Ivi u Pragu

14.01.2008., ponedjeljak

život u mp3 formatu

“Zbog redovitog čišćenja restorana, linija 1 radi samo za večeru.” – pisalo je na vratima menze na Savi. S posuđenom X-icom u džepu, mp3-com u ušima, sva umotana u zelenu pernatu jaknu u ritmu je hodala prema liniji 2. Sramežljivo zubato sjalo je potpuno nedovoljno, ali dovoljno da na nos stavi sunčane naočale. Koristila je svaku priliku da ih nosi. Nije voljela da joj ljudi vide oči kad je tužna. “My fingertips are holding onto the cracks in our foundation and I know that I should let go but I can’t…” Da, kad bi bar to bilo sam tak. Cupka pred vratima dvojke u gomili gladnih studenata moleć se da joj baterija izdrži do kraja ručka. Uvijek ima pune džepove praznih i rezervnih baterija. Pleomax – prazna, Raymax - prazna, fakin’ ripp off… Duracellka još drži, ok, Varta, još jedna Raymaxica, hm… jedna od njih mora radit. Mp3 je bio savršena obrana od neželjenih započinjanja razgovora. Osim toga, jutros si je popikala nešto friške mjuze i znakovito stisnula “randomize”. Žica desne slušalice spetlja joj se u poprilično veliku češku naušnicu. Baš je briga. Uzima šnicl i nešto što liči na pire krumpir, skida jaknu, mp3 trpa u grudnjak i sjeda nasuprot prištavog curička koji se davi u pohanom osliću. Fuj! “I’m not in love, I just want to be touched…” pjeva joj u ušima. Da, kad bi bar to bilo sam tak. Kad bi barem dodir bio samo dodir. Meso je žilavo, tacna kliže po stolu. Da, idemo na klizanje u nedjelju. Uf, treba mi soli. Ustaje od stola, mp3 sklizne niz međucicje u potkošulju. Vuče žicu, izvadi mp3, dečki za susjednim stolom se smiju. “Sori, jel imate soli?” - pita. “Ne!!” - odgovori čupavi. Ružni su. Sjeda, žvače, “When did Your heart go missing…", nasmije se. Dobra stvar. Prištava je zbunjeno pogleda. Ha, neznaš ti ništa, draga moja. Neznam ni ja kaj mi se sve mota po glavi. Možda sam mazohist? Možda volim da me boli? Možda volim patit jer onda znam da sam živa? Možda uzajamna ljubav nije potrebna? Možda je dovoljno da samo moj tata voli moju mamu? Isprežvače žilavi šnicl i neslani kvazi pire, otfura tacnu, nabaci jaknu i otpetlja žicu iz naušnice. 6, 94kn. “Every time we meet, I skip a heartbeat…” Mater mu, fakat zatitram svaki put kad ga vidim. Joooj… Neću ja to moć podnjet. Ili hoću? Uf… kaj kad krene s drugim curama? Ispizdukat ću od ljubomore. Voli Scouting for girls. Pleše po cesti skrivena pod sunčanim naočalama, hoda samo po bijelim zebrama i puši po cesti. Seljački, da, al baš je briga. Idem do Kike. Pleše na raskršću dok čeka zeleno. Najela se. Jel Kika uopće danas radi popodne? Da, mislim… Idem do nje. Tiho podrigne dok se gura u prenatrpani bus Černomerec – Dugave. “All I wanted was Your love, love, love, love, love, looveee…” Ma kaj sam htjela? Ništ ja nisam htjela. Ni sad neznam kaj hocu. Mislim, sam je rekao da bi volio da ostanemo frendovi, da sam mu skroz draga, i to… i meni je gušt se družit s njim. Al jebeš to ak svako malo imam leptiriće u trbuhu, kakvo je to onda prijateljstvo? Zakurac.. Opet, bilo bi mi fakat čudno da sad, onak, najednom, samo.. kajjaznam… nestane. Navikla sam se, valjda… Zavibrira mobitel, nepoznat broj: “Hellou, sto mi ti? Ovdi posrano vrime. Svrseno za trulit doma. Jucer frcnio jos jedan umnjak, sad mogu pocet radit ogrlicu. “ Oooooukeeej… Zbunjeno blejeć u presvijetli display izraubane Nokie iskače iz busa na Selskoj, potrči za devetkom i uskače kroz zadnja vrata. Odgovara: “kul, bit ce to dobar komad nakita… :) a tko je to?“ Žica desne slušalice opet se zapetljala u naušnicu. Rijetko nosi te naušnice što odaju i njezine ušne resice blago se crveneć, ko da se srame jeftinog češkog nakita. “Whoooo… how my parents love me…” Da…

