Vršidba

Dok su tice cvrčale sa murve
a sunce još daleko u Duvnu
did i baba bili su na guvnu

Baba mete, did stožinu teše
Sivalj rže, iz izbe se glasa
vršidba je od žitnoga klasa

Za po ure još je svita tute
drage volje ruke će in dati
a na koncu zajno i rerati

Doveli su Sivalju drugara
nemiran je, sa zobi ga mite
Niko reče: „Nu, sklonite dite!“

Snoplje suvo sad po guvnu pada
čeljad višta sa vilon ga baca
razbacuje svakud di kopito gaca

Did je unda mašijo se škurje
i na konje oglave nataka
a svu čeljad sa guvna je maka.

O stožini uže je i kljuka
S otin did ji kači ispo vrata
pa ji goni po klasju o zlata.

Konji skaču i potkove zveče
škurja vije, zanjimon se praši
zrnje vrca u travežu Maši

Kad živine obigraše krugom
vrh stožine otiše se popet
did in neda, zapovida - „Jopet!“

Jopet, jopet, al na drugu bandu
kljuka iđe konju odoskraja
on tudumi, za to nema straja.

U vršaj nan uletijo zvizdan
sunce umah napušćalo Duvno
zanje snoplje zaleglo na guvno…

Konji ržu, stožina se krivi
umor čela orosijo svimon
a ja pismu dovršijo rimon