Veselim se što si tu, sa mnom ... bila sam tako usamljena dok sam Te čekala ... .

Copelius se zaprepastio.
On je osobno stvorio sve Copelijine programe, a ni jedan od njih nije uključivao osjećaj usamljenosti. Copelia je bila programirana za simulaciju osjećaja radosti, divljenja, uživanja, pa i žalosti, no samo u funkciji empatije s Gospodarevim zadovoljstvima i nezadovoljstvima, radostima i tugama. Vlastite tuge i radosti samo bi nepotrebno opterećivale Copelijin sustav.

Nešto sam previdio ... pomislio je Copelius.
Možda je došlo do interakcije među različitim programima, pa su se Copelijine 'emocije' pojavile kao 'nuzprodukt'.
...

Unatoč sistematskom promatranju i provjerama, Copelius nije našao razloge odstupanja u Copelijinu ponašanju. Sljedećih nekoliko je dana sve teklo u redu, Copelia je funkcionirala bez greške. Pjevušila je spremajući specijalitete za Copeliusa, održavala apartman u savršenom redu, na sva je pitanja davala očekivane odgovore, u krevetu je Copeliusu pružala uvijek nova uživanja. Copelius se taman ponadao kako se 'ispadi' Copelijina sustava neće ponoviti, a tada se dogodilo ono što ga je potpuno razuvjerilo u toj nadi.

Te mu je noći, poslije, Copelija prošaptala na uho: Volim te ...
Iako je znao da je Copelijina izjava ljubavi programirana, Copeliusu je godila. Ipak, pomislio je: Da je 'stvarna', sada bi priželjkivala after-play, još maženja i slatkih riječi ... a Copeliusu se, kao i većini muškaraca, nakon seksa obično prispavalo.

Tada, dok je tonuo u san, začuo je kako ga Copelia pita:
Voliš li Ti mene, Copeliuse?

Copelius se naglo rasanio i uspravio u krevetu. I, dok se još nije uspio ni snaći, Copelia je, ne čekajući njegov odgovor, nastavila s bujicom pitanja:

Zašto mi se čini da, i kada nisi tu, osjećamTvoj pogled na sebi?
Kako sam ja dospjela ovamo? Jesam li i ja nekada bila dijete? Jesam li tada imala male ručice i nožice i okrugle obraščiće i ako jesam, zašto se toga ne sjećam? Gdje si Ti bio tada?
Gdje si Ti i što radiš kad nisi ovdje, sa mnom? Da li iza onih glasova koje ponekad čujem postoje i Drugi, nalik Tebi i meni? Postoji li doista izvan ovih zidova plavo nebo, zelena trava, oblaci, more, jezero i rijeka? Umiru li i stare svi, pa i ja i Ti?
Ako moram umrijeti, voljela bih umrijeti prije Tebe
...
...

'Big failure'! ! ! konstatirao je Copelius uspaničeno.
Netko je morao sabotirati Copelijin program!
Ona nije bila programirana pitati, nego odgovarati na Gospodareva pitanja. Uz to, savršena se ljubavnica ne smije osjećati usamljenom, pitati 'voliš li me', 'gdje si kad nisi sa mnom' ... pa još pominjati i djecu ...
I, gdje li je samo mogla vidjeti da ljudi stare i umiru, otkuda joj predodžbe oblaka, trave, mora, jezera i rijeke?
Bila je to prava katastrofa!

A onda je Copelia svome Stvoritelju dodala 'soli na ranu':

Zašto si dozvolio da Onaj Drugi promatra dok me ljubiš?

Kraj priče


Copelius je izjurio iz apartmana i ukrcao se u lift koji se po vanjskom zidu nebodera spuštao na ulicu. Gledajući kroz staklene stijenke lifta uočio je da se nebo zacrnilo kao da se sprema oluja. Duboko dolje, na ulici, ljudi su vrvjeli, žureći nekamo, nalik na mrave u mravinjaku.
Neboder Firme bio je samo nekoliko ulica dalje od velikog parka s jezerom i Copelius je pohrlio tamo, do klupice na obali jezera. Sjedeći na toj klupici već je više puta uspio riješiti probleme koji su ga zaokupljali.

Promjena ambijenta, fizičko kretanje i skretanje misli ...
To obično pospješuje proces rješavanja problema
... tješio se Copelius.

A problem pred kojim se našao doista nije bio malen.
Deset godina danonoćne posvećenosti ... a sve završava takvom katastrofom!
Prototip se oteo kontroli i tko zna gdje bi to moglo završiti ... Možda čak kršenjem triju zakona, ugrožavanjem sigurnosti Gospodara!


Morat će direktoru priznati poraz, serijska proizvodnja ne smije započeti. Sve bi Copelijine 'sestre', načinjene prema prototipu, 'bolovale' od iste nedopustive 'greške'.

...