“Opet su počeli o razvodu, znaš kaj, ja ću fakat popizdit. Mislim, ak se nisu razveli do sad, kog vraga sad pizdukaju?” Kika se nasmije – “Daj se smiri, pa znaš da oni to tak zabriju s vremena na vrijeme i da na kraju nikad ništ od toga. Između ostalog, zakaj se snebivaš? Ak im nejde, nejde im. Pa nisi ti više mala beba, draga moja, da se sad tu nekaj gnjave radi tebe.” “Ma, znam, al ono, mama i tata, moji mama i tata… MAMA I TATA… onak, po difoltu bi trebali bit skupa, kuiš… to me muči…” “And I will love You, babe… allways…” “Brian Addams” – veli Kika. “Nah, Jon Bon Jovi.” “Brijem da je Addams. Kaj je to, Otvoreni? Ček, bum poslala sms… al fakat brijem da je Addams.” “Nije.” “Fakat nije” - prizna Kika, “Buš pivu il pelin?” “Pelin!”

Baterija je crkla. Pripito prekapa po džepovima i torbi ipod slabe ulične lampe. Traži onu Raymaxicu dok joj sunčane naočale nespretno skližu s glave na čelo. Neopisivo je gladna. Nevješto mjenja bateriju u rukavicama dok čeka u redu u pekari. “I don’t want to feel like this, that’s not what I planed at all…” Koja glupost. Totalna glupost. Lisnato sa sirom, molim vas. Bezveze. Totalno bez-ve-ze. Upada u tramvaj, lisnato se mrvi po podu. Zlo joj je, al žvače. On bi da budemo prijatelji. Okej, mislim, nisam ni ja zaljubljena al očito je da ima nekaj tu još. Ili nema? Poševit se bez ijednog poljupca… hm… Izlazi iz tramvaja, piči prema autoputu. “No, no, no… You don’t love me and I know now…” Jebote, poševili smo se a niti jednom me nije poljubio. Niti jednom. Đizs, fuj… ne, nemre to tak… nemrem ja to tak. Al onda ni starcima nemam kaj zamjerat. Mislim, ak je mrtvo, mrtvo je. Zakaj da se muče? Zakaj bi se ja mučila? Hoda i gleda u pod dok ljutito gužva prazni škarnicl od lisnatog. Ne, nemrem, ne želim i neću… Sutra ću im svima reć da je sve okej, lijepo ću ih iznazivat, reć da idem dalje sa svojim životom i da im svima želim svu sreću svjeta. Da, to ću napravit. Tak je najbolje. I dalje gleda u pod, umjesto u semafor s kojeg je šutke gleda mali crveni čovjek. Svjetlo farova, škripa kočnica. Sunčane naočale odlete s glave, mrvice iz škarnicla se prospu po asfaltu, zapetljana žica desne slušalice strgne joj naušnicu s uha i elegantno padne kraj glave pred oči: “Someone please call 911…” Znakovito. Proročanski. Lijeva slušalica nekim je čudom ostala u uhu. Nepomično leži i gleda u mp3 player. Šit, puko mi je display… ajd, bar sam novu bateriju stavila. Okus krvi u ustima. Fuj! Mobitel zavibrira, nepoznat broj: “It iz mi, Marija. Još kombiniram stari i novi broj dok ne potrošim kune. Ccc… ne pratis moj gubitak zubiju? :-()”



Pjesme: (redom spominjanja)
Kate Nash: Foundations
Kate Nash: Pumpkin Soup
Rooney: When did Your heart go missing
Scouting for girls: Heartbeat
Plain White T’s: Hate (I really don’t like you)
Kaiser Chiefs: Every day I love you less and less
Jon Bon Jovi: Allways
Imogen Heap: The Walk
Dawn Penn: You don’t love me (no, no, no)
Wyclef & M.J. Blige: 911

- 09:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Kolovoz 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (2)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (2)
Listopad 2007 (3)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (4)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (10)
Studeni 2006 (8)
Listopad 2006 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opísečko blogýku

Linkovky na sájtovky

malý český rěčničko

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se