pjemasloz

petak, 30.12.2016.

KAKO SAM UVIJEK STREMIO SADIT VOĆKE USRED POLJA... (VITRAGE 6.)

RAZMIŠLJANJA
Kćeri Ivani


Reče mi Netko, u snu šapnu meni,
bez ustezanja: još život ti teče
k'o nepresušni slap, pače, pripomeni
još posve tiho, i neka ti kleče

misli žestine na ognjištu nade.
Prokletstvo i spas naše je trajanje,
i na tom putu još rosnih imade
jutara za plov, vrata za kajanje.

Kada očistiš puteljke i piste
za uzlet vedri, svrni se ničice
zbog suputnika i ideje čiste.
Čovjek je zloća. A naspram ptičice

uvijek će biti cvrkutalo blijedo.
Jeca li dijete ili brdo sijedo.
Image and video hosting by TinyPicImage and video hosting by TinyPic
SVJETLO I SJENA
Kćeri Ivani


Nema ni svjetla ako umre sjena
i usred dana, usred crne noći.
Bezbojna mutljež i očiju pjena.
Daška mi treba pa ću kročit moći.

Kako sam uvijek, to ti želim reći,
stremio sadit voćke usred polja,
čekajuć sunce da već počne žeći.
A ja u sjenu: snažna mi je volja.

Nema ni sjene amo umre svjetlo,
ni ljudi više ak' se smrkne ponos:
gubi se svima sjajno podrijetlo,
nebo se ruši, sutrašnjice donos.

Ova je stvarnost već prepuna rupa
crnih, bez sjena, sred bezbožnog skupa.

Image and video hosting by TinyPic
Knjigu likovno osmislila i uredila IVANA RUPIĆ (rođ. Vidović),
pjesnikova kćer



















- 20:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se