Nebo koje se odražavalo na mirnom zrcalu jezera postajalo je sve crnje, oblaci se spustiše gotovo do površine vode. U strahu od pljuska svi se šetači raziđoše, a Copelius je još uvijek sjedio na klupici uz jezero, ne nalazeći uzroka Copelijinom 'kvaru'. Znao je, ne nađe li uzrok problema, neće naći ni rješenje.
Nije žalio za izgubljenom zaradom, iako bi ga uspjeh 'projekta Copelia' učinio milionerom. Peklo ga je to što mora priznati poraz. Zamislio je bijes direktora Firme. Deset godina ogromnih ulaganja, a Copelius se spremao direktoru priopćiti kako je jedino rješenje odustati od serijske proizvodnje i ... uništiti prototip!

Dok su nad jezerom počele sijevati munje, Copelius je Izvukao iz džepa mobitel i pritisnuo direktorov broj u direktoriju.

Ni govora! eksplodirao je direktor.
Naći ćete rješenje i to u rekordnom roku ... ili ću vas uništiti!
Sravnit ću vas sa zemljom, Copeliuse, poželit ćete da se niste ni rodili
...

Copelius je prekinuo vezu i ostao sjediti na klupici.
Prve kapi kiše pretvoriše se u pljusak. Snažan je vjetar uzburkao površinu jezera i uzbibao krošnje drveća. Copelius osjeti olakšanje.
Donio je odluku.

...

Dok se, mokar poput miša, liftom uspinjao prema vrhu zgrade, nije mogao, unatoč svemu, ne uživati u ljepoti prizora. Kiša je na trenutak prestala, kroz mali je procjep među crnim oblacima zablistao snop sunčeve svjetlosti. Copelia nikada nije vidjela nebo, travu, jezero ni rijeku ... pomislio je u tome trenutku.
Copelijino lice iskrsnu mu pred očima, njezin mu glas odjeknu u mislima: Htjela bih umrijeti prije Tebe ...

Kad se lift približio vrhu zgrade, procjep se zatvorio, crni se oblaci ponovo sudariše, oluja se nastavila novom snagom. U sljedećem trenutku sjevnu munja, lift se zatrese od snažnog treska, svjetla zatitraše ... i ugasiše se.
Istodobno s gašenjem svjetla u liftu, ugasiše se i sva svjetla u gradu.
Total black-out!
Copelius se našao u potpunom mraku. I, u toj potpunoj tami, u svjesti mu se ukaza Njezino lice i on začu kako ga ona pita: Zašto si dopustio da Onaj Drugi gleda, dok me ljubiš?

Mrak je trajao nekoliko sekundi, a zatim niz snažnih blljeskova osvijetli zamračeni grad, potom zatitraše i upališe se svjetla u pojedinim gradskim kvartovima. Dok je Copelius gledao kako se linija svjetala približava zgradi Firme, lift se pokrenu i nastavi se uzdizati prema vrhu nebodera. U hodnicima je vladalo komešanje. Ljudi su žurili prema liftovima, obuzeti nekim iracionalnim strahom, željeli su se što prije naći na otvorenom.
Copelius produži do sobe za nadzor gdje ga dočekaše blijeda lica Harrya i Petera.
Obojica povikaše uglas: Copelia je nestala!

Kada su se svjetla ugasila, na trenutak je 'pao sistem' ... uzrujano je kazao Peter.
Još se nikada nije dogodilo da istodobno zakažu i rezervni generatori ... upao mu je u riječ Harry.
Kad' smo nakon nekoliko sekundi uspjeli 'dići' sustav, kontrolne je kamere nisu uspjele pronaći ... Prvo smo pomislili da se igra, kao toliko puta ranije, a tada smo se uspaničili, uzeli ključ i ušli u 'apartman' ...

Ne znamo kako je uspjela izići, no Copelia je nestala bez traga
!

Copelius je načas zadržao dah, a tada je mirno rekao: Uzmite slobodan dan, obojica ...
...

Zatvorio je vrata za Harryem i Peterom, ušao u 'sustav' i ukucao zabranu pristupa, svima bez izuzetka. Brave u blindiranim vratima dva puta škljocnuše a zatim zavlada tišina. Copelius uđe u prazan Copelijin apartman i sjede na krevet. Pritisnu dugme na daljinskom upravljaču i kapci na prozorima, koji su bili spušteni dok je u apartmanu bila Copelia, bešumno se podigoše. Oluja se završila, na plavom nebu zasjala je duga. Copelius je sjedio još trenutak, gledajući dugu, a zatim se vratio u 'komandnu sobu' i pokrenuo proces brisanja svih podataka iz 'dosjea Copelia'.

Copelia nikada neće dobiti 'sestre', ostat će Una, Jedina ...

...

Prošlo je deset godina, Copelius je već dugo opet bio samo mali kotačić u velikom mehanizmu velike Firme.
Prije deset godina, nakon propasti 'projekta Copelia', direktor ga je pozvao u svoj kabinet.
Bilo bi mi zadovoljstvo uništiti vas, Copeliuse. A mogao bih, pomakom malog prsta, lišiti vas ne samo posla, već i života ...
No, ja sam poslovni čovjek koji ne baca ni novčića.
Radit ćete u Firmi dok ne budete lipsali. Radit ćete 14 sati dnevno, za minimalac, ostatkom ćete otplaćivati dug.
I kada bude umirali, Copeliuse, još uvijek ćete biti dužni, meni i Firmi. Sljedit ću vas i u Pakao, tražeći da dug isplatite u cjelosti!


