Ivi u Pragu
31.10.2006., utorak
Svaki početak je na početku...
Smjestila sam se u busu iza zblajhane cehinje, mahnula mami i tati i pustila suzu uz uz zvuke one stare pjesme koja je svirala u busu: when i need you, i just close mz eyes and i'm with you NA CESKOM!!!! Vozaci simpa česi (ovaj plavi je cak imao i futbalerku), a malo iza mene cura koja sa zagrebackog filozofskog koja je dobila stipendiju preko kroatistike. Zove se Dragana, smjestena je u domu blizu mog i ostaje 4 mjeseca. Odmah smo se skompale. Prospavala sam skoro cijeli put (srecom, bus je bio poluprazan i svi smo imali po dva sjedala samo za sebe), ono sitno sto nisam spavala, brbljala sam s Draganom. Nist posebno. Malo su nas maltretirali Slovenci na granici, al to sam nekak i očekivala
Stigli smo u Prag u 7 i 15 ujutro. Padala je kisa. Na Florencu nas je docekao Marko. Marko je sin mamine srednjoskolske prijateljice koji u Pragu studira kontrabas. Jako visok, jako mrsav, jako smijesan. Covjek vjesalica. Otisli smo na kavu u neku birtijetinu na kolodvoru u kojoj je grupica čeha (u 7 ujutro!!!!!) pila pivo, gledala formulu i (!) navijala. Al onak jako ko na stadionu Ale, aleeeeee!!!! Formula i navijanje?? Sa svih nasih (kad se zbroji) 7 torbi (ja sam imala 2, Dragana 3, Marku sam donijela 2) krenuli smo put mog doma koji se zove Hvězda. Prosli smo kraj Draganinog doma (taj se zove Větrník)i ostavili nju tamo. Moj dom (to se ovdje zove kolej) je ogroman. Ima 3 bloka (ja sam u trecem), u sklopu drugog bloka je disko klub, a hospoda (restoran/pivnica/birtija) je taman kod izlaza iz mog bloka. Simpa teta na porti smjestila me u hostinsky pokoj (soba za goste) jer je bila nedjelja pa studentska sluzba ne radi i nemrem dobit svoju stalnu sobu. Ogromna sobetina sa 4 kreveta na kat. Tusiranje i spavanac. Popodne je granulo sunce pa smo se Dragana i ja isle prosetat, i sjele u hospodu na kavu. Konobar nam je stalno dolazio za stol pitat jel nam jos sta treba i stalno nam je mjenjao pepeljaru, pa smo se umislile da mu se svidjamo. Ali ne… to svi konobari ovdje rade. Nemrem se naviknut. Naviknem li se, postat cu prava pravcata bitch kad se vatim doma. Navecer smo otisle do grada na pivu (a zakaj da dam 6 i pol kuna za kavu kad je pivo 5 ?) a onda na spavanje. Slijedece jutro provela sam u tom uredu za studente. Dobila sam sobu i opalili su me po dzepu. 5 i pol tisuca kc (1kn=4kc) za dva mjeseca unaprijed. Dobro. Cimerica talijanka (Alessandra) iz Pise. Njoj je stalno hladno, stalno je u krevetu, spava u trenirci sa salom oko vrata a sad se uspjela i prehladit pa kise i kasljuca i curi joj nos. Sobica je mala ali ima dusu. Na katu je puno stranaca, imamo 2 prostorije sa 4 tusa (bez zastora, naravno) i 2 kuhinjice. Tusevi su unisex pa zna bit zanimljivo jer na ovom jednom ne radi brava. To se Alessandri takodjer ne svidja pa si je pocela trazit stan. I non stop visi s deckom na mobitelu i jamra. Popodne sam se nasla sa svojim koordinatorom Tomandlom. Samo nas je dvoje ceepusovaca na etnologiji – ja i Juraj iz slovacke. Inace, nekak se potrefilo da su ove godine na ceepusu samo cure i tak sam si nekak ponosna da je to jedino musko bas samnom. Pan Tomandl je super tip, duhovni vodja koji mi je odmah uvalio literaturu i poceo pricat o „ustavu etnologie“ a nije mi bas puno znao rec o ovim prakticnim, zemaljskim stvarima tipa- jel se trebam prijavit na policiju, gdje vadim potvrdu da sam „stazistka“ (stipendisti se ovdje zovu stazisti) ili bar kog da pitam gdje se vadi potvrda da sam stazistka. Draganin koordinator, pan Kouba, osim sto prica makedonskohrvatskosrpskim jezikom i strasno je smijesan, zna dosta korisnih informacija. Taj mi se dopao. A dopala sam se i ja njemu pa me “posvojio“ tako da sad imam dva koordinatora-duhovnog i zemaljskog. Isle smo vadit iskaznice. Vratile smo se u dom i odlucile si skuhat kavu. Nemamo nikakav lonac. Nema veze posudit cemo. I kuc, kuc od vrata do vrata zicamo ljude da nam posude "njeco pro zavržit vodu pro kavu". I mislimo si, kak su ti česi grozni, samo nas blijedo gledaju i kao, nitko nema. Moš mislit kak nitko nema nikakav lonac. Nedaju nam, škrtice jedne češke. I tak... tek drugi dan, kad me teta na porti zamolila da ZATVORIM vrata sam se sjetila da zavržit na češkom ne znači zavrijeti. A kaj mogu... bit će bolje. |
