Ivi u Pragu

Bila je skroz jadna. Nazvala je brata jer nije htjela bit sama. Ona jako voli svog starijeg brata i u trenu se spakirala i krenula k njemu. Da prespava. Stvarno nije željela spavati sama u stanu. Bojala se nečega. Bojala se sebe. Svojih misli, želja, snova, neostvarenih, realnih, nerealnih. Bojala se svih bivših i budućih poslova, života, prijatelja, muškaraca. "Nikom nemo'š vjerovat" ponavljala je dok je žnirala tenisice. Pa dok se spuštala stubištem. Odlučila je :"Nikom nemo'š vjerovat" bit će njen novi životni moto. Naježila se, stresla se. Brrr... Shvatila je. Bojala se jer je cijeli život vjerovala svima.
"Nikom nemo'š vjerovat" ponovila je pijanom čiči koji je radio već treći krug 32ojkom. "Nemo'š, mala, nemo'š..." rekao joj je čiča dok je silazila s tramvaja.

I je.
Stvarno je.
Kada sam lani po prvi put išla u Veli, bila sam jako zabrinuta. Mučila me gomila stvari i nisam znala hoću li se moć opustit, hoće li ONI primjetit da imam gomilu problema, neriješenih dilema. Nisam znala da li da prihvatim stipendiju, da se odselim od roditelja, da li da promjenim frizuru. Mučilo me to što sam nezaposlena 25godišnja studentica, bez love, bez ičega a i pas mi je bio na umoru. Užas.
Kad sam ipak prihvatila stipendiju i otišla u Prag, opet sam se jako brinula. Ostavila sam ovdje taj svoj komplicirani mali svemir, novog dečka, neupisanu apsolventuru, nerješene ispite. A i psa su mi uspavali. Najviše me brinulo to što vrijeme neće stat onog trena kad uđem u bus. Ja ću biti 800 km daleko a ovdje će se i dalje svašta događati. Nije me više brinulo kamo idem nego u što ću se vratiti. Pa sam se sjetila ljetovanja.
Tamo nema problema, kredita, ispita, familijarnih problema, stipendija. Tamo je najveći problem što ima za ručak i zašto baš to kad je to tak FUJ, zakaj se više ne sviđam Martini kad je još jučer rekla da joj se sviđam, kaj ću si obleć za večernji program, zakaj ste mi pojeli cijeli čips, di mi je najdraža špangica, zakaj već u 12 moramo bit u sobama.
Vjerovali ili ne, takvi problemi znaju bit milijardu puta veći od rate za kredit...
Moji su se meni tada činili vrlo nebitni.
I bili su.

(previše razmišljam, reče jednom netko...)

Kad velim da idem s Nazorom na more onda svi prvo pomisle na dom za nezbrinutu djecu u Nazorovoj. Za takav sam posao pre, pre, pre velika emotivka i vjerojatno bi ih posvojila 10ak isti tren. Ovaj moj Nazor je "Vladimir Nazor. d.o.o. za organizirani odmor djece i mladeži grada Zagreba". A sve je počelo lani u razgovoru s jednim mojim susjedom koji je bil s decom u Crikvi. I mislim si ja: Ak može Žaba, mogu i ja! Ak može ON, onda ja POGOTOVO mogu. I odem si ja tam, i bla, bla i vele mi da bi bila bolji animator nego teta (s obzirom na sve kaj sam dosad radila i čime se sve bavim) i nek si ja odem u Veli na 2 tjedna. I tak sam otišla. I bilo je mrak. A onda saznam da mi je kompletamente obitelj svojedobno radila u Nazoru. Deda je dugo godina bio pedagoški koordinator. Za mamu voditeljicu i tatu sportskog animatora, to jedno ljetovanje bilo je od životne važnosti jer su se tamo upoznali i zaljubili. Tatin bratić je bio voditelj i tamo upoznao svoju dodanašnju suprugu koja je bila u funkciji medicinske sestre. I sad ja, kulturni animator. I svi vele da nisam normalna jer imam vikendicu na moru a ipak idem bar 2 tjedna ljetovati s 200tinjak djece. Dnevnice su koma (ak sam na kraju na nuli, dobro je) al mene to veseli, opušta, ja uživam.
Pričala sam neki dan na ručku s vilenjakom o svim tim igrama koje smišljam i izmišljam. Meni osobno najdraža zove se "KULTURNJAČA" a sastoji se od toga da izrezujem riječi iz novina i potrpam po 10 komada u kuverte koje onda podjelim po grupama. Cilj je napisati pjesmu a da se iskoristi svih 10 riječi. E pa ovo je moj ovogodišnji favorit. Grupa dječaka od 10 do 17 godina koja se zvala "Kolektiv":
zadane riječi: tata, miris, bomba, trudnica, tarzan, ptičica, severina, gadno, torcida, diler

Severina
Draga moja Severina
Kad ko Tarzan ti uletim
lijepih trenutaka se sjetim
Kad u spavaću sobu uleti ti tata
ja ko ptičica letim kroz vrata
Siguran sam, mala, donosim ti sreću
Ali miris trudnice osjetiti neću
Mala, baš si bomba, na to gledam hladno
Al kaj si u torcidi, e to mi je gadno
Tvog sam srca diler i ponosim se time
da nije bilo Nas, nebi bilo rime

Ivi se vec odavno vratila iz Praga. Od te smiješne veljače pa do dana današnjega, dogodilo se svašta. Odbolovala sam onu virozu (i još njih nekoliko), fatala me kriza za povratkom u Prag (jer su mi neopisivo falili Nika i Johny (a i još mi jako fale)), riješila sam 6 (ŠEST) ispita, prohodala s dečkom, prekinula s dečkom, otišla s Nazorom u Lošinj, otišla u Omišalj, kupala se, sunčala, vratila u Zagreb. Navikla se na standardne tastature (bez svih onih crtica i kvačica), pišem na sobnom kompu dok debilček spava, još mi tu i tamo izleti neka češka riječ (redovito kažem RAMENO umijesto RAME) i tak. Mali šok mi je bio kad mi je u Zagreb (na jedan dan) došao prof. Šatava (da, da... isti onaj Gronsko->Grenland iz 2 posta niže). Čovjek je ustvari išao sa nekog simpozija u Sloveniji na seminar u Pečuh, pa je zaključio kako nikad nije bio u Zagrebu i da bi bilo zgodno da ostane bar 24 sata, da malo vidi. A ja sam, kao dobra mala studentica, glumila vodiča. To je bilo zabavno. Onda je on otišao u Pečuh a ja sam otišla s decom u Veli Lošinj.
Animacija korisnika!!! :))