...

Kada bi se, nakon 14-satnog kuluka, vraćao u svoj stan, Copelius bi se, uvijek iznova, nadao.
Jedne večeri, u sumrak, već izdaleka će vidjeti osvjetljene prozore. Svirat će tiha glazba, vatra će plamsati u kaminu, u dvjema će čašama iskriti vino, mirisat će na ruže, mandarine, cimet i vaniliju ...

Ona ... Una, Copelia otvorit će vrata i tu, na pragu, reći mu:

Volim Te, Jedini ...


...

P. S. Neki će se revniji čitatelj možda zapitati: Što je to bilo na onom discu koji je Harry greškom ubacio u Copelijin program?
Filozofske rasprave o bitku ljudskog postojanja? Biblija? Udžbenik etike?

Ni govora.
Bio je to samo izbor
country love songs , 'skinut' s YouTube, koji je Kendy neprimjetno strpala u Harryev džep.





- 12:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 17.12.2008.

crvene cipele ...

Photobucket

Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...



Crvene cipele

Njegova priča

Par crvenih ženskih cipela, vrtoglavo visokih potpetica.
Stajale su na ogradi mosta, na samom rubu i On je pomislio kako liče na neku savršenu minijaturnu skulpturu. Vraćao se kući kasno, nakon večeri provedene s prijateljem, u lokalu na drugoj obali. Most je bio pust i slabo osvjetljen, usporio je vožnju, zaustavio automobil i pogledao bolje.
Doista, crvene cipele visokih potpetica blistale su na ogradi nekim gotovo fosforescirajućim sjajem.

Čije li su ... i kako su dospjele na ogradu mosta?

Osvrnuo se uokolo, no nigdje nikoga.
Tada mu je u svijesti bljesnula pomisao: Možda je vlasnica tih cipela završila na dnu rijeke? Nagnuo se preko ograde, gledajući u tamnu vodu, očekujući da uz stupove mosta ugleda tijelo samoubojice, no Dunav je mirno tekao, pa su se i njegove strepnje smirile. Možda su joj cipele nažuljale stopala, pa je radije nastavila koračati bosa ... ili ih je tu ostavila iz nekog čudnog hira, zbog oklade ili tko zna zbog čega? Na trenutak je čak pomislio i na 'skrivenu kameru' koja vrijeba njegovu reakciju.

Vođen nekim čudnim porivom, pružio je ruku, dohvatio crvene cipele i stavio ih na suvozačevo sjedište, te produžio vožnju.

...

Crvene su cipele već danima stajale na komodi u njegovom stanu na mansardi. Povremeno bi dodirivao te cipele i zamišljao visoki luk stopala i vitke članke dugih nogu kako koračaju. Njemu ususret. Dok su dani prolazili, u njegovoj se mašti vlasnica tih cipela potpuno uobličila - visoka, vitka, dugonoga, crvenokosa ...
Cipele i tajanstvena žena kojoj su pripadale postadoše njegova opsesija. Gonjen prisilnim mislima, nije mogao podnijeti da mu se crvene cipele na dulje vrijeme izgube iz vida. Nabavio je lijepi crni kovčežić te bi ujutro cipele s komode premjestio u kovčežić koji bi nosio svuda sa sobom.

...

Simpozij se održavao u hotelu na obali Dunava. U stanci je izišao na terasu, popušiti cigaretu ... i ugledao je. Visoka, vitka, dugonoga, stajala je i zurila u Dunav, dok joj je mjesečina blistala na zlatnim kovrčama. Duga haljina zelenoplavo se presijavala, tijesno pripijena uz njezino tijelo, poput druge kože. Primijetio je da je lijepa neznanka, iako savršeno dotjerana i našminkana - bosonoga. Pripisao je to vrućini, njezinoj ekscentričnosti i smjelosti ... i nije mogao ne primijetiti kako ima savršena stopala.
Prihvatila je njegov poziv na piće, no dok su sjedili za šankom nije otpila ni gutljaja iz natočene joj čaše. O sebi nije rekla gotovo ništa, no ipak je shvatio je da je u hotelu odsjela sama. Njegove je riječi slušala s laskavom pozornošću pa se on nakon stanke nije vratio na nastavak simpozija. Pristala je da se nađu sutradan ujutro, na jutarnjoj kavi. Umjesto da ode na zatvaranje simpozijuma, on je s njome popio jutarnju kavu, potom su zajedno ručali, poslijepodne proveli u šetnji uz obalu Dunava. On je uživao gledajući kako dunavski valovi miluju njezina prekrasna bosa stopala. I večerali su zajedno, a nakon večere, čudeći se i sam vlastitoj smjelosti, pozvao ju je u svoju sobu, ne očekujući da pristane.
No, pristala je.
Sutradan ujutro, spremajući se da prema dogovoru siđe na jutarnju kavu na terasi, razmišljao je o protekloj noći. Ni sa jednom ženom do tada nije doživio toliko vrhunaca, ni ga jedna ljubila tako strastveno i nesputano.
Valjda se baš stoga usudio učiniti nešto nezamislivo - otvorio je crni kovčežić s crvenim cipelama, kleknuo pred nju i navukao cipele na njezina savršana stopala, ne sumnjajući da će joj pristajati. I doista, pristajale su joj savršeno. Nasmijala se, ustala, i posve naga, samo u tim crvenim cipelama, manekenskim korakom prošetala sobom, praćena njegovim zadivljenim pogledom. Poslije su ponovo vodili ljubav, no crvene su joj cipele ostale na stopalima, kao da su srasle s njima.
Kad se probudio, nije je bilo, vjerojatno se, tiho i vješto, iskrala do svoje sobe. Zamišljao ju je kako korača hotelskim hodnikom u tim crvenim cipelama.

