pjemasloz

petak, 25.09.2015.

TAKO PIŠE ROKO DOBRA, PRIJATELJ MI I PJESNIK

Dragi prijatelju Ivane,

noćas sam u sačuvanim materijalima na starom disku naišao na tvoju sublimnu i krepku pjesmu „Proljeće“, s komentarom mi, kojeg sam bio napisao i u u prostoru za komentare tvog bloga 22. svibnja 2010. godine objavio, potpisavši se tadašnjim nickom Otočanin.

Pa, s obzirom da su mi se toliko svidjele i pjesma, i komentar, ali, i s obzirom da me je ovo sve skupa na tebe, prijatelja mi dragog, podsjetilo, nisam, evo, uzmogao odoljeti a da ga, nakon dugih pet godina, ponovno ne objavim na tvom blogu.

Svako dobro i tebi i prijateljima-blogerima tvojim čestitim i vjernim koji te posjećuju na blogu!

Odano tvoj prijatelj s napuštenog bloga Sjaj Oriona Roko

Ivan Vidović:
PROLJEĆE

Proljeće se vrti u zglobovima
moga dana
i u mislima ove uskrsne kiše.
U mirisima oblaka ponad Gradine.

Proljeće teče u krvotocima
grabova i svih njihovih prijatelja,
u škrapama razigrane šarene mašte.

Proljeće pjeva na vrhu vrha
moje trešnje:
neumorni kanarinac plete pjesmu.

Proljeće se širi poput svemira
nezaustavljivo.

Roko Dobra:

U ovoj se, izvrsni pjesniče Ivane Vidoviću, od finih
niti duše tkanoj lirskoj impresiji, proljeće „vrti u
zglobovima“ tvoga dana, čineći ga blagotvornim i
poletnim, dok ti je u mislima kiša – ukrasna; kao što
je i u mislima „oblaka ponad Gradine“ - cilj i
ishodište davnašnjih tvojih sanja i maštanja ...

Zatim, smisleno konstatiraš kako ono, proljeće, „teče
u krvotocima / grabova ...“, te „u škrapama razigrane
šarene mašte“, a koju netom spomenuh, zahvaljujući
neposrednosti autoreferenci iz kojih se zorno zrcale
raspjevane ptice „na vrhu vrha“ tvoje trešnje, s onim
ti kanarincem što „plete pjesmu“ koja se, nova i
obećavajuća, vječno obnavlja u prirodi i u nama...

E da bi, najzad, na sebe pjesnika, u najljepšem smislu,
svratio pozornost čitatelja - izuzetno snažnom poentom:
„Proljeće se širi poput svemira / nezaustavljivo“.

Sve čestitke tvog oduševljenog Otočanina (Sjaja Oriona)

- 13:51 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 18.09.2015.

SOK NAŠE VOLJE, SOK NAŠEGA ZNOJA

VINO


Pametno vino obraze žari,
u očima iskre budi
Toliko lijepih stvari
u ovom životu ima,
ali kad vino zaroni u dušu.,
dane nam rudi,
odnosi tmušu,
vino od sunca,
vino iz visina,
vino iz žila,
vino iz znoja,
vino iz dubina...

Ni prijateljstva,
ni junaštva bez vina nema,
vina iz dubina,
vina iz visina.

Svaka silina ovoga svijeta
zanijemi pred vina čašom.
Kad gucneš bijelog ili crnog,
ljubav nikne iz dubina,
žilama šikne sok
i snaga visina.

Ali vino ludo,
suludo i hudo,
na mržnju vuče,
topove puni
i glavama našim
o zidove i stabla
tuče,
i gdje je ljubav cvala
i vjernost sjala,
lavovi riču i zmije psiču,
a lažna gordodt sijeva.

Ako si gladan,
pa i pametno vino piješ,
samo nevolje siješ,
a prijatelja nemaš.
No, kad komad tuke pojedeš,
pa i litru popiješ,
možeš se ljudinom zvati
i čovjeku dušu dati,
i junak biti,
i život graditi,
i nadu saditi,
i pjesme pjevati.

Ali moram na kraju,
prijatelji moji dragi,
reći
da smo ludi samo mi
kad vino ločemo,
kad kao svinje rokćemo,
a pametni i uma bistra
kad nam žutina radost jača,
kad nam crnjak snagu vraća,
kad nam grlo grgolji i svira
i dušu gusala dira...

A vino u bocunu, bukari ili čaši,
crno ili žuto,
samo je sok od sunca,
sok iz visina,
sok iz žila,
sok iz dubina.

Sok naše volje.
Sok našega znoja.

- 09:47 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 04.09.2015.

NE MOŽEŠ ŠALOM RAZBIJATI TMINE

PRSNUĆE TUGA

Dvoličnost ljudska struji ludim svijetom.
Umro je davno časni starac Nestor.
Kvarljivost crijeva ispirati cvijetom?
Radi li išta, kak' se pere Kvestor?

Ne možeš šalom razbijati tmine.
Ne možeš jutro uljepšavat' topom,
nit' suhim smijehom otrpavat' mine,
gnječiti buhe dosadnim nonstopom.

Tek jednu brigu skineš s vrata tanka,
s ćelave glave i s ramena niska,
a već te stisne bezdušje nestanka,
rupa u čelu il' komora plinska.

Ak' svemir nije sav ispunjen smradom,
prsnut će tuge i razlit'se gradom.

Iz hrvatske brazde, 2013.

- 12:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 02.09.2015.

PUNINA SAMOĆE

40.
SAMOĆA


Samoća,
crna ili bijela,
prozirna ili gusta.
nikad me ne će iznevjeriti.
Ni mene ni moje životne krajolike.

I kad se iz dimnjaka izvlači,
i kad iz brazda klija,
i kad u travi kunja,
i kad u oku čuči,
i kad u srcu trpi,
i kad u koraku zaostaje,
i kad u bijegu me čeka,
i kad u vodama teče,
i kad u suncu grmi,
i kad u Bogu stoluje,
i kad u anđelima leprša.

Samoća uvijek i svugdje,
u svakome.

Siromašna samoća,
bogata samoća,
samoća eona,
samoća trena,
moja samoća,
tvoja samoća,
ne dodiruju se,
ne razumiju se,
ne trpe se,.
Svaka svoje prostore ima
i ne da blizinu ničije samoće.

No, od samoće samo je izgubljenost veća.

Krajobrazi, 2007.

- 16:50 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se