...

Sišao je do terase, naručio kavu, očekujući da i ona uskoro siđe. Začuo je lupkanje visokih ženskih potpetica i okrenuo se, no to nije bila ona. Čekanje se odužilo, on je već namjeravao nazvati broj njezine sobe, a tada mu je pogled odlutao preko hotelske terase do dunavske obale.
Na pijesku, tik uz rub vode nešto se crvenjelo.
Gonjen nesavladivim porivom, sišao je stepenicama i prišao obali. Crvene su cipele stajale uz samu vodu, visoke su im potpetice bile zabijene u pijesak. Podigao ih je i prinio licu i tada je na postavi jedne od cipela spazio srebrnastu riblju krljušt.

Shvatio je - te je noći ljubio dunavsku rusalku.
Na trenutak je pomislio da ostavi cipele na obali, no onda ih je podigao i čvrsto stegnuo u naručje. Znao je da mu se ona više nikada neće vratiti ... no nije mogao podnijeti pomisao da je ljubi netko drugi.


Njezina priča

Dok je plivala kroz vodene trave prema virovima, dunavska se Rusalka tresla od straha. Doplivavši do vira skrivenog pod površinom, u sjeni stare vrbe, skupila je zadnje ostatke hrabrosti, duboko udahnula i prepustila se vodenom vrtlogu koji ju je odvukao na dno. Tu je, na sedefnoj klupčici, sjedila vodena Vještica i nizala krupne rječne bisere na dugu nizku.

Konačno si se odlučila ... a već mi je dojadilo čekati ... rekla je Vještica Rusalki. Prošlo je tristo godina od kada je zadnja iz vašeg roda došla do mene, po istom poslu, već sam pomislila kako su rusalke ćud promijenile ...

Tada je vještica otvorila školjkama obloženu kutiju i Rusalka ih je ugledala.
Crvene cipele vrtoglavo visokih potpetica!
Znala je za njih iz priča starijih sestrica. Te su čarobne cipele bile ulaznica u svijet izvan vodenih granica. Rusalka koja bi te cipele posjedovala ostavila bi ih negdje na obali, a one bi smrtnika kojega bi izabrala nepogrješivo dovele u rusalkino naručje. Rusalkin bi se rep, nalik na riblji, pretvorio u vitke duge noge kojima bi te crvene cipele savršeno pristajale. Kad bi se sa smrtnikom poigrala, rusalka bi morala uzeti natrag crvene cipele i tada bi mogla igru ponoviti s nekim novim smrtnikom. Stoga i nije bilo čudo da je te cipele željela svaka rusalka, bez obzira na njihovu cijenu. A cijena im nije bila malena.

Rusalke su vodene vile koje žive tisuću i jednu godinu, a svaka bi rusalka Vještici morala za te crvene cipele dati tisuću godina svoga vijeka. Vještica je tako, prisvajajući vrijeme koje je bilo podareno rusalkama, stalno produžavala svoj život a to su joj omogućavale upravo te čarobne cipele. Jer, rusalka bi cipele mogla koristiti samo godinu dana, onu godinu koja bi joj nakon trgovine s Vješticom preostala.
Tisuću godina života za godinu dana ljubavi sa smrtnicima?
Samo su rusalke, i to ne sve, bile sposobne za takvu trgovinu.
U ugovoru je stajalo da je rusalka dužna cipele vratiti vještici dan prije isteka te godine. I tako je vještica mogla ponovo trgovati.

Vještica je oštrim bridom školjke zasjekla Rusalkino zapešće i ona je svojom krvlju potpisala ugovor - mijenjala je tisuću godina svoga života za godinu dana posjedovanja crvenih cipela i obvezala se vratiti ih Vještici, dan prije isteka te godine. Potpisavši ugovor, uzela je crvene cipele i otplivala.

Sljedećeg je jutra izronila tik uz obalu i skrila se među korijenjem stare vrbe. Čekala je Njega!
Poželjela je da je Njegove ruke grle i Njegova usta ljube čim ga je prvi puta, prije mjesec dana, ugledala na obali. Sjedio je i pušio, gledao u Dunav i u nit udice koju je zabacio u vodu. Odlučila je istoga trenutka - mora biti Njezin! Neće žaliti tisuću godina života za tisuću njegovih poljubaca.
Sada ga je ugledala na njegovu uobičajenom mjestu pa je namjeravala, čim On okrene glavu, položiti crvene cipele na obalu. Znala je da će se njezin rep pretvoriti u noge kad On posegne za cipelama. No, On nije bio sam, poveo je i prijatelja i Rusalka je, prisluškujući njihov razgovor, saznala da namjeravaju večerati u krčmi na drugoj obali, te večeri.
Otplivala je do mosta i tu pritajena dočekala noć. Slasnim stopalima riječnih školjki podmitila je riječnog galeba i on je pristao crvene cipele ponijeti u kljunu, jednu po jednu, i položiti ih na ogradu mosta. Dok je čekala da On naiđe i dodirne cipele, srce joj je glasno kucalo u grudima, vratu i zapešćima. Nije ni slutila koliko je bolno to pretvaranje ribljeg repa u noge. Kao da ju je zasjeklo tisuću noževa, no ona je laka srca podnijela bol jer je znala da je Smrtnik koga je izabrala konačno njezin.

...

Dok ju je ljubio, pomislila je kako je kratka ta godina koja joj preostaje. Ona nije, kao druge rusalke, željela ljubiti tisuću smrtnika, ona je željela tisuću puta ljubiti Njega. Dok ju je te noći ljubio, nije ni pomišljala uzeti natrag crvene cipele. A tada je On izvadio cipele iz crnog kovčežića i navukao ih joj na stopala. Vratio joj je njezinu slobodu, mogla se predomisliti i godinu dana iskoristiti u igri s drugim Smrtnicima.

Kad je On pred jutro zaspao, tiho se išuljala iz sobe i otišla do obale. Tu su je čekale njezine vodene sestrice.
No, kako ljubi taj tvoj Smrtnik? Je li vrijedan tisuću godina? upitale su je, šaleći se.
Njegovi su poljupci vječnosti vrijedni ... odgovorila je Rusalka.
Ne budi luda, takvih kao on je puna obala. Poigraj se svaki dan s drugim, iskoristi crvene cipelice, skupo si ih platila... rekoše joj one.

No, Rusalka je željela samo Njega. Godinu dana ljubavi s Njim sada joj se učinilo dužom od vječnosti: Ljubit ću ga tako da me zapamti za čitav život i da nikada ne poželi drugu, čak i kad me nestane!

Crvene je cipele položila na pijesak na obali i skrila se u valovima.
Znala je da će ih On ugledati jer su dogovorili popiti kavu na terasi koja gleda na obalu. Kada je On cipele podigao i ponio, znala je da će je da će mu doći te noći, znala je da će je On opet ljubiti te noći i svake noći kroz tu godinu koja joj je preostala. A kad godina prođe, ostavit će mu crvene cipele za uspomenu, neće ih vrati Vještici.

Neće ih vratiti, iako je pročitala klauzulu ugovora, ispisanu na dnu, sitnim slovima:

Rusalka koja Vještici ne vrati crvene cipele zadnji dan prije isteka roka ....







- 18:27 - Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.11.2008.

Lilith ...

Photobucket
John Collier: Lilith


Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...



Lilith

Neki ljudi vole mačke, drugi su skloniji psima.
Mačje predenje i umiljavanje, tople smeđe pseće oči koje te gledaju s obožavanjem, ne ... to nije za mene. Alergičan sam na dlaku, a predenje, umiljavanje i obožavanje vremenom se pretvore u opterećenje.

U svjetlu navedenog, moj izbor kućnog ljubimca posve je logičan - Boa constrictor. Elegantno izdužena, sva sačinjena od mišića, čista i glatka. Nije ju potrebno hraniti svakoga dana, četkati niti gladiti, relativno se lako prilagodi terarijumu i navikne na vlasnika, no bez one dosadne ovisnosti koju pokazuju toplokrvni četveronošci i dvonošci, naročito oni ženskog roda.

Svoju sam bou kupio u pet shopu. Znao sam da sam napravio dobar izbor čim ju je trgovac izvadio iz staklenog kaveza i stavio mi ju na ruku. Osjećate li čvrstoću njezina stiska? upitao je. To je znak vitalnosti ovog primjerka. Još uvijek mlada ženka, savršeno efektne bijele boje ... i potpuno je bezopasna kad je sita.
Vremenom će narasti, neki primjerci u 30-ak godina života dosegnu duljinu od 4 metra. Za sada je dovoljno hraniti je štakorima, no kako bude rasla trebat će joj krupniji zalogaji, zečevi na primjer.


...

Veliki stakleni terarij savršeno se uklopio u moju spavaću sobu, uz veliki krevet presvučen crvenom kožom, uz izdužene afričke statue vitkih dugonogih žena, uz ogledalo na stropu i stabalca egzotičnih palmi. Uz vizualni efekat, terarij i boa constrictor u njemu urodili su još jednim dodatnim neočekivanim efektom - rijetko bi koja od žena koju bih doveo u svoju spavaću sobu poželjela probuditi se ujutro gledajući bijelu zmiju kako pilji u nju kroz staklo. Upravo zbog toga izbor boe constrictor kao kućnog ljubimca pokazao se punim pogotkom. Jer, ja obožavam seks, moji su seksualni apetiti oduvijek bili veliki. No, žene rijetko uspijevaju razdvojiti seks od ljubavi, uvijek moraju dobar seks pokvariti ljubavnim petljavinama. Ja nisam surov čovjek, ne želim povrijediti nikoga, no u takvim bih slučajevima uvijek bio surovo izravan. Bez petljanja i ublažavanja stavio bih im do znanja da me ljubav ne zanima. Žele li izvrstan seks, tu sam. Otvorit ću bocu najboljeg vina, popit ćemo čašu prije i poslije ... i onda: adio bella, do sljedeći put.
Nažalost ili možda na sreću, malo je bilo onih koje su mogle dulje izdržati takvu pogodbu. Ja volim promjene, i najljepša mi žena brzo dosadi, a one rijetke koje mi ne bi dosadile udaljio bih iz bojazni da bih se mogao uz njih, unatoč svemu, emocionalno vezati. Ponekad bih pomislio kako bi bilo najpraktičnije angažirati vješte profesionalke iz neke diskretne escort agencije, no ja još nisam spao na to da kupujem seks, a i ne volim suviše rutinirane zagrljaje, u kojima nema prave strasti.
Godine su prolazile. Boa, kojoj sam nadjenuo ime Lilith, rasla je u svojem terariju, a ja sam u malu bilježnicu ukoričenu u crvenu kožu bilježio imena žena s kojima sam dijelio seksualne užitke. Arijana, Izabela, Nina, Mirna, Mirjana, Marijana, Željka, Nada, Zlata, Lora, Nora ... Neću navoditi broj jer, tko bi mi vjerovao. No, ipak ću reći da se taj broj, tijekom dvadesetak godina, lijepo približio cifri s četiri znamenke.

...

A tada, jedne olujne noći, probudih se u svojem velikom krevetu. Kroz nezastrti prozor (mrzim zavjese, to su ženske 'kerefeke') vidio sam krupne kapi kiše i bljesak munja, grančice stabla koje je raslo pod mojim prozorom udarale su o prozorska stakla, povijane snažnim vjetrom. Nora, s kojom sam te noći popio onu čašu vina prije i poslije, otišla je prije više od sata, taksijem koji sam pozvao i galantno platio. A ipak, oko mene se u krevetu uvijalo vitko žensko tijelo.
Vrisnuo sam, uživajući, kad me čvrsto obuhvatila nogama i naprosto uvukla u sebe. Vani je noćna oluja bjesnjela sve jače a ja sam se penjao k vrhuncu užitka dok me je ona šibala bičevima svoje zlatne kose. Vrhunac je bio tako intenzivan da na trenutak izgubih svijest. Kad sam se pribrao, u krevetu bijah sam. Povjerovao bih da je sve to bio san, no na svojoj sam puti još uvijek osjećao njezin miris. Taj je egzotičan miris potpuno potisnuo tragove Norina chanela 5.

...

Ujutro, pogledavši u terarij, uočih da sam staklena vrata ostavio otvorena. Začudih se, to mi se još nikada nije dogodilo. No, nije bilo razloga za zabrinutost, Lilith je ležala sklupčana oko grane i ja vidjeh da je moja boa noćas presvukla kožu, na pijesku je ležao njezin bijeli svlak.
Sjetih se da je vrijeme hranjenja pa iz ostave donesoh krletku s velikim zecom. Opčinjen Lilithinim pogledom, zec se uopće nije otimao dok mu je čvrstim stiskom lomila kosti a zatim ga progutala u trenu i zadovoljno se sklupčala u kutu terarija.

...

Napomena: Lilith (hebrejski) je ženski demon noći, čija je pojava povezana s olujom i vjetrom, bolešću i smrću, ali i erotskim snovima.





- 22:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.08.2008.

U očekivanju kiše

Photobucket
photo by rusalka

Ispričat ću Ti 1oo1 priču, moj Sultane.
Skinut ću pred Tobom šest velova,
a sedmi ćeš morati skinuti Ti,
ako se usuđuješ ...



U očekivanju kiše



Početak veljače te je godine bio neuobičajeno topao. Ni traga snijegu, a ni kiši.

Sjedila je toga jutra uz prozor i gledala prolaznike koji su odbacili zimsku odjeću i u niskim cipelama i laganim proljetnim ogrtačima žurili nekamo, valjda proljeću ususret. Bio je ponedjeljak, pa je znala da žure na posao, no ususret proljeću zvučalo je mnogo poetičnije.
Kiselo se nasmijala sama sebi, jer bio je još jedan bloody Monday, tmuran i oblačan. Pogled joj je, kroz još uvijek gole grančice breza koje su se nadvijale nad njezinim prozorom, odlutao prema nebu. Bilo je sivo i nisko, pa je pomislila: Sprema se kiša

A kiša je već padala u Rijeci, Splitu i Zagrebu, javljali su u jutarnjem tv programu, kiša je već danima padala posvuda, no nikako da stigne i do njezina grada i njezine ulice. Osjećala je nadolazeću promjenu vremena, znala je da se kiša približava, i bez bio prognoze. Bila je meteoropat . Statistike govore da je svaka treća osoba meteoropat, posebice žene, iako meteoropatija pogađa sve kategorije ljudi, od male djece do starijih osoba.

Osjetljivost na vrijeme mogla bi postati bolest modernoga društva, pročitala je u časopisu Zdravlje. „Uvijek kada se vrijeme mijenja u atmosferi se stvaraju elektromagnetski impulsi koji bez iznimke utječu na naš organizam i potiču ga na reagiranje i prilagođavanje …“

A ona je već danima osjećala kako reagira, ne uspijevajući se prilagoditi.

U glavi joj je bilo mutno, bila je kronično umorna, razdražljiva i nervozna. I noga ju je vraški boljela, oticala je pod tijesnim gipsom. Prije dva tjedna noga joj se poskliznula dok je silazila stepeništem koje je vodilo do ulaza u njezin Faks. Noga se poskliznula, skočni zglob izvrnuo, članak je otekao poput dizanog tijesta i pomodrio, u trenu. Vraški je boljelo! Jedva je uspjela, na jednoj nozi, doskakutati do porte. Ljubazni ju je kolega odvezao na Traumu.

Komplicirana distorzija!

Stavili su joj težak gips koji je obuhvaćao stopalo i nožni članak i dizao se do koljena. Prepisali su joj mirovanje i analgetiku. Kontrola za tri tjedna. Do tada nije ništa lomila, čak ni u djetinjstvu, taj joj je gips bio prvi. Zamrzila ga je od prvoga trenutka. Stezao joj je potkoljenicu, urezivao se u otekli zglob, a ispod gipsa je povremeno dosadno i uporno svrbjelo, taman toliko duboko da se ne da dohvatiti ničime. Pokušala je češati se dugim pletaćim iglama, no nije pomagalo. Izluđivalo je to što ju je gips prikovao za kuću, to što je tuširanje pretvorio u akrobatski podvig, to što nije mogla spavati potrbuške, kao što je navikla. Ustvari, od trenutka te distorzije nije više uopće mogla spavati. I inače je patila od insomnie, a sada je noći provodila budna, a dane u nekom omamljenom polusnu. Nije mogla spavati, poremetio joj se i san i apetit, a analgetici, popijeni na prazan stomak, izazivali su žarenje i bol.

Opioidni analgetici blokiraju provođenje impulsa boli od periferije k mozgu“, čitala je u časopisu Zdravlje. „Opće je poznato da bol ima svoje najjači intenzitet neposredno nakon javljanja a kasnije se intenzitet boli smanjuje (organizam se privikava na bol). Mehanizam te prilagodbe sastoji se od toga da neuroni luče unutarnje analgetike kao sto su enkefalini, endorfini i dinorfini. Oni svojim vezanjem na opioidne receptore ublažavaju i blokiraju daljnu bol. Taj mehanizam naziva se unutarnji analgezijski sustav …“

Ljutito je bacila časopis na pod. Njezin unutarnji analgezijski sustav nije djelovao, popijeni analgetici nisu pomagali, nožni članak je vraški bolio, koža ispod gipsa svrbjela je, u želudcu joj je žarilo.

A kiša koja nikako da se spusti pojačavala je razdražljivost.

Popila je još jedan Tramadol.
Jedan previše, pomislila je, no toliko ju je boljelo da nije više marila. Na papiriću koji je izvukla iz plastične bočice u kojoj su bile tablete, pisalo je: iznimno dobar novi analgetik … djeluje i preko noradrenalina i serotonina u kralježničkoj moždini …dobro se resorbira pri oralnoj primjeni …indikacije: srednje jaki do jaki akutni ili kronični bolovi, npr. bolovi kod rana i lomova … odrasli: 50-100 mg, maksimalno 400 mg dnevno

Jutarnji tv program tekao je uobičajeno predvidivo – što javlja HAK, tjelovježba, recept za pureće odreske, gost u studiju … Pritisnula je dugme na 'daljincu' i u stanu je zavladala tišina. Ni s ulice nisu dopirali nikakvi zvuci, prolaznici su već davno prošli, svi su nekamo otišli. Samo je ona ostala, tu uz prozor, kao brod nasukan na obali.
U player je ubacila CD Beatlesa, željela je prekinuti tu gluhu tišinu.

Shine, the weather's fine.
Can you hear me, that when it rains and shines,
When it Rains and shines
It's just a state of mind?
When it rains and shines)
Can you hear me, can you hear me
?

Voljela je Beatlese, posebice Lennona, no sad je bila u takvom raspoloženju da su joj i Beatlesi zvučali falš.

Sorry, boys, rekla je, not today,
i isključila player u pola pjesme.

Na malom stoliću kraj fotelje koju je dogurala pod prozor bila je cijela zbirka potrebnih i nepotrebnih stvari: šalica s nedopijenom kavom, papirne maramice, dnevne novine i časopis Zdravlje, bočica Jane, Trinaesta priča Diane Setterfield, Šesta lamentacija Williama Brodricka, Čokolada Joane Harris …

U srebrnom staniolu, na vrhu te hrpe, bilo je još nekoliko kockica crne čokolade, 98% kakaa. Grickala je čokoladu, pokušavajući potaknuti izlučivanje endorfina. To navodno smanjuje osjetljivost na bol, pisalo je u časopisu . „Nekoliko kockica crne čokolade na dan ima isti učinak kao i aspirin u smanjivanju koagulacije krvi i opasnosti od začepljenja arterija s kojim kreću brojne srčane tegobe, piše u istraživanju objavljenom u utorak u SAD-u … svakodnevno uzimanje crne čokolade bogate kakaom može ublažiti simptome koji prate sindrom hroničnog umora, tvrde britanski naučnici …“ čitala je u časopisu Zdravlje, koji je podigla s poda i opet listala.

Bla bla bla … rekla je poluglasno, sama sebi.
Moram prestati kupovati taj časopis. Vrte iste teme iz broja u broj, samo bacam pare

Pokušala je čitati Trinaestu priču, pa lamentirati uz Šestu lamentaciju, no ništa nije pomagalo.

Što učiniti kad se cijeli svijet okrene protiv tebe? pisalo je u prikazu na omotu Šeste lamentacije.

A njoj se činilo da se sve okrenulo protiv nje. U zadnja dva tjedna poskliznula se na stepenicama, crkla joj je matična ploča računala, pukla je vodovodna cijev u dvorištu … Računalo je još uvijek bilo na servisu, majstori su, tražeći mjesto puknuća raskopali cijelo dvorište, popravili kvar i ispostavili bezobrazno visok račun. A ona nije imala energije objašnjavati se s njima, nije imala snage čak ni podići telefonsku slušalicu i raspitati se u servisu što je s njezinim 'compom' …

Uz sve to, On joj je javio da ne može doći toga tjedna. Neki neodložan posao.

Osjećala se iscrpljeno, zlovoljno, razdražljivo, usamljeno, odvojena od svijeta. Telefon nije zvonio, u mobitelu nije bilo novih poruka, nitko nije zvao, nitko nije prolazio ispod njezina prozora.

A kiša nikako da padne.

Bolno se oslanjajući na povrijeđenu nogu, odvukla je teški gips do kreveta. Pod leđa je ugurala nekoliko jastuka, jedan podmetnula pod nogu u gipsu, i polusjedeći, poluležeći, pokušala zaspati. Mobitel je stavila uz uzglavlje, da ne bi morala ustajati ako je netko nazove. Nije znala koliko je vremena prošlo kad ju je iz polusna probudio zvuk mobitela. Zvučni signal je upozoravao da je stigla nova poruka. Podigla je poklopac svojeg srebrnastog Samsunga. Tu ju je čekala novopristigla poruka.

Poruka je bila Njegova!

Smješila se dok ju je čitala: Stižem večeras, planirani je posao otkazan. Jedva čekam da te počeškam ispod gipsa … počeškam i izljubim … svuda i kojekuda … he he he

Stisnula je opciju odgovori i napisala: Stižeš večeras? O, kako Ti se veselim … I ti se nadaj poljupcima … svuda i kojekuda

To s poljupcima svuda i kojekuda bila je Njegova izreka koja je postala dio njihova ljubavnog vokabulara. Odjednom, ništa je više nije boljelo, vani više nije bilo oblačno, usprkos oblacima … Počela je planirati: nazvat će cattering, pozvat će malu susjedicu frizerku od prekoputa da joj opere kosu, izvući će iz ormara još neraspakiranu svilenu spavaćicu …
Čak je ni pomisao na tuširanje s najlonom omotanim oko gipsa na nozi nije oneraspoložilo. Smješkala se, zamišljajući Njegov šeretski osmijeh, dok čita njezin SMS.

A tada je mobitel zazvonio i njegovo se ime pokazalo na ekranu mobitela. Pritisnula je zelenu tipku i začula njegov glas koji joj je još uvijek uspijevao izazvati trnce uzbuđenja.

Malo sam zbunjen tvojom porukom.
Tako bih volio da sam večeras s tobom, a tvojim poljupcima ne mogu odoliti, to znaš.
Samo, ne znam zašto misliš da stižem večeras?
Znaš da ne mogu odložiti tu obranu doktorata, ma koliko to želio, predsjednik sam povjerenstva … a moram biti i na sjednici Fakultetskog vijeća …I ja sam nestrpljiv, no morat ćemo se oboje strpiti


Slušala je zaprepašteno, objasnila mu što se dogodilo, rekla kako će, čim završe razgovor provjeriti poruke u svojem mobitelu, pa ga ponovo nazvati.

No, kad je izlistala poruke, njegove poruke nije bilo!

On je odmah pronašao racionalno objašnjenje: iscrpljenost, bolovi, polusan,koji analgetik previše …

Dođe mi da sve otkažem i dojurim k tebi, rekao je.

Uvjerila ga je da to ne čini, da je sve u redu, poslala mu virtualne poljupce, rekla da se veseli susretu …

Ustala je i ponovo otišla do prozora, spustila se u fotelju. Oblaci su se zatamnili i spustili tako nisko da su gotovo dodirivali vršike breza, oprezni prolaznik nosio je sklopljeni kišobran, za svaki slučaj.

A kiša nikako da počne padati


- 06:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se